Znate onaj osjećaj, kada čujete prve zvuke sa albuma, i jednostavno znate da je to to, da je to ono što ste tražili, čekali. Album jedva da je počeo, a već sam se sav naježio. Uvodna „Litany of Rain“ počinje da ne može bolje, i to prvo preslušavanje, taj prvi put, sjećam se, bilo je kao prvi poljubac, prva žena, samo sam želio da traje što duže, da ne završi nikada. Molio sam se da ova prva pjesma ne bude i jedina ovako dobra ... i molba mi je uslišena.
Dance, Saturnus, doom bend na granici funeral doom-a, prvi put sam čuo prije nekih desetak godina, sa jednom odličnom pjesmom na jednoj od mnogobrojnih kompilacija izdavačkih kuća koje su tada pumpale sve i svašta, i iako mi je ta pjesma ostala itekako u sjećanju, nikako da mi se putevi sa Saturnus ponovo ukrste. Sve ove godine čekanja su se isplatile jer je „Saturn In Ascension“ jedan izuzetan album, i na trećoj pjesmi, „A Lonely Passage“ počinje ekstaza. Akustična pjesma, vođena melodijom klavira, da nema melanholičniji tekst, nikada čovjek ne bi rekao da bend barata sa doom metalom. Mješavina atmosferičnog rock-a, doom-a, gotika, pa i po malo popa, i kombinacija je stvorila pjesmu za divljenje. O ostatku albuma ne treba trošiti riječi, nego slušajte.
Najveći problem jednog dobrog dijela doom bendova je da nakon nekog vremena postaju, izlizani, da ne kažem blijedi i dosadni sa uvjek istim temama o kraju, crnilu, težini i sl., i iako i Saturnus idu tom melanholičnom linijom, nisu granicu prekoračili niti jednan put i ne dozvoljavaju da postanu parodija sami sebi. Osjeti se da su pjesme životna iskustva, ne čista teatralnost i fantazija, i ako je bilo potrebno dosta godina da se napravi Ovakav album, onda su sve žrtve bile itekako vrijedne. Izuzetan album u svakom pogledu.
Nikola Franquelli