Evo jedan interesantan album. Užarena dvoglava beštija bljuje vatru i sije uništenje. „Death by Burning“ je više nego adekvatan naziv. Mantar čine dva čovjeka i dva instrumenta, gitara i bubanj. Tri ako računate i opremu za snimanje, a danas je i ta oprema postala punopravni instrument pojedinim bendovima (koliko god se to nekima svidjelo ili ne). Čovjek bi rekao, eto ti još jedan The White Stripes, ali bi se zaj… ovaj, prevario. Album je mračan, osrednjeg tempa koji u prvi plan stavlja tamnu atmosferu koju bend nastoji da predstavi, i slobodno se može reći da je još jedan od eksperimentalnih pravaca u kojima je krenuo black metal. Iako svirački ne izgleda tako, album nosi tu black metal tipičnu atmosferu potpune devastacije i beznađa. Tu leži i jedina slabija tačka albuma. Da objasnim. Sve su pjesme jakog ritma, i ritmika je u potpunosti u prvom planu. Svaka pjesma je konstruisana ciljano – da udara u stomak. Sve su pjesme pisane na gitari, bazirane na jakim rifovima bez imalo milosti. Sve su apsolutno podređene gitari, nema jedne poštene solaže, a bubanj je isključivo da drži takt, i tu i tamo malo obogati cijelu sliku. Ako tekstove ne držite ispred očiju, vokal ne bi ni primjetili. Album je do krajnosti jednodimenzionalan i koliko to može da bude interesantno, toliko je i mač sa dvije oštrice. Album i bend su uspjeli da podignu prašinu na sceni, ali je to više zbog dobrog marketinga negoli do same muzike kojoj ipak nedostaje malo diverzifikacije da bi održala pažnju za više od par preslušavanja.
Nikola Franquelli
