KATE BUSH - WUTHERING HEIGHTS
Out on the wiley, windy moors
We'd roll and fall in green
You had a temper like my jealousy
Too hot, too greedy
How could you leave me
When I needed to possess you?
I hated you. I loved you, too
Bad dreams in the night
They told me I was going to lose the fight
Leave behind my wuthering, wuthering
Wuthering Heights
Heathcliff, it's me - Cathy
Come home. I'm so cold!
Let me in a your window
Ooh, it gets dark! It gets lonely
On the other side from you
I pine a lot. I find the lot
Falls through without you
I'm coming back, love
Cruel Heathcliff, my one dream
My only master
Too long I roam in the night
I'm coming back to his side, to put it right
I'm coming home to wuthering, wuthering
Wuthering Heights
Ooh! Let me have it
Let me grab your soul away
You know it's me - Cathy!
Prava ljubav je kad umreš, pa dođeš po njega. To je tema ove pesme po mišljenju tada mlade Kejt Buš.
Šta se dešava između čitanja knjige, razumevanja pročitanog, ideje za delo inspirisano knjigom i samog dela?
Kejt Buš spada u grupu ženskih autora koje su stale rame uz rame sa najboljim njihovim kolegama iz branše i ponudili muzici nova iščitavanja, odnosno, bile neophodna, sveža krv u trenucima kada se sve svodilo na sjajne vokalne izvedbe soul, rok i pop pevačica. Koliko će se Barbara Strejsend potresti izjavom da nema ništa kvalitetno u njenoj Lepa Lukić pojavi, toliko je i mene dotakla bilo koja njena pesma. Šta da radim kad nisam Woman In Love, niti to planiram biti… Morao bih da se farbam u plavo, kvarcujem, navlačim haltere i budem lezbejka, pošto me muškarci nerviraju. Kad bih se napio kao svinja, ne bih mogao da se valjam u blatu i glumim Dačića. Svi bi rekli: Vidi seljanke! Takvi su ljudi. Kad bih se davao svima i u svakoj prilici, nazvali bi me raznim pogrdnim imenima, a ako vozim kola rekli bi: Vozi ko žensko!
Svakog desetog u mesecu bih krvario, pa bih bio nadžak, pa neshvaćen. Zar da budem Đorđe David?!
Problem koji je vladao muzikom šezdesetih i početkom sedamdesetih nije bio nivo kvaliteta ženskih autora, nego činjenica da ih nije bilo u pravom smislu te reči. Sve one divne melodije soul klasika i većinu tekstova koji su izašli iz Motown produkcije potpisali su muškarci, ili neke druge žene, ne one koje smo videli u prvom planu. Ista situacija je važila i u ostalim muzičkim pravcima (one nesređene akustičarke koje love zmaja po plaži, zaista ne treba računati u išta drugo, nego u pre-teče Jadranke Stojaković, dakle, naduvane tetke). Jednostavno, bila je potrebna jedna Peti Smit da bi se sve pomerilo sa mrtve tačke. Njujork je dao prvog pravog tekstopisca među ženama. Ali, to je bio samo vrh ledenog brega. Kejt Buš, Grejs Džons, Lori Anderson i pankerke The Slits su dokazale svojom energijom i svaka za sebe - neobičnom pojavom, da je umetnost polno, rasno i nacionalno nedeljiva.
Danas se sve svelo ponovo na staru priču. Popularne žene u umetnosti su trenutno u funkciji ismevanja elokventnih žena. Šta se desilo? Tržište i kraj priče.
Pre nego što je priča došla do kraja, jedna mlada dama iz Engleske je zaklopila korice romana Orkanski visovi i odlučila da napiše pesmu. Legenda kaže da je ridala sve dok joj izdavačka kuća nije ponudila sleeve…u ovom slučaju, omot singla Wuthering Heights.
Kejt Buš je neurotičarka prve kategorije i to će vam biti jasno već sa prvim taktovima pesme, ali bez obzira na izvedbu kojoj bi se radovali pokvareni vodokotlići, ceo koncept je iznenađujuće zarazan. Nema sumnje da je svemu doprinela i pojava pevačice u sumanutoj crvenoj haljini (ne zamerite ako sam promašio boju, ponosan sam na svoj daltonizam). Kejt u spotu iz 1978. godine (čitaj - pank, engleski hevi metal, disko) igra balet i beči se ko sovuljaga ka kameri dok žvaće tekst o nesrećnoj ljubavi Keti i Hitklifa.
Iskreno, da nije bilo planetarnog uspeha ovog singla, ne bi bilo Alanis Moriset, a ni benda Krenberis (i jednu i drugu tugu bih jedva preživeo), ili bilo koje vokalne izvedbe koja se bazira na kreveljenju. Dobro, to su loše posledice, ali, hajdemo sad na dobre. Ne bi bilo baleta u spotovima Galije. Ta grupa je loša posledica sama po sebi, ali, hajdemo sad na dobre. Promovisana je književnost Emili Bronte. Da, i moja mama ima tu knjigu, a i mama njene mame ju je sigurno čitala.
Da li se bilo kojoj od ovih žena svidela knjiga Orkanski visovi? Jeste, kad su imale šesnaest godina. Taj deo je bitan. Ova pesma je vešto dočarala mladalački pogled na ljubav gde ima puno bolovanja, lamentiranja, ustreptalosti, idealizacije i dubokog razočarenja. Kejt je cele Visove spustila na nekoliko strofa i potpuno nenamerno napisala najbolju kritiku ove knjige. Da, Orkanski visovi su razvučeni kao i većina romana klana Bronte. Patetični su, puni klišea već u vremenu pisanja (ne treba smetnuti sa uma da je viktorijanska književnost dala u tom periodu mnogo ozbiljnije romane - Tekerijev Vašar taštine, Dikensova Velika iščekivanja, Vajldovu Sliku Dorijana Greja, etc). Međutim, sestre Bronte se tumače na drugačiji način. Prvo, zbog položaja žena u tadašnjem društvu, koje se nadam da je danas ublaženo pošto svi plivamo kroz istu količinu fekalije. Drugo i važnije, romani im se naslanjaju na početke gotskog žanra u čijem su oblikovanju žene bile itekako značajne. Za one koji se ne sećaju kako je nastao Frankenštajn:
Bila je hladna, olujna noć. Tamni oblaci su prekrili nebo iz koga su sevale munje nalik na koplja koja je demon krivio ka nama. Lord Bajron, Šeli i ja smo se morali skloniti u stari zamak na obali okeana. Videla sam talase kako se zaleću na obalu i pomislila: Sada je kraj.Šeli mi se nasmejao i rekao da sam kukavica. Bio je vidno pijan, pao je na pod i umiljavao se Bajronu, tu, pred mojim nogama.
- Hajde da večeras svako od nas napiše jednu strašnu priču. Ko bude najbolji, imaće čast da bira ko će sa njim provesti ostatak noći - rekao je Bajron, dok je gladio svoj obraz i gledao me ispod oka.
Šeli se cerekao: - Spremi se da ne spavaš, a ja ću se već otrezniti.
Znala sam da ove reči nisu upućene meni…i još nešto. Kroz prozor se video obris čamca kojim smo došli. Ljuljao se na tamnoj površini okena. Ličio mi je na izvađeni kovčeg, a celo ovo veče na pokušaj da oživim Šelijevu ljubav. Tada sam shvatila. Ja, Meri Šeli, biraću večeras. Napisaću Frankenštajna.
Kejt Buš je praktično podvukla par rečenica romana Orkanski visovi i tako napisala tekst. Pesmu je dobila tek kad ju je otpevala svojim emotivnim sopranom. Na kraju, nije ni bitno sa kakvim motivima je ušla u stvaranje kad je iz njega izašla obogativši pop muziku za nešto ovako neobično dobro.
Percepcija ove pesme je zadivljujuća. Umesto da bude shvaćena kao himna posesivnosti o kojoj svedoči ceo tok radnje, sve sa kulminirajućim trenutkom kada umrla Keti dolazi da ščepa kroz prozor ljubav svog života, da bi ga povela u smrt, pesma je bila apsolutni hit među zaljubljenim ženama. Ovaj paradoks ublažava neobično topla klavirska tema koja dolazi posle neurotično raspoređenih tonova.
Percepcija pop pesama je i inače neverovatna. Nekoliko godina kasnije, grupa The Police je napravila pesmu o uhođenju devojke. Zove se Every Breath You Take. Kažu da je ljubavna… Jedna od novih svetskih zvezdi napravi popularnu pesmu Swimming pools (Drank). Stari je kritikuju, mladi je pevaju, i jednima i drugima mozgovi zevaju, te su je doživeli kao odu pijanstvu, a dečko repuje o tome kako su ga od detinjstva navlačili na alkohol - porodica, mediji, društvo.
Percepcija stvarnosti je tek nešto neverovatno. Nikad nisam bio srećniji nego 1992. godine, kada je moj otac proveo celo proleće kod kuće. Dolazio sam iz škole na pomfrit i najbolje šnicle zagorele na meksički način. Otac je bio vrlo duhovit čovek, a to znači da je imao duha i da je delio humor drugima da se osećaju bolje. Predveče bih mu pomagao. Pravio je brodove u boci. Delovalo je da nema smirenijeg čoveka, niti srećnijeg proleća. Takva je bila moja percepcija stvarnosti. Istina je bila drugačija. Rat u Bosni je značio i da je otac izgubio posao u školi.
Kejt Buš je 1985. godine objavila Hounds of Love, sasvim sigurno jedan od najboljih albuma pop muzike osamdesetih. Tekstovi na tom albumu su kompleksnije prirode. Meni ne znače ništa. Iz ove perspektive u zemlji sa perspektivnim pričama o budućoj perspektivi, mogu samo da kažem da se ne bih naljutio ni na oca, ni na bilo kog dragog ko je morao da ode, da se vrati, jer od mene neće otići, pa i nek me ščepa kroz prozor, opali zaušku, a i majku da mi raduje, ako treba. Ionako se kurčim da najbolje kuvam u porodici, a one šnicle su bile najslađe na Svetu.
Miloš Živanović