Il'si prav, il' si mrtav. Uvjek je bilo tako. Uvjek će biti tako. Ne mislim na fizičku smrt. To je jednostavno. Nema te i kraj. Mislim na život i na svakodnevna is(p)kušenja i odluke koje odabiramo. Neko odlazi u mainstream i piša po onome što je radio godinama, a neko neće, ne želi, ne može, i hvata se za glavu, steže pesnice, škrguta zubima, piše versove i rime, i izdaje jedan album koji obara sa nogu.
Bacili nije grupa, već je jedna osoba. Ko je, nije pretjerano važno, barem ne još, jer je glas bijesa, glas nezadovoljstva, glas razuma i savjesti. Ulični, ogoljeli, bijesni, nekulturni, ali onaj iskreni i glas pun prigušenog bola svakodnevnih problema. Vjerujem da (na)Vam(ga) je svima dosta svakodnevice, problema, politike, droge, gluposti ljudske ... i meni je, priznajem. Međutim, u posljednje vrijeme ne mogu da ne mislim da je došlo vrijeme kada je dosta da se jednostavno pušta voda da teče ispod mosta. Dolazi vrijeme kada ćemo morati reći jel sam amo, il' onamo. I nije jeftina ucjena, nije prozivka, nego je pitanje koje svaki pojedinac treba sebi da postavi.
A zašto svo ovo moje umovanje? Jednostano! Zato što je Bacili izdao album koji tjera čovjeka da misli. Album koji nije samo vutra, rakija, pička, ulica; nego je istina, iskrena stvarnost, bol i svakodnevica, ali se hvata sa njom u koštac, bori se, misli, grize i ide naprijed – a to je osobina koja, nažalost, mnogima nedostaje.
Pa ovaj čovjek, ustvari, pošto je album djelom urađen uz pomoć OGROMNE ekipe naVAM ga (Psiho Mistik, Joe Shua Kizz, Dvorska Luda, Tamara, Shain, Nina, Gorski, Bonez ... jbt ima ih kao salate ... Ras Manit, Baš Velik, Najs, Vladimir Aćić, Alan Watts) vidi dalje, bliže i bolje nego sve dnevne novine, pojedinci, i „demokratske snage“ ove planete. Čovjek vidi bez koprene preko očiju. Čovjek ima jezik. Čovjek ima talenat. Bacili ima volju. Bacili ima snagu. Bacili ima stisnutu pesnicu versa i bita.
Bacili je Tommie Smith. Cijela njegovo generacija je Tommie Smith. Bacili ima zastrašujuće rime. Ima zastrašujuće tekstove. Ali ni muzika ne zaostaje i kohezija teksta i muzike je idealna, perfekta, onako kako bi uvjek trebala da bude, i povremeni instrumenti koji se kreću od gitare do flaute, uveliko ispunjavaju i nadograđuju iovako već odličnu atmosferu. Lijepo kaže čovjek, „Sve može čekat, ali Rep, Ne“! Jel Vam sad jasnije ko Bacili je?
Nikola Franquelli
