Maskirani satanistički rokenroleri ponovo napadaju.
Ghost su iz švedske, i sviraju kombinaciju okultnog roka, heavy metala, i doom rock-a. Stilski dosta podsećaju na Blue Oyster Cult iz zlatne faze njihovog rada, ali tematika se razlikuje, i to dosta, jer Ghost preferiraju nešto što sasvim sigurno nije tipičan „let's party“ rokenrol fazon. Oni su ozbiljni, posvećeni svom poslu, imaju dobar imidž, i očigledno jasnu viziju svoje muzike.
A muzika je, naravno, nešto najbitnije ovde. Pored live nastupa koji bi naterali Merlina Mensona da pobegne kući mamici. Pravi horror show. Hetfild i Anselmo su nosili njihove majice, što govori o tome da su na vrhuncu svoje slave. I to za jako kratko vreme. Od pesama bih izdvojio mračnu i morbidnu Secular Haze s odličnim refrenom, Year Zero, koja je i najbolja na albumu, grandiozna i epična, i Depth of Satan's Eyes, koja podseća na mešavinu svega što opisuje zvuk ovog benda. Čitava zvučna slika je odlična, producent se zaista pobrinuo za svoj posao. Ako bi nečemu zamerili, to su tekstovi, koji su otvoreno satanistički, što će odbiti gro rokenrol publike. Ali, sa ovakvim marketingom, ko zna?
Budućnost ovakve muzike je neizvesna. Sam koncept maskiranih rock ikona je prevaziđen. To smo utvrdili kada je Jene Simmons izbacio svoju sopstvenu liniju u crveno obojenih kondoma. Obrnuti krstovi, takođe, polako ali sigurno izlaze iz mode. Ghost moraju da se zapitaju gde idu, ili nastave datim putem, i završe kao Lordi. Izbor je njihov, i publike koja će dati svoj sud o njihovoj muzici.
Zaključak je da je ovakav bend koji će popularisati rokenrol među zabludelom i zbunjenom black metal publikom – potreban. I više nego potreban. Neophodan. Ghost prelaze granice, i spajaju generacije. Uz malo sreće mogu biti sledeći Iron Maiden. Kada bi sledeći album opet varirao sa temama, kada bi ubacili malo istorije, zezanja, promešali još neki rokenrol stil, mogli bi biti zaista veliki. Danas su samo osrednji proizvod iz zemlje koja nam je dala Hammerfall i At The Gates.
Ilija Đurđanović
Ghost su iz švedske, i sviraju kombinaciju okultnog roka, heavy metala, i doom rock-a. Stilski dosta podsećaju na Blue Oyster Cult iz zlatne faze njihovog rada, ali tematika se razlikuje, i to dosta, jer Ghost preferiraju nešto što sasvim sigurno nije tipičan „let's party“ rokenrol fazon. Oni su ozbiljni, posvećeni svom poslu, imaju dobar imidž, i očigledno jasnu viziju svoje muzike.
A muzika je, naravno, nešto najbitnije ovde. Pored live nastupa koji bi naterali Merlina Mensona da pobegne kući mamici. Pravi horror show. Hetfild i Anselmo su nosili njihove majice, što govori o tome da su na vrhuncu svoje slave. I to za jako kratko vreme. Od pesama bih izdvojio mračnu i morbidnu Secular Haze s odličnim refrenom, Year Zero, koja je i najbolja na albumu, grandiozna i epična, i Depth of Satan's Eyes, koja podseća na mešavinu svega što opisuje zvuk ovog benda. Čitava zvučna slika je odlična, producent se zaista pobrinuo za svoj posao. Ako bi nečemu zamerili, to su tekstovi, koji su otvoreno satanistički, što će odbiti gro rokenrol publike. Ali, sa ovakvim marketingom, ko zna?
Budućnost ovakve muzike je neizvesna. Sam koncept maskiranih rock ikona je prevaziđen. To smo utvrdili kada je Jene Simmons izbacio svoju sopstvenu liniju u crveno obojenih kondoma. Obrnuti krstovi, takođe, polako ali sigurno izlaze iz mode. Ghost moraju da se zapitaju gde idu, ili nastave datim putem, i završe kao Lordi. Izbor je njihov, i publike koja će dati svoj sud o njihovoj muzici.
Zaključak je da je ovakav bend koji će popularisati rokenrol među zabludelom i zbunjenom black metal publikom – potreban. I više nego potreban. Neophodan. Ghost prelaze granice, i spajaju generacije. Uz malo sreće mogu biti sledeći Iron Maiden. Kada bi sledeći album opet varirao sa temama, kada bi ubacili malo istorije, zezanja, promešali još neki rokenrol stil, mogli bi biti zaista veliki. Danas su samo osrednji proizvod iz zemlje koja nam je dala Hammerfall i At The Gates.
Ilija Đurđanović