Quantcast
Channel: Helly Cherry Web Magazine
Viewing all 10043 articles
Browse latest View live

Solomon Kane: Filmsko remek delo koje niko nije gledao!

$
0
0
Robert E. Hauard je, to svako zna, kreator Konana, velikog cimerijskog ratnika, koji je široj masi naravno poznat po legendarnom filmu sa Švarcijem (nastavak, rimejk i TV serija (!) mogu ostati netaknuti. Trebaju ostati netaknuti!). Međutim, pored varvarina iz bronzanog doba (koji u romanima uopšte nije opisan kao mišićna masa tipa Arnold, jelte), Hauardov se literarni repertoar sastoji od mnogo više slavnih avanturista, samo što skoro nijedan od njih nije mogao da se skrasi izletom na velika platna. Skoro nijedan, jer je Kullu iz Atlantide sredinom 90ih u veoma skromnoj adaptaciji lice pozajmio Kevin "Zis-eint-no-Džm-Bim" Sorbo, koji se kasnije više proslavio kao Herkules (stariji čitaoci sigurno pamte veselu seriju o Zevsovom sinu, takođe iz 90 i neke).

Elem, zaboravimo na trenutak (neslavnu) prošlost, jer je ovijeh dana - u stvari već 2009. godine - još jedan Hauardov junak ipak dobio svoju ekranizaciju. I te kakvu, leptemazo! Solomon Kejn, puritanski lovac na veštice, demone i ostalu bagru iz pakla, je, nakon i vrlo dopadljive transmisije u svet stripa, stigao da bude i filmski junak. Nažalost, na blagajnama ne baš uspešnim, tako da je planirana trilogija ostala pusta želja fanova. Negde pred veliku kataklizmu univerzuma, krajem 2012.,  se po internetu moglo čitati o mogućem nastavku u vidu televizijske serije, ali ni od toga ne bi ništa (Netflikse/Amazone, spašavajte!).


Leta gospodnjeg 1600. bezskrupulozni Solomon Kejn (Džejms Pjurfoj - valjda mu se tako izgovara prezime...), koji pod britanskom zastavom plovi okeanima širom globusa i ne jebe živu silu, pristiže u severnu Afriku. No pošto ovaj hrabar moreplovac i njegovi ljudi nisu prošli hiljade kilometara ne bi li uživali u čarima crnog kontinenta, oni napadaju tvrđavu španskih konkvistadora, koji protiv engleskog načina baratanjem mača nemaju ni trunčicu šanse. Međutim, u veličanstvenom podrumu utvrđenja, Kejnovi ljudi bivaju napadnuti od zaštrasujućih karakondžula iz ogledala. Solomon naravno uspeva da preživi, pritom čak naletivši i na ogroman kovčeg sa blagom. Mada, uz dragulje i dukate ide i stražar ovog velikog bogatstva, koji je niko drugi sem lični kolektor duša same Sotone! Ovaj  Kejnu daje do znanja da ga je njegov (blago rečeno) ne baš humanistički stav, koje iznenađenje, doveo pravo u ruke Nečastivog. I opet, Kejn ponovo ima ludu sreću i uspeva da umakne, da bi mu usput konačno sinulo u koja se to neverovatna govna uvalio.

Godinu dana kasnije. Nekadašnji hazarder zivi jednostavnim životom u manastiru, zamenivši mač molitvenikom. No, bez obzira na njegov ponizan pokušaj pokajanja, on ipak biva izbačen iz monaškog bogomolja. Bez ikakve perspektive, Kejn odlučuje da potraži dom svog oca Džosaje (Maks "Ming" fon Sajdov), od koga je pre mnogo godina bio odbačen zbog krivice u slučaju smrti svog brata, kojeg je ćale očigledno voleo mnogo više. Uzput Kejna napadaju i ranjavaju ulični razbojnici, ali ga, na svu sreću, pronalaze srdačni Vilijem Kroutorn (Pit Poslvejt) i njegova posve pobožna familija, koja ga bez ikakvih predrasuda prihvata u svoju sredinu. Ali ovoj novostečenoj idili ubrzo dolazi kraj, u vidu napada maskiranog rmpalije i njegovih saigrača nalik demonsim spodobama. Vilijem i sinovi bivaju ubiveni, dok ćerka Meredit (Rejčel Hurd-Vud) biva oteta. Pre zadnjeg izdisaja, Vilijem moli Kejna da mu ćeru spasi iz kandži zla. Takva akcija naravno nipošto nije izvodljiva bez primene nasilja, što implicira da će Kejn iznova morati uzeti mač u ruke, ali ne bi li spasio mladu i nedužnu devojku. Jebeš večne vatre pakla, junački je duh probuđen i avantura moze početi!

Bacivši pogled na poster filma, čovek olako može doneti prebrzu odluku da se očito radi o nekom klonu usranog Van Helsinga iz 2004. - ko iz mozga ne bi najradije izbrisao sećanje na Hju Džekmenov "hit" - ali bez brige, Solomon Kejn je u potpunosti drugačiji film, koji se znatno orijentiše po Hauardovim romanima i kasnijim, već spomenutim, stripovima. Vrlo mračan, vrlo blatnjav, vrlo pesimističan, koji odlično ilustrira tmurno doba 17. veka, u kojem se pored beštije koja bi ubila za komad ´leba, poznate kao "čovek, po tamnome svetu tumaraju i mnoštvo natprirodnih aveti tipa veštice, sumanutih berzerkera ili demona koji vrebaju sa druge strane ogledala.

Džejms Pjurfoj, koji je mnogim obožavateljima televizijskih serija sigurno poznat po ulogama Marka Antonija ("Rim") i ludog ubice Džoa Kerola ("Sledbenici"), je u svojoj prvoj većoj ulozi u potpunosti ubedljiv kao hladnokrvni ubica/pokajnički filantrop/i opet hladnokrvni ali ovaj put pravedni ubica. Njegove oči bukvalno ispoljuju muku zbog svog trnovitog životnog puta i beznadežnosti zbog koje je primoran da opet uzme oružje u ruke, ali u međuvremenu lišen ubilačkog nagona i egoistične motivacije. Transformacija junaka - u oba moguća pravca, jelte -  u filmovima nije ništa novo, i iako i ostatak scenarija ne bi dobio Oskara za inovativnost, način na koji je režiser Majkl Baset inscinirao Kejnov put ka pravednosti je jednostavno strašno dobar komad (testosteronske) kinematografije! Pored fensi akcije, velik je i doprinos svake od sporednih uloga, a naročito bih, naravno, izdvojio, sad već nažalost pokojnog, Pita Postlvejta (Kobajaši!). Apsolutno vredni pomena su i specijalni efekti, koji su za produkciju ove veličine (budžet pišiljivih 40 miliona dolara) zaista sjajni - izuzetak je upotreba "pikselaste", to jes´ kompjuterske krvi, koja možda u Sin Sitiju izgleda kul... I samo tamo.

Kejnov zasad jedini izlet u bioskopske vode je skroz naskroz prokleto dobra stvar, koja zasigurno zadovaljava kako poznavalce romana tako i ljubitelje strip varijante. Ali i svi ostali koji do sad nisu imali blage veze o neustrašivom borcu u kvekerskom odelu smeju i trebaju riskirati pogled na ovo odlično ostvarenje. Kad bih ocenjivao filmove, sto inače ne radim, Solomon Kejna bih počastio sa devet "Fak ju Holivudu što raznim govnima omogućujes nastavke a Solomon Kejnu (I Dreddu!) ne!" od mogućih deset "Fak ju Holivudu što raznim govnima omogućujes nastavke a Solomon Kejnu (I Dreddu!) ne!". A lepo ljudi planirali još dva dela, ah...

Svetovid Svarožić

Gospodin Pinokio: Jedino jasna ideja dovodi do slobode

$
0
0

Jedan od najbeskompromisnijih rok bendova regije, niški Gospodin Pinokio, koji sa jednom nešto dužom pauzom traje već 23 godine, upravo je objavio svoj novi EP pod nazivom “Iz mraka mašina” za beogradski Take It Or Leave It records, najstariju nezavisnu izdavačku kuću u Srbiji.
Novi materijal sadrži četiri potpuno nove pesme (Iz mraka mašina, Šta god, Stena i Zastoj u vremenu) i od danas je dostupan na svim digitalnim platformama, kao i na kompakt disku za najvernije fanove.
play.google, amazon, deezer, itunes, play.spotify.

EP “Iz mraka mašina” je sniman tokom marta meseca 2015. godine u studiju „Sweepunk“ u Makrešanu kod Kruševca, a snimateljski posao reprezentativno je delo Zlatka Fat Zed Petkovića, kao i završni mix u saradnji sa samom grupom.

Video spot za premijerni singl sa novog izdanja, koji nosi naziv „Šta god“, je takođe delo iste ekipe (Zlatko + Gospodin Pinokio) i sniman je na više lokacija u Makrešanu i Nišu, a u njemu svoj puni doprinos daju harizmatični Ljubiša Jovanović aka Ponoćni Vodeničar (frontmen kruševačkog benda Katabazija) i ekipa iz aikido kluba „Trem“ na čelu sa Dejanom Stankovićem.

- Pesma i spot predstavljaju podsećanje mlađim generacijama da moraju imati svoj stav koji će ih voditi kroz život. Moraju naći svoju duhovnu ravnotežu i na taj način se žaštititi od svega onog lošeg što ih na svakom koraku vreba, da budu svesni da je život jedna centrifuga iz koje se jedino jasnom idejom i doslednošću može na trenutak izvući i osetiti tračak slobode– pojasnili su svoju inicijalnu ideju za video singl sami članovi grupe.

Radiohead - A Moon Shaped Pool: Falset i melanholija u čudnom pakovanju

$
0
0
Mnogi smatraju Radiohead nekakvim čudnjikavim bendom, te snime slušljiv album, te potpunu elektronsku psihodeliju, ne znaš ko pije ko plaća, mudro ćute, 'anuliraju' sadržaj na sajtu i društvenim mrežama, a neki obožavaoci se zakuju za prva dva-tri albuma i ne mrdaju odatle, tobože, mnogo su komplikovani od "Kid A"-a. I jesu. Nisam stručnjak, niti nešto posebno pratim Radiohead, ali, kao što je rekao Velibor iz benda Brigand, da parafraziram, sad hipsteri i oni koji se preterano "lože" mogu samo da sede i plaču, a mi ostali da uživamo u muzici ovog vrlog britanskog benda, koji uvek pomera sopstvene granice ili ih bar krive do besvesti.

"A Moon Shaped Pool" se čekao od 2011. godine, kada su izdali "King of the Limbs", mutnjikav, mračan i prepun ezoterične elektronike, u jednom spotu pevač Jorke i igra nekako 'retardirano', da ne blatim čoveka, u cveću lotosa.
Oni su svakako poznati po tome da se zatvore kao monasi u studio i vanserijski urade celokupni posao oko albuma. Takav je slučaj i sa novim, gde se nalaze prilično "pitke" numere (iznenadio sam se), a vokalista, peva li peva. Dopada mi se Jorkov falset, toliko škripavo grubo i nežno zvuči, u isto vreme, ne umem da pojasnim. Pesme su, začudo, mirne, slojevite taman toliko da ste sigurni da su u pitanju oni, tako da je ovo i album za one koji više vole njihove "gitarske" albume, mada, sve je tu relativno, pogotovo zbog osetnih synth-elemenata, eteričnih koliko bi valjalo. Ono što je bitno za napomenuti jeste da poneke pesme na albumu datiraju od 1995.  godine (!), sve do današnjih datuma, iako se to, zbog smišljenosti njihovog izraza, i ne primećuje. Sve je obavijeno vrcavom melanholijom, uz prisustvo nekakvih neofolk elemenata, prisutni su i gudači, koji svakako daju notu ozbiljnosti i kompleksnosti. Na sve to, u tekstovima se oseti lirička oštrica, čak i  društvena kritika, dobro zapečaćena metaforama. Odakle mi to? Uverite se sami.

Zainteresovalo me je to što su izdali album, ali sam bio sumnjičav u početku da će opet biti hermetika a la "Limbs". Dovoljno je bilo preslušati nekoliko puta, javiti prijateljima da je izašao album i dan je bio... Ispunjen. Euforičan.
Moji favoriti su "Daydreaming", "Identikit" i zatvarajuća "True Love Waits", dodao bih i "The Numbers". Naravno, ne propustite priliku da se okupate u mesečastom jezercetu, njegovim plićacima i dubinama.

Desya Lovorov

Novi Bombarder uskoro!

$
0
0
Ponosno predstavlja:

BOMBARDER  Okot iz pakla”  CD - 3. jun, 2016.
Naslovnu stranu potpisuje Csaba Nemeth – Dizajn studio Nemeth


BOMBARDER - 2016
O izdanju:
Tačno šest godina nakon izlaska njihovog poslednjeg studijskog albuma Ima li života prije smrti veterani domaće Metal scene BOMBARDER rešili su da okončaju dugo čekanje svojih fanova i pred sve nas iznesu najnoviji, sedmi po redu album pod nazivom Okot iz pakla.

Mnogo toga se promenilo na ovim prostorima od kada je nastao BOMBARDER polovinom 80ih godina prošloga veka. Promenili su se ljudi, raspale su se države, državna uređenja i politike, promenila se čak i klima ali BOMBARDER ostaje isti i dosledan samo sebi.
Tvrd, surov, direktan i bezkompromisan kakav je uvek i bio danas pred sve nas porađa Okot iz pakla i poručuje da definitivno nema stajanja, čak šta više tek počinje!

Album izlazi kao limitirani CD, nakon čega je u planu i vinilno ali i kasetno izdanje. Sve će biti propraćeno i zvaničnim digitalnim izdanjem koje će putem BelieveDigital mreže biti dostupno širom sveta u preko 240 zemalja.

BOMBARDER
Okot iz pakla

01. Graditelj hrama
02. Blizu je kraj
03. Epitaf
04. Spaljen
05. Sam protiv svih
06. Kroz utrobu noćne dame
07. Da ti glavu srubim pseću
08. Okot iz pakla
09. Satrati sve
10. Dolina smrti
11. Potopljeni raj
12. Đavolja vršalica (Koldbrann obrada)

*Producirao, snimao, miksovao i masterovao Luka Matković u studiju „Citadela“

Lajv promocija:
Album će se premijerno u prodaji pojaviti 3. juna na REVOLUTION festivalu u Temišvaru gde će BOMBARDER odsvirati svoj prvi koncert nakon izlaska albuma. Mesec dana kasnije bend će nastupiti i na EXIT festivalu na kome će takođe promovisati novo izdanje.
Na jesen slede klubske promocije albuma u Beogradu i Novom Sadu, ali i u drugim gradovima kod nas i u inostranstvu.

Izdavač:

promo i buking:

bend:

Najavni singl Epitaf :

Sequence predstavnici Srbije na GBOB u Nemačkoj

$
0
0

Senćanski modern metal sastav Sequence predstavljaće našu zemlju u finalu Global Battle of the Bands (GBOB) takmičenja koje će biti održano 26. maja u Berlinu.
Sequence će tom prilikom odmeriti snage sa bendovima iz Australije, Austrije, Češke, Danske, Nemačke, Grčke, Norveške, Poljske i drugih zemalja, a pobednički sastav osvojiće titulu “Najbolji novi bend na svetu”.

Glasajte za Sequence


Tokom takmičenja, bilo da isto pratite putem livestreama ili ste fizički prisutni na koncertu u klubu SO36, možete glasati za vaša tri favorita – zajedno sa glasovima četiri člana žirija, vaš, svojevrsni peti glas (glasovi publike čine 20% od ukupnog broja sudijskih glasova) će pomoći da se izabere pobednik.
Više informacija o GBOB potražite na zvaničnom Facebook eventu.

Nekro Batica: Horor audio priče

$
0
0
Pre nekoliko godina sam imao serijal intervjua sa tadašnjim aktivnim bendovima i projektima koji su se bavili raznim podpravcima eksperimentalne i noiz muzike. Bilo je tu svega, a intervjui su mi bili prilika da iz više uglova sagledam kako drugi doživljavaju ovakve, većini neperijatne zvuke, zašto ih stvaraju, šta im donose, kakav je njihov odnos prema mejnstrim i konvencionalnim muzičkim pravcima, mogu li postojati paralelno i slično. Kako sam i sam aktivan kao autor sličnih zvukova, želeo sam da vidim gde je neko moje mesto u čitavom tom spektru, i postoji li nešto što bi se moglo nazvati ako ne scenom, ono bar nekom klicom srpske noiz scene.

Ispostavilo se da scena u nekom klasičnom mejnstrim smislu ne postoji, da postoje talasi autora koji se pojavljuju svakih par godina, skupi se kritična masa, dođe do nekih dešavanja. Onda to lagano prođe do nekog novog talasa i nove generacije. Danas scena i dalje ne postoji, ali postoji mali broj ljudi posvećenih ovom zvuku. To su ljudi koji međusobno sarađuju na različite načine i u različitim kombinacijama rade kolaboracije, split izdanja, izdaju jedni drugima diskove, i tu i tamo se desi po neki koncert (par puta godišnje). 

Ono što je zanimljivo je da je ova grupa ljudi uglavnom "operisana" od sujete, da jedni druge umeju da saslušaju, podrže, kritikuju a da sve to ostane koliko toliko na zdravim osnovama.

Jedan od likova iz poslednje generacije noizera ("noiz" shvatite u najširem mogućem smislu u nedostatku adekvatnijeg termina) u Srbiji je i Nekro Batica koji je u kratkom vremenskom periodu uspeo da izda čak 15 izdanja, dok je još nekoliko u pripremi. Sve je počelo kao zezanje, a evo gde je ta priča danas i šta ona govori...


HC: Kada si napravio projekat Nekro Batica, koja je tvoja želja bila i kakav smisao ima? Šta to tebi znači, a šta bi trebalo slušaocima?
NB:
Cela priča za „Nekro Baticom“ je krenula iz samog zezanja. Četovao sam sa Packetom iz „Antitalenta” o tome šta trenutno radi sa muzikom (sem izdavaštva za „Jesboligakurac records”) i on mi je rekao da je trenutno zaokupljen tim svojim noise projektom. Poslao mi je da čujem njegovo tada aktuelno izdanje, te sam odmah znao šta bih mogao da radim. Prvobitna želja mi je bila da odradim nekih pola sata baš užasne buke, iritiantne, ali je krajnji proizvod bio takav da mi se svidelo kako je sve ispalo. I sam Packe mi je rekao da bih mogao češće to da radim, te je objavio moja prva tri izdanja za svoju DIY izdavačku kuću. Već sa drugim izdanjem sam znao šta želim i kako bi numere trebalo da zvuče, tako da se tada Nekro Batica kao projekat zacementirao.

Meni je bavljenje ovakvom vrstom muzike (ili anti-muzike, kako bi neki to nazvali) jedna vrsta filtera od svega, ali i deo „terapije“ od bavljenja muzikom koju inače slušam, jer su svi bendovi i projekti u kojima sam učestvovao odavno „pod ledom“, što je delimično i moja krivica. S obzirom da nisam muzičar, te ne sviram nijedan instrument, neku vrstu „utehe“ sam našao u nečemu za šta moraš biti majstor da bi nešto zeznuo, haha. Meni noise, pretpostavljam, znači isto onoliko koliko i drugim nojzerima, koji su i sami slušaoci, tako da ako se već baviš time i podržavaš druge kolege iz žanra, onda definitivno nisi u tome čisto fore radi.

Znam da je ljudima „noise“ asocijacija za skup iritantne buke, ali ono što moraju znati jeste da čak i u tom haosu mora postojati neki red i da je potrebno vreme da se sve to uskladi. Eto, čak i u tom na oko besmislu ima i previše smisla: kada bi sve ono što osetimo i pomislimo nekako preneli u zvuk i sve to zajedno, u istom trenutku pustili da se reprodukuje, verujem da bi smo čuli isto ono što krasi „noise“.

HC: Ako je tvoj muzički izraz harsh, drone, dark ambient, noise - šta bi bila inpiracija koja zahteva ovakvu napetu formu?
NB:
Ja sam veliki fan „Silent Hill“ franšize i muzika iz igrica mi je veoma draga i ona mi je možda i najveća inspiracija za ono što radim. Veliki broj numera odatle ima teške, gotovo noise efekte, teške za uho i odlične za postizanje napete i jezive atmosfere. Zato i gledam da moja izdanja budu na dark ambiental noise koloseku, da stvore osećaj teskobe, pozadinu za neku horor priču. Iako pravim odstupanja na poslednjim izdanjima, te umesto desetominutnih pesama objavljujem kratki nojzerski grajnderaj, najdraže mi je sve ono što uspe da me opusti (pa čak i uspava).

HC: Kako generalno nekome ko nije upućen intenzivno u buku objasniti i kako ti se čini izjava "There is no such thing as noise"?
NB:
Te reči mogu objasniti na taj način da nijedan žanr koji se može nazvati prostom bukom. Recimo, nekome su black metal ili grindcore samo skup odbojnih zvukova, te takvu muziku nazivaju bukom. Opet, nekome je turbo-folk maksimalno odbojan, dok drugi u tome uživaju. Sama izjava znači da je sve subjektivno i da se ne može prosto jedan ili više žanrova kategorisati kao nekvalitetan.

HC: Noise. Muzika ili Anti-Muzika? Zašto je jedno, a zašto je drugo?
NB:
Oba, haha. Noise je definitivno muzički žanr, jer ako postoji neku zvuk, onda je to muzika. To što nije u standardnom obliku, to je druga stvar. Sa druge strane, noise je muzika za sebe, unikat, jer i bez i jednog klasičnog instrumenta se može usnimiti neki zvuk kojim se može manipulirati i dobiti nešto novo.

HC: Jesi li razmišljao da nastupiš uživo? Kapiram da bi teško ponovio ono što se može čuti na izdanjima pa zato,... kako bi zapravo i mogao da izgleda tvoj nastup?
NB:
Pa, da se održao onaj noise fest u aprilu, možda bih i nastupio, ali u stilu nekog DJ-a koji ima spremne diskove sa svojim remiksovanim numerama, te samo pritisne play, a za miksetom se vrti i glumata da nešto radi. O, i obavezno bih nabacio neku ozbiljnu facu, haha. Šala, narvno. Šta znam, da imam svoj laptop, verovatno bi to više bila prezentacija načina na koji radim nego klasični nastup. Ako se ljudi ne bi smorili posle 3 minuta, možda bi to bilo i zanimljivo iskustvo.

HC: Neponovljivost napravljene muzike. Prednost ili mana?
NB:
I ovde moram reći oba. Kod klasičnih žanrova bi bila mana da se nešto ne može barem jednom ponoviti. Ali, kod noise-a je to prednost, najviše zato što se jedna numera stvara u tom jednom trenutku, kada postoji taj nalet inspiracije. Pretpostavljam da upravo zato svi nojzeri imaju mali milion izdanja, jer traže pravu formulu za kreiranje perfektne buke. I da je nađu, nastavili bi dalje. Zabavan je to posao.

HC: Kaže jedan moj ortak "za sve to ti je dovoljan fruti lups i esid"... Šta koristiš u radu? Hardver, softver, gedzet isl...
NB:
Nikada nisam koristio „Fruity Loops“, mada znam da ga dosta njih prosto obožava, haha. Od programa (krekovanih, naravno) koristim „Sound Forge“, „Acid Pro“ i „Cubase“. Hardver nije neki napucan, standardan kućni komp. Sve zukove koje odaberem za izdanje prvo nabacam u „Acid Pro“ i tu odradim prvi deo manipulacije samog zvuka i dobijem masu za dalji rad. Jedan ili više tako dobijenih fajlova prebacim u Cubase gde odradim glavno miksovanje i stvaranje beta verzije. U „Sound Forge-u“ radim završnu obradu, te posle toga dobijam finalni proizvod.

HC: Danas je računar dostupan svima. Činjenica je da masa ljudi radi nešto po pitanju muzike. Da li smatraš da je ta dostupnost dobra, i to da svako može da radi muziku/buku?
NB:
Apsolutno da, iz prostog razloga što je nojzer može okačiti deset numera, a njegov kolega sa drugog kraja sveta može baš te numere dodatno obraditi, remiksovati i eventualno napraviti bolje izdanje. Stoji činjenica da je kvantitet muzičkih izdanja još malo pa beskrajan, ali se uvek može naći nešto vredno slušanja.

HC: Koliko stižeš da pratiš dešavanja u ex yu, u smislu novih i starih imena. Ko ti je zanimljiv sa naših prostora? Čini se da je pre par godina naišao neki novi talas bendova i projekata, a onda je to malo splasnulo sada. Kako ti vidis to?
NB:
Što se noise-a tiče, pre nego što sam pokrenuo „Nekro Baticu“ nisam pratio tu scenu. Sve ono što čujem i na šta naiđem je putem linkova koji dele kolege iz branše: „Third I“, „Raven“, „WeAreAllSlaves“, „Nundata“, „vernacvlaar destrvction”, “N0123NOISE”… Jedno vreme sam bio član “Facebook” grupa vezanih za žanr, ali se tu sve svodilo na deljenje linkova i spemovanje jedne te iste ekipe.

Što se splašnjavanja tiče, to je valjda normalno kao i usvakom žanru. Ljudi se ili prezasite ili odvoje malo više vremena za novo izdanje. Dobro je i to ponekad, ne valja siliti bilo šta, plus se apetit za novim naslovima pojača.

HC: I ovim ti ostavljam poslednju priliku da kazes nesto sto zelis a nisam te pitao i jeste ili nije bitno tebi, nama, nekome...
NB:
Jedino što mogu da kažem jeste da bi fanovi bilo kog žanra trebalo da kopaju po netu, traže nešto novo, podrže lokalnu scenu koliko god mogu, makar to bilo deljenje linka na svom „FB“ profilu. Zadovoljavanje starim, proverenim stvarima i izbegavanje nečeg novog je loš recept. Uživajte u onome što volite i poštujte ono što drugi vole.

Intervju pripremio Nenad Popović

Balkan reggae connection: Balkanska new roots reggae kompilacija

$
0
0
Balkan Reggae Connection je kompilacijski CD koji obuhvata pesme 16 izvođača iz Bugarske, Grčke, Hrvatske, Mađarske, Makedonije, Rumunije, Slovenije i Srbije. Ova kolekcija pesama pruža uvid u srž veoma žive i aktivne roots reggae scene Balkana. U pitanju je izbor najinteresantnijih autora i pesama novijeg datuma – do dve godine starosti, odabranih isključivo na osnovu kvaliteta.

Reggae muzika ima dugotrajnu i živu tradiciju prisustva, prihvatanja i produkcije na Balkanu – od ranih sedamdesetih godina prošlog veka. Postoji duhovna veza između reggae muzike i balkanske civilizacije, i to je glavni razlog zašto je seme reggae muzike i kulture naišlo na tako plodno tle u ovom delu sveta. Poruka beskompromisne društvene pravde i bratstva među ljudima, koja predstavlja suštinu reggae muzike, ujedno je i srž svih balkanskih kultura. Balkanski reggae ipak ima svoje specifične, lokalne prizvuke, a ovih šesnaest bendova i izvođača iz osam balkanskih zemalja pružaju veoma dobru informaciju o tome kako zvuči balkanski reggae.

Cilj ovog izdanja je da stvori živu zajednicu balkanskih reggae poklonika i stvaralaca, koja će verovatno iznedriti regionalni reggae festival. Drugi cilj je pokazati ostatku sveta kvalitet i kreativnost ovdašnjih reggae muzičara.

Izvođači (po redosledu pojavljivanja na albumu):

ONE LION
One Lion je new-roots reggae pevač i autor iz rumunskog grada Temišvara, koji je započeo svoju umetničku aktivnost 2009. On je objavio tri EP-ja do sada i nastupao je kao predgrupa međunarodnih reggae zvezda kao što su Julian Marley, Omar Perry i drugi. Sarađivao je sa mnogim reggae umetnicima iz Rumunije i inostranstva, kao što su Volodia (Francuska), Jahmmi Youth (Bugarska), Dub Dove Sound (Poljska) i Panda Dub (Francuska)

LB27
Ladánybene 27 (LB27) je mađarski roots reggae bend iz Budimpešte. Od osnivanja 1985 do danas objavili su dvanaest albuma. Otvorili su prvi reggae klub u Budimpešti, koji još uvek postoji (1998 -       Trenchtown Reggae Party). Ujedno su autori i organizatori najvećeg mađarskog reggae događaja (Reggae Camp). Tokom dugotrajne muzičke karijere delili su binu sa nekolicinom svetski poznatih umetnika i bendova kao što su Carlos Santana, The Wailers, King Yellowman…

SITI HLAPCI
Siti hlapci (Siti kmetovi) su reggae bend osnovan 1998 u slovenačkom gradu Mariboru. Osnivač benda je pevač i multiinstrumentalista Tadej Tratnik Tadiman. Oni su bili pioniri reggae muzike u Sloveniji. Objavili su tri albuma do sada: Tukaj in zdaj (2003), Si ti hlapec? (2005) i Under Jah Sun (2013). Sa albuma Under Jah Sun, Siti hlapci su objavili hit singl i spot za pesmu Plamen. Spot je dospeo na listu MTV Adria Domaćica gde se zadržao neko vreme.

SMOKE’N’SOUL
Smoke’n’Soul su srpski reggae bend osnovan u Beogradu 2002. Objavili su jedan album do sada. Osnivači benda i glavni autori su klavijaturista Vladimir Krkljuš, trombonista Vukašin Marković i pevač i gitarista Miloš Ivković. Pored rada u okviru Smoke’n’Soul, ovi vrsni muzičari stekli su reputaciju nastupajući sa drugim bendovima i umetnicima kao što su Soulcraft, Prince Alla, Asher Selecteur, Ank Justice Steady Spear, Julian Marley, etc.

BALKAN RIDDIMS
Balkan Riddims su grčki reggae band osnovan 2011 u gradiću Arta. Osnivači benda i glavni autori su PS.K i Mister Kentro (producenti/DJ-jevi). Njihova muzika je spoj duvačke muzike karipskih ostrva, monofonih zvuka afričkih plemena, balkanskih zvuka i zvuka iz svemira. Objavili su dva EP-ja i nekoliko singlova do sada.

CONQUERING LION
Conquering Lion je makedonski reggae bend iz Tetova osnovan 2007.  Objavili su dva albuma do sada, a  na njihovom drugom albumu gostovao je jamajkanski reggae umetnik Jah Clarity. Osim u Makedoniji, nastupali su i u Grčkoj, Bugarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji i Nemačkoj. Delili su binu sa umetnicima kao što su Manu Chao, Gentleman, Ras Zacharri, Donald Minott i Hornsman Coyote.

DARKA AND MELODY KEEPERS
Darka je srpska reggae pevačica iz Kruševca. Započela je karijeru 2001. Pevala je u raznim reggae bendovima i muzičkim projektima kao glavni ili prateći vokal, a nastupala je i sa sound sistemima kao MC. Objavila je dva albuma kao pevačica benda ZAA. Melody Keepers su Darkin bend sačinjen od odabranih reggae muzičara sa srpske scene, koji učestvuju na njenom albumu koji je u nastanku.

KILLO KILLO BANDA
Killo Killo Banda je jedan od nekoliko muzičkih projekata srpskog muzičara, pevača, autora i MC-ja Vojislava Maleševa, koji živi i stvara u Novom Sadu. Pod ovim imenom objavljena su dva albuma do sada, a jedna od pesama Killo Killo Bande našla se na uticajnoj regionalnoj reggae kompilaciji “Balkanfarraj”. Nastupali su na istoj bini sa Manu Chaom.

REBELITES
Rebelites su bugarski roots reggae bend iz Sofije. Osnovani su 2011 kao ogranak prvog bugarskog reggae benda Root Souljah. Oni su osmočlani bend, koji pored zajedničke ljubavi prema reggae muzici pravi povremene crossover izlete u druge muzičke žanrove. Imaju društveno angažovane pesme.

HORNSMAN COYOTE AND SOULCRAFT
Hornsman Coyote and Soulcraft su srpski reggae bend osnovan 2011 u Beogradu. Osnivač je pevač, autor, multiinstrumentalista i MC Nemanja Kojić, alias Hornsman Coyote. On je već ostvario značajnu domaću i regionalnu karijeru kao pevač i gitarista dubcore benda Eyesburn, a takođe i veoma zapaženu međunarodnu karijeru kao trombonista i aranžer duvačke sekcije za vrhunske svetske reggae umetnike kao što su Lee Scratch Perry, Lutan Fyah, Max Romeo i mnogi drugi. Soulcraft su sedmočlani reggae bend sačinjen od umetnika sa srpske scene, koji je objavio dva albuma do sada.

FC APATRIDE UTD
FC Apatride UTD (“Apatridski fudbalski klub”) su četvoročlani reggae bend osnovan u Beogradu 2005. Osnivač benda je Abdelraheem, reggae pevač rođen u Sudanu. Objavili su dva albuma do sada za parisku reggae etiketu Makasound. Imaju društveno angažovane pesme obeležene jedinstvenim spojem raznorodnih identiteta - islamskog, marksističkog, srpskog i rasta.

BROOKA BAND
Brooka Band su makedonski reggae raga ska rap band iz Skoplja. Osnovani su 2014. Oni su desetočlani bend, koji ima i duvačku sekciju i gramofonskog DJ-ja. Imaju humorističke pesme na makedonskom jeziku. Njihov najveći uspeh do sada je singl “Do pregje” (“Donedavno”).

MEGGA DILLAH

Megga Dillah je pevač i autor iz Rumunije, koji je započeo karijeru 2005 kao hip-hop umetnik. Uskoro se preorijentisao na reggae kao muzički žanr koji mu je bliskiji. Njegov debi album “Back Into The Music" najavljen je za jun 2016, uključujući singl "No Money" na kojem gostuje Omar Perry.

RAGGALUTION
Raggalution su slovenački reggae band osnovan u Kranju 2011. Objavili su svoj prvi album “Mask of Liberty” 2013. Nastupali su u evropskim zemljama od Češke do Grčke a učestvovali su i na značajnim festivalima kao što su Sziget, Seasplash, Skaville, Overjam, Cultural Reggae Vibez, itd. Imaju društveno angažovane pesme.

ANTENAT
Antenat su hrvatski reggae bend osnovan 1997 u Zagrebu. Započeli su karijeru kao tipični rock bend, ali su evoluirali  u smeru reggae, dub, ska i punk izraza sa World Music elementima – spoj koji su oni sami nazvali subreggae. Objavili su tri albuma do sada: Subing (2006, Kingston Records), Karavana (2008, Dirty Old Label) and Izlet (2013, Dirty Old Label). Nastupali su u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Nemačkoj, Francuskoj i Italiji. Bili su predgrupa britanskog reggae benda King Prawn u Zagrebu.

IGOR VINCE
Igor Vince (Igor Vincetić) je srpski pevač, autor i multiinstrumentalista iz Zemuna. Studirao je muziku u Senegalu, Beninu, Maliju, Nigeriji, Etiopiji, na Kubi, u Francuskoj, Nemačkoj i Srbiji. Nastupao je kao perkusionista sa umetnicima kao što su Femi Kuti, Keziah Jones, Cheick Tidiane Seck, Fatoumata Diawara, Dean Bowman i Cheick Lo. Godine 2015 okupio je osmočlani afrojazz bend i objavio prvi album “Let’s Do It”. “Sve je u redu, draga” je reggae pesma sa tog albuma.

Slobodan Šijan: Filmus - priče o filmu

$
0
0
Sajamsku hroniku na dvestadvojci sam uhvatio slučajno, lutajući stanicama tokom jednog od standardno maglovitih oktobarskih jutara prošle godine, u vožnji ravnicom. Magla je najlepša atmosferska književna pojava, inače, zar ne. U svakom slučaju, voditeljka iste je zvučala spontano, neozbiljno i sa hukom gomile u pozadini, ugostila je nekoliko izdavača i autora tokom tog živog izveštavanja, uglavnom nacirkanih, ubeđen sam, i rekla je kako je Šijanov Filmus proglašen za najlepšu knjigu na sajmu, ustvari nabrojala je i ostale nagrade ali samo sam ovu zapamtio. Ja inače slabo ili nikako gledam filmove, ali Šijana strašno volim, možda ponajmanje zgog kultnih ostvarenja koja je potpisao, mada i zbog toga. Svakako zbog toga. Zbog toga što je našao onakav autobus za snimanje najboljeg domaćeg filma ikada, ili zbog savršenog naratorskog i scenskog uvoda u Davitelju, to je baš opasno dobar deo, baš baš opasan. A dodatno sam ga zavoleo kad sam davno saznao da njega režimi nikada nisu voleli, nijedan od ovih u poslednja dva veka. I da zato slabo snima. I gledao sam ga u par navrata u kratkim izjavama, uvek je bio tako autentičan, disidentan i krupan. Super je kad je reditelj krupan.


Sve u svemu kupio sam je naravno, zbog toga, i možda malo i zato što sam pomislio da bi bilo lepo kupovati lepe knjige, mislim u bukvalnom smislu, nekako sam odmah poverovao žiriju, još slušajući tu hroniku u autu, mada nije bilo nikakvog razloga da se veruje bilo kom žiriju, bilo gde, bilo kada, žiri nikad nije u pravu, to sam uvek mislio, ali nisam znao da postoji toliko besmislena sajamska nagrada kao što je najlepša knjiga, pa i zato. Zateknem sebe kako prkosim smislu, periodično, inače. I tako, slušao sam tu hroniku još koji dan u manje maglovitim vožnjama ravnicom, i čuo nekoliko baš interesantnih ljudi, čuo sam i jednog koji je zvučao pametno, a čuo sam i naložene mlade autore koji samoponosno svoje romane proglašavaju začetnicima raznih žanrova, jer, eto, ne mogu njihova remek dela da stanu u postojeću kolekciju istih, to sam mislio da je priča rezervisana za muzičare kad opisuju svoje nove albume, ili svoju muziku uopšte, primetićete kako obavezno kažu da je tu teško definisati stil, da je to mešavina, da ima svakakvih uticaja, o pobogu, kakve isprazne priče. Gde sam stao, a da, slušao sam svašta u toj zaludnoj hronici ali sam zapamtio da ću velikog krupnog autentičnog disidentskog reditelja svakako ispoštovati i pazariti tu lepotu. I jesam.

Mnogo je čudnije što sam je tako brzo pročitao, zapravo, u početku nisam mislio da ću je ikada čitati, što bih čitao najlepšu knjigu, ne znam, još kad sam shvatio da sam novac ostavio ne samo autoru nego i izdavaču na čijem čelu je trivanova, jelena, trivanova, na čelu, eto.

Ali Filmus je zaista sjajan, da počnem od naslova kojeg je autor pozajmio, naslov je savršen, apsolutno, i prikladan, i ubitačan i zvučan.

Gledao sam nedavno, dokumentarac o crnom talasu kod nas, rekoh ne gledam baš filmove, ali gledam dokumentarce, i iz raznih čitanja, a i iz nekih ranijih poslova znam ponešto o celoj priči crnog talasa, gledao sam recimo Žilnika, on je genijalan, ili Petrovićeve Skupljače, oni su klasika, jel. Ali celu priču o progonu ljudi koji su napravili nešto tako savršeno sam detaljno upoznao tek u tom dokumentarcu, i još više ih zavoleo, sve te autore koji su bili tako prkosni, kreativni, slobodni, životni i dobronamerni u tom čudnom vremenu. Eto, o njima Šijan piše, ne samo o tome, ali uglavnom o eri crnog talasa, o svojim profesorima, uzorima, Makavejevu, Pavloviću, o pioniru filmske kritike na ovim prostorima Bošku Tokinu, o svom životu sa njima i posle njih. Epizoda koja otvara knjigu je inače za posebno pisanje, za istorijske čitanke, furiozan obračun sa domaćom megalomanijom i ničim izazvanim balonom nacionalnog ponosa koji nas ne napušta, nikada. Tu je i nestvarno lepa priča o ćerci najčuvenijeg jugoslovenskog disidenta, Vukici Đilas, sa sve isečcima iz njene životne priče u kratkim slikama, pobogu koliko je tek to lep deo knjige, na kraju. Prava fantastična kolaž priča je ova knjiga, sa nabacanim sećanjima, intervjuima, monolozima, anegdotama, zabeleškama iz dnevnika, epizodama emocija, upakovana na tako prikladan način, sa pažljivo odabranim dizajnerskim detaljima, sa jakim, ponekad unikatnim fotografijama, tako je umetnička i tako je kvalitetno napisana, nemoguće kvalitetno.

Zapravo ne mogu da verujem da pišem tekst o knjizi o filmu, jer i pored sve prelepe književnosti u njoj ona to jeste, knjiga o filmu, a ja sam tako neprikladan da pišem o tome, tako nepotkovan i limitiran, a pišem. Valjda zato što imam utisak da sam je razumeo, dobrim delom, da sam je prošao dovoljno pažljivo i iskreno, recimo. Tako prelepo umetnička knjiga, u svakom smislu, koliko god ih nađete između crnih korica, umetnička do srži. I lepa je, prelepa, neki žiri je prvi put u istoriji sveta bio u pravu, lepa je.

Marko Gaić

Went promovisao album prvenac „The Great Escape“

$
0
0
Beograd, 12. maj 2016 – Koncertna promocija prvog albuma grupe Went „The Great Escape“ 

foto: Neda Mojsilović, HC arhiv
Sinoć su se u klubu „Elektropionir“ okupili brojni ljubitelji ovog benda koji neguje tradiciju folk rok i amerikana zvuka. Album „The Great Escape“ je predstavljanjem publici okončao svoje veliko bekstvo, tokom kojeg je prešao dugačak put preko prstiju, gitarskih i glasnih žica, kroz sveske, peščaru, stanove i kafane.

Nakon nekoliko EP izdanja, Went je uživo predstavio pesme sa prvog dugosvirajućeg albuma, koji je na koncertu bio dostupan u ekskluzivnom tiražu za ljubitelje kompaktnih nosača zvuka, a koji će uskoro će biti dostupan i online.

Went postoji od 2005. godine, a u svojoj muzici, polazeći od tradicije američkog folka, meša uticaje alternativnih žanrova sa estetikom akustičnog zvuka. Went su: Dušan Filimonović (vokal, gitara), Sara Tomić (bas), Goran Štrbo (gitara, perkusije) i Stefan Pejatović (bubanj).

Više informacija o bendu možete naći na fejsbuk stranici benda.

Slave Girls From Beyond Infinity: Trash-slatkiš? Ne, ipak ne

$
0
0
Izdavač: Beyond Infinity, 1987.
Režija: Ken Dixon
Scenarij: Richard Connell, Ken Dixon
Gl. uloge: Elizabeth Kaitan, Cindy Beal, Don Scribner
Tagline: Big Movie. Big Production. Big Girls.

Radnja

Uvodna scena nas upoznaje s glavnim protagonisticama ove epske priče. Dvije prijateljice Daria (Elizabeth Kaitan) i Tisa (Cindy Beal) bježe iz ćelije u kojoj su bile lancima prikovane za pod, otimaju svemirski brod i uzlijeću sa svemirske stanice za trgovinu robljem. Lutajući svemirom, naiđu na mali planet i pokušaju se spustiti na njega. Međutim, snažna gravitacija ih prevari i one se sruše u ocean.

I tko zna kako bi ta priča završila da se tu nije zatekao ekscentrični bogataš Zed (Don Scribner) koji živi u napuštenom dvorcu s dvojicom sluga-robota. On ih spasi od utapanja i dovede u svoj dvorac, nahrani ih i da im novu odjeću. U dvorcu se upoznaju s bratom i sestrom koji su se na isti način našli u dvorcu. Međutim, uskoro otkrivaju da njihov dobročinitelj i nije tako dobar kao što se činilo...

Osvrt

Priznajte, naslov je fenomenalan. Hej, "Slave girls" pa još i "Beyond infinity". Nema greške. E sad, zamislite kad u priču s takvim naslovom ubacite dva robota-polukretena, ludog bogataša, nekakvog predatorolikog monstruma iz prošlosti, nekakav napušteni drevni hram u kojem vrijeme i mjesto ne postoje i, last but not least, zap-ZZAPP-zap oružja koja ispaljuju raznobojne laserske zrake. Pravi trash-slatkiš?

Ne, ipak ne. Nažalost, redatelj je od svih gore spomenutih elemenata ipak nekako uspio napraviti, ruku na srce, dosadan film. Radnja je jaaako, jako spora i razvučena i uglavnom služi kao neka vrsta poveznice između scena s ženama odjevenim u kožne bikinije, pa u čipkaste bijele kompletiće i na kraju opet u kožne bikinije.

Ukratko, ovaj film nema "ono nešto"što svi volimo kod trash filma. Šteta, jer lako smo mogli dobiti vrlo zabavan materijal uz kojeg bi veselo društvance moglo od početka do kraja vrištati od smijeha. Šteta.

Highlightovi


    Bikini girls with machine guns
    Glupi roboti

Oleg Berić

Misli

Kruševačka arhiva: Fat Youth - San Francisco bomb

$
0
0

Sredinom, za kruševačku rock scenu antologijskih, 90-tih godina odmah uz bok vodećim vedetama tog vremena (Scarps, Slobodna Wožnja, The Daltones, Fucktor 02, Helikopter, Maske Dr Jobeca) progurala je i jedna golobrada ekipica tek svršenih osnovnoškolaca

Najpre su postali poznati po gradu kao The Snickers, a od 1996. u srpske punk anale ulaze kao Fat Youth. Njihov najveći hit svakako je bio i ostao pesma San Francisco bomb. Ovo je prva verzija pesme, iz rane faze rada grupe. video je snimljen za potrebe novogodišnje emisije Rock radijator Televizije Kruševac 1996. Kasnije su objavili album i svirali gomilu koncerata po regiji. Raspali se 2000. godine. Simbolično...
  
Ivan St Rizinger

Priče o spotovima (30): Koreni i plodovi (Dumbo - Pink Elephants on Parade)

$
0
0

Za mene istorija muzičkog videa kao posebnog žanra filmske umetnosti počinje sa Diznijevim filmom „Dambo“ i scenom poznatom pod imenom „Pink Elephants on parade“. Zasigurno postoje i drugi filmovi i video radovi koji bi mogli da se posmatraju kao začeci ovog žanra, ali verujem da nijedan od njih nije poznat koliko scena iz ovog filma.

Pre više od pola veka u Diznijevoj radionici nastao je dugometražni film „Dambo“ u kojem se javlja petominutna scena u kojoj Dambo i njegov drugar miš doživljavaju halucinacije od vode pomešane sa šampanjcem. Kada sam bio klinac, ježio sam se od ove scene i količina začudnosti u njoj me je zbunjivala. Petneaestak godina kasnije ponovo sam otkrio ovo remek delo i sada, u trenucima dokolice, kada želim da prodrmam svoja osećanja snažnim vizuelnim i zvučnim nadražajima, gledam ovu sekvencu filma i malo mi je jasnija.

Mnogi su ovu scenu prisvajali kao svoje lično psihodelično iskustvo na LSD-u, čuo sam priče o ljubičastim slonovima koji rastu iz staklenih bongova, ne znam više ni koliko sam puta slušao druge kako sa zanosom prepričavaju svoje tripove dok gledaju ovaj spot... Ako stavimo po strani da omladina preteruje sa upotrebama narkotika i obratimo pažnju na ovaj spot u trezvenom stanju, primetićemo da  njegova umetnička vrednost nadilazi sve subjektivne doživljaje i iskustva.

Čini mi se kao da je video materijal animiran po muzici, mada je verovatno muzika naknadno komponovana za sliku, ali imam taj utisak zbog toga što je video podređen kompoziciji. Ako biste gledali ovaj snimak bez tona, slike bi izgubile onu nit koja ih vezuje u jedinstvenu priču. Promena scena, atmosfera i slike koje se prikazuju uslovljene su zvukom, kao da su ljubičasti slonovi napravljeni da dočaraju muziku. To je primetno skoro u svakoj sceni, a jedna od najboljih je ona u kojoj veliki slon gazi po malom slonu koji pri tom ispušta zvuk trube (00:43). Sada uviđam da mi je ovaj deo filma bio tako strašan jer kao klinac nisam imao mogućnosti da ga shvatim kroz svoje iskustvo ili logičke veze koje sam uspostavio do tada. Danas uviđam da su tvorci filma imali želju da postignu takav osećaj, jer se priča razvija od lagane ružičaste sapunice do strobovski isprekidanih nadražaja u eksplozivnoj završnici.

U kontekstu celog filma, ova scena je važna jer, pošto se probudio na drvetu, Dambo uviđa da može da leti. Ne znam da li je Dizni imao želju da sugeriše svojoj publici da su im potrebni stimulansi, kao što su alkohol ili narkotici, kako bi otkrili svoje talente, ali znam da se moje interesovanje za pričanje o spotovima javilo upravo kada sam opet pogledao ovaj video.  


Dok u slučaju „Ružičastih slonova na paradi“ stičem utisak da je muzika iznad video sadržaja, spot za pesmu „Music scene“ benda „Blockhead“ ostavlja drugačiji utisak. Za mene je ovaj spot kratak film o našoj civilizaciji, odnosu prema prirodi i našoj narkomanskoj potrebi za zabavom. I u ovom slučaju sam čuo priče kako spot utiče na svest u različitim situacijama uz različite stimulanse, i stvarno verujem svima na reč, ali mene ovaj spot ne prestaje da fascinira ni u najtreznevnijem stanju. Ne mogu da poverujem da ovako nešto postoji! Da li je moguće da je jedan ljudski um dostigao te visine da isprojektuje i animira ideje na ovaj način? Video radovi režisera Entonija Šeperda (Anthony Francisco Schepperd) su lako prepoznatljivi po svojoj originalnosti, temama koje obrađuju i stilu, a ovaj spot je zasigurno njegovo najbolje delo.

Toliko je toga u ovom spotu da ne postoji način da se sve objasni kroz jednu priču. Nemoguće je ostati ravnodušan pred tim zavodljivim šarenilom boja koje se prelivaju uz zvuke pesme. Ovakav tip muzike je najpogodniji za video izražaj jer je bit istovetan, a to daje mogućnosti za ritmičnost videa i njegovu lakšu vezu u montaži. Pogledajte samo scene u kojima se figure životinja razlivaju u bojama na zvuk udarca bubnja (01:54). Sve je toliko uvrnuto i složeno da se scene čine kao nasumični niz nabacanih elemenata, ali zapravo u celom spotu postoji nit koja vezuje sve u jednu priču. Bogatstvo jednog spota je u tome što daje argumente za tumačenje na više načina, a u ovom slučaju priča je toliko slojevita da bi na njoj mogla da se napiše knjiga, jer pitanje televizije i njenog oka koje bdi nad civilizacijom može da se shvati kao pitanje medija u savremenom društvu. Zapravo do sada sam čuo najmanje tri različita tumačenja ovog spota i sva tri su bila podjednako dobra i uverljiva. Priznajem da moja mržnja prema televiziji usmerava moje razumevanje ovog spota, ali šareni jelen na kraju spota ipak sugeriše da je priča o prirodi i čovekovom odnosu prema životinjama ono što je važno.

Ovaj spot i scenu iz filma uzimamo za kraj prvog serijala „Priča o spotovima“, jer smatramo da je muzički video zaseban žanr filmske umetnosti, a ova dva dela su dobri dokazi za to. Vremenska razlika među njima može da nam pokaže put kojim su se kreacija i vizuelno izražavanje razvijali, a možemo samo da zamislimo gde će sve to da ode u budućnosti sa razvojem novih tehnologija i sve većim brojem kreativnih ljudi koji žele da se izraze kroz umetnost.  



Prethodne tekstove iz ovog serijala možete pročitati ovde.

Andrea Kane

Game Over: Za sve koji su odrastali na starim Commodore 64 i Attari igricama

Pivo, baklje i znoj: Veliki uspeh Antievrovizijskog koncerta

$
0
0
Ostalo je još dosta vremena do otvaranja ulaza, a ispred Depoa se već stvorio poprilično dugačak red. Svi su nestrpljivo čekali da uđu unutra da podrže predgrpe ili jednostavno obezbede sebi mesto u prvom redu na vreme. Pre početka koncerta publika je sama sebi kreirala atmosferu, uglas pevajući pesme Mortal Kombata.


Prvi bend koji je nastupio na Antievrovizijskom koncertu bili su Mrka Kapa. Ovaj spoj različitih pank pravaca sa ska momentima koji su razmrdali ljude, bio je dobra uvertira u ostatak večeri. Sa pomalo bizarnim temama pesama i sprdačkim tekstovima uspeli su dobro da zabave publiku i ubede ih da je čokoladno mleko mnogo bolje od opojnih supstanci. Nastup ovog benda bio je kratak, ali mislim da su uspeli da pridobiju još po nekog novog slušaoca.


Ono što je usledilo žanrovski se razlikovalo od ostatka večeri, ali je energija bila na nivou. Irish Stew of Sindidun doneli su zvuk irske tradicije i obojili Depo u zeleno. Publika je uživala u tom prepoznatljivom zvuku. Pevalo se i igralo, a pale su i prve šutke. Bojan Petrović je svojim vokalom i frulom uz njega izazivao ovacije mase, a dominantna violina je svemu davala melodični, ali izuzetno veseli ton.  Nema šta novo da se kaže o ovom bendu. Sve ono što važi za svaki njihov koncert, važilo je i sada: uživanje u tradicionalnim melodijama, kao i konstantno pevanje i skakanje. Verujem da ćemo se složiti da to nije tako teško izvesti kada svirate za narod toliko oduševljen irskim tradicionalnim melodijama.


Ono zbog čega su svi došli (sudeći po moru "Teški metal" majica) je konačno došlo na red. Pošto ih je neprijatelj omeo HAARP-om, te nisu imali svoj potencijalni trijumf na Kalemegdanu, sada tim istim trijumfom neće moći da se hvale godinama kao Karleuša svojim Ušćem. Međutim, nakon onoga sinoć, mislim da svakako ima materijala za pohvalu.

Nakon uvodnih stihova "Evrovizije" i Mortal Kombat teme, kao prva pesma usledila je ona sa novog albuma, po imenu "Devedesete". Rekviziti su bili na nivou, te je Kriki, u skladu sa tekstom pesme, na binu izašao sa utokom. Odmah se dalo primetiti da je treće izdanje ovog benda zaživelo, ako ne među starijima, među klincima definitivno. Nije bilo postepenog uspona atmosfere. Odmah se užarila. Dobro raspoloženje i horsko pevanje je ispratilo ceo koncert. Smenjivale su se stare i nove pesme i moram primetiti da neke od onih nastarijih, koje su mi nekako i najdraže, nisu doživele reakciju publike kakvu sam očekivala. S druge strane, za vreme nekih pesama su letele čaše i limenke piva, pa i baklje. Definitivno vizuelno najbolji momenat koncerta bio je tokom pesme "Moj grad", kada je desetak crvenih baklji gorelo kako u publici, tako i na bini i bilo jedini izvor osvetljenja. Bilo je to nekoliko zasta specijalnih momenata u kojima su i bend i njihovi slušaoci pokazali da ipak nisu totalni hejteri, te da najviše emocija može da im izazove pesma o ljubavi prema sopstvenom gradu. Doduše nekoliko letećih baklji je alarmiralo dežurne vatrogasce i ostatak koncerta smo proveli u dimu, ali sve je to deo emocije. Podsetili smo se koliko je loše kupovati u kineskim prodavnicama, kakav je Pauk Čovek, ali i navijali za FK "Metalac" o kojem ne znamo apsolutno ništa. Sada kada pišem ovo, ne mogu da napravim granicu između pesama koje su svirane u redovnom i bis delu, te ih ne bih baš razgraničavala. Nakon što je redovan koncertni deo završen, uz ustaljeno "Svirajte pičke!" bend je dozvan nazad. Tokom bisa je u sali nastalo još veće ludilo, iako su svi bili vidno izmoreni. Nastavilo se sa skakanjem u publici, a i na bini, na kojoj ne postepeno bilo sve više ljudi. Bend je napravio jedan jako lep gest za Skakija iz Koalicionog sporazuma, koji ove večeri nisu svirali zbog Skakijevog zdravstvenog stanja, odsviravši "Alkoholičarku". S obzirom na to da smo mi ovu pesmu pevali na ulici još kao klinci, očekivala sam da će pevanje publike biti gromoglasno. Međutim, nove generacije klinaca (koje nisu baš toliko mlađe od mene) izgleda nisu toliki fanovi ove pesme. Meni je svakako ovo bio vrlo poseban momenat. Do kraja koncerta bilo je još nekoliko jako dobro ispraćenih pesama i mnogo kupanja pivom.


Svaki segment ovog nastupa Mortal Kombata bio je bolji nego ikada do sada. Bilo je mnogo više energije nego na prošlogodišnjoj Antievroviziji i to je rezultiralo eksplozijom. Celom događaju jednostavno ne mogu da nađem manu. I bend i publika treba da budu ponosni jer su sinoć kreirali tako dobru atmosferu.

Uz baklje, pivo i mnogo truda i znoja, svi su ove večeri ostavili, kako se u sportskom žargonu kaže, srce na terenu. Bez preterivanja. Ovaj koncert će se dugo pamtiti, a bend ima težak zadatak ukoliko želi da sledeće godine nadmaši sve ovo.

Kompletnu galeriju pogledajte na našoj fejsbuk stranici.

txt: Jelena Ostojić
foto: Jovan Mihajlović

BegUsToStop: Nove-stare grajnd snage

$
0
0

BegUsToStop je grind core / death metal bend iz Beograda, osnovan krajem 2015. Svi smo već matori i svirali smo ranije u bendovima Kramp, Azazel, Intakt, Anality, Bottox, Soul in cage, Stone to flesh, Androphagous... Sviramo prilično jednostavnu ali moćnu i iskrenu muziku koju upotpunjavaju stihovi o posrnulom ljudskom društvu i ličnim problemima i traumama nas jedinki. Skupili smo se sa idejom da izbacimo sve to taloga što se nakupilo u nama, sve frustracije i bes. Naravno sve to nam je izgovor da se dobro provedemo dok dušmani "mole da prestanemo".

Trenutnu postavu čine vokal Slobodan Čuk, gitare Nebojša Đurković, Viktor Stojadinović, bas Đorđe Pavlović, bubanj Milan Petković.

DVOSTAV: Helly Cherry vs Get on the Stage

$
0
0
Krajem aprila fanzin Princip startovao je sa novom rubrikom "Dvostav". Rubrika je zamišljena tako da njeni učesnici budu ljudi aktivni na sceni koji se bave sličnim radom (organizacija koncerata, bendovi, fanzini, izdavači...). Imali smo tu čast da sa Vladimirom iz GOTS fanzina otvorimo ovu rubriku, odgovorimo na ista pitanja i tako predstavimo svoje poglede na zajedničke probleme, izazove sa kojima se suočavamo svakog dana radeći na promociji muzike i kulture generalno.

Uz saglasnost redakcije Principa, objavljujemo ga i na našim stranicama u okviru rubrike "Behind the scene" gde predstavljamo novosti sa našeg sajta. Izvorno, intervju je objavljen ovde.
_______________________________________________

Čast da zvanično otvore novu rubriku u Principu pod nazivom "Dvostav" imaće urednici dva veb fanzina: Get on the Stage (u daljem tekstu GOTS) i Helly Cherry (u daljem tekstu HC). Ukoliko slušate pank, hardkor i slične žanrove; ako ste ljubitelj filmova, stripova i umetnosti uopšte, onda ste sigurno bar jednom u životu na internetu pročitali neki tekst sa ova dva sajta. Urednici Nenad (HC) i Vladimir (GOTS) dolaze iz malih gradova i nisu ljudi koji se javno eksponiraju povodom ovog (nazovimo) posla. Baš suprotno, oni promovišu druge umetnike koji nemaju priliku da svoj rad predstave na velikim medijima, čija dela nisu masovno prihvaćena... Da ne bih dalje bespotrebno dužio, prelazimo na razgovor. 
Kako je izgledao vaš prvi susret sa fanzinima? Šta vas je iniciralo da jednog dana i sami pokrenete tu priču?
GOTS: Moj prvi susret sa fanzinima je bio negde 95-96, kad sam došao u posed jednog od poslednjih brojeva kultnog novosadskog fanzina "Tri drugara". Stariji fanzinaši ga se vrlo rado sećaju. Za mene je to bio potpuni kultuni šok, jer se na kioscima moglo naći samo nešto što je posvećeno mejnstrimu. Jedno je vodilo drugom, počeo sam da otkrivam potpuno novi svet muzike, a kako nisam previše talentovan da budem muzičar, logično je da scenu pomognem pisanjem. Posle nekoliko pokušaja, za vreme bombardovanja '99 sam konačno uspeo da ideje sprovedem u delo, što zbog velike količine slobodnog vremena, što sto sam tada imao dosta nove muzike u posedu, što je bila retkost. Tu priču sam zavoleo od samog starta i nikad me taj entuzijazam nije napustio, iako danas, zbog obaveza imam sve manje vremena da radim fanzin.
HC: Prvi susret sa fanzinima je došao kao i kod većine drugih, u nekom tinejdžerskom periodu, kada se svi tražimo, i polako nalazimo. Pošto dolazim iz malog grada, ovde je bilo malo teže doći do pravih alternativnih i andergraund glasila, muzike i tako to. Imali smo “Treći kanal” i par mejnstrim časopisa. Nešto najbliže andergraundu (i fanzinu) je bio “Ukus nestašnih”, a prvi pravi fanzin “Tri drugara”. 
Što se tiče pokretanja sopstvenog glasila, u jednom trenutku imao sam viška slobodnog vremena koje sam želeo da konstruktivno iskoristim. Jednostavno, poželeo sam da se aktivno uključim u dešavanja na sceni i tako je priča krenula lagano...

Kako biste u najkraćim crtama predstavili vaš medij? Čime se zapravo bavite?
GOTS: U najkraćim crtama može da se nazove portalom, jer tako nalaže moderni komunikacijski govor, iako ja baš i nisam preterani ljubitelj te reči. Gledam da konceptuano ne bežim mnogo od fanzina koji sam radio pre 16 godina, naravno prilagođen internetu i takvom medijumu. Tu su i dalje vesti, recenzije, intervjui, ali sada, za razliku od papirnog zina, imam gomilu multimedije, ogroman broj spotova, fotografija i slično. Ali, suštinski, to je sve jedna ista priča.
HC:Helly Cherry je u najkraćim crtama veb magazin koji se bavi kulturom. Pišemo o muzici, filmu, stripu i književnosti uglavnom. Pokušavamo da iz raznih uglova - kroz recenzije, izveštaje, kolumne, intervjue sagledamo današnje pojave na našoj kulturnoj sceni. 

U vašem radu postoje dve etape; prva, kada ste pravili brojeve i ova sad, kada ste se transformisali u web-zin (ove) i kada na dnevnom nivou objavljujete nove članke. Da li je prelazak sa fanzina na web-zine neminovnost savremenog doba?
GOTS: Da. Potpuno je neminovan prelazak, jer, nažalost, papir kao medij polako uzumire, sem kod posebnih publikacija, knjiga, stripova i slično, koji nisu toliko vezani za novitete i datume. Zašto šteta? Zato što je kreacija papirnog medijuma i daje umetnost, sada nažalost umiruća, barem kada su fanzini u pitanju. Zašto je došlo do toga? Prvenstveno, zato što smo bombardovani informacija, i nešto što je ove nedelje aktuelno, već sledeće nedelje je bajato i svi zaborave na to. Recenzije se objavljuju uglavnom pre nego što se albumi pojave. Ukoliko bi radili papirni fanzin, na čijem radu se utroše meseci, pa čak i godine, možete i da zamislite koga bi interesovale recenzije i bendovi koji više nisu aktuelni? U idealnom svetu imamo Maximum Rocknroll koji izdaje bezmalo skoro 30 godina svakog meseca i koji ima ogromnu ekipu koja ga radi + široku distribuciju, ali teško je to zamisliti u zemlji Srbiji. Prvo, nemamo toliko zainteresovanih ljudi koji bi radili na zinu, a nemamo ni kupce zbog kojih bi se radila cela priča. Zato većina prelazi na web, jer nemaš troškova, sem kupovine domena, i trošiš samo svoje vreme. Ja lično radim, kako imam vremena, ne opterećujem se da natrpavam mnogo sadržaja i radim samo onu muziku koja se meni sviđa. Totalno subjektivno, priznajem. Što je i suština fanzinaštva.
HC: HC je zapravo sve vreme veb zin. Razlika je jedino u formi. U prvoj fazi do 2010, fanzin je izlazio na mesečnom nivou. Sakuplja se materijal, i svakog prvog objavimo novi broj. Tada je i internet još bio u povoju, dial up varijanta. Tako da je ta forma mesečnika zadovoljavala tadašnje i moje, i potrebe čitalaca. Vremenom je tempo od jednog broja mesečno je postao naporan za mene, počeo sam da čitavu priču doživljavam kao obavezu i posao, nisam više toliko uživao. Umesto toga fanzin je postao izvor stresa, a to nikako nisam želeo da bude. Taj period se poklopio sa razvojem interneta kod nas, on je već uveliko zaživeo, promenile su se moje, i potrebe i navike čitalaca, dolazila je neka nova publika pa je taj prelaz na svakodnevno osvežavanje sajta nekako prirodno došao. Tako da je taj prelazak za mene nešto praktično, prirodno, normalno, kao evolucija. 

Posao muzičkog novinara na nezavisnim medijima je suvi volonterizam ili stvar hobija. Kako uspevate da svakodnevne privatne obaveze uskladite sa jednim hobijem koji ipak iziskuje dosta vremena?
GOTS: Iskreno, nikako. Teško će naći vremena i za svoju porodicu, decu, a kamoli za fanzin. Što sam stariji, sve imam manje vremena i verujem da će u budućnosti biti sve teže uređivati i pisati. Ali, kao što sam u prethodnom pitanju odgovorio, ja sam sebi stvorio fanzin koji ne robuje količinom informacija, pa funkcioniše na principu kad ko napiše – napiše, to se objavi i idemo dalje. Bez nekih preteranih očekivanja i planova.
HC: Stvar je organizacije. Trudim se da kada imam slobodnog vremena pripremim sve što treba za sajt, tako da kada dođe vreme sve bude objavljeno baš kad treba, i da se moje privatne obaveze, čak i odsustvo, na sajtu ne oseti. 

Internet je olakšao i drastično ubrzao komunikaciju, a i svi "prozivodi" umetnosti su se digitalizovali... Da li ta digitalizacija i dostupnost (konkretno muzike) ubija doživljaj prilikom konzumiranja iste?
GOTS: Kako kome. Ja muziku uglavnom slušam na poslu, jer kući prosto nemam vremena, pa mi ovaj kompletan proces digitalizacije ne smeta uopšte. Uostalom, kome se kupuje original muzika, neće ga nikakav mp3, bandcamp, youtube i slično sprečiti u tome. Muzika je muzika, i na hi-fi opremi, i u kolima, i na slušalicama dok voziš bicikl.
HC: Moram da priznam da realno manje uživam u muzici nego ranije. Sa jedne strane zbog dostupnosti, sa druge strane zbog gomile muzike koja mi prođe kroz ruke “po službenoj dužnosti”. Ranije smo teže dolazili do muzike, bilo je manje, i stoga smo je duže i pažljivije slušali. Imali smo prilike i vremena da se zbog toga vežemo za album, i da nam znači mnogo više nego što nam znače izdanja danas.
Zbog toga se sve više vraćam kasetama i diskovima koje odslušam na stari način, i tada baš osetim ono uzbuđenje kao nekada.

Za ovaj period sigurno ste imali priliku da preslušate brdo novih muzičkih izdanja, da pišete recenzije o njima... Međutim, muzičke kritike danas je sve manje, naročito otkako se muzika ne prodaje masovno na nosačima zvuka. Treba li danas kritički pisati o muzici ili je dovoljno širiti vesti o aktuelnim izdanjima, pa ostaviti publici da sama da svoj sud?
GOTS: Vrlo zanimljivo pitanje. Pošto recenziram izdanja, to mi je omiljena rubrika na svim drugim sajtovima. Međutim, problem je što sam zatrpan sa izdanjima. Ne samo ja, verujem i ostale kolege koji se bave recenziranjem muzike. I onda nešto slušaš, smisliš u glavi šta ćeš da napišeš, a već si ubrzo skinuo pet novih stvari, počeo da slušaš, i nemaš dalje volje da se vraćaš onome što si hteo da pišeš. I kako vreme prolazi, sve manje pišeš, jer se muzika reciklira i čini ti se da se stvari vrte u krug. A onda se pojavi neki album koji ti pomeri dupe, koji te natera da ga besomučno slušaš nedeljama i onda imaš volje da pišeš o njemu. I onda reči samo izlaze, barem meni. U tom momentu i ne razmišljam toliko o toku rečenica i smislenim rečenicama. Već, kao da pričam sam sa sobom, ili ortakom, kome preporučujem album. Bukvalno, suva fanzinanština, ili kako bi to moglo da se kaže. Moji utisci, koje ispaljujem, pa kako ispadne. Iskreno, malo su mi dosadile klasične recenzije kojima smo zatrpani. Naročito, magazini koji praktikuju da opisuju svaku pesmu, kao da je album samo skupina pesama, a ne celina na koju treba gledati na taj način.
HC: Mislim da recenzije svakako znače. Sama vest ne znači puno, do nje je lako doći. Do nekog kritičkog osvrta i nije. Ono što sam primetio je da, paradoksalno, bendovi više šeruju isto saopštenje koje su poslali raznim medijima a ovi objavili. I to im čak više znači od nekog kritičkog (pozitivnog ili negativnog svejedno) osvrta na njihov rad.
Koji je značaj recenzija… Kada ste u potrazi za nekim izdanjem - da li vam više znači vest da je ono izašlo tad i tad (što i sami znate), ili kritički osvrt koji govori kakvo je to izdanje? Šta ostavlja dublji trag, i na osnovu čega ćete pre doneti odluku da li da nešto poslušate ili ne? Mnogi to ne kapiraju.

Pošto sam na neki način vaš kolega, svakodnevno sam u kontaktu sa velikim brojem muzičara, bendova i ljudi iz drugih grana umetnosti. Dobar deo njih ima stav kako su portali dužni da pišu o njima... pa ukoliko im ne odgovoriš na mejl gde samo pošalju "Jutjub" link, odmah dignu nos i proglase te nadmenim. Kako vi rešavate slične situacije? Da li postoji neka zanimljiva anegdota iz tih "kontakata" koju biste preneli našim čitaocima?
GOTS: Dok sam radio fanzin bilo je svega i svačega, ali danas sam bukvalno oguglao i ne cimam se previše šta mi neko kaže. Obično postoje dva razloga zašto nešto nisam objavio: 1. da mi se ne sviđa, 2. da nisam imao vremena (bez ljutnje molim). Nešto nisam previše uzbuđen ako me proglase nadmenom. Mogu da me zovu kako god žele, iskreno. Mislim da imam previše godina da bih se zajebavao sa time šta drugi misle. A ranije je bilo svega, a i ja sam svašta pisao. Bio sam iskren, što samo omladinac od 19 godina može, pa sam sasuo u glavu svakom šta mislim, naročito domaćim bendovima, koji prosto pate od sindroma tapšanja po ramenu. Ako nisi pohvalio, ili još bolje se duboko uvukao u anus svakom članu benda, odmah si na listi za ostrel. A ja sam bio previše neiskusan da izbegavam takve situacije. Svakakva pisanja, svakakve reakcije, što mi je danas totalno urnebesno kad ponekad bacim pogled na stare brojeve. Da li žalim što sam ulazio u sukobe? Ne previše. To me je oblikovalo u čoveka kakav sam danas.
HC: Da, omiljena tema sa kojima svi koji radimo ovako nešto susrećemo. Pa hajde da okrenemo stvari ovako. Da li su svi dužni da čitaju moj sajt samo zato što ja pišem za njega ili ga uređujem? Ne. Da li su ti bendovi dužni da nas prate? Ne. Da li se ja durim zbog toga? 
Po čemu je bilo ko od nas dužan da radi bilo šta? Ni po čemu. Jednostavno, mi ovo radimo zato što volimo, ne zavisimo ni od koga, i imamo slobodu da biramo šta ćemo raditi i koga ćemo ispratiti. 
Sa druge strane, baš ti najglasniji u prozivkama su i najlenji da se predstave. Šta mi da radimo sa njihovim jutjub linkom i nijednom pratećom rečenicom (da bukvalno nam u mejlu samo zalepe link i ništa više)? Pre ću svoje vreme posvetiti bendu koji je uložio svoje vreme i potrudio se da sroči par rečenica, predstavi se i lepo zamoli za recenziju. Da li smo “nadmeni” mi koji iskuliramo takav lenj pristup , ili oni koji misle da je dovoljno da pošalju samo link pa da se polomimo oko njih? Bilo je anegdota na tu temu, a slične “zahteve” u vidu linka dobijamo gotovo svakodnevno. 

Nema tog fanzinaša kome neupućeni prijatelji ili poznanici nisu postavili dva čuvena pitanja: "Koliko ti zarađuješ od ovoga" i "Zašto sve ovo radiš". Kako i da li uopšte odgovarate na ta pitanja?
GOTS: Mene to niko i ne pita, jer moji prijatelji nisu ni znali šta su fanzini dok ja to nisam radio. Znaju da je to hobi i da od toga nema ‘leba.
HC: Jednostavno, svako ima neki hobi, nešto što radi u slobodno vreme, što ga ispunjava. Neko vozi bajs, skejt, ide u teretanu, igra basket, igrice na kompu, ide u kafić, kladionicu... Ja sa prijateljima radim magazin. Kao što oni uživaju u svojim aktivnostima u slobodno vreme za koje ne traže i ne očekuju novac, tako i ja. Kad im tako objasnim, skapiraju. 

Vratimo se recenzijama. Na vašim medijima one zauzimaju dominantan deo sadržaja. Tu su takođe i izveštaji sa svirki, koje mnogi poistovećuju sa recenzijama. Kako bendovi danas reaguju ukoliko su tekstovi o njima napisani u maniru negativne kritike? Kako uopšte prihvataju tu vrstu kritike i da li ste zbog takvog načina pisanja nekad imali problema?
GOTS: Deo odgovora sam gore napisao. Naučio sam da domaće bendove ne pljujem. Prosto, ako mi se ne sviđa, neću ni da pišem, jer nemam ništa od toga. Svi će da se nadrkaju, jer ne znaju da prime kritiku, a ja ću da se smaram sa takvim ljudima. Bolje da se onda ni ne sukobljavamo. Naravno, pošto sam sve matoriji i sve više mi puca ona stvar za tuđa mišljenja, možda počnem ponovo da krljam po svemu što mi se ne sviđa. Čisto iz sporta i zezanja. Dok mi ne pukne takav film, držaću se političke korektnosti i pisaću samo o onim albumima koji mi se sviđaju.
HC: Nikada nije bilo nekih posebnih problema. Kod nas je pravilo da svaka kritika, bilo ona pozitivna ili negativna mora biti argumentovana. Na taj način pokazujemo konkretno šta je dobro, a šta ne valja na nekom izdanju ili koncertu. Te stvari treba da pomognu bendu da skapira kako neko treći doživljava njihov rad, jer bendu je teško da bude objektivan prema sopstvenom radu. Govorim i iz ličnog iskustva. Neko sa strane to vidi drugačije, a jako je bitan i pogled iz tog ugla. Ako se pravilno shvati, kritika može samo da unapred bend. Ako ljudi dozvole da ih sujeta zaslepi, opet njima na štetu ide. 

Ima li cenzure u vašem mediju? Da li je nekad bilo nešto kvalitetno za objavljivanje na sajtu, a što iz nekog razloga niste hteli ili niste smeli da objavite?
GOTS: Cenzure nema. Daleko bilo. Autor odgovara za svoj tekst. Ja eventualno ispravim slovne greške i to je to. 
HC: Bilo je u dva navrata pokušaja od strane bivših saradnika da se preko HC-a obračunaju sa nekim ljudima sa scene. Kada sam dobio te tekstove, skapirao sam da je iza toga neka lična priča, i takve stvari nisam dopustio da odu na sajt. Helly Cherry nije mesto za lične obračune i istresanje frustracija tako da sam im lepo rekao: “Momci, take it outside”, iliti srpski, “rešite to na drugom mestu”. Tako da eto, ne bih to nazvao cenzurom. Jednostavno, sprečio sam zloupotrebu sajta u lične svrhe.

Dolazite iz relativno malih gradova. Da li su ljudi u tim mestima upoznati sa tim što radite? Ako jesu, kako reaguju?
GOTS: Retko ko zna da to radim, sem matore ekipe koja je to pratila dok sam radio papirne brojeve. Mada, verovatno ni oni više ne prate, sem ako ne izađe neka stvar na fejsu koja ih zainteresuje, pa bace pogled.
HC: Ljudi u Ćupriji jesu čuli da postoji neki medij u njihovom gradu koji je prerastao lokalne okvire i pozicionirao se kao regionalno glasilo. Uglavnom podržavaju. Malo je mesto, gde se svi znamo, ali većina i ne zna da sam baš ja onaj lik koji stoji iza sajta. Ljudi koji me lično znaju, podržavaju, pitaju kako ide, čitaju, neki se i iznenade kad skontaju da se svakodnevno srećemo po gradu, na svirkama, čitaju sajt, a nisu ni znali da ga ja uređujem. Ima finih anegdota.
Ono što mi je posebno drago je da sam Ćupriju postavio na neku scensku mapu odakle nešto, evo već 13 godina dolazi. Više puta sam čuo od prijatelja kad bi u neformalnom razogovoru rekli da su iz Ćuprije, dobili bi pitanje da li znaju za HC, da li znaju mene lično i slično. 
Drago mi je u smislu što je sajt uspeo da se iz malog grada izbori za svoje mesto kao jedan od značajnijih sajtova na regionalnom nivou. Mi smo jedan od retkih sajtova ovog tipa čija “centrala” nije u Beogradu, i pokazali smo da se i iz malih mesta može napraviti neka lepa i uspešna priča.

Spadate u grupu od jedno desetak najznačajnijih medija ove vrste u Srbiji. Kakav je odnos sa kolegama sa drugih portala? Ima li saradnje, međusobne komunikacije ili (ne d'o bog) odmaganja između vas?
GOTS: Saradnja je korektna i ja imam OGROMNO poštovanje za svakog ko se bavi ovim i sličnim poslom, čisto iz zadovoljstva, a ne profita. Saradnja se obično svodi na razmenu vesti, što uglavnom činim bez ikakvog dvoumljenja.
HC: Odnos je uglavnom korektan. Sa nekima održavamo redovno kontakte, neke znamo i lično. Kontakti i saradnje su na raznim nivoima, sa nekima zvanično, korektno, sa nekima se i privatno družimo. Odmaganja nema, bar otvorenog ili da ja znam. Dođu tu i tamo do nas neki glasovi, prozivke sa privatnih profila koje su posledice sujete i “’Ajde da ga merimo” sindroma.
Što se nas tiče, mi smo u fazonu svako neka radi kako misli da treba. Otvoreni smo za sve dobre ljude, a vi iz Principa najbolje znate kakvi smo i privatno i “poslovno” ;)

Da li je bilo trenutaka u životu kada ste pomišljali da prekinete sa celom pričom? (U smislu zasićenja, nedostatka vremena ili nečega trećeg)
GOTS: Naravno. Jedno 50 puta. Prekidao sam 2005, nastavio 2008, pa prekinuo ubrzo, a onda nastavio krajem 2009. do danas. Zasićenje najviše. Uvek je falilo vremena, ali zasićenje je nešto što ubija i čemu teško možeš da se odupreš posle toliko godina. Danas sam našao odličan balans između obaveza i fanzina, više nemam prevelike zahteve i želje, već sam radim iz čistog zadovoljstva.
HC: Naravno. To je sasvim normalno. Ali kao što vidite, guramo i dalje.

Koliko vam je poznat moj fanzin Princip? Šta biste prvo promenili u njemu?
GOTS: Iskreno, nisam previše upućen, ali ono što sam uspeo da vidim je sasvim dobro. Možda fali malo više strane muzike, ali ovo gledajte čisto kao moj ukus, a ne kao neku konstruktivnu kritiku. Kritike bi mogao i sebi da dam, čak mnogo više nego vama. Ova priča koju radimo zahteva daleko više vremena i ljudi da bi o njoj moglo da se piše pozitivno. U svakom slučaju, gurajte koliko možete. Iskreno.
HC:Princip mi je poznat zapravo od njegovog početka. Hmmm, da od samog začetka, tako da smo upoznati sa svim što se dešavalo u fanzinu. Od prvog intervjua do recenzije svakog broja koji su objavljeni kod nas. 
Ne bih ništa menjao. Jednostavno Princip je vaš izraz, vaša ideja, vizija. On treba da se menja zajedno sa vama, da sazreva kao i vi. A ja sam tu kao i do sad, da dam neke sitne sugestije, smernice, savete i slično.

Mišljenje o kolegi i njegovom veb-zine-u?
GOTS: Helly Cherry je prilično dugo na sceni, mislim sigurno 15 godina. Oni su prilično brzo i prešli na web, koliko se sećam, ali su to i dalje bili klasični brojevi, pdf, ako se ne varam. Ono što ih čini jedinstvenim, jeste što pišu o različitim stvarima, stripovima, muzici, filmu, što je za svaku pohvalu. U poslednje vreme ne stižem toliko da ih čitam, ali povremeno me oduševe tekstovima o Dilan Dogu. Bude tu i koja dobra recenzija. Svima preporučujem da ih prate, ako imaju vremena.
HC: Drago mi je što je Vladimir ponovo pokrenuo GOTS, ovoga puta na netu. Tada smo uradili i jedan intervju kao vid podrške sa naše strane. Kada smo prošle godine uradili redizajn HC-a, Vladimir nam je pomogao oko nekog sitnog baga u vezi fonta na sajtu. Eto sitnice, koje možda mogu biti dopuna onom pitanju o međusobnoj saradnji i odnosima fanzinaša. 
Mislim da svakako zajedno dajemo bolju sliku stanja na našoj sceni. Čak i ako postoje neke razlike u našim pristupima, značajne su jer pojave na našoj sceni prikazuju iz različitih uglova. U svakom slučaju podrška za GOTS. 

Da li u bliskoj budućnosti vaši čitaoci mogu očekivati neke novine u radu web-zine-a i šta biste im ovom prilikom poručili?
GOTS: Za sada, ne znam. Mnogo toga bih ja voleo da promenim, ubacim, ali bi koncept ostao isti. Količina sadržaja je ono što mi fali, jer radim uglavnom sam. Ovu priču mora da gura 10 ljudi minimum + 2-3 fotografa koji bi snimali sve svirke. Znači, neko ko bi svaki dan ubacivao vesti, spotove i novu stranu muziku, neko ko bi radio intervjue i recenzije, par koji idu redovno na svirke. Ali, opet ponavljam, koncept bi ostao isti. Hvala svima koji čitaju moje baljezgarije, hvala svima koji su ikao čitali papirni zin. Hvala i vama za ova zanimljiva pitanja. Sve najbolje, Oreš, Get on the Stage fanzin.
HC: Neke velike promene u smislu kompletnog redizajna, promene koncepta neće biti u skorije vreme. Promene su kod nas povremene u smislu novih rubrika. U proteklih godinu dana smo pokrenuli dve nove: “Priče o spotovima” i “Kako sam postao…”, a nedavno je startovao i strip serijal “Aj hejt”, nešto kao strip kaiševi u dnevnim novinama.
20. maja ove godine proslavićemo 13. rođendan i jako se radujemo tom danu pa bih jednostavno pozvao vaše čitaoce da nam se pridruže na www.hellycherry.com i pogledaju šta mi to radimo tolike godine. 
Tebi bih želeo da se zahvalim na prilici da govorim za vaš sajt i poželeo uspeha u predstojećem periodu. Čujem iz insajderskih izvora da će biti nekih promena pa jedva čekam da vidim kako će to izlgedati nadalje…
Ćao svima i stej okej.
Intervju priredio Dejvid
izvor: Princip

Haiku Garden - Waver

$
0
0
Kako zvuče svi mogući i nemogući gitarski efekti strpani u dvadesetominutni EP možete čuti u izvođenju benda Haiku garden. Mladi četverac iz Slovenije ovih dana objavio je prvo izdanje – EP Waver. Generalno guraju shoegaze fazon, mada povremeno u neki noise i dreamy prizvuk, povezujući dijametralne stilove u jedan neočekivan zvuk.

Gitare vrište, zvižde, tu je panner, chorus, tremolo, rotary, reverb efekat, i svaki drugi koji doprinosi čudnom, skoro sablasnom zvuku. Pevanje prigušeno, dolazi iz daljine kao eho, dinamičnim pesmama daje malo lagodniju i opuštenu atmosferu. Bubnjevi su takođe u zapećku, u nekom dance/pop maniru, tako da samo povremeno dodaju blago agresivni prizvuk, dok dobar deo vremena ipak bivaju potisnuti gitarskim melodijama i rifovima. Jave se povremeno neočekivani i neodmereni prelazi iz grubog noise feedback-a u potpuno čiste gitarske deonice, što izuzetno muči uši, ali se kroz par slušanja uvo navikne na takav nagli tretman. Bass je onaj klasičan pank rok, blaga distorzija, jednostavne deonice, povremeno koji ukras da razbije monotoniju, ali čvrsta podloga u svakom momentu. Kompletno izdanje zvuči jako, ali odaje talasast, depresivan i melanholičan prizvuk, pa se apsolutno uklapa u ove sparno-kišne dane kombinovane sa niskim pritiskom, punom sudoperom i praznim frižiderom.

Bend je mlad i tek u začetku, a ovo izdanje će im sigurno poslužiti kao ulaznica u malo ozbiljnije muzičke vode. Da ništa ne prepuštaju slučaju govori i činjenica da je master rađen u Americi, i to rukama čoveka koji je radio master za album Born to die (Lana Del Rey), kao i to da su EP izdali kod izuzetnog izdavača. Pored toga, osim što publici nude album za besplatno preuzimanje, svoj bend reklamiraju čak i sa personalizovanim papirima za motanje duvanja (rizlama). Imaju zvuk, imaju ideju, imaju kvalitetan marketing, ostaje samo publika koja ovo treba da prepozna i adekvatno nagradi.

Tihomir Škara

Bitnici: Početak društvene i kulturne pobune

$
0
0
Dok se atomska pečurka još dizala nad Hirošimom i Nagasakijem Sovjeti doskorašnji saveznici odjednom su postali neprijatelj. Indokina deo sveta za koji većina Amerikanaca nije čula ili nije marila polako je ulazila u fokus javnosti (dok ga potpuno ne obuzme sa početkom vijetnamskog rata). Od mladića koji su se vratili kućama, očekivalo se da završe univerizete, ožene se, imaju u proseku dvoje i po dece, uredan travnjak i belu ogradu.

Dilan i Ginsberg
Ipak, svet se toliko promenio, da ovakav konformizam više nije bio moguć. Pravi život, zastrašujuć, nasilan, paranoičan i beznadežan probijao je na površinu. U ovakvoj atmosferi, na univerzitetu u Kolumbiji, Alan Ginzberg upoznaje Džeka Keruaka. Obojica ubrzo napuštaju univerzitet, lutaju po Grinidž Vilidžu, eksperimentišu sa drogom, slušaju džez i pišu pesme. Tokom ovog perioda upoznaju imućnog studenta sa Harvarda Vilijama Barouza i nešto kasnije legdendarnu figuru Bit generacije Nila Kesedija

Barouz je u to vreme želeo da ode u Beč da studira medicinu, ali je živeo od novca svojih roditelja. Tokom tridesetih je putovao po Evropi, gde ga je predratna Vajmarska LGBT kultura fascinirala. U Hrvatskoj je oženio bečku Jevrejku ne bi li je spasao od progona. U isto vreme se navukao na heroin i sva njegova proza (najviše čuveni Goli ručak) imaće isprekidan, nelinearan, paranoičan karakter, nalik na zavisnost.

Nil Kesedi (muška muza bit pokreta),  bio je sitni prevarant iz Denvera koji se oslanjao na neobičan šarm i izgled da se snađe u životu, jer ga je otac alkoholičar napustio. Navodno je Kesidi ukrao 500 automobila kao tinejdžer, ali ga je popravni dom reformisao i upoznao ga sa lepom književnošću. Sprijateljio se sa Ginsbergom i Keruakom jer je želeo da ode na Kolumbijski univerzitet i postane pisac, a nadao se da će mu oni u tome pomoći. S druge strane Keruak je doživljavao Kesidija kao stalni izvor inspiracije.

Grupa provodi gotovo tri godine (od '47. do '50.) na putu, na relaciji Denver - Njujork - Meksiko Siti.  Keruakovi zapisi sa ovog puta postaće seminalno delo Bit generacije “Na putu” (originalni naziv, po Keruaku bio je upravo “Bit generacija”.)

Legenda kaže da je Na putu napisana za tri nedelje na rolni kancelarijskog papira dugačkoj 37 metara. Ovo je  samo delimično tačno - Keruak zaista jeste napisao takav svitak, tokom praktično neprekidnog frenetičnog rada (na spidu naravno), ali knjiga nije objavljena u tom obliku. Revizije i lektura trajale su punih šest godina, pa je efekat energičnosti i intenzivnosti, posledica impresivnog talenta, a ne prosto uticaj opojnih supstanci.
Osim toga Keruak je bio erudita i estetika njegovog romana se bazira na uticajima Vudija Gatrija i džez muzičara, ali i Hemingveja i Prusta. Ovo se najbolje vidi u nostalgiji koja je glavna odlika Puta. Likovi i scene koje Keruak uhvaćene su na brzinu, kao kroz prozor automobila i prikazuju jednu Ameriku u trenutku njenog nestanka, nevinost prednuklearnog doba, opisana u romanu nije postojala već u trenutku kad je roman objavljen.

Keruak
Alan Ginsberg, postaje poznat 50tih godina, nakon sudskog spora koje je izazvala njegova pesma Urlik. Poema u stilu Volta Vitmana napisana je 1954. godine, nakon što je psihoterapeut ubedio Ginsberga da se posveti pisanju.
Prvi deo poeme napisan je eskplicitnim, direktnim stilom (očigledno pod uticajem Keruaka) i opisuje džez i bit scenu, radikalne političke teorije četrdesetih, drogu nasilje i seks (homoseksualni odnos će biti razlog tužbe iz 50-tih). Drugi deo bavi se stanjem “industrijske civilizacije” koju Ginsberg poredi sa čudovištem Molohom. Napisan je pod intentizivnim uticajem droga i pod fascinacijom Metropolisa Frica Langa. Poslednji deo je obraćanje Karlu Solomu, koga je Ginsberg upoznao u psihijatrijskoj bolnici (pozivao se na neuračunljivost da izbegne zatvorsku kaznu za sitnu krađu). Ovaj deo ujedno daje priliku Ginsbergu da posredno priča o svojoj majci koja je patila od šizofrenije.
Knjižari, i sam Ginsberg optuženi su za distribuiranje opscenog sadržaja, što mu je dalo priliku da na suđenju objasni svoju estetiku, fascinaciju istočnjačkim filozofijama radikalne levičarske političke stavove. Oslobođen je optužbe.

Pritisak novonastlale slave različito je uticao na “bitnike”. Kerouak nije uspevao da izdrži nerazumevanje koje je zvanična kritika pokazala za Na putu, takođe nije mu se dopala subkultura koja se razvila oko njega. Očekivalo se da objasni o čemu je Na putu i šta zapravo znači biti bitnik. Termin je preuzet iz džez kulture i znači slomljen, poražen, ali se Keruak nije smatrao kompetentnim predstavnikom generacije. Iako je i posle objavljivao, nije uspeo da dosegne uspehe iz pedesetih, pa je tako njegov poslednji nastup u desničarskoj talk show emisiji Firing Line bio patetičan. Keruak je bio vidno pijan i nepovezano je pričao o kontrakulturi. Umro je u 47. godini od ciroze jetre.

Ginsbereg je pak imao bogat i aktivan život i posle prvih uspeha. Tokom 60tih i 70 tih godina učestvuje u političkom životu, kritikuje rat u Vijetnamu, boravi na Kubi i u Čehoslovačkoj, ali je kritičan prema represivnim komunističkim režimima. Osim toga bavio se gej pravima i legalizacijom droga (pisao je internzivno i o ulozi tajnih službi u trgovini narkoticima). Pisao je do kraja života, sad već kao etablirani umetnik i dobitnik mnogih nagrada.

Kesedi, levo
Nasleđe bit generacije je višeslojno. Ona je očigledno inspirisala hipi pokret 60tih godina, odnosno na neki način bila je njegov prethodnik i začetak. Kasnije posle Niksonove ere, u vreme posle političkog idealizma, najveća vrednost bitnika je u nostalgiji koju nose - oni su nasilno i intezivno svojim beskompromisnim životima utisnuli svoj trag u književnosti. Taj trag je kao neka pompejska skulptura, zauvek zamrznut trenutak jednog drugačijeg vremena.

Jan Kanja

Pravo vreme za teški srpski rock: Balkan Revival, Decayed Earth i Rikošet

$
0
0
U poslednje vreme ne mogu da se oduprem utisku da je nedelja postala jako zanimljiv dan za koncerte.  Tako se desilo da u gradu od skoro 300 000 stanovnika svega nekoliko ljudi prisustvuje svirci koja se desila  na izmaku proteklog vikenda (15.5.).  Nestabilno majsko vreme koje asocira na kasni oktobar bilo je kec na deset u ovoj situaciji, mnogi su ostali kod kuće zbog kiše, vetra i naglog pada temperature. Sve ovo još jedan je dokaz činjenici da nije lako kotrljati se u rokenrolu. Uvek postoje prepreke, često to nije ničija greška već sticaj različitih, nesrećno ukombinovanih okolnosti. U ovom konkretnom slučaju, podrška, koliko god mala bila, ipak nije izostala. Kada je kišno, uvek je vetar, pa i onaj najslabiji, taj koji otera sive, sumorne oblake.  Još jednom se ispostavilo na praktičnom primeru da kvantitet ne garantuje kvalitet. I možda je glupo da zauzimam taj elitistički stav koji inače prezirem kada je u pitanju underground scena, ali drago mi je što sam ovoga puta bila deo manjine.

Ovde u Nišu, generalno i u celoj južnoj Srbiji postoji manje ili više otvoren hejt prema beogradskoj sceni. Mnogi njeni pripadnici obeleženi su etiketom “umišljenih”, jer mnogo puta se pokazalo da su premalo zainteresovani za ono što se dešava izvan granica prestonice i da su, gde god da odu, isključivo orijentisani na samopromociju. U svakom žitu ima kukolja, i obrnuto, pa shvatite to kako hoćete. I MI i ONI radimo najbolje što umemo, a u svemu tome više niko nije bitan kao osoba, već kakav je umetnik i koliko  daleko je u stanju da u etar lansira poruku oblikovanu sopstvenim  kreativnim naporom.

Kada je u pitanju bend Rikošet, pada u vodu svaka predrasuda o Beograđanima. Imala sam sreću da ih lično upoznam i provedem gotovo sve vreme njihovog gostovanja sa njima kao neka vrsta vodiča. Ispostavilo se da su oni vodili mene, a ne ja njih. Shvatila sam koliko malo znam o svom gradu u kome živim celog života. Prvo: trebalo mi je da dobro razmislim pre nego što mi padne na pamet neki predlog za kafanu u kojoj može povoljno i kvalitetno da se nešto pojede i cugne koja rakijica. Što je još gore, nisam imala pojma da se sve kafane nedeljom zatvaraju u 7, tako da posle obilaženja par mesta sa kojih su nas ljubazno ispratili još s vrata, jedina opcija za niški roštilj bio naširoko poznati kiosk Kod Lafa. Sreća, pa nije bilo vremena za kultni Džek. Ali nisam odolela da makar kroz priču upoznam goste sa svim čarima i prokletstvom tog raskršća. Tokom šetnje bila sam krajnje pozitivno oduševljena interesovanjem frontmena, Miloša Bjelobrka za našu lokalnu istoriju i opsesiju spomenicima. Ništa pametno nisam imala da kažem o zgradi Banovine, gradskoj tvrđavi, centralnom trgu (čak ne znam tačno ni koje godine je oslobođen Niš od Turaka), o Tri pesnice sa Bubnja znam da je spomenik u čast  nekog streljanja tokom Drugog svetskog rata i da je jedan od najlepših i najimpozantnijih  u Srbiji i to je sve. Sve sam ovo ispričala jer ekipa iz Rikošeta, gde god da svira, oda počast domaćinima u jednom zanimljivom i kreativnom maniru: svaki njihov plakat koji najavljuje svirku prikazuje neku, za to mesto prepoznatiljivu, znamenitost.
 

U međuvremenu je pristigla ekipa iz Vlasotinca, bendovi Balkan Revival i Decayed Earth, pa su pripreme za nastup počele užurbano da se odvijaju.

Dok je trajala tonska proba, nas nekoliko prijatelja koji smo od početka bili uz svoje prijatelje muzičare, otišli smo ispred da se ‘’zagrejemo” za predstojeću svirku. Mnogo više od alkohola ugrejao nas je jedan neočekivani događaj. Dok smo sedeli ispred Sinagoge, kao i mnogo puta pre toga, shvatila sam da je najzanimljivija istorijska činjenica vezana za ovaj grad to da je u njemu uvek bilo mesta za svačije Bogove. Shvatila sam, isto tako, da nikada nisam kročila iza zatvorenih vrata ove građevine koja je, sada u 21. veku, izgubila svoju pravu namenu i pretvorila se hram posvećen umetnosti. I najednom, kao da je Jahve čuo moje razmišljanje, otvaraju se vrata i izlazi žena koja čuva izložbeni prostor. Započinje spontani razgovor. Gvirim iza njenih leđa i vidim okruženu blještavom belinom prostora jednu statuu od kamena, i čini mi se, iz daljine, da predstavlja nekog ratnika. I tako, sasvim spontano, nas nekoliko imalo je čast da u sitne sate vidi postavku vajara Mileta Simića. Dozvoljen nam je ulaz u svet šljašteće tišine gde su carovali kameni Cvet, Ptica, Muzika, Sova, Igra, Forma... I nad svima njima, sa otvorenom knjigom u okamenjenoj večnosti blistala je Desanka Maksimović – ono što je iz daljine delovalo kao neki vojnički autoritet ustvari je simbol poezije, izdaleka neshvatljiv i preteći, izbliza tako blag i harmoničan.

I tu je nekako već počela da se formira suština. Shvatila sam da se nalazimo u međuprostoru dva paralelna univerzuma. Jedna vrata, iza kojih se krije spomenik poeziji, se zatvaraju, otvaraju se druga, odakle nas mami muzika. Sve to, nekim čudnim slučajem, stapa se u jedinstveni utisak. Već je sat vremena do ponoći i brojno stanje se nije promenilo, biće ovo, silom prilika, žurka samo za odabranu ekipu.

Balkan Revival direktno iz devedesetih se transportuje u drugu dekadu drugog milenijuma i peva istu pesmu, još uvek aktuelnu. Ovaj bend nametnuo se kao još jedna potvrda da je za punk uvek pravo vreme – takva muzika je neophodna kao protivteža masovnom konformizmu kome nikada ne smemo dozvoliti da pusti korenje. Sažeti antipolitički tekstovi i sirovi ritam najbolji su za podstrekivanje bunta. Pokrenuti telo, ispratiti ritam – najbolji su recept za održavanje dobre cirkulacije. Uvek imati na umu da je za zdravo razmišljanje neophodno da krvotokom cirkuliše sveža krv. Pokreni sebe i pokrenućeš druge, umesto da se prepustiš talasu budi snaga koja ga podstiče. Nadam se samo da su svi ti ljuti pankeri bez mane i straha sa niških ulica ostali kod kuće jer su se prethodnih dana iscrpeli boreći se na svojim frontovima. U suprotnom – no excuses.

Decayed Earth  i prethodni bend spaja ista ruka koja udara taktove. Poetika je takođe ista, ali ritam brži, atmosfera mračnija, rifovi energičniji. Pevač je imao problema sa grlom, ali je bio uporan da izdrži do kraja. Ipak je i tim promuklim glasom mogla jasno da se iskaže suština. I kada te sateraju u mračni ćošak i tvoju umetnost osude na zidove u kome ima još nekoliko zatočenika sličnih tebi, ne smeš da se predaš i ćutiš.

Ponedeljak je pozvao na dužnost i one malobrojne prisutne, pa je do nastupa Rikošeta ostao jednocifren broj posetilaca (uključujući i osoblje). Zvuk u klubu nikad bolji. Navikla sam na dim i borbu za vazduh, pa me ovaj utisak prostranosti užasno iritira. Taj osećaj me je držao sve dok nije krenula muzika. Kada su prvi tonovi “Crne reke” počeli da provejavaju prostorijom, bilo mi je jasno da će bend biti na vrhuncu zadatka bez obzira na malobrojnu podršku. Ne znam da li je to objašnjivo zakonima fizike, ali u jednom trenutku kao da sam mogla da osetim kako se zidovi natapaju zvukom, kako se te frekvencije prelivaju sa bine do poda i obuzimaju celo telo nagoneći na pokret. Smisao dobrog rokenrola ogleda se u tome koliko si sposoban da svu disharmoničnost sveta pretvoriš u skladnu kompoziciju koja je u stanju da zaljulja zidove.

Nismo Sijetl, ni Mančester, niti treba da budemo kao oni, mi smo Niš, na jugu Srbije, imamo svoju poetiku koja se na samosvojan način sama nametnula i utkala u muziku nekih talentovanih stvaralaca. Ona odražava naše egzistencijalne teskobe koje smo izvukli iz tog prastarog kamenja kojim hodamo i iz kog vajamo naše sudbine. I ako krenete malo severnije, situacija je ista, samo što mi imamo poseban izraz za prepuštanje čarima muzike – zovemo to sevdah. Ovoga puta nismo baš najbolje pokazali šta to znači, ali prilika za popravni biće 3. juna u Blackstage-u. Čini mi se da se pada petak, pa eto, možda je to za mnoge kudikamo povoljniji dan za tako nešto.

Ana Nikolić
Viewing all 10043 articles
Browse latest View live