Režija i scenario: Džon Milijus
Jutros sam se probudio sa užasnom glavoboljom. Nisu to odurne klice savesti prešle u frontalni napad na moju kvazi fizionomiju i šatrovački intelektualizam, niti je rakija uspela da proguta slobodan vikend i pretvori ga u večni kontrolni iz hemije ponedeljkom ujutru. Sanjao sam da sam strejter, da jedem makrobiotičku hranu skuvanu u blenderu, džogiram sa zlatnim retriverom, jogiram kad ne levitiram...i obrnuto. Oh, kenjao sam transcendent u vidu vrelih žileta moje nikad prežaljene podsvesti, slušao Štrausa i klimao glavom na predavanju iz blogologije... I da...sanjao sam kako smo kao zemlja kul i sa Švabom i sa Amerom, a duša, duša nam je večna...slovenska. U prevodu - sanjao sam Hladni rat i nas Srbe, male, ali jebitačne jebivetre na večnoj promaji koja duva kroz Vrata naroda. U tom snu, mi Srbi, stariji od ameba, bili smo sa svakim dobri kad nam zatreba.
Otvorio sam oči tako što su mi u njih demoni naše televizije sipali surutku iz đavolovog vimena, da se ne setim svog imena, da ne postojim kao osoba, da mi je stav biti klimav, u pravcu duvanja vetra, sav. Hah, pa ja ne sanjam, zaista je vruće. Vruća zima za još toplije proleće i gomila vrabaca po meni da sleće, po potrebi da kenja na tone stenja, njihovih uverenja i bolesnih htenja...a leto...nikad iživljeno, pa se iživljava nad svima nama bez trunke srama. Jesen će doneti kišu, konačno pravu - crnu, tešku, radioaktivnu, pa da mogu svima dupeta da nam zamene glave i da rastemo kao pečurke nebu, rezervisanom samo za nas - Srbe, pravoslavne, čistokrvne, tolerantne na bedu Afrike, ali ne i svojih novčanika.
Džon Milijus nije Lars fon Sujete Hir, pa je umeo i da režira, čak i ovakve, kako su ih umeli nazivati - ratne fantazije. Ništa nije fantastično povodom rata i niko na njegovom kraju ne ispada tata, jer svaki ispaljeni metak pronađe svoj cilj, bilo to telo, ili obavezna trauma. U ovom Svetu 2014. godine, gde vladaju interesne sfere suludih pastira, koji se takmiče po kome se najbolje sere; u ovom Svetu punom lažnih boja, gde je najbolja nijansa isključivo ona tvoja; u ovom Svetu i ratne tinejdž eskapade deluju tvrđe od intelektualne tirade.
Milijus je u snimanje ovog filma ušao nakon četiri uzastopna uspeha sa filmovima Dilindžer, Vetar i lav, Dan velikih talasa i Konan, varvarin. Doduše, njegov prijem kod filmofila naklonjenih bibliotekarskom tipu snimanja bio je u opasnom padu. Milijus je, konkretno, optužen za širenje profašističkih ideja, što zbog ideologije koju propagira lik Konana, što zbog kulta tela primetnom u ostvarenju Dan velikih talasa. Da bismo razumeli poreklo ovakvih optužbi potrebno je razumeti i stav i proglase američke, ruske i ukrajinske administracije povodom Kosova. Dakle, preteranim tupljenjem došli bismo na teritoriju Jebe lud zbunjenog i, što je najgore, zbunili bismo se. Milijus je autor scenarija za Hilov vestern Džeronimo, koji je, navodno, inspirisan sudbinom srpskog naroda. Takođe, napisao je scenario i za Hilovu Ekstremnu predostrožnost, priču o izbrisanim vojnicima koji obavljaju prljave poslove za američku bezbedonosnu agenciju. Pre toga, sarađivao je sa Ćiminom i na scenariju za Snagu magnuma (najbolji nastavak sage o Prljavom Hariju). U pomenutom ostvarenju, Hari Kalahan se sukobljava sa policijskim odredom koji ne priznaje nadležnost sudstva, takozvanim čistačima. Jasno je, Džon Milijus je najveći Trojanski konj u istoriji Holivuda. Sa druge strane, logično je i da prvoborac za promenu korumpiranog uređenja države, istovremeno i voli tu istu državu, koliko god nam to može delovati nespojivo, kao Srbima koji ne mogu stvari da sagledaju i iz drugog ugla. Džon Milijus je voleo svoju surf dasku i plažu. Kad je počeo rat u Vijetnamu, želeo je da ih zameni za pušku i džunglu, a ne da sedi kao uplašena kokoška, duva travu i priča o promenama, moći slobodne ljubavi, i mira za sve nacije, samo da ja ne bih morao da podignem svoje dupe (Klinton, čija administracija je vikala hip-hip-hurej dok je bombardovala Srbiju, bio je jedan od hipika, npr). Iz svakog Milijusovog filma se vidi jasan prezir prema hipicima. Hronična bolest pluća ga je sprečila da pomogne svojoj državi u vođenju još jednog besmislenog rata, ali, barem je filmska umetnost profitirala, a i Holivud hrani američku vojnu industriju, tako da su sve ovce na broju (osim onih koje Amerikanci pobiju, ali to je već pitanje eugenike, Ničeom zadojene nauke o nadrasama).
Svaka nacija ima svoju Partizansku eskadrilu (osim Švajcaraca - oni imaju banke za sve partizane ovog Sveta). Crvena zora je zaista to u nekom svom najprimarnijem obliku, ali je pre svega odlično režiran film zasnovan na jednostavnoj primesi: Jasno nam je da politikansko kurčenje služi za ispiranje mozga građanima i bogaćenje otpada na vlasti, ali šta ako se jednom ne zaustavi na tome, nego pređe u otvoreni sukob svetskih razmera. Motiv mogućeg izbijanja Trećeg svetskog rata je bio obrađen u nekoliko filmova koji su neposredno prethodili Crvenoj zori, kao što su Kronenberg-King diverzija Zona smrti i Bedemove Ratne igre, ali je ovde to učinjeno najdirektnije. Milijus postavlja radnju dramaturški precizno, deleći je na četiri godišnja doba prve godine fiktivnog rata između tadašnjeg SSSR-a, Kube i Nikaragve sa jedne i Amerike, sa druge zaraćene strane. U centru radnje je sudbina Vulverina - srednjoškolaca koji su, bukvalno, sa časa istorije prešli u istoriju, to jest, u odred gerilaca suprostavljenih okupacionim snagama neprijatelja. Kasting je sačinjen od mladih glumaca koji će kasnije napraviti zapažene karijere u Holivudu i proverene trojke iz Milijusovog prvog filma Dilindžer (Ben Džonson, Hari Din Stenton i Frenk Mekre). Vulverini su redom: Čarli Šin (kasnije jedan od glavnih konzumenata američkih bordela, notorni alkoholičar - sjebo svoj život, a i one koji su ga voleli, zvezda Stounovog smuti pa prospi antiratnog filma Vod smrti i uvek sin glavnog glumca Kopoline i Milijusove Apokalipse sada, budućeg naratora hrvatskih proustaških dokumentarnih filmova iz devedesetih - Martina Šina), Patrik Svejzi (pristigao iz Kopolinih pomalo patetičnih Kopolinih Autsajdera i Neuobičajene hrabrosti, Teda Kočifa - autora prvog i najboljeg dela Rambo serijala), Tomas Si Hauel (Autsajderi i, kasnije, kultni triler Autostoper), Pauers But (vedeta Hilovog klasika Južnjačka uteha), Dženifer Grej (upamćena je kao zvezda jadnog filma Prljavi ples)… Uz sve te talentovane glumce, Milijus je, standardno, imao podršku i jednog od najvećih filmskih kompozitora - Bazila Poledorisa, autora prepoznatljive filmske teme za Konana, varvarina. Apokaliptična muzička tema nas uvodi u košmarno prezentovanje podataka na ekranu, koje je urađeno na način Ratova zvezda (Crvena zora se ne zaustavlja samo na toj paraleli sa Lukasovom dopadljivom SF fantazijom, jer je lik spašenog američkog vojnika, koga tumači Pauers But, zasnovan na Jodi, mudrom prcvoljku iz filma Imperija uzvraća udarac). Druga bitni omaž je na Kurosavin klasik Sedam samuraja i on je izveden, kao i u Konanu, u scenama upada neprijateljskih snaga.
Protiv Crvene zore je vođena do tada neviđena medijska hajka i, generalno gledano, nakon finansijskog uspeha filma, profitirali su svi uključeni u projekat, osim samog Milijusa. Njegova karijera je krenula nizvodno, iako filmovi Oproštaj sa kraljem, Let uljeza, kao i odlične serije Grubi jahači i Rim ne zaostaju kvalitetom za recentnim američkim filmovima. Crvena zora je slaba na nivou nedovoljno razvijene radnje (ipak je ovo trebalo da bude film, a ne prezentovana premisa koja gubi svoju funkcionalnost nakon prvih deset minuta). Dijalozi su lakonski, što je samo uslovno tipično za Milijusov scenaristički rad. Zapravo, u Crvenoj zori, kao i u Konanu, imamo na delu šuplju rečenicu, koju onda obožavaoci filma popunjavaju nekim udaljenim smislom koga nije ni bilo. Suženi okvir razumevanja dijaloga ume da podstakne na širi pristup delu, razmišljanje o njemu, ali to nije slučaj u pomenutim filmovima. Jednostavno, Milijus je, uz Šredera (Taksista, Razjareni bik, Dobri momci), najbolji scenarista novog Holivuda i pomalo je potcenio samog sebe sarađujući sa Stounom (Konan) i Rejnoldsom (Crvena zora). Vidi se, i u jednom i u drugom pomenutom filmu, za Milijusa netipično oslikavanje epoha. Rejnolds je kasnije dokazao svoj potencijal, uradivši jedan od najboljih antiratnih filmova osamdesetih, kultni Zver rata (ovde preveden kao Tenk), zatim korektnu, ali i neurotičnu verziju Robina Huda. Milijusovog saradnika je potopio finansijski neuspeh besmisleno skupog Vodenog sveta. Stoun…jaoj, majko…počeo je da režira, ponašajući se u montaži kao iskompleksirani balavac i upropastivši tako svaki dobar scenario koga je imao u ruci (Tarantinove Rođene ubice, npr).
Milijus je nastavio svojim maverik stilom plivanja kroz šumu Holivuda i, naravno, olupao glavu nekoliko puta o tvrdu i blentavu bukovinu. Na kraju balade, čovek koji je sa svoja prva tri filma pokazao kako se piše inteligentan scenario, stvorio lik Prljavog Harija, pomogao Spilbergu da izbrusi Ajkulu, adaptirao Konradovo Srce tame (Apokalipsa sada), stvorio Roj Bina, sudiju za vešanje, napisao jedinu smislenu ulogu za Roberta Retforda (Džeremaja Džonson), pogurao karijeru Spilbergu, Šrederu i Zemekisu, našao se sam na vetru, iskidan ne od lavova, nego od hijena koje kruže svetom filmske umetnosti da bi zadovoljile svoju glad za novcem, ili još primitivniju sujetu. U svakom slučaju, zaradio je i neku paru, ne sekirajte se…Holivud je to; pojavi se u nekoj emisiji i priča sa poštovanjem o manjima od sebe i, iako svestan kakvu sajentološko-kurološku đubrad prodaju njegovi ispisnici već godinama, džentlemen olovnih pesnica je do kraja.
Milijusovi prvi filmovi su primer kako se zapostavi uticaj negativnih emocija i pristupi radu, stvarajući koherentnu celinu. Ono što je na površini svakog stupidnog filma Larsa fon Šmira, se utka u radnju, a ne postaje entitet za sebe, jer to nije inače ne ispadne film, nego pseudointelektualno podvođenje celuloidnoj traci sopstvenih strahova i opsesija. Milijus je radio akcioni, gangsterski, avanturistički i ratni film tako što pomenute karakteristike ličnosti iskoristi za elemenat radnje, bavi se njima, ali funkcionalno; ne tako što dobije film u funkciji sujete, plačipičkarstva i depresije, nego obrnuto. Zatim pročita gomilu knjiga da bi napisao rečenicu radnje koja bi odgovarala vremenu i likovima koje film opisuje. Posle prve rečenice, pročita još sto knjiga. Onda napiše drugu rečenicu. Posle tri godine mukotrpnog rada dobije scenario. Onda angažuje crtače da sa njima analizira svaku scenu. Iako je, svojim radom, stvorio ozbiljnu finansijsku osnovu, prosečno je snimao novi film na svake tri-četiri godine. Vi, koji se bavite filmom, književnošću, ili muzikom, knjige u ruke, pamet u glavu…i dupe uza zid, naravno.
Miloš Živanović
Jutros sam se probudio sa užasnom glavoboljom. Nisu to odurne klice savesti prešle u frontalni napad na moju kvazi fizionomiju i šatrovački intelektualizam, niti je rakija uspela da proguta slobodan vikend i pretvori ga u večni kontrolni iz hemije ponedeljkom ujutru. Sanjao sam da sam strejter, da jedem makrobiotičku hranu skuvanu u blenderu, džogiram sa zlatnim retriverom, jogiram kad ne levitiram...i obrnuto. Oh, kenjao sam transcendent u vidu vrelih žileta moje nikad prežaljene podsvesti, slušao Štrausa i klimao glavom na predavanju iz blogologije... I da...sanjao sam kako smo kao zemlja kul i sa Švabom i sa Amerom, a duša, duša nam je večna...slovenska. U prevodu - sanjao sam Hladni rat i nas Srbe, male, ali jebitačne jebivetre na večnoj promaji koja duva kroz Vrata naroda. U tom snu, mi Srbi, stariji od ameba, bili smo sa svakim dobri kad nam zatreba.
Otvorio sam oči tako što su mi u njih demoni naše televizije sipali surutku iz đavolovog vimena, da se ne setim svog imena, da ne postojim kao osoba, da mi je stav biti klimav, u pravcu duvanja vetra, sav. Hah, pa ja ne sanjam, zaista je vruće. Vruća zima za još toplije proleće i gomila vrabaca po meni da sleće, po potrebi da kenja na tone stenja, njihovih uverenja i bolesnih htenja...a leto...nikad iživljeno, pa se iživljava nad svima nama bez trunke srama. Jesen će doneti kišu, konačno pravu - crnu, tešku, radioaktivnu, pa da mogu svima dupeta da nam zamene glave i da rastemo kao pečurke nebu, rezervisanom samo za nas - Srbe, pravoslavne, čistokrvne, tolerantne na bedu Afrike, ali ne i svojih novčanika.
Džon Milijus nije Lars fon Sujete Hir, pa je umeo i da režira, čak i ovakve, kako su ih umeli nazivati - ratne fantazije. Ništa nije fantastično povodom rata i niko na njegovom kraju ne ispada tata, jer svaki ispaljeni metak pronađe svoj cilj, bilo to telo, ili obavezna trauma. U ovom Svetu 2014. godine, gde vladaju interesne sfere suludih pastira, koji se takmiče po kome se najbolje sere; u ovom Svetu punom lažnih boja, gde je najbolja nijansa isključivo ona tvoja; u ovom Svetu i ratne tinejdž eskapade deluju tvrđe od intelektualne tirade.
Milijus je u snimanje ovog filma ušao nakon četiri uzastopna uspeha sa filmovima Dilindžer, Vetar i lav, Dan velikih talasa i Konan, varvarin. Doduše, njegov prijem kod filmofila naklonjenih bibliotekarskom tipu snimanja bio je u opasnom padu. Milijus je, konkretno, optužen za širenje profašističkih ideja, što zbog ideologije koju propagira lik Konana, što zbog kulta tela primetnom u ostvarenju Dan velikih talasa. Da bismo razumeli poreklo ovakvih optužbi potrebno je razumeti i stav i proglase američke, ruske i ukrajinske administracije povodom Kosova. Dakle, preteranim tupljenjem došli bismo na teritoriju Jebe lud zbunjenog i, što je najgore, zbunili bismo se. Milijus je autor scenarija za Hilov vestern Džeronimo, koji je, navodno, inspirisan sudbinom srpskog naroda. Takođe, napisao je scenario i za Hilovu Ekstremnu predostrožnost, priču o izbrisanim vojnicima koji obavljaju prljave poslove za američku bezbedonosnu agenciju. Pre toga, sarađivao je sa Ćiminom i na scenariju za Snagu magnuma (najbolji nastavak sage o Prljavom Hariju). U pomenutom ostvarenju, Hari Kalahan se sukobljava sa policijskim odredom koji ne priznaje nadležnost sudstva, takozvanim čistačima. Jasno je, Džon Milijus je najveći Trojanski konj u istoriji Holivuda. Sa druge strane, logično je i da prvoborac za promenu korumpiranog uređenja države, istovremeno i voli tu istu državu, koliko god nam to može delovati nespojivo, kao Srbima koji ne mogu stvari da sagledaju i iz drugog ugla. Džon Milijus je voleo svoju surf dasku i plažu. Kad je počeo rat u Vijetnamu, želeo je da ih zameni za pušku i džunglu, a ne da sedi kao uplašena kokoška, duva travu i priča o promenama, moći slobodne ljubavi, i mira za sve nacije, samo da ja ne bih morao da podignem svoje dupe (Klinton, čija administracija je vikala hip-hip-hurej dok je bombardovala Srbiju, bio je jedan od hipika, npr). Iz svakog Milijusovog filma se vidi jasan prezir prema hipicima. Hronična bolest pluća ga je sprečila da pomogne svojoj državi u vođenju još jednog besmislenog rata, ali, barem je filmska umetnost profitirala, a i Holivud hrani američku vojnu industriju, tako da su sve ovce na broju (osim onih koje Amerikanci pobiju, ali to je već pitanje eugenike, Ničeom zadojene nauke o nadrasama).
Svaka nacija ima svoju Partizansku eskadrilu (osim Švajcaraca - oni imaju banke za sve partizane ovog Sveta). Crvena zora je zaista to u nekom svom najprimarnijem obliku, ali je pre svega odlično režiran film zasnovan na jednostavnoj primesi: Jasno nam je da politikansko kurčenje služi za ispiranje mozga građanima i bogaćenje otpada na vlasti, ali šta ako se jednom ne zaustavi na tome, nego pređe u otvoreni sukob svetskih razmera. Motiv mogućeg izbijanja Trećeg svetskog rata je bio obrađen u nekoliko filmova koji su neposredno prethodili Crvenoj zori, kao što su Kronenberg-King diverzija Zona smrti i Bedemove Ratne igre, ali je ovde to učinjeno najdirektnije. Milijus postavlja radnju dramaturški precizno, deleći je na četiri godišnja doba prve godine fiktivnog rata između tadašnjeg SSSR-a, Kube i Nikaragve sa jedne i Amerike, sa druge zaraćene strane. U centru radnje je sudbina Vulverina - srednjoškolaca koji su, bukvalno, sa časa istorije prešli u istoriju, to jest, u odred gerilaca suprostavljenih okupacionim snagama neprijatelja. Kasting je sačinjen od mladih glumaca koji će kasnije napraviti zapažene karijere u Holivudu i proverene trojke iz Milijusovog prvog filma Dilindžer (Ben Džonson, Hari Din Stenton i Frenk Mekre). Vulverini su redom: Čarli Šin (kasnije jedan od glavnih konzumenata američkih bordela, notorni alkoholičar - sjebo svoj život, a i one koji su ga voleli, zvezda Stounovog smuti pa prospi antiratnog filma Vod smrti i uvek sin glavnog glumca Kopoline i Milijusove Apokalipse sada, budućeg naratora hrvatskih proustaških dokumentarnih filmova iz devedesetih - Martina Šina), Patrik Svejzi (pristigao iz Kopolinih pomalo patetičnih Kopolinih Autsajdera i Neuobičajene hrabrosti, Teda Kočifa - autora prvog i najboljeg dela Rambo serijala), Tomas Si Hauel (Autsajderi i, kasnije, kultni triler Autostoper), Pauers But (vedeta Hilovog klasika Južnjačka uteha), Dženifer Grej (upamćena je kao zvezda jadnog filma Prljavi ples)… Uz sve te talentovane glumce, Milijus je, standardno, imao podršku i jednog od najvećih filmskih kompozitora - Bazila Poledorisa, autora prepoznatljive filmske teme za Konana, varvarina. Apokaliptična muzička tema nas uvodi u košmarno prezentovanje podataka na ekranu, koje je urađeno na način Ratova zvezda (Crvena zora se ne zaustavlja samo na toj paraleli sa Lukasovom dopadljivom SF fantazijom, jer je lik spašenog američkog vojnika, koga tumači Pauers But, zasnovan na Jodi, mudrom prcvoljku iz filma Imperija uzvraća udarac). Druga bitni omaž je na Kurosavin klasik Sedam samuraja i on je izveden, kao i u Konanu, u scenama upada neprijateljskih snaga.
Protiv Crvene zore je vođena do tada neviđena medijska hajka i, generalno gledano, nakon finansijskog uspeha filma, profitirali su svi uključeni u projekat, osim samog Milijusa. Njegova karijera je krenula nizvodno, iako filmovi Oproštaj sa kraljem, Let uljeza, kao i odlične serije Grubi jahači i Rim ne zaostaju kvalitetom za recentnim američkim filmovima. Crvena zora je slaba na nivou nedovoljno razvijene radnje (ipak je ovo trebalo da bude film, a ne prezentovana premisa koja gubi svoju funkcionalnost nakon prvih deset minuta). Dijalozi su lakonski, što je samo uslovno tipično za Milijusov scenaristički rad. Zapravo, u Crvenoj zori, kao i u Konanu, imamo na delu šuplju rečenicu, koju onda obožavaoci filma popunjavaju nekim udaljenim smislom koga nije ni bilo. Suženi okvir razumevanja dijaloga ume da podstakne na širi pristup delu, razmišljanje o njemu, ali to nije slučaj u pomenutim filmovima. Jednostavno, Milijus je, uz Šredera (Taksista, Razjareni bik, Dobri momci), najbolji scenarista novog Holivuda i pomalo je potcenio samog sebe sarađujući sa Stounom (Konan) i Rejnoldsom (Crvena zora). Vidi se, i u jednom i u drugom pomenutom filmu, za Milijusa netipično oslikavanje epoha. Rejnolds je kasnije dokazao svoj potencijal, uradivši jedan od najboljih antiratnih filmova osamdesetih, kultni Zver rata (ovde preveden kao Tenk), zatim korektnu, ali i neurotičnu verziju Robina Huda. Milijusovog saradnika je potopio finansijski neuspeh besmisleno skupog Vodenog sveta. Stoun…jaoj, majko…počeo je da režira, ponašajući se u montaži kao iskompleksirani balavac i upropastivši tako svaki dobar scenario koga je imao u ruci (Tarantinove Rođene ubice, npr).
Milijus je nastavio svojim maverik stilom plivanja kroz šumu Holivuda i, naravno, olupao glavu nekoliko puta o tvrdu i blentavu bukovinu. Na kraju balade, čovek koji je sa svoja prva tri filma pokazao kako se piše inteligentan scenario, stvorio lik Prljavog Harija, pomogao Spilbergu da izbrusi Ajkulu, adaptirao Konradovo Srce tame (Apokalipsa sada), stvorio Roj Bina, sudiju za vešanje, napisao jedinu smislenu ulogu za Roberta Retforda (Džeremaja Džonson), pogurao karijeru Spilbergu, Šrederu i Zemekisu, našao se sam na vetru, iskidan ne od lavova, nego od hijena koje kruže svetom filmske umetnosti da bi zadovoljile svoju glad za novcem, ili još primitivniju sujetu. U svakom slučaju, zaradio je i neku paru, ne sekirajte se…Holivud je to; pojavi se u nekoj emisiji i priča sa poštovanjem o manjima od sebe i, iako svestan kakvu sajentološko-kurološku đubrad prodaju njegovi ispisnici već godinama, džentlemen olovnih pesnica je do kraja.
Milijusovi prvi filmovi su primer kako se zapostavi uticaj negativnih emocija i pristupi radu, stvarajući koherentnu celinu. Ono što je na površini svakog stupidnog filma Larsa fon Šmira, se utka u radnju, a ne postaje entitet za sebe, jer to nije inače ne ispadne film, nego pseudointelektualno podvođenje celuloidnoj traci sopstvenih strahova i opsesija. Milijus je radio akcioni, gangsterski, avanturistički i ratni film tako što pomenute karakteristike ličnosti iskoristi za elemenat radnje, bavi se njima, ali funkcionalno; ne tako što dobije film u funkciji sujete, plačipičkarstva i depresije, nego obrnuto. Zatim pročita gomilu knjiga da bi napisao rečenicu radnje koja bi odgovarala vremenu i likovima koje film opisuje. Posle prve rečenice, pročita još sto knjiga. Onda napiše drugu rečenicu. Posle tri godine mukotrpnog rada dobije scenario. Onda angažuje crtače da sa njima analizira svaku scenu. Iako je, svojim radom, stvorio ozbiljnu finansijsku osnovu, prosečno je snimao novi film na svake tri-četiri godine. Vi, koji se bavite filmom, književnošću, ili muzikom, knjige u ruke, pamet u glavu…i dupe uza zid, naravno.
Miloš Živanović