Kako izveštava net, nađen je prvi srpski zvučni film. Autori su ljudi nepoznati javnosti, ali velika imena na fejsu. Film je iz 2013. i zove se "Jecaj viršle".
Sinopsis: Mladić, nazovimo ga Rade, sprema doručak. U kuhinju ulazi njegova devojka i zajedno proždiru viršle u tiganju. Devojka se smeje i kaže kako joj je pukao brus. Mladić je izbezumljeno gleda. Viršle jecaju...
Režija, scenario, produkcija, muzika, montaža, fotografija, zvučni efekti i glavna muška uloga: Rade
Glavna ženska uloga: devojka glavne muške uloge
Scenografija i kostimografija: roditelji
Film nije imao uspeha u bioskopima, tako da je odmah postao kultni. Kritika je uglavnom saglasna: u pitanju je divna alegorija vremena u kojem živimo. Ono čime su svi impresionirani su neobičan, futuristički smeo dizajn viršli i korišćenje zvuka u ton filmovima. Muzika koju je radio autor na kompu, novije proizvodnje, je provokativno dodavanje bas linije Betovenovim simfonijama. Film možete videti od ponedeljka na youtube kanalu.
Poznati filmski kritičar, Radetov drug, insistira na činjenici da je ironija to što Kan ignoriše već godinama srpske autore. "U pitanju je klasična američka hegemonija. Kao što vidite, i Rade i Godar nisu u selekciji ove godine", sa pravom se ljuti naš sagovornik.
Na našu konstataciju da je Godar odavno mrtav, Radetov drug i autor albuma "Alijansa hot-doga", na kojem je lucidno obradio Šerbedžiju u polka maniru, odgovara tiho, ali ponosno: - Oni su ga i ubili.
Zabrinuti za bezbednost aktera naše priče, našli smo Radetovu devojku u sanatorijumu, na odvikavanju od napada iznenadne slave. Rekla nam je kako je bilo planirano da pišu svoje memoare, ali da im je Bole zabio nož u leđa. Bole, koga svi vole, im je pojeo viršle, rekavši kako je to jedino meso u njihovoj radioaktivnoj uobrazilji. Izlazivši iz sanatorijuma, videli smo repliku raspeća, nacrtanog Čiča Glišu i gomilu pacijenata kako mu se klanjaju. "Sloboda za kulturu", vikali su neki. "Mi smo neshvaćeni", "budi i ti jedan od nas", mrmljala je povorka, prilazeći nam hodnikom. Ali, mi, iako druželjubive prirode, naprasno smo se zgadili i pobegli nešto da pojedemo. Kod prvog kioska za hranu, gomila ljudi bez imena, razuma i časti, razbijala je sve ispred sebe. Vikali su kako će izgraditi lepše i bolje, jer su tako radili i partizani. Vikalo se mnogo, stvaralo jedno veliko ništa i za unutrašnji pakao zauzeta su sva sedišta. A u paklu, i viršle jecaju...
Miloš Živanović