Quantcast
Channel: Helly Cherry Web Magazine
Viewing all 10043 articles
Browse latest View live

Ahmet Hamdi Tanpinar: Institut za nameštanje satova

$
0
0
Pomislio sam, tokom i nakon čitanja koje se pretvorilo u opsesivno uživanje, na izdavača, na to kako mi je i koliko ulepšao i oplemenio prošlogodišnji Sajam na kojem sam ga i upoznao i ostao fasciniran minimalizmom štanda, kvalitetom ponuđenih izdanja i načinom njihovog finalnog izgleda, Pomislio sam kako su takva upoznavanja uvek slučajna, iznenadna i zato dodatno efektna, ali ne beše naš susret baš tako nasumičan, jer, slušao sam pre toga, u kratkom radio prilogu, direktora ove zagrebačke izdavačke kuće koja je zapravo premijerno gostovala kod nas, i čovek je zvučao jednostavno, svedeno, taman koliko treba pristojno i ozbiljno, i pomislio sam, kako bi bilo lepo upoznati opus takvog izdavača, i samo zbog toga, ciljano sam ih potražio, baciše ih u Halu 4, prilično skrivene od dominantne i glasne treš ponude. Osvežili su mi dan, svakako, osvežili su mi pristup izdavaštvu, i to, osvežili su mi knjige zapravo, to beše najlepši i dominirajući osećaj. Pomislio sam, iza te misli i na stid koji me je obuzeo dok sam u punoj Sali Studija M gledao najlepši javni govor ikada, onaj Kena Robinsona sa TED konferencije, u kojem je na tako jednostavan i ogoljen način ismejao i u lice nam bacio veliku istinu o tome kako su i koliko vreme i tehnologija obesmislili ikakvu funkcionalnost nošenja ručnog sata, izuzev estetskog elementa, nakon čega sam krišom svoj primerak skinuo i dugo ga nisam vraćao na ruku. Pomislio sam i na to kako čitam nešto što miriše na velike knjige poput Heseovih Perli i li Basarinih Biciklista. Pomislio sam toliko toga.

Već prilikom uvodnog dela, pomislio sam i koliko je skrivene kreativnosti bilo potrebno da bi se parodiranje savremenog turskog života i njegova potreba da se promeni i prilagodi zapadu, a što provejava kao jaka i dominantna pozadina čitave prilče, poverilo u do toj meri otkačenoj i besmislenoj instituciji kao što je Institut za nameštanje satova, ustanovi čiji je jedini cilj da svi satovi u Turskoj pokazuju identično vreme. Institut je pokretač priče koju pripoveda fantastično nacrtani prazni, prosečni, siromašni i ničim posebni junak, zaljubljenik u časovničarstvo, kojeg samo ta ljubav odvede u nesluđene visine života, pa ga naravno svom snagom na kraju lupi u zemlju. Prazni je junak tokom života upoznavao mnogo interesantnije i dominantnije ljude od kojih je malo šta naučio, lekare fanatično zaljubljene u psihoanalizu, mistične ludake i lopove, i na vrh svega najvećeg od svih sumanuto manipulativnih tipova koji ga je ubedio da istina i život ne postoje sami po sebi, nego ih sam pišeš, koji ga je ubedio koliko je važno i potrebno osnovati Institut za nameštanje satova, na primer, koliko god to besmisleno zvučalo, zapravo baš zato. U njega zapošljavati isključivo nesposobne rođake i poznanike, ili već nasumično izabrane nesposobnjakoviće, a posao će rasti i rasti u nesluđene visine. Tako i beše. Ne treba ni da trošim reči na to na koliko me je samo današnjih majstora političkog, mafijaškog, marketinškog zanata podsetio taj genijalno opisani Halit Regulator, mozak čitave priče, ne, ne treba.

Pomislio sam i na to da li je bilo neophodno biti istinski zaljubljen u satove da bi se sa ovoliko ljubavi pisalo o njima, a onda sam se setio da u islamskom svetu vreme i tačnost istog biva mnogo važniji i ozbiljniji faktor življenja nego bilo gde drugde, a onda sam pak pomislio da li je autor mogao biti toliko bezobrazno dvosmislen da zapravo nikog ne ismeva, da zapravo sve ovo ozbiljno misli, dešavalo mi se da pokušam da zamislim da li i najluđe teorije zavere mogu ispasti istinite.
Pomislio sam i na prelepi džepni sat kojeg otac čuva kao porodičnu tradiciju i kojeg mi je samo jednom pokazao, pomislio sam i na trenutak kada mi je deda poklonio prvi primerak mehaničkog remek dela kada mu se učinilo da sam dovoljno odrastao. O, toliko toga sam pomislio čitajući ovaj sjajan roman.

Trebalo je dozirati ironiju tokom petstotina smireno, pažljivo i lepo osmišljenih i napisanih strana, da ih ne potroši ovako jaka i ludačka osnovna ideja, trebalo je biti vrhunski kormilar u pisanju. Nije izgledalo kao zahtevan posao autoru, čini mi se. Duhovito na tako uzvišen način svo vreme. Pamuk je napisao pogovor sa dubokim naklonom. Nisam siguran da je moguće tražiti i dobiti više. Tako je malo ovako velikih i važnih knjiga, zapravo.

Marko Gaić

Šlagvort na kraju: Čašica razgovora uz poneku repliku

$
0
0
Iskreni i otvoreni, Šlagvort na kraju je mladi zagrebački bend sa iskustvom iza sebe. Oni su kratko-potezni, bučni, ali sa stilom, onako kako bi post-punk i new wave trebalo da zvuče – nemojte odmah upoređivati, već se prepustite njihovoj muzici i novom albumu “Dobar povod za repliku”. Danas su retki bendovi, koji su većinom tihi, pa se odjedanput pojave u vašem gradu, u Srbiji, a da vi to ni ne znate. Kad govore za medije, govore koncizno i na visoko-intelektualnom nivou, verujte mi na reč, stoga, uživajte u razgovoru sa njima.


HELLY CHERRY: Budite ljubazni, predstavite se. Otkud takvo nesvakidašnje ime za bend ovog profila?
Šlagvort Na Kraju:
Mi smo Šlagvort na kraju: Ivan (bubanj, vokal), Vilim (bas), Anamaria (vokal, sint) i Marko (gitara, vokal). Prvi dio imena dao je naš prijatelj Martin, čovjek od kazališta, knjiga i kulture uopće. Na to je naš gitarist dodao drugi dio kao svojevrsnu igru riječi.
Ne znamo koliko ime paše za bend našeg profila. U početku su svi negodovali, no sada je svima ok. To je stvar navike. Ako je dobar bend, dobro je i ime. Slušamo i mi bendove čudnih imena i dobrih pjesama.

HELLY CHERRY: Deklarišete se kao post-punk/new wave. Da li sebe vidite u tom nekakvom revival talasu muzike iz osamdesetih ili vam prosto odgovara ta etiketa?
ŠNK:
Kad te uspoređuju s jugoslavenskim bendovima s kraja 70-ih i početka 80-ih, ali i stranim bendovima tog razdoblja, onda je jasno kako se deklarirati. Nemamo problema sa stavljanjem u ladice. Današnji bendovi uglavnom ne vole da ih se stavlja u "ladice", jer se valjda žele svima svidjeti. Mi se želimo svidjeti samo onima kojima se trebamo svidjeti (haha). Jasno nam je da mnogi ne slušaju tu vrstu muzike i ne očekujemo od nekog metalca da mu se iole svidimo. Tako im deklariranjem sačuvamo koju minutu života, da ne trebaju preslušavati pjesme da bi shvatili da smo im nevaljali.
Ne znamo koliko je stvarno prisutan taj revival u regiji. Možda slušaone, partiji i slična događanja da, ali kod bendova ne. Ne znamo mnogo bendova koji bi mogli biti oživljeni duh tog vremena, a nije da ne pratimo što se događa u regiji. Na prste dviju ruku možemo nabrojati takve bendove. Nismo sigurni niti da mi imamo tu ulogu. Ubacujemo mi u pjesme i elemente iz drugih pravaca. Teško je biti objektivan. Nije nam to niti važno.

HELLY CHERRY: Koji su vam muzički uzori, van okvira new wave-a?
ŠNK:
Van okvira new wave-a (u proširenom smislu) volimo (kao i svi) mnogo toga. Ono što bismo izdovjili, a da je utjecalo na zvuk benda su sljedeći bendovi: Minutemen, Fugazi, Sediment Club, Modern Delusion, Death disco, Obojeni program, Repetitor, Sonic Youth, Why Stakla, Toma Bebić... Koliko se to čuje u našim pjesmama, neka drugi procijene.

HELLY CHERRY: Gde pronalazite inspiraciju za liričko ruho pesama i ko je glavni tekstopisac? Kakve poruke nosite?
ŠNK:
Glavni pisac tekstova je gitarist. Isnpiraciju nalazi u snovima, a snovi nastaju kao podražaj stvarnosti na malo dugačiji način. Kad želiš napisati da si kupio kruh u dućanu, pričekaš da to i odsanjaš i odmah će bolje zvučati i dobiti neki viši smisao. Pjevamo o banalnim stvarima (ne ljubav i socijala) kroz drugačiju vizuru. Propitujemo i najmanji čovjekov potez, jer ništa nije kao što se čini. Male stvari postaju velikima, a velike se doimaju malima. Poruka je jedinstvena. Treba osluškivati i univerzum će sam reći što želi. Svaki dan iste riječi govore drugačije poruke. Svi smo mi univerzum, trebamo slušati druge da bi čuli sebe. Šapućemo kolektivnoj svijesti. Ona odašilje modificiranu poruku dalje.

HELLY CHERRY: U kojoj meri volite taj tipično pankerski stav dvo-trominutnih pesama, kratko-jasno? Zašto?
ŠNK:
Naše pjesme su relativno kratke. Mnogi nas ispituju zašto je tome tako. Nije punk izmislio kratke pjesme. Bile su one tu puno prije punka, pa i rock and rolla uopće. Ako je nešto kratko, ne znači da je jasno. Pop glazba (u širem smislu) je uglavnom duga (dosadna) i jasna. 850 puta se ponavljaju djelovi, pa se modificiraju da ispadnu drugačiji, a nisu. Na ta pitanja o dužini naših pjesama uglavnom odgovaramo protupitanjem: zašto drugi rade duže pjesme? Jedan od razloga je i taj da stignemo što više poruka odaslat' u jedinici vremena, a ne kao Koja da tri riječi razvučemo na 8 minuta. Poslušajte si album od grupe Minutemen The punch line. 18 pjesama u 15 minuta. Savršenstvo.
Tako da ne vezujemo kratkoću pjesama usko uz punk glazbu. Tekstovi možda i jesu kratki, ali kazuju puno. Oni su živi organizmi. Mali su. Takvi su pušteni u svijet. Vremenom će narasti. Opet da se referiramo na Koju. On ima puno kraće tekstve od naših, pa isto govore puno. Poslušajete numeru "Ne, ne ,ne..." (savršenstvo). Samo treba osluškivati.

HELLY CHERRY: Čime se članovi benda inače bave u životu? Da li bi muzika trebala da ostane hobi ili nešto drugo?
ŠNK:
Svi smo studenti. Muzika bi trebala biti muzika. Jasno je kao dan da nikada nećemo moći zarađivati od glazbe. Kad bismo počeli naravno da bi se, barem podsvjesno, počeli prilagođavati tržištu/publici. To je bar jasno. Novac kvari ljude, a ti ljudi onda kvare glazbu jer ljudi su nesigurni, traže najbrži i najsigurniji put do sigurne egzistencije. Pogotovo u ova nesigurna vremena. Primjer su preživjeli bendovi iz bilo kojeg razdoblja. Svi koji su valjali raspali su se na vrijeme, a koji nisu, oni su se pogoršali i proširili svoje tržište, ili nikada nisu ni valjali. Tako da, dok god nema para, sloboda u stvaranju je zagarantirana.

HELLY CHERRY: Koji je vaš stav prema nezavisnom izdavaštvu (muzičkom, novinarskom...), fanzinima i webzinima, i kako vi vidite DIY filozofiju?
ŠNK:
Kao i u prošlom pitanju, oni koji ne zarađuju (pravu lovu) od izdavaštva, novinarstva ili bilo kojeg vida djelovanja unutar glazbe, najiskrenije rade svoj ''posao''. Dokle god se radi iz ljubavi, dobro je. Podržavamo svaki vid DIY djelovanja, kao što i oni nas podržavaju. Podržavaju nas nezavisni izdavači (izdali smo EP za Slušaj najglasnije i XXX Tape Sessions), te organizatori koncerata, pa i novinari. Važno je da si međusobno potpomažemo. Tako se razvija scena. Imamo osjećaj da je DIY način razmišljanja sve prisutniji kod ljudi. Tko više gleda TV ili kupuje dnevnu štampu? Čitaju se raznorazni portali, slušaju se nezavisni bendovi. Velike izdavačke kuće polako propadaju. Svemu jednom dođe kraj, a svaki kraj je novi početak.
Osobno pratimo webzine u regiji i od tamo crpimo sve potrebne informacije. Tu i tamo kupimo i tiskane fanzine. Zvali su nas par puta na televiziju, ali nismo imali potrebe otići jer smo procijenili da nam to ne bi pomoglo ni u kojem smislu. Program je danas uglavnom katastrofa.

HELLY CHERRY: Kakvo je vaše iskustvo "na putu", gde ste sve bili i putovali i da li možete izdvojiti neki koncert?
ŠNK:
Jedan od glavnih razloga zašto se svira je sigurno i putovanje na razna mjesta, upoznavanje zanimljivih ljudi, bendova i scene uopće. U ovih godinu i pol što smo aktivni, svirali smo u 40-ak gradova po Hrvatskoj, Srbiji, Mađarskoj, Sloveniji, Austriji i Bosni. Imali smo puno lijepih iskustava. Nekako je uvijek najbolje bilo u manjim gradovima. Svaka čast ljudima u malim gradovima koji entuzijastično drže svoje sredine na visokom kulturnom nivou. Bez njih bi ti gradovi bili mrtvi. Izdvojili bismo sljedeća mjesta: Bačka Topola (Izlog ideja), Beltinci (Ambasada ŠKM), Benkovac (Vlajternativa), Knin (A3), Železniki (DKC Bajta), Požega (Tom Klub). Bilo je lijepo i po većim gradovima (Tuzla, Zadar, Graz, Novi Sad, Beograd, Pula...). Najbolji kocert nam je bio u Somboru. Bio je to prvi van ''granica''. Ista ekipa nam je radila i koncert u NS-u. Odlična su ekipa ti momci i cure iz Alternativne omladine Sombora.

HELLY CHERRY: Planovi za budućnost? Kada ćete doći ponovo u Srbiju?
ŠNK:
Planovi za bubućnost su: promocija albuma u Zagrebu 25.5. u klubu Močvara i odlazak na ljetnu balkansku turneju od desetak dana. U Srbiju ćemo doći možda već u srpnju/julu, a ako ne tada, na jesen sigurno.

Intervju pripremio Desya Lovorov

Papergirl Beograd: Umetnost na poklon

$
0
0
Sećaš li se poštovani čitaoče kada si se poslednji put susreo sa umetnošću ukoliko izuzmemo art blogove? Noć muzeja i poneka izložba u holu tvoje škole koju su priredili učenici završne godine samo da bi dobili prelazne ocene iz umetničkih predmeta?

Složićete se sa mnom. Danas je prava retkost da neko ima vremena, novca, živaca i volje da se dublje posvećuje umetnosti. Kada je već situacija takva, mislite li da je došlo vreme za male promene? Da li je vreme da okrenemo stvar i da umesto da vi ušetate u umetnost, ona dođe do vas? Na biciklu…

izvor: Papergirl Beograd fb stranica
Umetnički projekat pod nazivom Papergirl nastao je davne 2006. godine, u Berlinu. Osmišljen je po uzoru na Američke dečake koji raznose novine – paperboy. Glavna ideja projekta bila je da umetnost izadje iz galerija i postane dostupna svima. Papergirls, devojke koje paradiraju  na biciklima duž ulica  poklanjaju umetničke crteže, kratke priče, pesme i ostale vidove primenjene umetnosti slučajnim prolaznicima. Ova ideja postala je prihvaćena širom sveta, pa se tako, naizgled nečujno, na omiljenom dvotočkašu dovezla i u Beograd kao ideja Nevene Poledice, diplomiranog arhitekte i pasioniranog lovca na lepo i inspirativno. 

Papergirl Beograd svojim nesvakidašnjim toplim gestovima poklanjanja umetnosti na biciklu usrećile su mnoge. Od žene kojoj danas nije bio baš najbolji dan na poslu, preko studenta koji je pao ispit do deteta koje je nezadovoljno užinom u školi. 

Još jedna bitna informacija je da svako može učestvovati u ovom projektu i na taj način učiniti svakodnevnicu veselijom. Detaljnije informacije o ovom projektu možete pogledati na zvaničnoj FB stranici udruženja Papergirl Beograd

Milica Cvetković

39 likova koje ćemo ponovo gledati u Twin Peaksu nakon 25 godina?

$
0
0
Glasine i nagađanja su konačno završene!
David Lynch i Mark Frost obelodanili su kompletnu listu od 217 glumaca koji će se pojaviti u novoj sezoni Twin Peaksa.  U nastavku je filtrirana lista od 37 starih likova koji će se ponovo pojaviti u Twin Peaks nakon 25 godina… osim ako naravno ne kriju još brdo epizodnih uloga. 

Izvor: http://welcometotwinpeaks.com
Mike Maloneće tumačiti novi lik. Sherly Lee bi se mogla vratiti kao Laura i/ili Mandy, a možda i kao drugi lik. Zahvaljujući Joshu Eisenstadtu, glumci Matt Battaglia i Brian T. Finney (koji su greškom, a ne namerom izostavljeni sa liste glumaca) sada su i zvanično dodati... Njihove prvobitne uloge su male, i nije isključeno da će sada tumačiti druge likove. Iako je 39 originalnih članova glumačke ekipe snimalo, broj povratničkih likova mogao bi biti negde između 35 – 40.

Mädchen Amick (Shelly Johnson) i  Dana Ashbrook (Bobby Briggs)
Leo? Neee!

Phoebe Augustine (Ronette Pulaski)
David Lynch je oduvek voleo lik Ronette i pronašao je način da je ponovo uključi.

Richard Beymer (Benjamin Horne) and David Patrick Kelly (Jerry Horne)
Najverovatnije i dalje ne smeraju ništa dobro.

Sherilyn Fenn (Audrey Horne)
Samo ćemo reći:???

Jan D’Arcy (Sylvia Horne)
Gde je Johnny?

Catherine E. Coulson (Margaret Lanterman aka The Log Lady)
Catherinein poslednji poklon svetu Twin Peaksa. Počivaj u miru.

Julee Cruise (The Roadhouse singer)
Originalni glas Twin Peaksa. Jedan od glasova u 2017.

David Duchovny (Dennis Denise Bryson)
Duhovni je imao osećaj i bio je u pravu.

Miguel Ferrer (FBI Special Agent Albert Rosenfield) and Warren Frost (Doc Hayward)
Mark Fosterov tata i najbolji TV tata ikad. Doc Hayward, takođe favorit fanova, Albert Rosenfield! Glasine kažu da će Miguel Ferrer imati mnogo više scena u novoj sezoni i nije li to SJAJNA VEST?

Harry Goaz (Deputy Andy Brennan) and Kimmy Robertson (Lucy Moran)
I da li će Michael Cera glumiti njihovo dete?

Andrea Hays (Heidi)
„Too busy jump-starting the old man… again!“

Gary Hershberger (Mike “Snake” Nelson)
Da li je Mike još uvek faca?

Michael Horse (Deputy Tommy “Hawk” Hill)
Kada su Michaela Horsea pitali o povratku u Twin Peaks i pojavljivanju u trejleru rekao je „Za sve one koje zanima hoće li nova sezona biti dobra: BIĆE!“

Sheryl Lee (Laura Palmer/Maddy Ferguson – both deceased)
Da li su David Lynch i Mark Frost smislili i treći liko koj bi mogla da tumači?

Peggy Lipton (Norma Jennings)
Ne spominje se Chris Mulkey, koji je igrao njenog muža, Hank Jennings. Blago Normi, valjda.

Bellina Martin Logan (Louie “Birdsong” Budway)
Svaka čast Bradu Dukesu koji se seća punog ambicioznog imena ovog lika. Da li se propela da postane novi hotel menadžer The Great Notherna?

David Lynch (FBI Regional Bureau Chief Gordon Cole) and Kyle MacLachlan (FBI Special Agent Dale Cooper)
Ovde nema iznenađenja, ali ponovno okupljanje ova dva lika je definitinvno nešto čemu se treba radovaati!

Mike Malone (FBI)
Mike Malone je bio član filmske ekipe koji je završio kao statista - FBI Agent u početnoj sceni Twin Peaksa: Fire Walk With ME. „Malone“ je ponovo deo ekipe, ali neće ponviti istu ulogu.

James Marshall (James Hurley)
Tvrdokorni  Jamesovi fanovi ujedinite se! Ne spominju se Lara Flynn Boyle ili Moira Kelly. Nova Dona ili Done bez?

Walter Olkewicz (Jacques Renault – deceased)
Čekaj. Još jedan brat Renault?

Wendy Robie (Nadine Hurley) and Everett McGill (“Big” Ed Hurley)
Dvadeset pet godina. To je mnogo vremena za nove izume.

Marvin “Marv” Rosand (Cook at the Double R Diner)
Kao i u The Missing Pieces.

Carlton Lee Russell (Jumping Man)
On je živeo iznad dragstora.

Harry Dean Stanton (Carl Rodd)
„I’ve already gone places.
But will we find out where he’s been before ending up at the Fat Trout Trailer Park?“

Charlotte Stewart (Betty Briggs)
Bez voljenog muža, Majora Briggsa. RIP Don S. Davis!

Al Strobel (Philip “Mike” Gerard aka The One-Armed Man)
„Ne snimam već 20 godina, kada sam se povukao rekao sam: Snimaću ponovo jedino ako me pozove Dejvid Linč. I evo me!"

Carel Struycken (The Giant)
Cooperov visoki prijatelj se vraća. Ni traga ni glasa od Michaela J. Andersona (The Man From Another Place)

Russ Tamblyn (Dr. Jacoby)
Jacoby se nije penzionisao. Michael Ontkean (nažalost) jeste.

Ray Wise (Leland Palmer – deceased)
Sada kada je Jimmy Scott preminuo The Black Lodgeu je potreban novi pevač. Znam čoveka.

Alicia Witt (Gersten Hayward)
Svirka u Roadhouseu svake subte uveče?

Grace Zabriskie (Sarah Palmer)
Jadna Sara, sama samcijata u onoj velikoj kući na brdu.

Brian T. Finney (trucker)
Hey, čekaj… Uf… Mislio sam da je Leo rekao da je ovo moja žurka. Laura je partijala sa ovim nepoznatim vozačem kamiona u izbrisanim scenama Twin Peaks: Fire Walk With Me.

Matt Battaglia (Frank)
J… A… G… W…     Car!
Male su šanse da će Matt Battaglia, koji je nedavno gostovao u nekoliko epizoda True Detective, ponoviti ulogu policajca koji ne ume da sriče „Jaguar“. Ali, nikad se ne zna.

Sheriff Harry S. Truman?
Michael Ontkean neće nositi značku iz privatnih razloga. Da li će šerifa tumačiti Robert Foster koji je originalno i bio izabran za ovu ulogu?

Izvor: Welcome to Twin Peaks 
Prevod: Tamara Maksimović

Hedbengovanje u sred nedelje sa CounterIgnition i Let them fall

$
0
0
U požarevačkom klubu „KB“ je sinoć (četvrtak, 19. Maj) otpočeo festival stranih rok bendova, koji će trajati gotovo punih mesec dana. Čast da ga otvore su dobili kovinsko-požarevački groove metalci „CounterIgnitioN“ i italijanski „Let Them Fall“, melodic hardcore bend iz Grosetoa. Iako je u pitanju bio radni dan, poseta i nije bila tako loša, s obzirom da tokom nedelje na svirke ne dolazi baš previše ljudi. Tridesetak duša je stoga imalo prilike da uživa u žestokom zvuku.
 
Veliki je plus što je nastup „CounterIgnitioN-a“ otpočeo već u 22:00. časa, pošto je već postalo naporno da se start nastupa bilo kog benda odlaže neretko pola sata do ponoći. Nekoliko puta sam imao prilike da ovu ekipicu slušam uživo i mogu reći da oni jednu svirku odrade dobro, dok im naredna ne bude baš tako sjajna. Na svu sreću, sinoćnji nastup im je i pored nekih stvari bio dobar, energičan. Što se toga tiče – energije im nikada ne manjka, pošto ljudi daju sve od sebe čak i kada je očigledno da su preumorni. Zamerke koje sam imao na njihov nastup se tiču zvuka ponajviše. Naime, tonska proba je odrađena tako da odgovara zvuku italijanskog benda, dok je „našima“ vreme pre zvaničnog početka svirke poslužilo samo da se naštimuju. Zato su u gotovo svim pesmama neke solaže bile prštave, a bas gitara je samo u retkim momentima izbijala u prvi plan. Prateći vokal je, nažalost, bio potpuno nečujan sve vreme. Takođe se videlo da su imali problema sa monitorima, pa su im najslabiji trenuci tokom nastupa bili dok su svirali tri obrade. Ali, ako zanemarimo sve ovo što sam naveo i što se uvek može dogoditi u bilo kom klubu, sve ostalo je bilo taman kako treba. Uostalom, šta je skromnom, radnom čoveku više potrebno kada ode na svirku osim hladnog piva i dobrog benda na bini? Ljudi rade ono što rade upravo onako kako to žele i očigledno je da je njima to i najbitnije od svega. Kome se svidi – svidelo mu se i to je to.
 
Publika nije dugo čekala na nastavak svirke, te se već posle desetak minuta „Let Them Fall“ našao na bini. Ako ste ljubitelji benda „Walls of Jericho“, onda je velika šansa da će vam se svideti i ekipa iz Italije. Iskren da budem, preslušao sam njihov prvi mini album nekoliko puta i to ponajviše da bih se upoznao sa njihovim zvukom, ali se sem toga ne bi našli na mojoj plejlisti. Ne zato što sto su loši, daleko od toga (ljudi stvarno odlično zvuče), već zato što mi taj žanr i ne leži previše. No, to ne znači da treba propustiti njihov nastup. Gledati ih na bini je pravo uživanje. Da ne shvatite pogrešno – misllim na njihov nastup. Ljudi su uigrani maksimalno i svako od njih ima neku „ulogu“, da tako kažem. Vidi se da „poslu“ prilaze krajnje profesionalno. Inače, vokalistkinja prosto ubija svojim glasom i mnoge muške kolege mogu samo da joj skinu kapu. Momci koji su zaduženi za prateće vokale se odlično uklapaju sa njom i daju akcenat na onaj melodičniji deo koji prati njihov hardcore zvuk. Kao što sam već napomenuo u prethodnom pasusu, zvuk je bio namešten za njih, tako da nisu imali na najmanje problema tokom svog polučasovnog nastupa. Publika je lepo reagovala na njih, pružila im i više nego korektnu podršku, tako da je i bend bio zadovoljan.

Summa summarum, veče je bio i više nego dobro. Malo hedbengovanja, malo cirkanja, čavrljanje sa ortacima i sa članovima bendova i potom odlazak na počinak. Kvota socijalisanja ispunjena. Šalu na stranu, lepo je kada u toko nedelje ima nekih dešavanja, pošto dobro dođu kao filter od svakodnevice. Plus, nema većeg uživanja u muzici od slušanja iste uživo, provereno.

Antonio Jovanović

Tuxedomoon uvek isporuče kvalitetne nastupe

$
0
0
U okviru svoje Half-Mute turneje, legendarni post punk bend Tuxedomoon nastupio je juče (17.5.) u Beogradu. Ovi internacionalni avangardni new wave muzicari (Blaine L. Reininger, Steven Brown, Peter Principle i Luc Van Lieshout) su na sceni već skoro 40 godina a poslednji put su u Beogradu nastupili u novembru 2012. Kao i tada, i ovaj koncert je bio održan u Domu omladine. Nažalost, pre nekoliko meseci grupa je izgubila jednog svojih od integralnih clanova - vizualnog umetnika Brucea Geduldiga. Na njegovo mesto je pre početka turneje došao David Haneke, koji je sada zadužen za vizuelne aspekte nastupa ovog benda. Pošto se radi o turneji posvećenoj albumu Half-Mute publika je u prvom delu koncerta čula integralno izvodenje ove ploče. 

Radi se inače o prilično sumornom i depresivnom izdanju koje je svojom unikatnošću i hrabrošću uvelo Tuxedomoon na svetsku post punk scenu i učinila ovaj bend nazaobilaznom referencom za brojne umetnike koji su u sklopu svog stvaralackog razvoja težili kompleksnosti i idiosinkratičnosti i koji su u okviru klasične rock and roll matrice ipak više bili skloni malo opskurnijim umetničkim pretenzijama, kako na klasičnu muziku, primenjenu muziku i pozorišnu umetnost - tako i na video-art, spoken-word, performans i mnogo toga pride. U drugom delu koncerta smo imali priliku da čujemo zanimljiv izbor pesama iz obimnog opusa grupe. Iako je u ovom delu koncerta publika tražila svoje favorite, da ne kažemo "hitove", poput pesama kao što su Bonjour Tristesse, Desire ili In A Manner Of Speaking, grupa nam je ponudila repertoar koji je i posle toliko godina na sceni prikazao Tuxedomoon kao bend koji je još uvek izuzetno samouveren, sa veoma jasnom kreativnom vizijom i koji je nadasve baziran na punom umetničkom integritetu. Ali krenimo redom ...


Generalno na ovom koncertu - osim uobičajenih kurtoazija - nije bilo priče. "Hello, we will now play Half-Mute in its entirety."rekao je Blaine Raininger po izlasku benda na binu. Neki kritičari su album Half-Mute nazvali portretom depresije i anksioznosti, i u pravu su. Radi se o ploči koja nudi mračnu i meditativnu atmosferu koja se vidi već na prvoj pesmi, instrumentalu Nazca. Dakle, pred nama je bio nepun sat vremena avangardnog i beskompromisnog zvuka koji ni iz daleka nije na prvu loptu i koji od slušaoca traži određenu posvećenost a donekle i upućenost u celokupnu umetničku viziju grupe. Kao veoma bitan sastojak za upotpunjavanje koncertnog doživljaja služili su su i video-radovi Davida Hanekea projektovani na platno iza benda, od kojih su neki nastajali na samom koncertu. Posle laganog uvoda, sledi malo živahnija, pre će biti maničnija, 59 to 1 gde kompletnosti utiska doprineo i zanimljiv efekat na vokalu Stevena Browna, kod onog spoken-word dela (Look there's two reasons why people work/One, to take their minds off the frightening possibility/Of what they would do with all their free time/If they weren't working/And two to buy enough/things to keep their minds/Off the frightening possibility/Of what they do if they weren't working). Situacija se opet smiruje minimalističkim instrumentalom 5th Column da bi za pesmu Tritone (Musica Diabolo) Blaine odložio gitaru i u ruke uzeo violinu. Ali Blaine je njen zvuk u potpunosti distorzirao i učinio ga još više čudnijim upotrebom wah papuče, što je zvuk violine činilo uvrnutim, ali ubedljivijim, što je kod publike izazvalo velike ovacije na kraju izvođenja. Pesmu Loneliness je pratio neki teški jednolični metalni ritam koji je pesmi davao taj neki proto-industrial osećaj. Isto je bilo i kod veoma "filmične" pesme James Whale gde je manipulisanje semplom crkvenih zvona koja udaraju uparen sa raznim efektima na bas gitari Petera Principlea doprinosio veoma napetoj i slikovitoj, zapravo filmskoj atmosferi ove pesme. Koncert dosta dobija na intenzitetu mnogo življom, njuvejvovskom pesmom What Use

Usmeren na praćenje video-radova na platnu iza bine, primećujem da Haneke pije Zaječarsko pivo, što me je baš oduševilo ali sam kasnije shvatio da je to zapravo baš u duhu internacionalnosti grupe Tuxedomoon. Što me je dovelo do sledećg toka misli - zapitao sam se na koliko jezika ovo ljudi razmišljaju, upravo sada, na bini Doma omladine u Beogradu? Steven Brown je Amerikanac koji živi u Meksiku, Blaine Reininger je Amerikanac koji živi u Grčkoj. Peter Principle je ostao Njujorčanin, Luc Vam Lieshout je Holanđanin dok je Peter Haneke Nemac. Dakle, ljudi sa tri kontinenta i ljudi kojima su bar tri jezika maternja, a u međuvremenu su bar dvojica permanentno raseljeni, isčupani iz svojih korena, presađeni na nove kontinente, u nove kulture, jezike i obrasce. Tuxedomoon tvrde da je upravo ta "rasejanost"članova grupe pomogla da bend opstane ovoliko dugo, ali ja bih rekao da je i to određeni sastojak koji doprinosti osobenosti, svojsvenosti ali i kompleksnosti zvuka i izraza kako cele grupe, tako i njenih pojedinih članova. Jer ima nešto veoma ubedljivo u tome da tvoja muzika, koliko god bila unikatna i avangardna, koliko god da je nekomercijalna i primenjena (pravljena i primarno vezana za pozorište, film, šta god), ima iste ili slične odjeke, gde god da se nalaziš i stvaraš.

Sledi još jedna življa pesma - Volo Vivace, na kojoj ne uspevam da protumačim, kakav to duvački instrument Luc svira? Takođe Peterova bas gitara je ovde toliko utopljena u delay da zvuči kao da na bini čujemo dve bas gitare. I ovde velike ovacije dobijaju Blejnove solo deonice na violini. Oduševljena publika se ove večeri nije štedela i posle pesme 7 years aplauzi postaju zaista veoma, veoma dugi, što bend prima sa pomešanim osećanjima, sreće ali i kao neke neverice i neke vrste veoma hladne rezervisanosti. Kul likovi, šta drugo reći? Semplovi koji donose atmosferu gradske buke označili su početak pesme KM / Seeding The Clouds koja zatvara album Half-Mute. Pesmu su obeležile poduže solo deonice Stevena Browna, kako na klarinetu tako i one na klavijaturama, kao i divne Hanekeove monohromatske video-projekcije (komešanje oblaka na nebu). 

"Hvala! Half-Mute. Dobro veče, the end of part one." rekao je Blaine Reininger i grupa je krenula u jednako dug drugi deo nastupa. "Now something from our second album ..."i idu pesme East i Jinx. Ova druga - koja govori o starenju i starosti - je naročito pogodina mnoge na koncertu. Sledi pesma This Beast tokom koje Haneke skida košulju da bi ostao u majici, čime pokazuje da je jedini član benda koji pokazuje određeni stepen uzbuđenosti i napetosti (zagrejanosti) na bini. Tuxedomoon su veoma, veoma hladni i rezervisani i osim za sviranje ne pokazuju skoro nikakav interes za bilo kakve binske akrobacije. Nakon The Beast ide veoma lepa i evokativna Time To Lose koja naročito pogađa kada u drugom delu Brown i Reininger krenu u to čudno rapareno dvoglasje. Neko iz publike traži In a Manner Of Speaking ali Brown kaže "No, no, no. This one is about Marcos and Zapatistas" i kreće Muchos Colores na kojoj Luc svira usnu harmoniku a Haneke izodi neka čuda sa nekom lutkom ispred kamere što onda projektuje na platno iza bine ... I to je bio kraj zvaničnog dela koncerta.

Prvi bis je sadržao pesme Some Guys Nervous Guy tokom koje nam je Blaine predstavio novog člana grupe video-umetnika Hanekea i starog člana grupe, njihovog tonca Alexandra. I onda još Baron Brown nakon koje je Blaine rekao "Thank You, Good Night, Tuxedomoon have left the building!". Ali, dugotrajan i uporan  aplauz ih je izveo na binu i po treći put. Za sam kraj nas je bend počastio pesmom The Waltz koja je karakteristična po veoma moćnom zvuku Prinipleove bas gitare. Osim toga, ove večeri je The Waltz bila kuriozitet jer smo mogli videti Lieshouta (koji je inače zadužen za duvačke instrumente) kako svira klavijature, zapravo drži jedan ton dok Brown svira solo klarinetu. 

"Great to be back in Belgrade!"rekao je Brown i Tuxedomoon su tako konačno završili svoj dvosatni beogradski nastup. Bilo je ovo zaista predivno iskustvo, Tuxedomoon uvek isporuče kvalitetne nastupe...
Janko Takač

No Warning Shot: 6 godina hardkor grajnda

$
0
0
Bend No Warning Shot iza sebe ima LP “Survivors will be shot (2012)”, EP “No existence (2013)” i trenutno radi na svom albumu prvencu “8th circle aka the Killing Joke”. Za ovih šest godina bend je menjao svoje postave, i od originalne postave ostaje samo Aleksa Noveski - Aki (bubnjar). Pored Akija sa najdužim stažom u bendu je Andrej Ivanov (vokal) koji se bendu pridružio 2011. i od tada je stalan. Pored Alekse i Andreja sa bendom No Warnig Shot su svirali i Efe gitaru (2010-2013), Luka Mitrović bass (2010-12), Petar Zvijer bass (2012), Srdjan Lambetić bass (2012-2013) i Stefan Gligorić vocal (2010-2011). 


Kako su se menjale postave tako je i NWSov zvuk postajao tvrdji i siroviji. Tekstovi se u glavnom baziraju na kritikovanju socijalnog sistema, institucija, ljudi i religije. Kao što i samo ime benda navodi No Waning Shot takav je i zvuk. Bez kompromisa, bez upozoravajućeg hica sa snažnim ritmovima, tvrdim bas linijama, prljavim gitarskim rifovima i sirovim vokalima. Bend je veoma koncertno aktivan i polako stiče publiku i širom bivše Jugoslavije i Bugarske. Poznati po dinamičnoj energiji, bend je veoma socijalno aktivan i sa fanovima po koncertima, blejama i slično. Često su vidjeni gosti na afterpartijima čak i velikih bendova. 

Bend obećava nastavak rada i još mnogo koncerata, vreme će reći koliko će uspeti u svojim drugarskim poduhvatima da navuku ljude da dolaze na svirke i da obnove malo beogradsku “tvrdu školu”. Što bi trebalo, ako andreground doživi procvat, da omogući i razvijanje novih mladjih hardcore/grind bendova.

Whitesnake – The Purple Album

$
0
0
Najnoviji Whitesnake album je kolekcija Deep Purple pjesama u novom, modernijem duhu. David Coverdale je, za one koji nisu upoznati, bio pjevač i dio tima koji je komponovao neke od najvećih hitova Deep Purple u periodu nakon prvog odlaska Ian Gillan. Čovjek je već imao ovakve izlete vraćanja u prošlost i uvjek su se pokazali kao pun pogodak. Sjetite se samo "Fool For Your Lovin'" (album "Slip of the Tongue") i kakav je ršum napravila samo ova pjesma na svim svjetskim top listama. Tajna je ležala u novim aranžmanima i nevjerovatnom poletu benda iz tog vremena, ponajviše gitariste Steve Vai. Da li je David Coverdale uspjeo i sa „The Purple Album“ da uradi tako dobar posao?

Nažalost, nije. Prije svega, ekipa iza instrumenata nije više mlada kao nekada i nedostaje im onaj mladalački entuzijazam koji je bend imao na kilotone osamdesetih godina. Odlično to pokrivaju virtuoznošću i ogromnim iskustvom koje debelo pokazuju na odličnim live nastupima, ali od činjenica se ne može pobjeći. Danas je bend više mašina za pravljenje para. Whitesnake bez Steve Vai (ili još starije kombinacije Sykes/Vandenberg) ne može ponovo da napravi apsloutni haos na sceni. Sa dužnim poštovanjem prema Doug Aldriche i svim njegovim velikim uspjesima i odličnom muziciranju, ali Steve Vai je neprevaziđen. To je jasno kao dan.

Od kada je Coverdale prije nekih desetak godina reaktivirao Whitesnake, očigledno je jedno: bend je kao neka japanska teška mašina ili švajcarski sat. Mjesta za greške nema! Coverdale je uvjek iziskivao najviše standarde i bio je nemilosrdan i prema sebi i prema drugima u izvršavanju svih dužnosti. Situacija je i danas ista, i bend zvuči kompaktno kao uvjek, ali su u toj potrazi za apsolutnom preciznošću izgubili dio magije koju su nekada posjedovali. Mašinerija i duh baš i ne idu zajedno. Danas su Whitesnake srednjovječni putujući striptiz soft core show, trbušne pločice, duga ultra njegovana kosa, kvarcovane grudi, porculanski zubi i besprekorna koreografija. Rezultata naravno ima i živi nastupi su im uvjek ubojiti, ali sa manje duha i spontanosti nego nekada.

Ja volim na široko i detaljno da blebećem ponekad i o manje vidljivim detaljima i nekome može izgledati da ovaj album smatram lošim, što nije slučaj. „The Purple Album“ je dobar album, ali je „over produced“ i nedostaje mu duha koji je bend nekada posjedovao i to se osjeti. Koliko je stvarno bilo potrebno snimiti ovaj album danas?

Nikola Franquelli

Ivan Tokin: Molekuli

$
0
0
Nedostajući atom

Ima nešto neobjašnjivo lepo u osećaju vožnje gradom sa rukom kroz otvoren prozor jer je u autu sumanuto toplo, desetog u novembru, dok sa zvučnika taktuje zaboravljeni album nikad omiljenog benda, kao dana kad sam počeo sa čitanjem ove knjige. Ima nešto.

A album je tako dobar, tako jesenji, akustičan i svetski, tako plesno orijentisan i duhovit, tako retko dobar pop album. Niko mu nikada nije dao šansu, zato što su ga izdali za ružičastu tv kuću, eto zato, čuvari morala, principa i stava su rekli da ne valja. I slagali. A um bum je bio orgazmičan odgovor na to kako bi trebalo da zvuči jednostavan i lep album, nekada. Sviđa mi se što sam ga se setio, pronašao, narezao i pustio gradu da ga slušamo zajedno, makar na raskrnicama na kojima ionako nikad nećeš proći iz prve na zeleno. Sviđa mi se što sam pomalo odrastao i počeo da shvatam bendove koje za koje sam znao da ću ih kak tad shvatiti, voleti ne, verovatno, ali ukačiti štos koji ih čini dobrim, svakako. I tako, sad me nervira kad čujem kako neko pljucka džangrizave dosetke tako sjajnim sastavima. Inače i poslednji album im je opasan, odsviran do maksimuma i moćan. Rade i dalje jer vole, kažu i jer im se može, kažem, i ja bih da sam ikada snimio nešto tako psihodelično genijalno kao što je Lišće prekriva Lisabon, najzajebaniji album svih vremena, sa imenom kojem je nemoguće odoleti.

Lisabon je inače neobjašnjiv grad, bio sam, i zaljubio se na onaj način koji se sramiš priznati i opisati i najboljem drugu u školi, tako nekako, pa ne bih ni sad da menjam, pokušao sam da ga fotkam, problem je što ne volim fotografiju, jebiga, mada ovu s početka pasusa volim, probao sam i da ga tvitujem kao neki mini putopis, al dosadan sam bio, daleko od energije tog urnebesno šarenog i nikad dosadnog, iščašenog čuda od grada na okeanu. I da, ušao sam u okean, hladan beše, leden.

Ima nešto neobjašnjivo lepo i u čitanju ove knjige, i danas, tridesetog u martu, na plus dvadeset, ima nešto. A meni se slabo piše o tome, shvatio sam da ljudi najčešće ionako pročitaju samo sažetak kojim se najavljuju tekstovi na društvenim mrežama, pa bih mogao sad da napišem samo taj deo.

Čitali ste Tokina, znam, sjajan je jel da, šmeker je, tako neobrijan i opušten, čitali ste i ove tekstove, uglavnom, delili su ih po mrežama, pisao ih je za portale i časopise, oduševljavali smo se, što je sve ok. Ali tek kad ih je ukoričio skupio, ogradio među koricama i dodao po koju sliku iz telefona, dobili smo zbirku gradskih priča koja vrišti od života, koja hoće da pukne od života, koja je nabijena životom od reči do reči, pa i kad ne piše ništa lepo, pa i kad je u kontra ritmu u praznom gradu, pa i tad, baš tad. Do detalja tačan i neumorno precizan. Ekspres lonac energije života bez ijednog siguronosnog sistema. I ništa niste uradili ako je ne pazarite pre svega za poklanjanje, jer, ima knjiga koje su tako vredne za poklanjanje, ako znate da će ih taj neko pročitati, ima knjiga koje struje kroz telo, menjaju nešto, u glavi, makar za sekund, pomislite da možete da pišete šta hoćete na primer, naslovite tekst imenom knjige a zapravo pišete o Lisabonu ili Orgazmu, recimo. Eto takva je.

Marko Gaić

Pogledajte animirani film „Bježim i kad nisam kriv“ Berina Tuzlića

$
0
0

Novi rad Berina Tuzlića obeležen je u njemu poznatom tonu – simboličnim naslovom. Naizgled, jednostavan i kratak „Bježim i kad nisam kriv“ za sobom povlači neka osnovna pitanja današnjice. Simpatični likovi sa svojim pričama, simbolična mesta i natpisi s dozom ironije i američkim zvezdama deo su ove priče. Priče kojoj nema kraja jer ako se međusobno ne razumemo možemo li razumeti svet oko sebe?

Film „Bježim i kad nisam kriv“ inspiriran je trenutnom globalnom situacijom. On govori o statusu običnog čovjeka u jednom globalnom tutorstvu i svim njegovim pokušajima da uspostavi normalnu komunikaciju kako bi bio slobodan i zabavio se sa svojim prijateljima, starim i novim U društvu kakvo je ono danas komunikacija je takva da je postala preosjetljiva, kaže Tuzlić.

Tuzlić je učestvovao sa svojim autorskim radovima na preko 20 međunarodnih festivala širom sveta: od Francuske, Japana, New Yorka pa do Hiroshime, Isfahana, Kine i u konačnici regije. Trenutno je zaposlen kao kreativni direktor u Via Mediji, sopstvenoj agenciji za integrirano tržišno komuniciranje u Bosni i Hercegovini. Poznat je kao osnivač Udruženja za art i vizualne komunikacije PIXEL te obavlja dužnost Predsednika ASIFE BIH – svetskog udruženja animatora.

Zvuk i muziku potpisuje Haris Ljumanović s kojim Tuzlić svira u bendu Bezbeli Apstraklije, a film je rađen u produkciji Via Medije.

Kad zamirišu Jorgovani: Promocija albuma „Pušteni s lanca” uz podršku bendova Šaht i Drunk or Die

$
0
0
Sinoć se znalo da se u klubu DOB-a može očekivati dobra žurka. Uđosmo među prvima, te smo počašćeni bedžom Jorgovana i baš sam srećna što sam dobila beli, da se ističe među morem crnih bedževa koje posedujem.

Prvi bend podrške ove večeri bili su Drink or Die.  Iako se izdaju za hardcore punk bend, u navratima imaju melodične gitarske solaže koje kao da su izvučene iz nekih drugih žanrovskih vrsta da bi smirili silinu panka. To mi se izuzetno dopalo. Tokom jednosatne svirke premijerno su izveli nekoliko pesama. Počela sam da brojim, ali mi se broj izgubio negde između obraćanja pažnje na tekstove pesama i uživanja u muzici. U skladu sa prethodnim pozivom na revoluciju, kroz megafon oblepljen izolir trakom je upućeno političarima da su svi isti, što je rezultiralo najglasnijem skandiranju premijeru kojem sam ikada prisustvovala (a bilo ih je toliko da, da sam dobila koji dinar svaki put kad sam ga čula, sad bih imala lepe pare). Pošto ih je Baja Mali Knindža ispalio i otišao na splavove da uzima pare, sami su izveli „Rosu”. Najbolja reakcija publike bila je tokom pesme „P.O.D.N.K.” (Pesma o devojci nestabilnog karaktera), dok me je svaka reč pesme posvećene ortaku kog više nema pogodila na vrlo ličnom nivou.  Bilo je tu penjanja publike na binu, penjanja članova bendova po pojačalima, kupanja u pivu... Sve u svemu, D.O.D. su bili odlično zagrevanje za nastavak koncerta.

Binu su, na korišćenje, predali bendu koji je postao kult streetpunk-a. Šaht je svoj nastup, očekivano, započeo veoma energično, a pun klub ih je podržao ovacijama. Pokazali su da su svi ovde iz sličnog razloga – jer neće da idu na poselo. Klinci napred i nešto stariji poštovaoci benda koji su svoja mesta zauzeli pozadi, jednako energično su ispratili ceo koncert pevajući i tapšući u ritmu. Bilo je tu šutki, crowdsurfovanja i, kao i uvek, mnogo polivanja pivom. Bilo mi je drago da uživo čujem, što bi Roga rekao, nastariju moguću pesmu – „Materiju”. Publika je ludela uz „Beograd” i „Raspad”. A kako i ne bi, u glas pevajući „Ko vas jebe sad, sviraćemo pank, mi smo pravi raspad, mi smo jebeni  Šaht!” Najveće ovacije i najglasnije pevanje ispratilo je pesmu „Panker stari”, kada su se pevanju pridružili i oni koji možda ovaj bend ne prate toliko. Jednostavno nije moguće slušati pank, a ne znati tu pesmu. Pred kraj su želeli da malo opuste atmosferu, smanje tenziju izazvanu antirežimskim tekstovima, te su otpevali svoju, kako kažu, „jedinu politički korektnu, ljubavnu pesmu”, pa su otpevali onu posvećenu ženskom dekolteu, da se tako fino izrazim.


Taman kad pomisliš da ljudi u publici više nemaju ni trunku energije, domaćini ovog koncerta bivaju „Pušteni s lanca” i onda shvatiš da žurka tek počinje. Već na „Intro” sa novog albuma, prvu melodiju „Jorgovana” Dina Merlina i Vesne Zmijanac (uz kasnije, naravno, izmenjen i tekst i melodiju), masa je apsolutno poludela. Od tog momenta, pa sledeća dva sata, atmosfera se samo podizala, iako je to izgledalo nemoguće. Bend je imao nekoliko gostiju. Bili su tu Bojan iz Kuge, Kriki iz Mortal Kombata i Slavko iz Goatmare & The Hellspades. Ako sam nekog od gostiju zaboravila, neka mi oprosti, na bini je bilo toliko ljudi da se nije znalo ko je gost, ko prijatelj benda, a ko slučajni prolaznik. Bilo je mnogo dobro sa bine, iz perspektive benda, gledati to ludilo u publici tokom svake pesme. Tokom „Devojke iz grada” publika je ludela na ogradi, ostatak ljudi na bini i celokupan doživljaj nije mogao biti bolji. „MTV” je otpevan od strane publike „na suvo”, pre nego što se uopšte počelo sa sviranjem iste. Svaka pesma ispraćena je maksimalno bučno, uz šutke i, ponovo, zalivanje pivom, koje je već postalo sastavni deo ove večeri. Marko (jedan od mnogih ljudi s tim imenom u ovom bendu), častio je publiku pivom, sipajući im isto sa bine, dok su oni podmetali glave. Tako je valjda ostao bez istog, pa je rekao publici da im je dozvoljeno da ih gađaju limenkama – po mogučnosti punim. Ređane su sve one pesme posvećene ženama potencijalno sumnjivog morala i tužnim ljubavnim pričama: „Ja ti pišem pesme”, „Tužan je život moj”, „Zbogom majko odvede me kurva” i njima slične. Nakon što su u jednom momentu pozvali publiku na binu, sišla sam dole i gledala tu žurku jer je daleko više mesta bilo tamo gde bi publika trebalo da bude nego na bini. Iako su ljudi posle te jedne pesme sišli sa bine, do kraja koncerta su sedeli na ogradi, stajali ispred nje, na stepenicama bine i povremeno se peli da pevaju, te se ceo koncert pretvorio u dobro druženje. Dok je publika prisvajala jedan po jedan mikrofon, jedan po jedan član benda je nestajao u publici. Boemski momenat panka Jorgovana se pokazao kao pun pogodak, jer je ljude toliko pogodila emocija da je bend zaradio pune sise para. Nakon što su odsvirali sve, publika je i dalje insistirala na još muzike, bila je odsvirana „Stara škola ulična”, bratskog benda Birtija. Nakon toga, je bend bio raspoložen za još jednu, te se u publici glasalo i izglasana je „Tužan je život moj”, kojom je koncert završen.

Ovo ludilo je nekako većini ljudi koji su prošlog vikenda bili na Antievroviziji bilo nastavak od prošle nedelje. Da me neko pita gde mi je bilo bolje, ne bih znala da odgovorim. Klub je celo veče grmeo, i publika i bendovi su bili veoma raspoloženi i bratski nastrojeni, te je izvučen maksimum iz ovog koncerta. Mislim da Jorgovani treba da budu prezadovoljni ovom promocijom albuma, jer sumnjam da je moglo bolje.

Kompletnu galeriju pogledajte na našoj fejsbuk stranici.

txt: Jelena Ostojić
foto: Jovan Mihajlović

Beautiful Girls (1996)

$
0
0
Februar, hladan i pun snega, nije mesec koji možete povezati sa godišnjicom mature, ali baš taj događaj dovodi Vilija nazad iz Njujorka u rodni Knigt’s Ridge. Čini se kao da mu je to bilo potrebno da se na par nedelja skloni i razmisli šta će raditi u svom životu, u kojem ga čeka karijera pijaniste i brak sa lepom advokaticom. Problem, zar ne? Bar tako je i on mislio do povratka kući…

Moram, pre svega, reći da devojke i žene možda neće gledati ovaj film na isti način kao muškarci. Pri tom ne želim da pravim tu podelu i diskrminisanje žena, kao što činim kad ponekad zamerim sistemu koji je dozvolio osobama ženskog pola da završe pravni fakultet ili polažu vozački ispit ;) U stvari, ženama je ovo uputstvo za upotrebu muškaraca, koji će pronaći deo ili celog sebe u nekom od likova. Film o prijateljstvu, očekivanjima, ljubavi i drugarstvu, posmatran posebno iz ugla muškarca i posebno iz ženskog ugla, može pomoći u boljem razumevanju kako u stvari funkcionišu odnosi „jin“ i „jang“…
 

Vili Konvej (Timothy Hutton) je tridesetogodišnjak, jedini koji je od svog društva uspeo da napusti Najtsridž i napravi, za njih nedostižnu, karijeru – svira u njujorškim klubovima i u vezi je sa uspešnom advokaticom Trejsi (Annabeth Gish), koju upoznajemo kroz njegovu priču, a vidimo tek u poslednjoj četvrtini filma. Zanimljivo je da drugari o njoj saznaju kroz poređenje sa lokalnim lepoticama ili devojkama koje su im ostale u sećanju kao „dobre ribe“ godinama nakon završetka školovanja („u odnosu na Keli Norman, telo 7.5, faca 7.5, ličnost 7.5“). Zvuči poznato…

Tomi „Birdmen“ Roulend (Matt Dillon) je pre desetak godina bio najveća faca u školi, kapiten fudbalskog tima, u vezi sa lepom Darian (Lauren Holly), ali  problem je što su najbolje godine života ostale daleko iza njega i što sam sebe ni blizu ne podseća na osobu koju je zamišljao da će postati. Darian je u braku, doduše nezadovoljna, a sve što Tomiju uspeva je da bude u paralelnoj vezi sa njom i par godina mlađom Šeron (Mira Sorvino), koja i dalje u njemu vidi srednjoškolskog heroja. I Tomi i Darian misle da njen muž ne zna šta se u trećoj smeni dešava u porodičnoj kući, ali znate i sami koliko uspešno se takve tajne čuvaju u malim gradovima.

Preko leta se zajedno rade na građevinama, a zimi kamionima čiste sneg sa puteva koji su zavejani bar pet puta nedeljno. Žive u istoj kući, a Pol (Michael Rapaport) ima različiti ljubavni problem od Tomijevog. Od kako zna za sebe, u vezi je sa Džejn (Martha Plimpton) i ponaša se kao da je još uvek u prvom polugodištu srednje škole. Njegova soba je oblepljena posterima manekenki u kupaćim kostimima, pas se zove „Eli Mekferson“ i jedino što preduzima kad ima obavezu je da je odloži ili izbegne. Teško mu je da shvati zašto ga Džejn „iznenada“ napušta nakon hiljadu godina „zabavljanja“, a još više se nervira što je ona, vegetarijanka, sada u vezi sa mesarom. Sve što zna da uradi kako bi je vratio je da nagura tonu snega ispred njene garaže, progoni je u kafeu u kojem radi i nudi joj brak tri puta na dan. Da li zbog dijamantskog prstena braon boje ili činjenice da se u telu tridesetogodišnjeg čoveka nalazi petnaestogodišnji tinejdžer, Džejn ne želi da mu se vrati – bar dok se nešto ne promeni.

„Odeljensku zajednicu“ još čine feministkinja Đina Barisano (Rosie O’Donnell), čija replika o lepim devojkama čini jednu od osnova filma, zatim Stenli „Smrda“ Vomak (Pruitt Taylor Vince), vlasnik lokalne kafane u kojoj društvo provodi slobodno vreme, Majkl „Mo“ Moris (Noah Emmerich), poslovođa u lokalnoj fabrici, jedini koji se oženio i ima porodicu, kao i Kev (Max Perlich), radnik u Tomijevoj i Polovoj firmi, viđen kao „večiti mladoženja“, ali ubedljivo najbolji drugar od svih.

Dakle, Đina – pokazujući duplericu Plejboja Viliju i Tomiju – o takvim devojkama kaže sledeće:

„Ovo je šala, varka. Ovo je sranje! Implantati, kolagen, plastika, zubi s krunicama, isisano salo, kosa s umecima, nos operisan, grm obrijan. To nisu prave žene, u redu. To su nakaze lepote. Zbog njih se mi, normalne žene sa borama, nabranim sisama, celulitom, osećamo falično. Ja se ne primam na to, u redu? Ali vi, kreteni, ako pomislite da postoji šansa da povalite nešto takvo, nama, stvarnim ženama, ne pružate ništa što liči na obavezu. Bedno. Ne znam šta ćete. Završićete kao 80-ogodišnjaci koji balave u staračkom domu. Hoćete li onda odlučiti da je vreme da se sredite, oženite, dobijete decu?“

Lepe devojke su svuda oko vas, a vi to ne želite da vidite, u nadi da ćete jednog dana završiti sa lepoticom sa duplerice – ali ne pomislite da li su takve namenjene vama i to je ono o čemu se, pored ostalog, radi u ovom filmu.

U Njujorku je kišno veče i Vili, nakon svirke, odlazi na autobusku stanicu i kreće kući. Tamo ga čekaju otac, depresivan nakon majčine smrti, i brat Bobi, pubertetlija kome je Vili idol (igra ga David Arquette), ali ne i adekvatni sagovornik. U kuću pored njihove doselila se Marti (Natalie Portman), koja je lepa, pametna, zabavna, ali jedini problem je što ima 13 godina. „Ali sam starija u duši“… Već nakon prvog razgovora, Marti i Vili počinju da osećaju nešto što, recimo tako, nije prikladno obzirom na razliku u godinama, ali film ne donosi ni trunku „lolita kompleksa“ (iako se završava dijalogom Pola i Marti: „Znači ti si mala Lolita iz komšiluka? – Znači ti si drug iz srednje škole, alkoholičar?“).

Zašto nam je tako teško da shvatimo šta zaista posedujemo i da li je neophodno pogledati i tuđe živote, kako bi došli do tog saznanja?


Da li je potrebno da „samo se još jednom zaljubim„, što mi je svojevremeno priznao moj, sada već sredovečni, prijatelj, poslednji romantik grada Uba? Možda se baš tada, sagledavajući prednosti i mane te nove ljubavi, otvaraju novi vidici i uspevamo da shvatimo da ono što imamo je dovoljno dobro i vredno i nema potrebe da tražimo nešto drugo. Otprilike je to suština priče koju je Vili saznao nakon – treba li reći neuspešnog – flerta sa Endirom (Uma Thurman) i noći provedene u kućici za pecanje na ledu, u razgovoru čija rečenica bi trebalo da odzvanja u ušima svima koji sumnjaju: „Stvar je u tome da postoji tip koji misli isto to za Trejsi. On je ljubomoran na tebe. Ti radiš sve to sa njom.„

Film je režirao Ted Demme, režiser iz meni omiljene njujorške škole filma, koja je poznata po specifičnoj kameri i zvuku, toliko različita od holivudskog sjaja i u mnogome približnija običnim ljudima. Scenario je delo Skota Rozenberga (Scott Rosenberg), poznatog po radu na filmu „Things to Do in Denver When You’re Dead„, takođe jednim od klasika i među omiljenim filmovima grupe likova koji vas zabavljaju pišući ove tekstove. Inače, Rozenberg je poreklom iz Masačusetsa, tako da nije čudno što se radnja filma dešava upravo u gradiću nedaleko od Bostona, glavnog grada te američke države.

U produkciji Miramaksa i Woods Entertainmenta, film je praktično neprimetno stigao do zarade od preko 20 miliona dolara. Na međunarodnom filmskom festivalu u San Sebastijanu, Španija, 1997. godine je osvojio nagradu za najbolji scenario, dok je iste godine Chicago Film Critics Association nominovao Natali Portman za najbolju sporednu ulogu i za glumicu koja obećava (ovu nagradu pokupila joj je „heroina“ muzike i filma, Kurtni Lov, vesela udovica o kojoj sam već hejtovao nebrojeno puta).

Scenografija je lišena skupocenih detalja i kulisa, već se radnja skoro čitavim trajanjem filma dešava u ulicama, restoranima i kućama u Knight’s Ridge-u, što sve nas, odrasle u malim gradovima, bez problema uvlači u priču i čini da se osećamo kao da posmatramo svoj život ili živote naših prijatelja. U likovima iz filma lako je prepoznati druga iz odeljenja, komšinicu u koju ste bili zaljubljeni ceo život, najboljeg drugara ili drugaricu koja je bila bliža nego rođena sestra. Prepoznaćemo i sebe u nekome od njih, u svima po malo ili u jednom određenom i zato će ovaj film imati veću emotivnu vrednost par dana nakon gledanja.

Neke misli i pitanja će dolaziti kad im se najmanje budemo nadali. Ničim izazvan, četvrtkom popodne, nakon dolaska sa posla, neki unutrašnji glas će pitati „da li si zaista ovo želeo i o tome sanjao na kraju srednje škole?“ Verovatno ne, jer – konkretno u mom slučaju – nisam nikada postao kapiten KK Real Madrid ni podigao pehar Evrolige na kraju sezone posle koje prelazim u Lejkerse, ali iza i uz mene je mnogo toga na šta mogu biti ponosan – porodica, prijatelji, pa čak i malo cenjeni posao službenika za javne nabavke, u sredini u kojoj to nosi mnoge rizike.

Za kraj, Polova replika kada je, izgleda, shvatio da je srednja škola završena i najbolji fudbaler iz odeljenja možda nikad neće zaigrati ni za ekipu iz „španske srpske lige“:

Od lepih devojaka ti se zavrti u glavi kao da si celo prepodne pio viski s kolom. Pored nje se osećaš kao car, ispunjen najboljom stvari na svetu, obećanjem. Obećanjem za bolje dane, za veću nadu, za novo sutra. Ta ruda se može naći na kapiji lepe devojke, u njenom osmehu, njenoj duši, načinom na koji čini da svaka grozna stvarčica u životu izgleda da će biti u redu. Super manekenke, Vili, one su samo to, flaširano obećanje. Šavovi novog dana, nada koja pleše na visokim potpeticama.

P.S. Sličnu tematiku, ali smeštenu u okruženje državnog fakulteta u Njujorku, prati i serija „Felicity“, ranijih godina emitovana na RTS-u, a danas dostupna preko Netflixa, iTunesa ili nama pristupačnijih načina dobavljanja „legalnog“ audio i video sadržaja.
 
Stefan Teodosić, Zabavište

Disciplina Kičme u Banovini: Neukusu smo rekli NE!

$
0
0
Hej! Sinoćnim (21.5.) koncertom grupe „Disciplina Kičme“ započela je sezona u Banovini. Leto još nije počelo u pravom smislu te reči, koncert je zbog toga odložen za nedelju dana ali prognoze su na sreću bile pogrešne tako da kiša nije poremetila odličan koncert. 
 
 
„Disciplina Kičme“ je bend koji treba da gledate svako malo, jer je jedan od retkih na sceni koji ima nova iznenađenja za nova pokolenja svaki put. I sama sam ih gledala mnogo puta u svim fazama kroz koje su prolazili. Koja je važna pojava na underground sceni od samog njenog začetka i evo sinoć dokazuje da to i dalje stoji kao činjenica.

Originalnost ovog benda je takođe neosporna činjenica. Počevši od koncepta koji fura, gruva, a za mene lično najviše se ogleda u parolama koje pevaju. Otrežnjujućim, iskrenim, buntovničkim i direktnim. U poslednje vreme mogu da kažem da je Disciplina skoro pa pank bend jer se baš tim angažovanim parolama i kritikom savremenog života itekako u mom sistemu vrednosti kotira kao nešto što nikada neće biti blisko širokim narodnim masama i nekoj zavidnoj popularnosti. To je cena koju plaćamo. 
 
Pred par stotina veoma vernih fanova sinoćni koncert je bio prava poslalstica za sve nas. Koja ne podilazi ni svojim najvernijim fanovima i koncert je uglavnom bio promocija novog albuma, pesama novijeg datuma a svi oni koji su kukali kako nije bilo starih pesama.. šta da vam kažem. Što niste redovno pratili Disciplinu? Mogu da kažem da bih i ja više volela da se sviraju pesme sa moja dva omiljena albuma „Zeleni Zub na planeti dosade“ i „Nova iznenađenja za nova pokolenja“. Ali sam iskreno na kraju i bila zadovoljna jer sam čula sve nove pesme uživo. A i publika je horski pevala sa Kojom i Manjom u više navrata što govori u prilog tome da put kojim idu ima smisla. Ja se svaki put setim Rolingstounsa i kako im se više ne povraća kad krenu da sviraju Setisfekšn posle 50 godina. I meni su nove pesme uvek zanimljivije kad ih uradimo i sviramo uživo po prvi put. A nove pesme Discipline su odlične i drugačije od svega što je Koja radio pre toga, ali su i zadržale duh koji je godinama prepoznatljiv kad je ovaj bend u pitanju.

Zato sam i na početku ovog teksta napomenula da je dobro svako malo gledati ovaj bend jer ta gruv-nojz-fank-rokenrol fuzija Zelenog Zuba-Najboljeg-Kojo, izvini uvek ima nešto novo da vam pruži. Ako ste od onih koji vole da čuju nešto novo i nešto drugačije.

Koncert je pružio vrhunsko zadovoljstvo svima nama od početka do kraja. Beskompromisnim nastupom, prepunog energije i sjajne svirke. Mada su mogli da izađu i na još jedan bis, ako ćemo iskreno al’ ajde.. Makar zbog onog prekinutog koncerta prošli put. 
 
Ono što je meni hajlajt, evo celog dana, je da razmišljam koliko je Koja ultimativno važan stožer onog dela srpske i regionalne scene, koji nikad nije čak ni flertovao sa mejnstrimom i masovnim transom. Jednim delom, Koja i njegov bend su uporište za sve one koji misle da je to ispravan put i da ga se treba držati. Drugim delom, te parole koje peva su toliko meni urezane, kao ono.. da sam ih sama napisala. Jeee! Mislim, posle toliko vremena na sceni ne treba da komentarišem i muzički sjajnu potporu, je l’ da. To je već jedan autentičan pečat koji bledo pokušavaju da kopiraju neki bendovi. Treba valjda mnogo toga da si preturio preko žica kao Koja da bi zvučalo i imalo snagu kakvu ima. 
 

Ono čime želim da završim ovaj tekst je, a to je moje lično subjektivno mišljenje. Ipak bih više volela da Disciplinu gledam u klupskom prostoru. Nekako mi je ta intima kluba ipak zanosnija nego Banovina koja ječi. Jeste, lepo je na vazduhu, ima mesta za skakanje i muvanje. Ali baš zbog svega o čemu sam pisala gore, eto.. Problem je što Niš nema adekvatno veliki klupski prostor za koncerte ove proporcije, znam. Niš nema mnogo toga. U meni to izaziva bunt.

txt: Olja Wagner
foto: Miloš Stojanović

Tragedija

$
0
0

Istina se ponekad poigra s nama smrtnicima, navješćuje kako laži treba učestalo hraniti, neprekidno ih ponavljati, što je, prvenstveno, i jedini način da laži doista postanu istinitost. Kada činjenicu, koja jest, uvjerimo u nešto suprotno, upijemo to čvrsto sazidano zlo u sebe, onda nam i naš izopačeni svijet počinje vjerovati i zatim ta ista, zaigrano raspoložena, istina poprimi jedan sasvim novi izgled. Onda hladna maćeha zamjenjuje istinsku majku i smije joj se u lice jer je pretjeranom lakoćom preotela njezino dijete. A tada majka može i ubiti. Sve oko sebe. I onda igra prestaje, istina se sabere, prebroji mrtve, zakaže novi termin za testiranje slabijih i prašina se slegne kao da je ovlažena suzama svih onih koji su netom prije lažima pribjegli iz volje. Ta slegnuta prašina postaje novi osjećaj koji ljude krasi, postaje kajanje, prokletstvo na duši kojega je vrlo teško otresti od sebe, a ako se i utre put ka uspjehu, dolazi novi osjećaj imenovan kao jad. Ako uspjeha nema, ako duša iskreno zatvara životne pore, nadolazi, rađa se, nepobjediva i posebna, duševna hladnoća. Ona pak s razumom suživot nikada ne ostvaruje, a jad joj je prvorođeni smrtni neprijatelj, tako da umrijeti može samo ako joj priđe nešto što će i na njoj zasigurno ostaviti trag, šok ili tragediju. A upravo tu tada sve prestaje, sve postaje suvenir paukove mreže, suho tijelo beživotnog kukca koji se predao za neki uzvišeni čin hranjenja prvog predatora iznad sebe, po ljestvici prirodom određenoj. Jer i njegov svršetak je tragedija, majka svih osjećaja, svih bivanja, stanja svih umova i ubojica svake postojeće sreće.

Tragedija, rođena od tame, stvorena od tuge, sukobljena sa svim stranama ljudskog postojanja, predana samo jednoj prijateljici, jedinoj koja surađuje, krvna sestra posljednjoj od svih, kraljici ponora, smrti. Pretjerano je ljubav nagovarati na sukob s njom, ili možda rijetku nam sreću. Pa čak i sam život, koji postojanost ima odvedenu u nedogled. Bilo koji osjećaj ili bilo koje bivanje, nitko ili ništa ne može biti protivnik tragedije. Oblici u kojima se ona pojavljuje mogu biti teret cijelome čovječanstvu, svemu što se kreće, pa makar to sve i ne imalo smisla, jer uvijek će postojati duša koja će teret osjetiti gledajući drugoga ili drugo. Naravno, tu se vraćamo na duševnu hladnoću. Imati li uopće dušu, posjedovati li ikakvo živuće stanje? Čemu, kada se radosti rijetko možemo nadati, a ostali, topli osjećaji, prisutni su samo u snovima umrlih pri rođenju. Bojazan, pristao prizemljenim smrtnicima, usuđuje se zadržati pravo na očekivanje, tako da tragedija računa na to. I ona sama bira svoje ljude, pazi dobro na čije će kapke težinom zasjesti, a oni koju budu odabrani, koji polože ispit i zaustave se prije kraja, oni koji promotre okolinu prije nego kažu gdje se nalaze, oni će uspjeti pobijediti laž. Njima će samo smrt doista biti istina. Ostali, koji tragediju neće niti osjetiti, oni bez duha, oni koji opet krenu od istine satkane samo za sebe, oni nikada nisu niti živjeli među nama koji nekoć bijasmo živi. Pokoj vječni daruj im Gospodine.

Mario Lovrenković

Pogledajte "Dalek svet" Straight Mickey and The Boyz-a

$
0
0

Straight Mickey and The Boyz sa uspehom i na specifičan autorski način, u svom muzičkom izrazu kombinuju stilove i žanrove, poput hard roka, panka, hard kora, garažnog roka, fanka pa čak i avant džeza.

Uoči koncerta u Domu omladine objavili su i novi spot za pesmu „Dalek svet“, koja je snimljena u studiju Digimedija, a produkciju i mastering potpisuje Goran Crevar. U spotu, koji je režirao i montirao Miodrag Cicović, pored članova benda se pojavljuju i mnoge njihove kolege muzičari sa domaće scene.


Prvomajski raspust uz najveća svetska hardcore punk imena na Groezrock festivalu

$
0
0
GROEZROCK, 29. i 30. april 2016., Meerhout, Belgium; Karta: 104 evra


U proteklih četvrt veka Groezrock je stasao u jedan od najrespektabilnijih punk/HC/emo/ska/rock evropskih muzičkih festivala, sa oko 40.000 posetilaca iz gotovo svih evropskih zemalja, Kanade i Amerike. Samim tim, godinama sam ga merkao iz prikrajka, kliktao do besvesti mišem po sajtu festivala i maštao da nekad, nekako, stignem i do njega. Ove godine prvo su objavili da su jedini evropski festival na kome Rancid – povodom prošlogodišnjeg jubileja, dve decenije od objavljivanja – sviraju kompletan album …And Out Come the Wolves, što je bilo ekskluzivna prilika da nadoknadim nepravdu iz 2012. godine, kad mi pred nosom izmakoše u Milanu.

Nešto kasnije, objavili su i da su jedini festival u Evropi na kom nastupaju, na prvoj evropskoj turneji u karijeri, Dag Nasty. Uz spisak ostalih izvođača koje još nisam gledao (Face To Face, Me First And The Gimme Gimmes, No Fun At All…) već sam prelomio da ove godine idem. Jedino je tinjala doza strepnje – šta i kako činiti ukoliko se neki od navedenih bendova preklope sa satnicama koncerata. Par dana pred festival, organizatori najavljuju da su i jedini evropski festival na kom gostuju No Use For A Name & Friends, koji su do sad samo dvaput svirali u toj varijanti i oba puta u Americi. Sve bolje od boljeg!

Organizacija puta, smeštaja i ulaznica bila je odiseja za sebe. Putovanje definitivno avionom, za sređivanje džabe smeštaja i ulaza postojale su dve vrlo labave varijante, ali su se izjalovile u rekordnom roku. Uglavnom, smeštaj je najveći problem jer se sve odvija na izlazu malog mesta Meerhouta u Belgiji čiji smeštajni kapaciteti su popunjeni mesecima unapred. Kako su najavljivane jutarnje temperature bile oko 3 stepena, što je najnormalnije vreme za Belgiju u aprilu, opcija festivalskog kampa nije dolazila u razmatranje. Moj prijatelj, saputnik i čovek koji je najzaslužniji za čitavu logistiku i kompletnu organizaciju ovog putovanja, Beti, zavrteo je po netu i došao do jedinog mogućeg i prihvatljivog rešenja – smeštaj u okolnim mestima u krugu od do 20 km od lokacije festivala. Tako su u najuži izbor ušli četiri predstavnika belgijske provincije: Lommel(udaljen od festivala 18,2 km), Herentals (udaljen od festivala 18,1 km), Diest (udaljen od festivala 16,5 km) i Dessel (udaljen od festivala 12 km). Kao jedina varošica i mesto s najboljom voznom vezom s Geelom (po 3 voza na svakih sat vremena i 11 minuta putovanja), odakle, s festivalskom kartom, imate besplatan prevoz autobusom do festivala – izabran je Herentals i stan gazda Barta, u centru. Znači, kompletna ruta je na kraju izgledala ovako: kombi Novi Sad, aerodrom u Budimpešti, avion Budimpešta-Ajndhoven, mini bus Ajdhoven-Turnhaut, peške lapo sata po Turhautu (gde na železničkoj stanici gubimo foto-aparat!), pa vozom do Herentalsa. Kombijem iz Novog Sada krenuli smo u četvrtak, 28. aprila u 23.15, sa železničke stanice kod Lokomotive. Dok smo stigli kod gazda Barta u Herentals, proverili lično, povratkom u Turnhaut, na licu mesta, da li su foto-aparat pronašli, uzeli nešto klope i piva – već je bilo i iza 16 sati u petak, 29. aprila, i festival je bio počeo, a mi, pošto obojica ne možemo da spavamo u prevoznim sredstvima, malaksali za primer. Preostalo nam je samo dva sata da legnemo, kako-tako se odmorimo i idemo direktno na festival.


Samo ime festivala znači u najdirektnijem prevodu “rok na travi”, i u potpunoj je saglasnosti s lokacijom – ogromnom poljanom na kojoj se održava, a koja izgleda kao kad bismo vodoravno položili peščani sat, dva slična kruga spojena dosta užim prolazom.

Kad se uđe na festival, u prvom krugu s leve strane su jedan do drugog, na razmaku od petnaestak metara, svetlo ljubičasti šator sa žutim sa 4 kupole Back To Basic Stage, kapaciteta oko 2.000 ljudi, i roze sa žutim šator sa 6 kupola Impericon Stage, kapaciteta oko 5.000 ljudi. Preko puta ova dva šatora, na desnoj strani blatnjave poljane, nalazio se Festival Market (nezvanični merch), po dimenzijama nešto kao naš “Quarter”, i po rasporedu isto kao kad su Berze Vinila – po sredini pravougaonik s prodajnim štandovima, a uz sva četri zida isto idu prodajni štandovi. U drugom krugu se paralelno nalaze šatorčina Monster Energy Stage – Main, koji je po svemu deset puta veći od Back To Basic Stagea, znači, kapacitet 20.000 ljudi, i jedina je bina na kojoj, s leve strane, stoji ogroman video bim (širine četvrtine glavne bine, recimo) i Watch Out Stage, jedina bina na otvorenom, doduše, prvih par redova ispred nje natkriveno je nadstrešnicom s bine. Sa desne strane Monster Energy Stage – Main je Merch Bands, sve isto kao i u Festival Marketu, samo je u pitanju nešto malo manji prostor i official merch. Na Merch Bandsu sam u petak zatekao Simu iz Not On Tour i fotografisao se s njom, a sutradan, na štandu Night Birdsa, video sam njihovog gitaristu PJ Russoa, u kišnom mantilu koji izgleda kao da ga je pozajmio od Nebojše Čonkića iz zlatnog vremena Pekinške Patke, sav okićen bedževima kao sovjetski generali ordenjima. Jasno, na oba merch prostora se provodi skoro sve vreme u pauzama između nastupa bendova i do beskonačnosti se prebrojava svaki cent – da li nešto pazariti i po kojoj ceni?
Paralelno dok mi vagamo svaki cenat, ostali posetioci festivala kupuju i šakom i kapom. Ponuda stvari koje se prodaju je preogromna i najbolje je da se ni ne udubljuje u nju, samo se čovek džabe jede šta mu sve promiče tik pred nosom i po kojim cenama. Na Merch Bands su se za džabe mogle dobiti specijalno pravljene nalepnice i bedževi Fat Wreck Chords Groezrock, s belgijskom zastavom, nalepnice Not On Tour i Siberian Meat Grinder, a na Festival Marketu isključivo propagandni materijal. Prodavac Rancid mercha definitivno je najneljubazniji prodavac ičega, igde ikad – nikakve komunikacije s njim nema dok mu se prvo ne da novac, nijedan artikal ne možete ni zajedno da držite, ništa od garderobe se ne proba dok mu se ne da novac. Taj tip je u subotu na svom štandu, još i jedini na festivalu, izbacio po dve čaše za tips, a nije zaslužio ni da mu se pljune u njih koliki je jadovan.

Umalo da zaboravim, desno od Watch Out Stage je American Socks Acoustic Stage, zapravo, vrlo mali i uzak beli šator, koji je, kao specijalno iznenađenje organizatora, najavljen par dana pre festivala. Tu su se oba dana potpisivala izdanja bendova (u terminu Mad Caddiesa bila je definitivno najveća gužva fanova za autograme), i održavali se acoustic shows. Od najavljenih nastupa su me zanimali baš Caddies acoustic u petak, 29. apria u 21.20, i tad nije bilo ništa drugo meni interesantno, ali kako nema šanse da bi svih sedmoro moglo da ih stane u taj šator, a vrlo verovatno ni da se vide, već samo čuju izvođači – to sam preskočio.

Dok smo tražili ulaz na festival, propustili smo Siberian Meat Grinder (Back To Basic Stage). Verovali ili ne, sve sem ulaza, Press/VIP, Camping... jefantastično obeleženo znakovima, a kako i zašto nije i najbitnije, Ulaz, pojma nemam?!Tako da za nas dvojicu festival počinje – umesto s najsnažnijom thrash mosh mašinom – s veselim britanskim trubadurom. Ulećemo naFrank Turner & The Sleeping Souls(Monster Energy Stage – Main), tj. napretposlednju, koju ne znam po imenu, i poslednju pesmu, hitičnu "I want to dance". Šta god da o njemu napišem biće više nego što je igde kod nas pisano o njegovom beogradskom koncertu, održanom 12.04. 2016.g..Svugde sam video samo najave za taj događaj, a nigde ništa nakon toga. A čovek je, na primer, svirao pre svečanog otvaranja Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine. Gde god da je svirao, uz to što svira mi nikako nije jasno što mu uz inicijale u logu stoji i HC, hard core??? ’Ajte molim vas, ako je i šala neka ima barem neke granice.


Youth of Today(Back To Basic Stage): Za razliku od nastupa u Beču 2010, kad sam ih prvi put gledao, Ray ovog puta nije pravio ni stojeve na rukama, niti je dubio na glavi, najverovatnije samo zato što od prevelike gužve na bini ovaj put nije imao ni prostora za tako nešto. Od samog početka nastupa, YOT bina izgledala je kao na snimcima s legendarnih nastupa iz “CBGB-ja” – u svakom trenutku na bini je barem desetak fanova, koji trče, skaču, stejdžuju... A, osim njih, još toliko ih je načičkano po uglovima bine, koji kao skamenjeni balave od zadovoljstva uz svaki odsvirani ton. Najpropisnije doze straight edge injekcija bile su ubodene sa “Can’t Close my Eyes” i “Slowing Down”. Da nije u pitanju samo formalni i deklarativni positive straight edge stav, o kojem je Ray par puta prozborio, demonstrirao je u situaciji sa alkosom s mornarskom kapom na glavi, koji je, tabla pijan, izleteo na binu u prvoj polovini nastupa i počeo da vuče Raya za vrat i viče na mikrofon: “You drunk/punk”, a ovaj ga je rutinski iskulirao i zamolio sve prisutne da se ponašaju kao da ništa nije bilo. Kao što taj “incident” nikom od prisutnih nije umanjilo fantastične utiske o nastupu, tako ni na zvuk, koji je, zaista, morao biti bolji, većina nije obraćala posebnu pažnju. Jednostavno se u vazduhu osetilo da to mora tako, da se odgruva silovito i u jednom naletu, a s ozvučenjem koliko stignu da se usaglase. Na tu temu je sam Ray rekao da im je prioritet atmosfera i hard core spirit, a tek iza nje to kako zaista zvuče, a, nakon tolikog koncertnog iskustva, valjda on najbolje zna šta žele. Nakon “Envy”, a desetak minuta pre kraja svirke, palimo u susedni šator.


No Fun At All(Impericon Stage): Upadamo na “Believers”, svi horski pevaju refren, sledeća je “Wow and I Say Wow”, pa sledi “Strong and Smart”, sve prve tri s No Straight Angles, a bila je i “Suicide Machine” (nakratko blago brujanje na basu, čisto, eto, da nas podseti da smo na koncertu, da je i to moguće) i “Growing Old, Growing Cold” – od devet pesama koliko smo pogledali to su one koje znam po imenu. U opisu njihovog nastupa, nimalo originalno ću se poslužiti otrcanom krilaticom švedski standard je to– zvuče kao da su zaustavljeni u najboljim danima, pre dvadesetak godina.


Petnaestak minuta pre glavnog benda festivala – RANCID(Monster Energy Stage – Main) – zauzesmo busiju s leve strane bine, da se pokrije preglednost najvećeg dela iste, a da nam je pred očima i video bim, pomoću kojeg možemo, po potrebi, kao ogromnom lupom, da na’vatamo detaljčiće. Na bini je već ogromna zastava s dobro poznatom naslovnom stranom albuma …And Out Come the Wolves, a tu negde, oko seta bubnjeva, muva se i po godinama u bendu i po godinama starosti najmlađi član RANCIDA, bubnjar Branden Steineckert. Dok u atmosferi neizvesnosti čekamo 23.30, i trenutak kad će se pored komoda na točkićima punih poređanih gitara pojaviti gitaristi, preko video bima, kao (slučajna?) najava spektakla koji sledi, iz prvog reda izleću, u krupnom planu, dve najidealnije kreste, a to su najpropisnije ispirsingovana pankerka i panker koji se ljube. Minimalna dramska pauza, i izlaze prvo Frederiksen, s belom gitarom i plavim Millwall lavom na njoj (tokom koncerta je zamenio za plavu gitaru sa belim Millwall lavom), i Freeman, kreće
"Maxwell Murder", pivo sa svih strana poleće u vazduh i istrčava i Tim. Sve dok on nije počeo s onim uvodnim uzvikom: “Oooooooo...” na idućoj “The 11th Hour”, praktično ni ne znam gde sam od uzbuđenja. Beti u još goroj ekstazi, od početka do kraja peva sve pesme redom, kako ih oni sviraju po rasporedu albuma. Sve izvode u dlačicu identično, kako je snimljeno, kao da je u kamenu isklesano bez trunčice razlike. Vukovi komplet, od A do Š, sa celom recitacijom u “Junkie Man” (Lars)!


Jedino zbog čega smo strepeli kako može da ispadne bilo je Timovo sviranje i pevanje. Naime, svima je dobro poznato da on tu ne omane, ali svoje deonice gotovo uvek izvodi selektivno – kako mu naiđe raspoloženje, toliko ih peva, odnosno, svira. Srećom, već nakon “Time Bomb” (na kojoj se pojavljuje klavijaturista, Armstrongov pulen Kevin Bivonaiz Interrupters, koji do kraja nastupa miluje dirke u svim pesmama u kojima ima klavijatura) i “Olimpia WA” – bilo je jasno da ni s njegove strane neće biti nikakvog šmiranja, već je celo veče punopravni učesnik u showu. Kad je tako onda mu se da istrpeti i ta razbarušena brada koja mu je najnepotrebniji deo imidža na kojem najistrajnije insistira.


Tek negde oko trećine Vukova, Lars se obraća publici i govori ono što smo već znali da će biti kao što je najavljeno – po redosledu s albuma ide ceo …And Out Come the Wolves, a, nakon njega, neke stare i neke nove pesme. Koliko sam samo puta u komadu preslušao ceo taj album, i sad, kad su ga uživo predstavili onakvim kakav jeste, na mojoj lestvici bitnih punk albuma sigurno je za barem tri mesta bolje pozicioniran nego što je bio. Kako se ređaju hitovi – “Ruby Soho”, "Journey to the End of the East Bay", "Old Friend"– na sve strane gomile raspevanih punksa i svi preko cele face nose dva broja veće osmehe. Bilo je trenutaka kad sam pomišljao da nešto toliko dobro naprosto nikako ne može da prestane. U surovom sudaru i okršaju boemske zanesenosti umetnošću s relativnosti trajanja vremena, brzina kojom mi je kroz sva čula prostrujao …And Out Come the Wolves” neverovatnija je od čuda života. Odjednom se iz svih grla, s bine i iz mase, začuo poslednji upečatljivi refren s albuma: “The way I feel about you – na-na na-na, na-na na-na...”.


Silaze s bine dok mi iščekujemo i nagađamo šta na bisu donose. Sledi fantastična nadogradnja i senzacionalni bis od čak pet pesama, ovim redom: “Fall Back Down”, “I Wanna Riot”, “Honor Is All We Know”, “Tenderloin” i, poslednja, “Radio”. Filozofija izvođenja muzike i filozofija umetnosti dobile su novu dimenziju. Ili, bez ikakve filozofije, samo je jedan RANCID!!!


U fanovskoj megalomaniji – a da bismo skrenuli misli s kiše koja tako dobrano lije, i prevoza koji je (skoro) nemoguće naći – budući da se bliži i dvadesetogodišnjica izlaska albuma Life Won't Wait,razmatramo hipotezu – da li je moguće da i njega za dve godine igde sviraju, isto identično i u celosti, povodom jubileja izdavanja. Koja bi tek to sviračka postava morala da isporuči i šta bi tek to bilo.

 

 


Drugi dan


Nakon sedam sati sna u toploj sobi, kao i tuširanja, bio sam potpuno regenerisan i spreman da u subotu, već od podne, startujem s festivalom i nastupom Not On Tour. Iz stana krećem već u 10.35, i, pošto nisam pružio korak kako je trebalo, na kraju trčim na voz, protrčavam na spuštenoj rampi (time navlačim na grbaču šefa stanice, koji mi je na flandrijskom očitao bukvicu da se to nikako ne radi, ili već nešto u tom stilu, kako neće on da zbog budale gubi službu), i uživam u prizoru gde mi pred nosom beži voz. Tako sam u Geelu imao rupu od 75 minuta do prvog busa za festival, taman za kafu, prvo pivo, toalet i mikro-šetnju po mestu. Da bi sve bilo još zanimljivije, tad mi stiže SMS od Betija da je ostao zaključan u stanu, jer se iz njega izlazi samo liftom nasred gajbe, koji sam u žurbi napustio i ostavio otvorena vrata na prizemlju. Dok je on zarobljen u stanu i traži pomoć od gazda Barta, krećem ka najmanjem šatoru da se premijerno susretnem s jednom od koncertno najaktvnijih četvorki Fat Wreck Chordsa.

PEARS(Back To Basic Stage) od samog starta, bez obzira što im na prve tri pesme još nameštaju zvuk, razvaljuju mahnitije nego na albumima. Bilo mi je teško da zamislim da to uopšte može da se izvede silovitije, ali oni ne zastaju ni sekundice. Pevač čas urla do granica izdržljivosti, čas se prešalta na najmelodičnije moguće vokalne linije, za koje sam ranije pretpostavljao da ih samo gitarista peva, jer se neverovatno brzo smenjuju. Gitaristi su vizuelno presmešni tipovi, dve omanje, zdepaste, prepunjene bombice koje deluju kao da su braća (po materi? s obzirom na različita prezimena) u nekoliko navrata su čak toliko sinhronizovani da u istim trenutcima i identičnim pokretima piju vodu između pesama. Na četvrtoj pesmi, “You’re boring”, zvuk su im namestili kako valja, a i šator se napunio. Usledila je “Gunshot” s novog albuma, pa neka poptuno nova pesma na kojoj stejdžuje tip sa zelenom krestom, koji je umalo ostao bez pantalona koliko su mu spale nakon skoka. Pre poslednje kompozicije, naslovne s novog albuma Green Star, ide s razglasa intro kao i na albumu, a gitaroš je najavio da su u julu u Parizu. O tom koncertu još ništa ne piše na sajtu FWC, njihovog izdavača?! Iako sam se montirao skroz napred, nikako nisam mogao da razaberem nosi li pevač na desnoj ruci longetu ili metalsku crnu kožnu rukavicu? Ako je u pitanju longeta, a on se bacaka po bini kao da ga šibaju elektro-šokovima, onda je lud za primer. Trideset i pet minuta svog termina samoinicijativno su skratili na tačno pola sata.

Nakon njih, hvatam sam kraj Frank Carter & The Rattlesnakes(Impericon Stage), kao i veče ranije njegovog imenjaka Turnera, s tom razlikom što mi je Carter muzički bliži, ali njegov rad poznajem još slabije od Turnerovog. Zapravo, Beti (propustio PEARS ali, srećom, ništa više) mi ga je otkrio par dana pre festivala. Carter je napravio takav džumbus da je to neverovatno, na samom kraju je ljudi na bini bilo više nego što fizički na nju može da ih stane. A, kako sam čuo, tokom nastupa pentrao se i po stubovima šatora i naložio pola šatora na ogroman circle pit.

Bad Cop/Bad Cop(Watch Out Stage),ženska četvorka iz LA, čiju muziku u definišu kao ubercatchy punk-rock, u čerdesetak minuta nastupa je – izuzev dva zapaljiva hita, “It’s My Life” i “Nightmare” – slabo šta kvalitetno imala da ponudi, tako da nije bilo razloga probijati se nešto blizu bine. S kraja se sve lepo i videlo i čulo, a od onoga što se čulo, dalo se razaznati da bubnjarka dosta kilavo svira svoj instrument, doboš preslabo tuče. Od onoga što se videlo na bini, bila je interesana pojava ljudi koji su izleteli kostimirani, s fantomkama u boji, kao bend Masked Intruder, i koji su napravili bolju atmosferu svojom pojavom nego žene svirkom. Otvara se prostor za pitanje šta bi tek napravili na bini na nastupu baš Masked Intrudera?

Juliette And TheLicks(Monster Energy Stage – Main): Ovaj put u belom, jednodelnom kompletu i na štiklama, Juliette Lewis je, kao i na Exitu 2008, tokom čitavog nastupa bila potpuno nezaustavljiva. Iako već deceniju nemaju nov album, i ona i bend zvuče kao da su tokom proteklih deset godina svakodnevno višesatno svirali do poslednjih atoma snage. Ako gledamo po žanru njene muzike, ona je jedini izvođač na celom festivalu koji štrči, odudara, budući da ima dosta hard-rock prizvuka u pesmama. Od njenih autorskih pesama prepoznao sam stari hit “Hot Kiss”,a od obrada standarda “Whole Lotta Love” od Led Zeppelina i “Proud Mary” od Creedence Clearwater Revivala – mrtva trka koja je veći klasik.

Night Birds(Watch Out Stage:) Stižemo na pola druge pesme, a treća je “Life Is Not Amusement For Me”, s prošlogodišnjeg albuma “Mutiny At Muscle Beach”, na kojem je i bio baziran veći deo nastupa. Na trećoj kompoziciji, “Midnight Movies”, jedan je mlađahni panker odradio floating po publici, i to u zelenoj kanti za smeće! Veselje dostiže vrhunac na “Born To Die in Suburbia”, tokom koje i dame masovno počinju sa stage divingom. U skladu sa situacijom, pevač Brian Gorsegner pokušao je da se našali, rekavši da u Americi na njihovim svirkama više stejdžuju debeli ljudi, jer su u prednosti – lakše padaju i odskaču od zemlje. Na njegovo pitanje kako se u Belgiji nazivaju debeli ljudi, nadovezao se gitarista PJ Russo, rekavši da ih zovu Brian Gorsegner. Tokom čitavog nastupa sam razmišljao odakle i zašto se stvorio u bendu meni potpuno nepoznat mladić na mestu basiste, da bi pre poslednje pesme, “Left In The Middle”, gitarista objasnio da je u pitanju zamena silom prilika, jer je originalni član benda imao smrtni slučaj u porodici pre par dana, te dodao da više ništa neće svirati jer je basisti/zameni to poslednja pesma koju zna da svira.

Mad Caddies(Monster Energy Stage – Main): Kreću fantastično, prva pesma je “Coyote”, a druga “Backyard”, obe s najboljeg albuma Keep It Going (2007), nakon kog su, iste godine, poslednji put i gostovali na Groezrocku. Nastavljaju sa “Shoot Out the Lights”, s poslednjeg albuma Dirty Rice (2014), koji bi s pravom nosio titulu najboljeg studijskog ostvarenja da nemaju u diskografiju upisan baš Keep It Going.
Nastup im je potpuno perfektno izbrušen, kao i stil muzike – hrabre kombinacije naizgled nikako spojivih dixielanda, ska, punka, reggaea... prelivenih pop aranžmanima i pevanjem. Nakon beogradskog koncerta u SKC, u avgustu 2009. godine, pokazali su da su u bend u najboljoj formi i sa kompletnom vizijom kako treba da sviraju na manjim klupskim binama, a sad da i velikim festivalskim binama dominiraju sa istom lakoćom.

Ime bine na kojoj gledamo SNFU(Back To Basic Stage) neminovno nagoni na pustu želju da se Kanađani vrate svojim muzičkim korenima i najboljim trenucima. Stižemo na (valjda drugu ?) pesmu, “Better Than Eddie Vedder”, zatim idu “Voodoo Doll Collector”, “Victims of Womanizer”, te “Head Smashed in the Buffalo Jump”,  inače najbolje primljena od publike koja je i spasila vokalno izvođenje i refrena i skoro cele pesme. “My Mould Collection” Mr. Chi Pig otpevao je negde najbliže što se od njega očekuje, da bi već u sledećoj, “Big Thumbs”, došlo do stmoglavog sunovrata vokala u beskrajan ambis. Na “Rusty Rake”, prosto za neverovati, potpuno ista situacija kao s pevanjem na “My Mould Collection”, i onda do samog kraja nastupa opada broj pesama koje uspeva da otpeva. SNFU sam s ovim odgledanim koncertom izjednačio broj odgledanih koncerata s PTTB, i jedne i druge po pet puta sam ispratio na koncertima i kod jednih i kod drugih je, nažalost, gotovo po pravilu, nakon svakog nastupa bilo sve manje razloga da ih ponovo bilo gde pogledam.

Najpoznatiji punk all-star bend na planeti, i sigurno najautentičniji cover bend na njoj – Me First And The Gimme Gimmes(Monster Energy Stage – Main) – pojavljuju se standardno obučeni u bele pantalone i havajske košulje (instrumentalisti), a za njima, par trenutaka kasnije, identično obučeni pevač Spike, s tim da on kao centralna figura ima na sebi i upadljiv crveni sako (uticaj Bregovića?). Kao zamena za Fat Mikea (NOFX), u bendu je već neko vreme Jay Bentley (Bad Religion), koji je preuzeo ne samo ulogu basiste od Mikea već je uz Spikea glavni koji komunicira sa publikom i valja fazone, znači, u izdanju je u kakvom se nikad nije našao u matičnom bendu. Jay je toliko ozbiljno shvatio mesto u Me First And The Gimme Gimmes, da je nabacio i frizuru gotovo identičnu Spikeovoj hipsterskoj, podbrijanoj i s izbačenim šiškama, s tim da je basista skoro potpuno sed i lice je dodatno ukrasio brčinama koje je ponosito gladio. Poslužili su nam savršeno izblendirani vitaminski šejk šezdesetih, countryja, brodveja, havajske muzike, soula, osamdesetih i ko zna čega sve ne, uz ključni sastojak – PUNK! Naiskap su se servirale i gutale “Danny’s Song”, “Me & Julio Down By The Schoolyard”, “Leaving On A Jet Plane“, “Who Put The Bomp”, “Jolene” i “(Ghost) Riders In The Sky“.


Nakon njih se služi lagani predah, umesto četiri muzičara na bini, samo pevač na četri žice ukulelea izvodi “Crazy For You”, što je ujedno i najava za Spikeov Uke–Huntšou 27. maja u Melkwegu, Amsterdam. Polećemo dalje sa uobičajenim tempom i unikatnim stilom “I Believe I Can Fly“, dolećemo na plažu, “Sloop John B“ kakva snaga brejkova, kako grmi doboš, kao da ga Dave u pesak drobi, kako Jay rutinski sigurno prošara bas, (izuzev čuvara plaže u zimskom periodu), na plaži smo, naravno, leti, “Summertime”, i tako dalje nastaje magija. Deo nje su do kraja bile i  “Over The Rainbow”, “Country Roads”, “Nobody Does It Better”, a kad su nas dovezli do kraja muzičkog putovanja, naravno, “End Of The Road”. Pošto je magija nastupa Amera tolikog intenziteta, moguće je da sam zapao i u hipnozu, trans i u navođenju redosleda kompozicija nešto izostavio ili permutovao ali najvećim delom je to tako.

Face To Face(Monster Energy Stage – Main):
Kad grupa otvori nastup s prva dva aduta – “Bent But Not Broken” i “I Won't Say I'm Sorry” – s ovogodišnjeg albuma  Protection (trećinu seta su činile pesme s njega), mora da im se progleda kroz prste, i ako su na bini statični poput petrovaradinske tvrđave, što su oni i bili. Možda zato što se Trever Keith malo ubucio (primeti se čak i u crnoj garderobi), a možda im je, eto, samo takvo veče naišlo. Od pesama koji su kameni međaši njihove karije su bile još i  “You've Done Nothing“ (kao sam vrhunac nastupa) i, poslednja, “Disconnected“ (obe s legendarnog debi albuma Don’t Turn Away). Osim što imaju bradom najobraslijeg bubnjara na festivalu, F2F imaju i muzičara koji se najviše borio sa opremom – nakon svake pesme iznova JE nameštao stalak za desnu činelu i do kraja nastupa nije to uradio tako da zadovolji sopstvene potrebe.
No Use For A Name And Friends(Monster Energy Stage – Main): Prve dve kompozicije peva basista, a zatim kao prva gošća izlazi Sima iz Not On Tour i treća pesma je pesma pod istim rednim brojem kao na meni njihovom najkompletnijem albumu More Betterness!, naravno “Chasing Rainbows”. Nažalost, ona se očigledno prepala i prvi deo pesme je bila najslabija od svih gostiju na vokalu, drugi deo je već prodisala i postavila stvari na svoje mesto. Kako da se ima veći prag tolerancije za njen nastup, kad kao drugi gost izleće, u pravom smislu te reči – PEVAČ? Da, samo Spike iz Me First And The Gimme Gimmes je taj koji u ma kojoj konkurenciji FWC pevača, i ne samo njih, ne može a da ne briljira. Od čitave pesme “Coming Too Cloose” u glavi je imao samo tekst refrena, sve strofe je čitao s velikog papira, ali može mu se i da jedini ne zna tekst pesme koju peva, kad je peva kao da je samo nju i ništa drugo pevao od rođenja. Od početka se čuje kako mu klizi niz grlo bolje nego ‘ladno pivo u avgustu.

Treći gost je pevač iz Mad Caddies i on je njihovu pesmu otpevao jako dobro u svakom smislu, a opet je, na određeni način, samleven i oduvan pesmom koju je pre njega pevao Spike. Četvrti gost je opet član Gimmesa, ali sad u crnom Dag Nasty duksu, Joey Cape, koji junački udara na jedan od najvećih hitova iz opusa Tonyja Slyja “Soulmate”. Za njom je vezao još dve pesme, od kojih je poslednja “For Fiona”. Nesumnjivo je da je upravo on, od svih gostiju, dobio da peva najviše pesama jer je poslednjih godina Tonyjevog života bio jedan od njegovih najbližih muzičkih saradnika. Basista nas je obradovao s “Not Your Savior", kako bi Joey malo predahnuo, a potom se vratio i smenio s basistom, a tu već kreću da se odbrojavaju poslednji minuti do Dag Nastyja. Poslednja pesma koju sam ispratio je bila “On The Outside”, gde je, osim Capea, gošća bila i ona (naj)lepša mačkica sa zelenom kosom iz Bad Cop/Bad Cop, i stvarno su se uklopili, što naš narod veli, kao vetar i šumski požar. No Use For A Name And Friends jesu atrakcija za sebe, koji su to, nažalost, postali silom prilika – većina repertoara im poseduje druge boje zvuka nego što je bilo ono na šta smo navikli s Tonyjem. Tokom nastupa, dosta toga u komentarima i najavama na oštroj je ivici prepatetičnog, ali opet bliže istinskom prijateljskom odnosu i poštovanju najbitnijeg od njih, koji je prerano napustio ovaj svet.

Osim brojnih prijatelja,  kompletnom sjaju slike čitavog nastupa na bini doprinele su i Tonyjeva supruga i ćerkice, koje su bile smeštene na desnoj strani bine. Kao odjavnu Gimmes trivijicu nastupa No Use For A Name And Friends, pomenuću da je heroj celog Groezrocka 2016 Jake “Chris” Jackson, koji je vezano odsvirao na Monster Energy Stage – Main ceo repertoar Me First And The Gimme Gimmes, Face To Face i No Use For A Name And Friends.

Isto tako, kao najavnu Gimmes trivijicu Dag Nasty, podsetiću da je među svim svojim učešćima u punk bendovima Brian Baker imao i Gimmes epizodicu. Za Briana, po najavi sa sajta festivala, kažu da skoro svake godine s nekim od bendova gostuje na festivalu i da mu se sve toliko dopada da čak razmišlja i da kupi kućerak u Meerhoutu. Vrlo verovatno je i to razlog što im je ovo jedini festivalski nastup na celoj turneji. Čim se pojavio na bini, videlo se da je dosta dobro raspoložen u svom mestu, kao i buca Shawn i ritam sekcija. Odlično, nije mala stvar u tim godinama (u kojima su nas napustili Joey Ramone i Joe Strummer) isprašiti za sedam dana šest koncerata i osmog dana izaći vitalan i pun elana na sedmi koncert. Kako su oni krenuli na binu tako smo se i mi namestili u prve redove, tu negde gde sam i otpočeo taj dan na PEARS pre devet sati. Od početka reuniona i prvih koncerata, pre par godina u originalnoj postavi vratili su se onom najtvrđem periodu, barem pevanja što se tiče. Po setlistama prethodnih koncerata videh da su i dalje stabilno na teritoriji Can I Say, što će reći – domaćinski na Shawnovom terenu.

Uvodna gitara i prateći ritam započinju “Values Here” i odmah se primeti, kako sami vele u kompoziciji, da (sve ove godine) bez dileme i dalje imaju i nose to nešto u sebi što ih od starta čini unikatnim. Zvuk – perfekcija, njihova ležernost i međusobna komunikacija Briana i Shawna kao da su na bolje posećenoj probi, a ne na  najmasovnijem nastupu na turneji, pred oko dva soma ljudi. Kako se Shawnu već nakon druge pesme – “I’ve Heard” – i prvog ozbiljnijeg dranja oznojila lubanja i krenula da se puši, Baker ne propušta da ga trpa kako mu glava gori. Na praštećem početku četrvte pesme, “Can I Say”, pevač momentalno skače u masu, koja je i bez toga raspomamljena, razularena i razvaljena svirkom, a sve se tek zahuktava, voz nije čestito ni napustio stanicu. Dve pesme s novog singla – “Cold Heart” i “Wanting Nothing” – onaj su bazični Dag Nasty, uz pomalo primesa Shawnovog Red Harea. Vrhunac Brianove virtuoznosti su gitarske deonice u “What Now” i “Never Go Back” – izvodi ih kao da je na instrumentu koji je on patentirao za ličnu (u)potrebu.

Nakon 17 starih lekcija obnove gradiva i 2 nove lekcije u nešto preko pedeset minuta, završava se master class. Bacaju trzalice i setliste u publiku, ove koju šaljem se dokopao Beti. Meni je oduvek, uz Bakera (neka bude pankerski B.B. King jer je veći kralj tog instrumenta od kralja koji nije mogao u isto vreme da svira i peva), sinonim za Dag Nasty bio Dave Smalley, a šta bi tek bilo da sam ih gledao s njim, ne smem ni da sanjam. Izlazimo iz šatora overdozirani najkvalitetnijim zvukovima, uzimamo pivo i sedamo na klupe podalje od Sum 41(Monster Energy Stage – Main), Beti ih uopšte ni ne prati, a ja krajičkom oka na video bimu koliko nafatam. No, više ništa nije važno a ponajmanje oni, na svu ovu divotu čeka nas još i Antwerpen i Amsterdam. Jedino za čim žalim je što više mojih prijatelja nije bilo prisutno – 2011.  je bilo manje godina a više novca, i mogli su se lako ispratiti i Monster Bash i Dropkick Murphys i  Mighty Mighty Bosstones. Danas je situacija obrnuta, novca sve manje, a godina se naplastilo ko livadskog sena, jer Life Won't Wait”.


BONUS TRAX: Još crtica s festivala (za one najupornije)

  • Pivo festivala, Jupiler , košta 2,5 EUR 0,33l, sva voda se prodaje samo u otvorenim flašicama, dobar kebab, koji može da drži sitost celo popodne i veče, košta 3,5 EUR, a po istoj ceni prodaje se i vrlo ukusan vok, za one koji preferiraju kuvano
  • Svake večeri nakon koncerata, u posebnom šatoru počinje camping party, prvo mesto za sumiranje utisaka na kraju festivalskog dana
  • Ukoliko se nakon festivala vraćate taxijem, a pre 6 ujutru nema nikakvog drugog prevoznog sredstva morate ga ranije rezervisati. Nama, koji nismo imali šta da rezervišemo jer je sve bilo unapred rezervisano, ludom srećom je oko 2 ujutru, nakon prve večeri, naišao izvesni stariji (leteći) Holanđanin, koji, naravno, samo maternji jezik priča, a svi drugi koje sretosmo  engleski pričaju bolje od holandskog. Nakon silnih muka, uspeli smo preko njega da za sutra rezervišemo vozilo za 2 sata ujutru.
  • Sick Of It All (Impericon Stage) je overio Beti u subotu tokom No Use For A Name And Friends a pre Dag Nastyja, ima li potrebe da pominjem da je, kako on kaže sve bilo vrhunski?
  • U dokolici između nastupa i bežanju od štandova sa merchom, sprovodili smo akciju Clean punx, skupljanje praznih pivskih čaša za reciklažu, što nam je donelo: Jupiler kačket, majicu festivala iz 2012, ceger za pijacu i 2 para Impericon sunčanih naočara. Na kraju su nas na Recycle štandu pitali da li radimo po ugovoru kad tako predano čistimo ☺
  • Lista piva koju smo testirali :

  1. La Trappe Trapist tripel 8%
  2. Bourgogne des Flandres
  3. Jupiler
  4. Orval trapist
  5. Maes pils
  6. Westmalle Dubbel en Tripel
  7. De Koninck
  8. Duvel Beg
  9. Grotte Sotte 6,5%
  10. La Chouffe 7%
  11. Gollem Blond
  12. Budels pilsner
  13. Ayinger brauweisse


    Schimmu

    Re-Adaptik: Domaći ljubavni "crtani roman" za odrasle

    $
    0
    0
    Ljetna ljubavna drama sa senzibilitetom nadrealnog i poetskog realizma
    "Re-adaptik" je novi duži autorski strip Kostje Ribnika gdje pratimo pomalo čudan i intiman isječak iz života glavnog junaka koji se nakon uspješne karijere strip-crtača vraća u svoj rodni idilični gradić gdje po danu crta na ulici portrete turistima a po noći se alkoholizira lutajući ulicama i parkovima. Socijalno nespretan i na neki način "nijem" u povratku stvarnom životu on pokušava da u svoja usamljena i beskonačna ispijanja vina unese neki smisao. U poetičnom razmišljanju, koje je pisano u formi obraćanja "čitateljstvu" otkrivamo njegovo nesigurno psihičko stanje, fleš-bekove iz djetinjstva i razne frustracije zbog nedostatka komunikacije i ostvarivanja romantične ljubavi. Spontano ta lutanja gradom i razmišljanja se pretvaraju u praćenje nasumičnih ljubavnih parova/turista u kojima on pronalazi neko instant romantično-erotsko zadovoljstvo.

    U jednom momentu on počinje da prati jednu posebnu djevojku i čitav "ravnolinijski" plot postaje rascijepan i pogubljen. Mijenja se forma i narativno-grafička struktura u specifičnu komunikaciju samog autora stripa s glavnim likom, s čitateljstvom i smislom čitave priče.

    Sama grafičko-narativna atmosfera je često u "laganini" poziciji i tu je koncentracija na mnoštvo detalja i sitnih svakodnevnih situacija koje pomalo nose estetiku autorovog prethodnog strip albuma "The Healing Island" (Modesty Comics 2014.) koji je samom pričom više "razumljiviji" i klasičnije struktuiran ali u osnovi je izgradio jedan Ribnikov strip-univerzum. U predgovoru za tu knjigu Pavle Zelić je napisao "Od kostura-putokaza, preko halucinogenog likera višnjoreza i kofe sudbine, do larvi koje se uvlače pod kožu, sve je ovde sugestivno i u svrsi kreiranja jedinstvene atmosfere koja opčinjava..." i taj isti, nazovimo - recept se provlači kroz male paralelne priče i u "Re-adaptiku" samo na jedan više "treš" način koji spaja neku vrstu "jeftine" ljetne ljubavne drame sa intelekualizirajućim filozofiranjima i seksualnim opsesijama.

    "Re-adaptik" distribuira Stripnjak Comics i izdanje je nastalo u saradnji sa Hymenoptera Editore, nezavisnom produkcijom Kostje Ribnika i nabavljiv je preko oficijelne stranice i to u: štampanom džepnom izdanju limitiranog tiraža, digitalnom izdanju visoke rezolucije kao i besplatnom digitalnom izdanju manje rezolucije koje je autor odlučio da podijeli u želji da strip ovakvog žanrovskog sadržaja dopre do većeg broja domaćeg čitateljstva.

    NAPOMENA: Ovaj strip bavi se temama za odrasle te sadrži grafičko/literarne elemente koji osjetljivim osobama mogu djelovati odbojno i zbunjujuće.

    RE-ADAPTIK strip i više detalja o nabavci možete pronaći na http://re-adaptik.kostjaribnik.com/

    Hymenoptera Editore i Stripnjak Comics, Sarajevo 2016.

    Garbage predstavili novi spot Empty

    $
    0
    0
    foto: Joseph Cultice
    Garbage (Shirley Manson, Steve Marker, Duke Erikson i Butch Vig) nas je obradovao novim spotom za singl “Empty” koji će se naći na njihovom novom albumu “Strange Little Birds”. Strange Little Birds je šesti studijski album Garbage-a i biće objavljen 10. juna za label koji je bend sam osnovao, Stunvolume Records.
    Garbage su nedavno najavili i američki deo turneje koji će uslediti posle evropske turneje. Nama najbliži koncert Garbage-a je u Ljubljani 7. juna, ali organizatori su nedavno objavili da je rasprodat.

    Kako sam postao... Velibor Nikolić (Brigand)

    $
    0
    0
    Nedavno smo razgovarali sa Veliborom vezano za njegov rad sa bendom Brigand koji ovih dana snima svoj drugi album. Intervju je bio prilika da malo dublje uđemo u analizu Veliborovog muzičkog i liričkog izraza. Govorili smo o nekim lepim i manje lepim momentima koji su ga sigurno menjali. Danas na neki način nastavljamo tu priču. Velibor piše o omiljenim pločama, bendovima, filmovima, rediteljima, stripovima i koncertima.

    foto: Milica Duždević

    Bendovi, muzičari i albumi


    Moj prvi definisani dodir sa muzikom, bila je ploča "Ćiribiribela" od Bijelog Dugmeta. Imao sam 6 godina i tu kasetu vrteo kao klinac. Kasnije, kada sam prešao u "teže" i "alternativnije" vode, gnušao sam se skoro svih jugoslovenskih bendova, međutim sada umem i tom albumu da se vratim. Nazivam ga "Ex-Yu Ok Computerom" u šali. Ali svakako, volim albume koji mogu da nagoveste kraj nečega (ne kažem da je trebalo biti genijalac da bi se 1988. videlo šta će da se desi, ali drugi to jednostavno nisu tako radili i ima smisla da baš "grupa nacionale" ima svoju labudovu pesmou uporedo sa državom, takve stvari čine bend besmrtnim). I dan danas mislim da je aranžmanski i tekstualno to vrhunsko delo. 

    Kada sam zašao u tinejdžerske godine, počeo sam da slušam "normalne" bendove tipa Guns n Roses, Green Day, The Offspring, Metallica i sl. Imao sam sklonost ka pank-roku, dosta sam slušao recimo i Atheist Rap i Ritam Nereda. Devedesetih sam odrastao u jednoj izuzetno maloj sredini (Alibunar), i doći do albuma nije bilo nimalo jednostavno. A onda mi je jedan drugar sa kojim sam malo sviruckao Alice In Chains i Sonic Youth u jednom danu i sve se promenilo. Recimo taj "Goo" od SY i "Dirt" od AiC su me tada najviše formirali. Od domaćih albuma "San Koji Srećan Sanjaš Sam"Block Out, zatim "Sve Što Vidim I Sve Što Znam" od Bjesova, Obojeni Program"Ako Nisam Dobra Šta Ćemo Onda" i Presingov "600 Nebo" su albumi koji su me najviše oblikovali. Iako su sve ploče na našem jeziku, one imaju nešto univerzalnog svetskog u sebi. Svim ovim izvođačima volim ponekad da se vratim, iako sam sad zašao u neke druge vode. Trenutno su u mom plejeru najviše Bardo Pond, Radiohead, My Bloody Valentine, The Cramps, Deftones i Soundgarden. Švrljam žanrovski dosta među gitarama.

    Reditelji i filmovi


    Što sam stariji, to ozbiljnije gledam filmove, i više ih "sortiram" u glavi po režiserima i periodima, a kad smo bili mlađi više smo gledali filmove po tome ko je glavni glumac ili glumica. Nisam siguran kada sam počeo da ozbiljnije doživljavam film, pretpostavljam da je to bilo u ono vreme kada su kretali video-klubovi, početkom devedesetih. Mada smo mi u selu imali samo dva video kluba, i oni su isključivo držali B-filmove. Tako da tada nisi mogao da nađeš kasetu sa nekim Kjubrikovim filmom, ali si imao ceo "tom"Džeki Čenovih filmova, pa smo to gledali do iznemoglosti i oponašali poteze. Tako da mu ti borilački filmovi dođu neko prvo iskustvo. Na tv-u je bilo dosta dobrih filmova, iako smo imali dva kanala, manje je bilo advertisinga i rijalitija. I nekako političari su imali svoje mesto u "Dnevniku", ali ih skoro nigde drugde nije bilo. Sada je sve uzmuljano nekako. Ne mogu da se setim ko je prvi režiser čije sam filmove počeo koncepcijski da pratim, ali recimo da su taj Kjubrik (The Shining, Odiseja), Kurosava (Rašomon, Sedam Samuraja), Hičkok (Vertigo, Psiho), Kronenberg (Existenz, Crash) i Inaritu (Amorres Perros, The Revenant) moji omiljeni režiseri. Kao mlađem su mi bili interesantni recimo i Džim Džarmuš i Tim Barton, ali to su "mladalački" režiseri, poput Bukovskog u književnosti. U zadnje vreme sam počeo da otkrivam Bergmana. Od domaćih filmova najviše volim prva dva filma Srđana Dragojevića (posle je počeo da pravi neko jugoromantičarsko đubre), recimo pola "diskografije"Kusturice, i tu i tamo nešto od Gorana Markovića.

    Stripovi


    Vrlo slabo čitam stripove, tu sam najtanji. Kao klinac čitao sam "Alana Forda", a baš kao malo dete "Mikijev Zabavnik". Ima jedan strip koji je ostavio utisak na mene u odraslom dobu, zove se "The Watchmen". Moj najbolji ortak je totalni manijak za stripove, pa se ponekad ogrebem od njega. Tako da trenutno čitam Darkwoodovo izdanje "Tarzana". Malo šta je tu meni jasno, al me opusti pred spavanje i naučim nešto o duhu tog vremena.

    Pisci i knjige


    Od malih nogu sam bio okružen knjigama, pošto mi je majka profesor književnosti. Tako da sam čitao baš svašta, mislim da sam u tinejdžerskim godinama najviše čitao. Recimo baš u tim godinama sam pročitao sve knjige od Milana Kundere, rekao bih da je "Šala" njegov najbolji roman. Zatim Danijelevski, "Kuća Listova", to je avangarda koja se mora probati. Kasnije sam lovio i ulovio Sinklera Luisa, volim njegovo opisivanje Amerike. "Mantrap", "Glavna Ulica", "Kraljevska Krv", to su recimo njegovi romani koji mi se najviše dopadaju. Od domaćih sam nekako najviše voleo Crnjanskog i Selimovića, tako je i ostalo. Mogao bih još da spomenem i recimo "Majstora i Margaritu", "Zločin i Kaznu", generalno te ruske klasike. U poslednje vreme manje čitam romane, a više psihološke i filozofske knjige. Poslednja knjiga koju sam pročitao je "Sedam Propovedi Smrti" Karla Gustava Junga, i to je baš instiprativno ali i komplikovano delo.

    Događaji

    Prvi rok koncert na kome sam bio je Block Out 1999. Mislim da je to baš ostavilo jak utisak na mene. Posle toga niz koncerata domaćih bendova, sećam se Bjesova 2003. u KST-u, kada su Marinka nosili u mtvačkom kovčegu, ludilo. Ali, poprilično sam "lovio" svoje idole u regionu tako da sam ukačio Sonic Youth 2003. u Beogradu, Radiohead 2006. Na Szigetu, iste godine i Tool u Beču. Pa onda Nine Inch Nails 2007. Soundgarden 2012. u Milanu, i Neurosis 2014. u Atini. Sve su to bili veoma bitni koncerti, za moju ličnu izgradnju i gajim lepo sećanje na njih.

    Zodiac Mindwarp and The Love Reaction – Tattooed Beat Messiah

    $
    0
    0
    Godinama planiram da nešto napišem o ovom albumu ali sve nekako zapostavljam i zaboravljam. Ukratko, „Tattoed Beat Messiah“ je jedan od najboljih rokenrol produkata osamdesetih godina. Ali kako? Osamdesetih je izašlo baš mnogo dobrih albuma, ali nikada nismo čuli o ovom albumu, vjerovatno ćete pitati? Stvar je u tome da je ovaj album proizvod slučajnosti.

    Zodiac Mindwarp je Englez koji je imao veliki Američki Rokenrol san. Bilo mu je jasno da će veći komercijalni uspjeh imati u Americi i ako se dodvori američkoj publici, i Voila, eto ga englez koji pjeva sa tipičnim američkim naglaskom (poslušajte EP „High Priest of Love“ gdje se tačno čuje da imitira naglasak. Kasnije se izbirikao :) ), o tipičnim američkim rokenrol temama, sa tipičnim pretjerivanjem jedinstvenim za glam rock tih godina. Međutim, muziku na ovom albumu je oplemenio sa nekim on najboljim i najsirovijim rifovima u rokenrolu. Jeste da su to sve manje više standardi, ali bend je posjedovao nenormalnu količinu energije i izvođačke bravure koje je nemoguće ne primjetiti i ostati indiferentan.

    Cijeli projekat je zamišljen u dobrom dijelu kao komični vizija i parodija tadašnje scene, tako da je bend na svim spotovima i koncertima uvjek bio obučen kao da su sišli sa nekog od setova filma Mad Max – koža, lanci, katanci i naravno, lascivno vrtenje kukovima, pjesme o ultra turbo enormnim i nedokučivim ljubavnim nivoima glavnog aktera i nedužnim djevojkama koje padaju kao pokošene od njegovog laserskog pogleda! Maaaa sprdnja na kvadrat. Ovo vam je audio pandan najuzbudljivijeg soft core porna! Soft Core Porn Rock! Potpuno neozbiljan, duhovit, brz i nabrijan kao Mad Maxov pojačani motor sa turbinom koja viri kao falusni totem iz probušene haube! Apsolutni hit :))))))

    Zodiac je rođen za ovu ulogu. Pjeva bolje i lascivnije nego što svi glumci pornića zajedno rade svoju radnju pred kamerama, a zvuk benda reže kao žitel. Već od prve pjesme „Prime Mover“, preko neizbježne obrade „Born To Be Wild“ (u potpuno novom i uzbudljivom ruhu), kreće gruv koji ne jenjava sve do posljednje „Kid's Stuff“, a outro „Messianic reprise“ je nagovještavala još jedan rasturajući album. Nažalost, do njega nikada nije došlo, i ovaj outro kao duh proganja svakog slušaoca. Luda i srećna kombinacija koja je proizvela jedan od onih „one off“ albuma. Sve poslije toga je, skromno rečeno, prosjek, izuzev „I am Rock“ albuma iz 2002 godine. Nakon izmjene pojedinih članova, te koketiranjem sa tadašnjim produkcijskim eksperimentima koji nisu nikome donijeli ništa dobro, bend u kratkom roku gubi svu energiju, polet, publiku i podršku izdavača.

    Sva slava i talenat su stali u jednom albumu, ali taj jedan je kao sto drugih! Probajte ga. Možda se vrlo prijatno iznenadite. „Nothing is impossible!“

    Nikola Franquelli
    Viewing all 10043 articles
    Browse latest View live
    <script src="https://jsc.adskeeper.com/r/s/rssing.com.1596347.js" async> </script>