Quantcast
Channel: Helly Cherry Web Magazine
Viewing all 9689 articles
Browse latest View live

Završena jubilarna 50. Gitarijada

$
0
0
Poslednje veče jubilarne pedesete zaječarske Gitarijade otvorili su takmičarski bendovi koji su po ocenama žirija od prethodnih večeri obezbedili svoj plasman u finale. Klot (Beograd), Hadži prodane duše (Užice), LSD (Banja Luka), Dark Sky (Kosovska Mitrovica), Brat (Užice) i Nu ance (Sofija) prikazali su još jednom publici Gitarijade svoje umeće na instrumentima i mikrofonima koje ih je i dovelo do finala jednog od najstarijih rokenrol festivala u svetu.

Revijalni deo večeri otvorili su prošlogodišnji pobednici po odluci žirija, riječki sastav Syleth, koji su napravili dobru uvertiru za velikane svetske rok muzike, Uriah Heep iz prestonog grada Engleske. Engleski hipi rokeri su privukli najveći broj gledalaca poslednje festivalske večeri i svojim hitovima koji su stvarani ’70-ih godina XX veka zagrejali atmosferu. Vremešni Londonci su pozivali publiku tokom celog nastupa da zapeva sa njima što se na posletku i dogodilo tokom njihovog najvećeg hita ’’Lady In Black’’. Usled dobre reakcije fanova vratili su se na bis i tako oprostili od zaječarske publike. Ovo je drugo gostovanje Uriah Heep na Gitarijadi s’ obzirom da su i za 40. Gitarijadu bili deo revijalnog programa. 
 
Love Hunters, foto: FB stranica Gitarijade
Love Hunters su se sledeći latili instrumenata. Dugo vremena je prošlo od kada je zaječarska Gitarijada poslednji put ugostila ove novosadske pabske hard rokere na čelu sa njihovim frontmenom Muminom. U sat vremena seta Huntersi su publici prikazali dobar deo svog tridesetogodišnjeg rada. 
 
Nakon njihovog nastupa voditelj programa saopštio je publici ko je odneo pobedu na ovogodišnjoj Gitarijadi. Prema oceni žirija u sastavu Jadranka Janković, Milan Dujmović, Stanoje Jovanović, Goran Šepa Gale i Milan Mumin pobednici 50. jubilarne zaječarske Gitarijade su Hadži prodane duše iz Užica, dok je publika za svoje pobednike izabrala bend LSD iz Banja Luke. Mladi volonteri koji su pomogli u realizaciji Gitarijade su takođe dobili svoje parče kolača zahvalnosti izašavši na binu pre početka poslednjeg benda večeri.
 
Niški rokeri Kerber su promenom satnice dobili tu čast da zatvore jubilej. Uprkos hladnom vremenu publike je bilo u zadovoljavajućem broju i dobar deo iste je od prve do poslednje pesme davao vokalni doprinos. Pevač Gale je u jednom trenutku pozvao na binu izvesnog Acu koji je iskoristio priliku da zaprosi svoju buduću suprugu Ivanu na koncertu svog omiljenog benda. Umesto u planiranih 1 sat iza ponoći Gitarijada je završena u 3 ujutru, nakon 2 bisa Kerbera. 
 
Uz zahvalnice svim učesnicima, publici i organizaciji, navučena je zavesa na 50. Gitarijadu. After party je kao i svake večeri održan na rukometnom igralištu pored stadiona, dok je ’’Free Rock Cimena’’ ispred hale sportova prikazivao film o The Doors-ima i Nick Cave-u.

Dnevni program ’’Free zone’’ ugostio je Živka Ivkovića koji je promovisao knjigu ’’Prozaonline rock’n’roll’’ u Irish Pub Rivendell-u.

Nemanja Mitrović - Timočanin

Teška muzička instalacija: Nippercreep - Tripède Majeur (2016)

$
0
0
Moram odmah na početku da priznam da mi je francuski jezik (i dalje) veoma stran, u neku ruku odbojan, iz nekog sasvim suludog razloga. Uhvatio sam sebe u moru predrasuda, bez izlaza, takoreći. Međutim, prisetio sam se da je većina umetničkih pravaca koje cenim upravo potekla iz Francuske, u srednjoj se nisam odvajao od pesnika/pisaca Bodlera i Remboa, posle ni od Rablea... Zato želim da amplificiram značaj ovog surovog entiteta, zamešateljstva između vrlo teškog post-HC-punka (!) i (post-)grunge-a kakav sviraju Nippercreep.

Noiserski komad na početku albuma pod nazivom "Tripède Majeur" me je odmah na početku uverio da se ovde radi o konceptualnom i muzički zahtevnom radu, prepun režećih gitara, atmosfere koja u velikoj meri duguje prljavo-sjajnoj grunge eri. Ipak, tu je produkcija na visokom nivou, tako da otpada LoFi (i "trash") priča i mesto zauzima masivnost, jednostavni riffovi, njih inventivno popunjava ritam sekcija, koja ni trena ne miruje. Sama ritmika albuma je veoma haotična, smenjuju se brzi/spori delovi i time je uživanje u albumu višestruko zagarantovano, naravno, ko preferira ovaj zvuk, uz dodatak "egzotičnijih" instrumenata kao što su ehopleks, teremin i saksofon. Ne mogu tačno ni utvrditi ni uporediti ko su im uzori, što je svojevrsni dokaz da zvuče sveže i originalno. Da tako kažem, volim dobre mešavine žanrova, preko potrebne u inat današnjem hiperkonzumizmu. Iako nisam zapravo razumeo o čemu pevaju (zaista ne znam francuski), o lirici ne mogu reći ništa značajno, a ne bih želeo da čitam tekstove na engleskom, jer bi time vrlo verovatno izgubili na autentičnosti - ja sam veoma zadovoljan onim što sam čuo i ovako, u blagoj izmaglici i nepoznanici (verovatno ćete reći da sam lud). Moram istaknuti da artizam Nippercreepa nije prepušten pukom slučaju, jer je na slici omota umetnička instalacija koju je izradio prijatelj benda - zaista sam oduševljen punoćom ideje koja kao aura okružuje ovaj album.

Ukoliko volite "masan" zvuk grunge ere, pomešan sa malo bržim ritmom i dodatnom energijom HC punka (ne znam ko je tu mogao da čuje neki "metal", sem u naznakama), Nippercreep su pravo osveženje na evropskoj sceni i zasigurno bih voleo da ih čujem uživo.

Nisville opravdao status jednog od najboljih evropskih jazz festivala

$
0
0
Avgust je najbolji mesec za boravak i posetu Nišu. Tih dana, najveći grad južne Srbije zasija najjačim sjajem i poprima obeležje kosmopolitskog grada, status koji svakako zaslužuje. Jedan od razloga je čuveni Nišville jazz festival. I pored finansijskih problema i nerazumevanja država sa kojima se već godinama suočava Nišville, ovaj festival je okupio preko 660 odličnih izvođača i grupa i na desetine hiljada obožavalaca jazz-a iz čitave Srbije. Preko sto koncerata koji su bili održani na jedanaest bina, uz raznovrsan prateći program, ovaj jazz festival je nastavio sa podizanjem lestvice i opravdao reputaciju odličnog i kvalitetnog festivala.

Početak ovogodišnjeg festivala suočio se sa manjim odazivom publike i to zbog neobično hladnog vremena, kiše koja je na trenutke padala ali i zbog toga što se radilo o radnom danu - četvrtku. Ipak, najveći fanovi jazza mogli su da uživaju u odličnom nastupu Al Di Meola, američkog gitariste i njegovoj mešavini jazza, funka, roka sa snažnim primesima latino jazza. Odličan nastup imala je i kineska grupa Golden Buddha Jazz Band koji su u jazz uneli mističnost i filozofiju dalekog istoka i Kine. Njihov nastup bio je odličan umirujući zvuk za one koji su morali da krenu kućama kako bi se spremili za posao narednog dana.

Al Di Meola, izvor: Zvaninčna fb stranica festivala
Mešavinu etno zvuka i jazza koju su doneli naši gosti iz Kine, u petak je nastavila Bilja Krstić i njen prateći bend Bistrik. Autentičnim izvođenjem etno pesama sa prostora Balkana podsetili su nas na prošlogodišnji maestralni nastup Almire Medunjanin i sevdalinki. Pesme po kojima je Bilja poznata upotpunjene su izvođenjem pet novih pesama sa najnovijeg albuma koji će sredinom januara objaviti britanska izdavačka kuća, kao i autorskih pesama. Nakon nje, nastupio je Oleg Kireyev i Orlan Jazz Band koji su imali super acid jazz nastup. Totalno drugačiji nastup imala je britanska grupa The Jazzcotech Dancers. Ujedinjeni u svojoj ljubavi prema jazzu, troje veselih, razigranih i razmrdanih energičnih ljudi predvođeni 55-ogodišnjim poletnim čovekom je u svom polučasovnom nastupu uz hitove jazza plesalo i dalo sve od sebe da oduševe Nišlije u čemu su uspeli. Bio je to neobičan i nesvakidašnji nastup na Nišvillu. Svaka čast organizatorima na predstavljanju ovakve jedinstvene plesne grupe. Petak nam je doneo i fantastičan nastup britanske grupe Crazy P Soundsystem na Midnight stage-u.

U subotu je posetioce Nišvilla dočekalo odlično izvođenje niške grupe Key Cohesive kao i snažan glas nišlijke Isidore Jovanović, finalistkinje takmičenja "Ja imam talenat", koja je nastupila sa grupom Moba na Open stage-u. Muzički doživljaj nastavljen je na glavnoj bini izvođenjem niškog sastava Eyot i njihove mešavine elektronike, jazza, roka sa elementima etna koji je upotpunjen nastupom specijalnih gostiju - ženskog hora SKC-a Niš, gudačkog kvarteta, te Dragomirom Milenkovićem iz grupe Hazari.

Detalj sa Midnight jazz dance stage-a, izvor: Zvaninčna fb stranica festivala
Odličan nastup imao i legendarni američki saksofonista Bill Evans sa svojom bendom. Ipak, Nišlije su oduševili energični članovi grupe Shakatak iz Velike Britanije koja je imala neverovatan odnos sa publikom. Energična Jill Saward podigla je svojim glasom, stavom i harizmom posetioce ovogodišnjeg Nišvilla. Svaka pesma koju su odsvirali bila je zanimljiva mešavina funka, soula, R&B i latino ritmova. Tačno se moglo videti koliko su svi iz benda uživali u svom nastupu, i u energiji koju šalju. Odličan nastup!

Poslednji dan ovogodišnjeg Nišvilla obeležen je nastupom Wake Up Groovea iz Beograda na Open stageu te fantastičan i energetski nabijen nastup Remi Panossian trija iz Francuske. Nakon njih usledila je zvezda večeri Joss Stone iz Velike Britanije. Nasmejana i razdragana, svakim svojim pogledom, pokretom i moćnim glasom je zavodila publiku, momentalno se povezujući sa njom. Posetioci u prepoznali u njenom nastupu to da je uživala u svakoj noti i tonu što je publika prepoznala odmah i uzvratila brojnim i dugotrajnim aplauzima.

Ovogodišnji Nišville je završen neverovatnim nastupom čuvenog trubača, višestrukim pobednikom Guče - Marka Markovića i njegove grupe Rubikons.

Sve u svemu, Nišville 2016. je u potpunosti opravdao svoje ime. S jedne strane, na glavnoj bini nastupili su brojni strani izvođači iz Kine, Britanije, SAD-a i sl. S druge strane, main stage ugostio je i nekoliko bendova iz Niša poručujući time da Niš ima odlične izvođače koji mogu stati rame uz rame sa svetskim izvođačima. I to je odlično! 
Vidimo se i naredne godine!

Programe Nišvila pratilo oko 170.000 ljudi

$
0
0

Rekordna poseta na ovogodišnjem niškom džez festivalu



Ovogodišnji Nišville jazz festival oborio je rekord po poseti jer je programe ovog festivala, prema proceni organizatora pratilo oko 170.000 ljudi - rečeno je na završnoj konferenciji za novinare Nišville jazz festivala.

Podsećajući da je pored glavnog programa ovogodišnji Nišville imao znatno više pratećih – besplatnih sadržaja nego prošle godine (likovna kolonija, izložba oldtajmera, novi Drum challenge and Blues Stage, kao i Balkan Saint stage,  još više izložbi fotografija, stripa, slika....) direktor Nišville jazz festivala Ivan Blagojević je izneo i procenu da je bar neki od sadržaja Nišvilla pratilo oko 170.000 posetilac, kao i da je oboren rekor kada je reč o poseti tokom jedne večeri.
- Procena je da je sinoćnjem nastupu Joss Stome prisustvovalo između 7  i 8 hiljada posetilaca. Pošto smo već nakon potpisivanja ugovora za ova nastup bili svesni koliko će interesovanje privući – raširili smo tribine, odnosno povećali kapacitet prostora koji je ponovo bio prepun – rekao je Blagojević.

Posredna potvrda iznetih brojki  je i činjenica da su tokom Nišvila i bukvalno svi hotelski kapaciteti u gradu bili popunjeni.
- Reč je o apsoultno proverenom podatku, jer smo trećeg dana festivala jedva uspeli da smestimo dvojicu muzičara čiji nam dolazak nije bio najavljen. Zvali smo i bukvalno sve smeštajne kapacitete od najluksuznijih hotela do hostela i prenoćišta i  goste smo uspeli da smestimo samo zahvaljujući činjenici da smo jedan hotel pozvali baš u trenutku kada je otkazana jedna soba – naglasio je direktor Nišvila.

Kada je reč realizaciji budžeta, Blagojević je rekao da se tradicija nastavlja:
- I ovo izdanje Nišvila smo, po tradiciji, izgurali na mišiće i u minut do dvanaest. Grad Niš je uspeo da ispuni svoje obaveze prema Nišvilu, a Zlatni sponzor - Naftna Industrija Srbije je uspela da uplati kompletаn iznos sponzorstva i spasi festival jer je pretila opasnost da nam neki bendovi otkažu jer kasnimo sa uplatom drugog dela honorara.

Joss Stone i Ivan Blagojević

Na konferenciji su bili prisutni i članovi japanskog sastava Rallyzzdig čiji je lider Yuichiro Tokuda izneo niz komplimenata na račun kvaliteta i organizacije festivala.
- Ono što je svima nama iz benda veoma drago je to što je početak našeg nastupa, inače drugog po redu poslednje večeri, pratilo tek stotinak posetilaca, a da smo nastup završili pred nekoliko hiljada ljudi koji su našu muziku nagradili pravim ovacijama.

Susret Joss Stone sa predstavnicima Nišvila


Iako je management Joss Stone bio isključiv da ona neće davati nikakve izjave medijima, pred polazak iz Niša slavna pevačica se ipak susrela sa predstavnicima festivala, volonterima i Nišville press timom kojem dala kratku izjavu:
Koliko sam za ovo kratko vreme mogla da primetim, ljudi u Nišu su veoma ljubazni, a posetioci festivala čak i izneneđujuće predivni. Ja  obožavam  takva iznenadjenja.
U naknadnom susretu sa direktorom Nišville jazz festival Ivanom Blagojevićem Joss Stone je rekla da je ovo čudesan festival i da bi volela da ponovo nastupi na nekom od narednih izdanja.

Night Train to Terror: Film o jednom jako čudnom vozu

$
0
0
Izdavač: Visto International Inc, 1985.
Režija: John Carr, Phillip Marshak
Scenarij: Philip Yordan
Gl. uloge: John Phillip Law, Richard Moll
Tagline: A one-way ticket to Hell... and beyond.
Tagline#2: A rock band gives their final performance on a hell bound trip into the outer reaches of horror!
(Nisam mogao odlučiti koji tagline je bolji, op.ur.)

Radnja:


Vlak iz naslova je jedan jako čudan vlak. U jednom kupeu sjede Bog i Vrag, u drugom svira disko bend iz najgorih noćnih mora (istu pjesmu kroz cijeli film!), a kondukter je vremešni crnac koji ima knjigu kojoj svijetle stranice i u nju zapisuje ljudske sudbine. Bog i Vrag raspravljaju o životu, svijetu i opravdanosti religije kao takve, i usput se prepiru oko sudbina pojedinih ljudi. I upravo te sudbine promatramo kroz tri priče, tri dijela na koje je podijeljen film.

Prvo promatramo sudbinu liječnika koji vodi privatnu psihijatrijsku kliniku, u kojoj ubija svoje pacijente i prodaje djelove njihovih tijela medicinskim školama diljem svijeta. Druga priča govori o porno-glumici i njenom makrou koji pokušava ubiti nju i liječnika s kojim je ona u vezi. Treći dio ovog omnibusa govori o...

Osvrt:


... hm... Ma ne znam o čemu se tu uopće radi. Tu je nekakav plejboj koji već stotinama godina izgleda isto i ima kopito umjesto jednog stopala, stari Židov koji je prepoznao plejboja kao čuvara koji mu je pobio obitelj u konc-logoru, inspektor koji istražuje smrt starog Židova, nobelovac koji je napisao knjigu "Bog ne postoji", njegova žena koja prilikom ispovijedi dobije zadatak da ubije plejboja i spremi njegovo srce u kutiju napravljenu od drveta križa na kojem je razapet Krist, neki pop koji besmisleno jurca uokolo i upozorava sve da Vrag dolazi i, last but not least, nepoznata žena u bijelom koja kad se okrene oko svoje osi prestaje biti žena i pretvara se u demona crvenih očiju... I to sve u pola sata, uz konfuznu montažu! Pa ti sad opiši o čemu se tu radi...

A to je samo treći dio omnibusa... Dobro, prva dva nisu toliko konfuzna kao ovaj, ali im svejedno ne manjka bizarnosti i nelogičnosti. Tako se u prvom dijelu bez nekog posebnog razloga pojavljuje tip koji progoni žene po klinici vitlajući satarom, a najbizarnija scena u tom dijelu je kad netom lobotomizirani kirurg uzvraća uslugu lobotomije svojoj pomoćnici... Bez anestezije, naravno. S druge strane, to nije ni upola bizarno kao disko bend.

Na Internetu sam našao podatak da je ovaj omnibus u stvari sastavljen od "srezanih" verzija triju filmova ("Scream Your Head Off", "Death Wish Club", i "Cataclysm"), te da priča s Bogom i Vragom i vlakom i disko bendom služi samo da bi na neki način povezala tri skraćena filma u jedan normalan... Hm, normalan? Nažalost, izvorne filmove nisam gledao, pa mogu samo nagađati pred kakvim su mukama bili ljudi koji su dobili zadatak: "Napravi polusatni horror od filma koji traje sat i pol". Pretpostavljam da su se našli u dilemi: izostaviti djelove bitne za razumijevanje radnje ili djelove pune krvi, golotinje i glinenih čudovišta. Na našu trešersku sreću, odlučili su ispravno. :) Pa tako imamo plastelinske monstrume koji se uglavnom bez nekog objašnjenja pojavljuju u random trenucima filma (moj favorit je "Tanzanijska krilata smrt", nekakav veliki leteći mrav svijetlećih očiju, /vidi sliku/ čiji jedan ubod donosi trenutnu smrt). Istina, prvi dio filma je u potpunosti zakinut za pojavljivanja čudovišta, ali sve je dovoljno i predovoljno nadoknađeno u ostala dva dijela. O glumi ne bih puno pisao, mislim da je sve jasno, ali ipak bih istakao da su scene borbi najneuvjerljivije koje sam ikad vidio na filmu. A svašta sam gledao... Eh, da, kad smo već kod glume, tip koji glumi Vraga zove se Lu Sifer :) Mislim, stvarno... :))))

A disko bend... Neću vam ništa reći o disko bendu. Slika ne može ni izbliza opisati osjećaj koji će vas prožeti dok budete promatrali tu lakrdiju...

Highlightovi:


    Hm, težak odabir... Ma, sve je izvrsno... Možda ipak scene s disko bendom.

Oleg Berić

Nemesis: Jednu stvar uvek delimo sa publikom, iskrenost

$
0
0
Nemesis prvenstveno nije zamišljen kao all-girl bend. Vremenom je ta ideja i zamisao da se napravi novi metal bend, jednostavno privukla druge muzičarke. Bend je nastao  krajem 2013., a od samog početka se forsirao autorski rad. Bend je više puta nastupao u lokalnim beogradskim klubovima kao i u Domu omladine Beograda, Kulturnom centru Studentski grad i Centru za kulturu „Božidarac“. Osim toga pobednice su Demo masters festivala 2014. godine u kategoriji kaver bendova, organizatorke festivala „Žene sviraju sve“ i učesnice festivala „Hajde da virimo“ koji je održan u Apolo dvorani u Pančevu. Posebno su ponosne na činjenicu da su u junu 2016. godine nastupile sa kultnim, ženskim, treš metal bendom, Nervosa.


HC: Ideologija, motivi i filozofija benda...
Selena:
Ono što nas najviše inspiriše za stvaranje muzike i tekstova jesu problemi sa kojima se svakodnevno suočavamo na mikro i makro nivoima. Inspiraciju za pesme koje će uskoro biti objavljene na našem prvom EP-u smo našle u borbi protiv kapitalizma, ogromnoj apatiji koja se razvila u društvu i globalnom sistemu koji je stvoren tako da pogoduje izuzetno malom procentu stqanovništva. Sa druge strane, veoma nam je bitno da iz sebi izbacimo tih par rifova i neke tekstove koji čuče u nama kako bi sa malobrojnom metal publikom podelile svoje misli i osećanja.

HC: Kada ste napravili bend, koja je vaša želja bila i kakav smisao on ima? Šta to vama znači a šta bi trebalo slušaocima?  
Selena:
Kao što smo već napomenule, bend je nastao krajem 2013. godine i prvobitna zamisao nam je bila da napravimo bend koji bi svirao melodic death metal. Za mene lično, ovaj bend je ostvarenje “devojačkih” snova, jer sam od uvek želela da sviram u skroz ženskom metal bendu, ali za ostatak benda smisao je svakako u muzici koju stvaramo i energiji koju delimo. Nemesis možda nije revolucionaran bend što se samog autorstva tiče, ali postoji jedna stvar koju uvek delimo sa publikom, a to je iskrenost. Na bini smo to uvek mi, sa svojim životnim problemima, od krvi i mesa, možda ne profesionalne, ali uvek iskrene. To je ono što bi trebalo da znači našoj publici.

HC: U kojoj meri vam je ovaj bend nekakva spona sa društvom i način komunikacije sa istim, u kolikoj vaše lično ispucavanje energije i lično pražnjenje?
Selena:
Iako naši tekstovi jesu dosta socijalno angažovani, u lajv svirci akcenat je na toj energiji koju posedujemo i koju „ispucavamo“. Svaka od nas vodi neki svoj život sa strane i bend nam uvek dođe kao odličan ventil za pražnjenje i kao prilika da sa svojim drugaricama i prijateljicama provedemo kvalitetno vreme i podelimo ono što imamo da kažemo.

HC: Koliko je teško okupiti ljude i održati ih zajedno u jednoj ovakvoj priči?
Anja:
Kao bend, teško je raditi nešto što oduzima toliko vremena, a ne ispaliti se. Često se zbog obaveza bend stavlja u drugi plan i bend ume da trpi zbog toga. Koliko je teško okupiti ljude, ume da varira. Mnogo truda treba potrošiti kako bi se došlo do željene publike koja bi podržala ovu priču. Potrebno je i da bendovi podržavaju jedni druge, da stvaraju zajedno i guraju jedni druge ka napred. Ovaj vikend smo posetile Golubac sa par beogradskih bendova i stekle mnogo prijatelja koji se susreću sa istim preprekama na sceni. Svakako morate imati mnogo energije i podršku drugih.

HC: Problemi sa kojima se suočavate kao bend...
Anja:
Iako većina ljudi misli: “Ma haj, sve dobiju na tacni zato što su žene” - to ipak nije istina. Dosta nerazumevanja i odbijanja smo dobile zato što smo metal bend. Često nas “savetuju” kako bi trebalo da sviramo nešto “lepše” i kako pevačica ne bi trebala da “reži”. Ex-YU rock još uvek drži u senci bendove drugačijeg žanra i to smo osetile na svojoj koži. Naravno, nije nam ni strano da umesto da komentarišu muziku, komentarišu naš izgled i način oblačenja.

HC: Kome i u kojoj prilici biste pustili vaš bend?
Anja:
Da ne bi ispalo da puštamo familiji u četri zida (haha), volimo puštati kolegama, prijateljima, na žurkama i naravno ako ikada bude postojala prilika, da se odvrne do maksimuma na festivalima između nameštanja bendova za svirku!

Patrik Rotfus: Ime vetra

$
0
0
Patrik Rotfus je rođen 1973. godine u Medisonu u Viskonsinu. Postao je strastveni ljubitelj knjiga delimično zbog loše klime, a i zato što nije bilo kablovske televizije. Nameravao je da postane hemičar, ali se predomislio i prebacio na studije psihologije, pa odustao i od toga i pohađao sva predavanja koja su ga zanimala.

Za vreme studija napisao je dugačak roman epske fantastike Pesma plamena i grmljavine, koji je bezuspešno pokušavao da objavi. Tek pošto je sa kratkom pričom Put za Levinšir, zapravo odlomkom iz romana, pobedio na konkursu književne radionice Pisci budućnosti, uspeo je da nađe agenta a potom i izdavačku kuću. Roman je podeljen na tri dela a naziv mu je promenjen u Hronika o kraljoubici, da se ne bi dovodio u vezu sa serijalom Pesma leda i vatre Džordža R. R. Martina.

Ime vetra, prvi deo Hronike, objavljen je 2007. godine, a ubrzo je dospeo i na bestseler listu Njujork tajmsa, i osvojio prestižnu nagradu Kvil za najbolji roman epske fantastike.

Patrik Rotfus živi u Viskonsinu sa devojkom Sarom i sinom Utom.

Ime Vetra je najbolji fentezi roman koji sam pročitao 2007. godine. Imali smo tu sreću da se ovo delo pojavi i kod nas. Rešivši da obnovim gradivo, bio sam pomalo skeptičan i rezervisan; poslednjih godina se sve više i više udaljavam od fentezi literature, pa je za očekivati da moje početno oduševljenje splasne ponovnim isčitavanjem ovog obimnog romana. Ono što je dobra stvar jeste da to oduševljenje nije splasnulo u onolikoj meri koju sam očekivao.

Pre svega, ovo je zaista obiman roman. Kao početni deo trilogije, delo ima cirka 706 stranica, što govori i o skribomanskim sklonostima samog autora. Već odavno nisam pročitao nešto iz žanrovske literature što bi pomaknulo Martinove Pesme leda i vatre sa trona, ali, što se tiče novih i mladih pisaca, Rotfus je pretedent na presto.

Lidija je u pravu kad kaže da su trilogije postale brend, nešto po čemu se fentezi u velikoj meri prepoznaje i čemu se žanrovski pisci odaju kao narkoman heroinu. Mnogo je primera zbog kojih kvalitet serijala opada bezrazložnim razvlačenjem (primer je Džordanov Točak Vremena). Rotfus, za početnika, dobro razrađuje svoje čedo: Ime Vetra služi kao svojevrstan uvod u Hronike o Kraljeubici i ako se uzme kao takvo (dakle, kao uvod u veću priču) onda je roman zaista biser u moru govana koja plivaju žanrom.

Početno poglavlje nas upoznaje sa glavnim junakom: naizgled običnim krčmarom, crvene kose. Bezličan krčmar nije ono za što se predstavlja. Tajne unutar tajni, a njegova je možda najmračnija od svih. No, ne lezi vraže! Krčmarov mir remeti Hroničar koji traga za čovekom iz legendi: Kvoutom, kraljeubicom, herojem, zločincem, demonom, čarobnjakom, osobom o kojoj neki govore puni mržnje a drugi puni hvalospeva. Krčmar ili ti Kvout ne može pobeći od svoje sudbine: možda će, pričajući svoju priču onako kako se zaista odigrala smiriti buru i kajanje koje ga obuzima? Ime Vetra zauzima deo priče ispričane Hroničaru tokom prvog dana: njegovo detinjstvo. Ubistvo roditelja. Čandrijane. Lutanje i siromaštvo. Polazak na Ezoterijum, svojevrsnu čarobnjačku gildu. Prvu ljubav. Rivalstvo sa Ambrouzom.

Rotfus uspeva da nam dočara svet koji postavlja i to na odličan način: Kvoutovim odrastanjem. Svaka godina glavnog junaka donosi sve veća i veća zapažanja okolnog sveta i dešavanja; pisac uklapa delove slagalice i daje nam veću i potpuniju sliku fantastičnog sveta svakim svojim potezom. Ipak, nemojte da Vas ovo zavara; kao prvi deo trilogije, roman nudi samo odsjaje veće slike i odnosa u svetu.

Priča Vas uhvati na početku; zagrizete mamac i ne puštate ga skoro do kraja romana. Međutim! Nije sve tako sjajno i lepo. Negde na polovini knjige, priča gubi na kvalitetu. Počinje razvodnjavanje, najviše u vidu loše odrađenih romantičnih scena i forsiranja Dene, Kvoutove simpatije i velike ljubavi. Ubijanje zmaja nije moralo da se opiše na toliko stranica, a njegovi sastanci sa vrckavom devojkom (o kojoj vrlo malo znamo) nakon nekog vremena postaju dosadni i frustrirajući. Ono što bi se još moglo uzeti kao mana jeste količina znanja samog Kvouta. Šta to znači? Na koju god situaciju glavni junak da naleti, on nešto zna o tome. Da, pročitao je to nekad, da, čuo je to od tog-i-tog...Naprosto, ponekad imamo osećaj da je Kvout robot koji pobeđuje na kvizu znanja u današnjem svetu.

Što se tiče Rotfusovog stila, on upada u kliše mnogih fentezi autora. Previše opisa, dosta arhaičnih rečenica koje služe izgradnji fantastičnog sveta. Nemam ništa protiv ovakvog stila, ali lično smatram da osoba koja želi da bude pisac ne može baš mnogo da nauči o pisanju od ovakvih autora. Doduše, čitanje na izvornom jeziku dosta pomaže, ali ni to nije dovoljno.

Priča se završava a mnoge stvari ostaju nedorečene. Ime Vetra bi valjalo zamisliti kao uvod i kraj uvoda veće fabule. Iako je priča na neki način zaokružena, u našem umu ostaje osećaj razočarenja: želimo da vidimo šta se to dalje dešava sa Kvoutom, a da bi to saznali, čeka nas još 700-1000 stranica teksta u drugoj knjizi Hronika o Kraljeubici, pod nazivom Wise man's fear.

Ne bojte se: utiske o drugoj knjizi, kao i inače, moći ćete da pročitate na ovom sajtu, i to u skorije vreme. To Vam, dragi čitaoci, obećavam. 

Vladimir Bjelajac

Proroci apokalipse u Beogradu: Cattle Decapitation i BegUsToStop nastupili u maloj sali Doma Omladine

$
0
0
    Dolazak deathgrind bolesnika iz San Dijega Cattle Decapitation 15.8. u Srbiju je događaj koji se nije smeo propustiti. Samim tim, začuđuje činjenica da se nijedan od aktuelnih web-zinova i internet portala nije dosad pozabavio pričom o njihovom fenomenalnom nastupu. Sastav kome je poprilično skočila popularnost u poslednjih nekoliko godina zahvaljujući odličnim izdanjima „Monolith of Inhumanity“ i najnovijem „The Anthropocene Extinction“ stvorio je nakon dvadeset godina rada vrlo originalnu mešavinu death metala i grind-a sa brojnim drugim uticajima (black metal, hardcore...) i širokim dijapazonom glasova i neljudskih zvukova koje sa lakoćom proizvodi frontmen benda Travis Ryan. Naravno, pored muzike, ističe se i aura kojom zrači Cattle Decapitation, obzirom da se tekstualno bave propadanjem društva i ljudske civilizacije, kao i svojim jakim stavovima o zaštiti životinja i životne sredine. Zbog svega toga, činjenice da su Ryan i ekipa mašina koja nosi sve pred sobom na svirkama, kao i toga da im je ovo prva poseta Srbiji, začuđuje nedostatak prikaza o njihovom nastupu.

    Svirku je otvorio beogradski sastav BegUsToStop, kojima je po njihovim rečima ovo drugi ozbiljni nastup, a prvi u rodnom im gradu. Ovaj energični bend privukao je pažnju na sebe pre nekoliko meseci svojim istoimenim debitanskim EP-em, pa je i njihov repertoar uglavnom bio sastavljen od pesama sa ovog izdanja. BegUsToStop nudi izvorni i sirovi grindcore/death metal zvuk, zasnovan na nemilosrdnim blast „kečevima“ i brutalnim rifovima, a pažnju privlači i njihov scenski nastup oplemenjen gas maskama. Svoj nastup od skoro 40 minuta završili su obradom kultnih Dying Fetus, „Kill Your Mother / Rape Your Dog“, i napustili binu uz vesele zvuke ujka Pecosa koga se svi sećamo (makar se nadam) iz crtaća „Tom & Jerry“. Iskreno se nadam da će nas ovaj bend uskoro obradovati i albumom, obzirom da našoj sceni svakako nedostaje kvalitetnih grind bendova.

BegUsToStop, foto: FB stranica benda
    Nakon petnaestak minuta, na binu se jedan po jedan penju članovi glavnog benda za to veče. Nakon kratkog uštimavanja i proveravanja zvuka, počinje rafalna paljba u vidu numera „Manufactured Extinct“ i „The Prophets of Loss“. Iako zvuk isprva nije bio najjasniji, vremenom se poboljšao pa se mnogo jasnije moglo uočiti pojedinačno umeće svih članova benda. Gitaristi Josh Elmore i novopridošli Belisario Dimuzio briju svojim neverovatnim disonantnim picking rifovima i tvrdim groove deonicama kao stvorenim za headbanging. Ubitačna ritam sekcija Derek Engemann + Dave McGraw dovodi atmosferu do usijanja svojim nepogrešivim performansom. Za to vreme, Travis Ryan, koji važi za jednog od najboljih frontmena u modernom metalu, šeta od najdubljih grunt vokala, preko jezivih scream-ova, do sebi svojstvenog kvazi-clean pevanja koje ga najviše izdvaja od drugih pevača ovog žanra. Takođe, ovog čoveka odlikuje neverovatna energija na bini: pravio je grimase, ’vešao’ se mikrofonskim kablom, pritom ne prestajući da emituje svoje oštre mizantropske stihove sa bine. Naravno, ni publika nije zaostajala: moshpit, headbang-ing, čak i nekoliko hrabrih stage diver-a ulepšalisu ovo veče. Repertoar je bio potpuno fokusiran na poslednja dva albuma, a najbolju reakciju svakako su izazvale pesme za koje su inače urađeni i groteskni spotovi: „Your Disposal“, „Forced Gender Reassignment“ i „Clandestine Ways (Krokodil Rot)“.

    Nakon skoro sat vremena svirke, bend se povlači sa bine, no vraća se na poziv publike i izvodi svega još jednu numeru, „Plagueborne“. Možda malo kratak nastup, ali zaista odličan, i ako je sudeći po rečima benda, možemo ih očekivati ponovo. A tada će nas, nadam se, uveseljavati malo duže. Cattle Decapitation je pokazao svoje najbolje lice uprkos umoru, obzirom da je Beograd bio pretposlednja stanica na njihovoj jednomesečnoj evropskoj turneji. Svaka čast organizatorima iz Mjolnir Productions na dovođenju ovih manijaka iz Kalifornije, i naravno, očekujemo još odličnih poteza sa njihove strane.

Dejan Pavlović

Manitou: "Jednooka" najavljuje album "Zion"

$
0
0

Manitou je nikšićki bend koji postoji već šest godina. Nakon dugogodišnjeg rada i zapaženih nastupa na nacionalnim i regionalnim festivalima u posljednjih dvije godine: Zaječarska gitarijada, Banjalučki Jelen demo fest, Lake Fest, Bedem Fest, ovogodišnji Sea Dance, kao i niza klupskih svirki, spot za singl “Jednooka” najavljuje jedan predstojeći album “Zion”.

Autor tekstova i muzike na albumu je Marko Janjušević, frontmen benda i multimedijalni umjetnik iz Nikšića, koji potpisuje scenario, režiju i postprodukciju za ovu kratku igranu formu.. Spot je producirala Biljana Vušović, a sniman je u „Pabu 13“ u Podgorici. Glavne uloge su odigrali Danijela Vidojević i Marko Jovović, direktor fotografije je Predrag Njunjić, a kamermani su bili Miloš Zvicer, Una Jovović i Danilo Pendo. Kostime je radila modna kreatorka Ivana Murišić, a realizaciju su pomogli Crnogorsko narodno pozorište (CNP) i Fakultet vizuelnih umjetnosti Univerziteta “Mediteran”u Podgorici.  

Belgrade Beer Fest (prvi dan): Sirova emocija na koncertu Rudimentala

$
0
0
Nakon celodnevne kiše, došlo je do pribojavanja koliko će se ljudi pojaviti na otvaranju ovogodišnjeg beogradskog Beer Festa i da li će se ponoviti scenario od prethodne godine - stajanje u blatu do kolena.


Verujem da je zbog iste te kiše program kasnio, te sam umesto na početak nastupa hora Viva Vox, stigla na kraj svirke Elektro Kvateta. Njihova muzika je svakako dobar spoj elektronike i instrumenata prvenstveno kreiraih za sviranje klasične muzike i sveukupno to zvuči dosta dobro. Ono što mi se nije svidelo je to što su bitovi dosta nadjačavali zvuk violina, koje su se jedva čule, iako brojno nadmoćnije. Još jedna stvar koja mi je bila pomalo čudna je ta što je ženski vokal u poslednjoj pesmi bio nasnimljen. Nekako to nisam očekivala. Svakako, ovo definitivno nije kompletan utisak o kvartetu ili njihovoj muzici, već na onom deliću nastupa koji sam čula. Nadam se ponovnom slušanju muzike ovih devojaka i momka.


Hor Viva Vox su tokom svog kratkog nastupa imali šarenoliku setlistu. Ono što me je najviše osvojilo je njihovo sada već čuveno izvođenje pesme "Ameno" sastava Era, praćeno ugašenim svetlima bine i light show-om samog hora koji su izveli pomoću lampi. Pripremili su žanrovski veoma raznolik program, te se moglo čut svašta, od pesme Beyonce, preko Nirvane i Metallice do odličnog miksa pesama benda Prodigy tokom kojeg je u publici nastao haos. Smatram da ovaj hor treba da dobije neko bolje mesto prema satnici, s obzirom na to da im nije prvi put da nastupaju na ovom festivalu, a tokom svojih nastupa su osvojili mnogo simpatija i sada se već može reći da imaju svoje fanove.


Pred nastup hedlajnera večeri, sastava Rudimental, trčali smo na drugi kraj poljane, s obzirom na to da se održavao na posebnoj bini. Fotografi, novinari i određen deo fanova pušteni su na posebnu platformu, odmah do bine, dok je ostatak publike odvajala ograda. Ne znam koliko je to publici tamo iza bilo okej i koliko su mogli da vide, ali prema njihovim reakcijama tokom celog koncerta rekla bih da nisu mnogo marili. Napred se sve vreme toliko skakalo da se kompletna platforma tresla. Direktno na sve to uticali su članovi Rudimentala koji, ne samo da su sjajni muzičari sa vanserijskim vokalnim sposobnostima, već su neverovatno opušteni na bini i imaju divan odnos s publikom. Zezeli su se međusobno, davali publici da peva, klizali se po bini. Zasuli su publiku šarenim konfetama i pomalo demolirali binu, rasturivši plastičan zid oko bubnjara. Ali bili su fini, pa kasnije sve vratili na mesto. Nisam očekivala da će mi se ceo taj eletkro pop koncept svideti. Ne pokreće me kad pokušam to da pustim kod kuće, ali su ovi ljudi ostavili toliko pozitivan utisak na mene, da se radujem njihovom sledećem nastupu. Bend je izašao i na bis od nekoliko pesama.


Nakon nastupa zvezda večeri, punog sirove emocije, Elemental je imao težak zadatak u smislu održavanja nivoa atmosfere. Samo jedna pesma ovog benda mene može da pokrene i to je "Goli i bosi", tako da je meni bilo pomalo dosadno. Međutim, ljudi su se prilično dobro zabavljali, kao i do sada na svirkama ovog benda, s tim da se mogao osetiti ogroman pad atmosfere. To ne treba da čudi. Deo ljudi je otišao nakon nastupa Rudimentala, a pretpostavljam da je drugi deo umorio glasove od pevanja. Bitno je da igranja nije falilo i da je bend iz komšijske države dodatno razmrdao preostalu publiku.


Posle Elementala, na binu se popeo putujući cirkus. Da sam tri sata posmatrala odeću benda Let 3, neki detalj bi mi opet promakao. Ono što mi se najviše urezalo u sećanje je znak iluminata na stomaku i evrića na leđima. Skakanje uz muziku Leta 3 započeli smo "Kurcem u čelo"! Slušaoci ovog benda oduševljeno su skakali i gasno pevali zanimljive tekstove, dok su oni koji se sa bendom do tada nisu susreli znatiželjno posmatrali. Kad biste pomislili da ne mogu da izgledaju bizarnije, usledilo je presvlačenje - skidanje u gaće, ogrtanje bade mantila i obuvanje šljokičavih visokih potpetica. Očekivano, "Riječke" su dobile najviše pažnje. Jednostavno ne možete da ne znate tu pesmu.

Uprkos govorkanjima kako će biti sranje, da će biti blata i da je lajnap loš, prvi dan beogradskog Festivala piva je prošao sjajno. Organizacija je bila na nivou i odličan je potez bio dovesti velike izvođače kao što su Rudimental, a ne naplatiti ulaz. Nadam se da će tokom ostalih dana sve ostati na istom nivou.
Kompletan album pogledajte na našoj fejsbuk stranici.

txt: Jelena Ostojić
foto: Jovan Mihajlović

King Dude, The Cyclist Conspiracy, Foie Gras: Veče neobičnosti u DOB-u

$
0
0
Dok je glavna lokacija većine ljudi koji su sinoć (18.8.) krenuli u noćni život u prestonici bio Beer Fest, u klubu Doma omladine Beograda se dešavalo nešto totalno drugačije. Bendovi koji su nastupali na ovom koncertu su sve samo ne obični.
 

Prvi bend koji se ove večeri predstavio publici bio je na domaćem terenu. U pitanju je (Anti) World Orchestra, The Cyclist Conspiracy, imena inspirisanog Basarinom "Famom o biciklistima". Projekat je vrlo zapažen u svetu. Njime se oduševio i sam King Dude, te je došlo do toga da budu podrška na ovom koncertu. I, zaista, sumnjam da je moglo bolje. 

Kao što sam i spomenula, bend je neverovatno neobičan. Na sceni se nalazi mini hor - tri ženska vokala, a tekstova nema! Zajedno sa instrumentima, vokali su stvarali divne melodije. Ovaj projekat je nemoguće smestiti u žanrovsku korpu. Uspešno su uklopili garažnu muziku sa balkanskim i bliskoistočnim melosom, kao i primesama psihodelije. Na momente su mi zvučali i fanki. Neki bi pomislili kako je ovo spajanje nespojivog, ali kada vas inspiriše sve od književnog, preko spiritualnog, do istorijskog, muzika kao plod te inspiracije nikako ne može biti jednolična. Svaka čast King Dude-u na izboru podrške jer je ovo bila zaista sjajna uvertira u veče.

Na petnaest koncerata ove turneje, sa King Dude-om je krenula i muzičarka koja je za mene otkriće godine - Foie Gras. Nakon mnogoljudnog sastava The Cyclist Conspiracy, na bini smo mogli da vidimo samo jednu simpaičnu devojku sa gitarom i gomilom pedala oko nogu. Kompletan nastup je bio veoma zanimljiv. Pesme u trajanju od trideset sekundi do oko jednog minuta, tekstovi koji nisu baš svakodnevni i elektronski efekti u glasu. Nakon svake pesme najavila bi kako se zove sledeća i o čemu se u njoj radi. Pomalo je šokantno bilo čuti kako, zahvaljujući efektima, iz tako naizgled krhke osobe izlazi robotizovani muški glas. Iako joj se tematika pesama ne zasniva na baš lepim životnim iksustvima, Foie je izuzetno harizmatična i duhovita osoba. Pošto je cela publika stajala na više od metar od ograde, poručila je: "Slobodno priđite bliže, ja ne ujedam. Osim kad me plate". Ova izjava za posledicu je imala smeh u publici i mnogo ljudi blizu ograde. Publika je odlično prihvatila ovu krhku i nežnu kreatorku glasne i mistične muzike, te mi se čini da je dobila glasniju podršku nego hedlajneri večeri. Na bis nije planirala da izlazi uprkos pozivima publike, ali se onda vratila i, uključivši kabl u gitaru, izjavila: "King mi je rekao da moram da odsviram još jednu pesmu ili večeras neću biti plaćena". Tako je publika za kraj bila počašćena još jednim tridesetosekudnim delom.

Zbog kratkog nastupa Foie Gras, King Dude su izašli na binu oko četrdesetak minuta ranije. Započeli su žestoko i u tom maniru ostali do samog kraja. Ovaj Kralj mračnih tekstova i dubokih tonova, koji insistira na tabu temama i koji je čak i u izrazu živeli uspeo da pronađe reč evil, neverovatno je opušten i humorističan lik. Obučeni u crne košulje zakopčane do poslednjeg dugmeta doprinosili su mračnoj atmosferi, ali je on odlučio da istu na momenat razbije, rekavši: "Tu smo da udovoljimo. Zato smo obučeni kao konobari", što je publici izmamilo osmehe. Odsvirali su i dve pesme koje će se naći na njihovom studijskom albumu pod nazivom "Sex". Najavio je da ostaju pri temama o kojima se ne govori, kao i da će album biti u rokenrol maniru jer se ništa drugo ne uklapa bolje sa seksom, nego rokenrol, i dodao: "Mislio sam da snimim disko album, ali želim da ponovo dođete sledeći put".
Ispunili su zadatak: sudeći po reakcijama, publika je bila zadovoljna. Ako se u međuvremenu ne okrene disko zvuku, King Dude će u Beogradu imati gostoprimljivu publiku.

Bez razmišljanja mogu da kažem da je ovaj koncert kao celina nadmašio većinu na kojima sam bila. Retko kada mi se baš svaki bend svidi u potpunosti. Uvek mi na momente bude dosadno. Ovog puta napustila sam DOB oduševljena i rado ću se vratiti na nastup bilo kojeg od ovih bendova.

Jelena Ostojić

VELIKA SINTEZA ROMANA O GORČINI

$
0
0
(Ramiz  Salihović: “Očev  testament”, roman, “OFF-SET”, Tuzla, BiH, 2013)

Ime Salihović Ramiza (1945, Radiča, Goražde, SRBiH, SFRJ), nije nepoznato našoj široj književnoj javnosti. Odrastao je u Modriči gde završava osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a radio sve do rata  u S. Š. C. Modriča. Kada ga je zadesila gorka sudbina izbeglice, zbog znanja nemačkog jezika, dobio je posao profesora u dopunskoj školi u SR Nemačkoj, a nakon potpisivanja “Dejtona”, nastavio je raditi sa prosvećivanjem đaka u Turističko-ugostiteljskoj školi u Tuzli sve do penzionisanja. Svoje prozne, poetske, kritičke i esejističke tekstove objavljivao je u mnogim listovima i časopisima: “Životu”, “Odjeku”, “Našim danima”... Njegovoj kompletnosti kao pisca doprinosi i činjenica da je dobitnik više književnih, zapaženih nagrada.
Jedan je od utemeljitelja Književnoga kluba “Avdo Karabegović Hasanbegov” u Modriči, te učesnik mnogih književnih manifestacija u bivšoj državi.
Dosad je objavio: “Prolazna boravišta” (poetski prvenac, 1986), “Zapis o progonstvu” (1998), “Potukač Džafer” (2001), “Lebdeća kuća” (2007), “Kad naučimo praštati” (2010), a zastupljen je i u knjizi četvorice autora “Intime i metafore” iz 1986... Također je objavio i prozu: “Priče sa broda Titanik” (2008).
Svakome je poznata odavno znana misao o tome da roman predstavlja “veliku maturu u književnosti”. Stoga moramo nastojati bolje razumeti sve (bez)brojne književne intencije koje autor odašilje iz svoga romana – prvenca “Očev testament”. Ako bismo hteli naslov dela da prevedemo, u skladu sa turcizmima iz nezamenljivog “Rečnika” A. Škaljića (“Svjetlost” - Sarajevo, 1965), onda bismo dobili jednu sasvim novu sintagmu sa dosta hermetizma: “Babova vasijjetnama”! Smatram da je pisac Ramiz Salihović, kao pragmatičan autor, posegnuo za boljom varijantom koju će shvatiti i prihvatiti daleko širi sloj čitalaca, što je za pozdraviti...
Koliko je aktuelan ovaj roman, potvrđuje tragična priča o dvoje mladih iz Palestine: Rukiji i Suadu, koji izvršava samoubistvo zbog svoje velike i jedine životne Ljubavi! Evo, i poslednji slučaj bezumnog napada u Nici, Republika Francuska na civile, potvrđuje koliko je Ramiz Salihović anticipirao događaje dok je pisao svoj izvanredni roman. I zbog ovih poruka bi roman trebalo pročitati! Lajt-motiv u romanu su očeve riječi-zaveštanje: “Čitav život bićeš mi na dženazi, ako na Dobor kosti ne vratiš.”
Stvarnosno – surovo se vidi u dijalogu, kao funkcionalnom elementu stila, o ulici Aga-dede Doborskoga, koja je preinačena u Trg Nemanjića! ili umesto nekadašnje Osnovne škole “25. maj” u “Sveti Sava”, da bi se pisac ponovo (suno)vratio u (h)istoriju književnosti gde je na najsigurnijem tlu: “Svaki pisac ima svoju sudbinu. Ankete su otkrile poražavajući podatak da za francuskog nobelovca Kloda Simona nije čulo 90% Francuza.”
“Očev testament” Ramiza Salihovića oblikovan je po konvencijama obrazovnog romana (Bildungsroman), dominantno autobiografskog tipa. Samo pripovedanje motivisano je potrebom glavnog protagoniste i naratora, Ademira, profesora književnosti da, u osetljivom trenutku, kao izbeglica, natenane i temeljito preispita ceo svoj život, po svaku cenu. On svodi račune sa samim sobom i vlastitom prošlošću, ne bi li pokušao bolje razabrati šta se to sve dešavalo u njegovom “putešestviju”. Pored nagomilanog životnog iskustva, u njegovom srcu i duši je nagomilana i gorčina, tako da želi o svemu svedočiti kao ravnopravan učesnik društvenih, iščašenih zbivanja. Za znatno bolje razumevanje profila glavnog junaka veoma je bitno zapaziti i njegovu (pre)rano ispoljenu sklonost ka meditiranju, spoznavanju sebe samog. Također, nailazimo i na jedan od intenzivnih snova o ženi - Valentini - njegova života, pa, otuda i smatram kako je najefektinije poglavlje upravo trideseto naslovljeno njenim imenom: Valentina!
Rođen erudita, elokventan i samozatajan, Ramiz Salihović pokazuje čitaocu koliki je majstor riječi. Naime, on sa neverovatnom lakoćom barata turcizmima, premda ih koristi sa merom, rekao bih, da ne “zaguši” priču, kako se ne bismo probijali kroz roman kao kroz džunglu. U nekim slučajevima on ume da upotrebi i pejorativne izraze, kao “titanikovanje”, čime se ruga odnosu izbeglica i stranaca koji sve doživljavaju poput zaposlenja, a ne brige i humanizma...
I za kraj ovog teksta je ponajbolje izdvojiti piščev, generalni stav o ljudima: “Otkad ga pam-tim izbjegava pogled sagovornika. Ne znam zašto, ali nikada nisam imao povjerenja u ljude koji me ne gledaju pravo u oči...” (str. 330.) Dakle, ako ne želite da i Vas opiše jedan pisac kalibra Salihović Ramiza, kao svog znanca Hadžiba, onda se družite sa njim i napravite mu na volju, pa gledajte svog sagovornika pravo u oči. Sa nadom da će, bezbeli, steći poverenje u svakog od nas, razočaranih, i(li) razumeti našu “čupri” natopljenu gorčinom kakva je njegova u ovom romanu ostvarenom kao velika sinteza...

Senahid Nezirović

„Priče sa oblaka“ Tamare Lujak

$
0
0
Kako su nastali oblaci, kako vjetar, a kako snijeg? Kroz svoje fantastično prozno putovanje odgovore je dala cijenjena beogradska spisateljica Tamara Lujak. Izdavačka kuća „Presing“ objavila je novu zbirku kratkih priča pod nazivom „Priče sa oblaka“. Nakon uspješnica „Vilina planina“, „Rečnik straha“ i „Kako se plaše deca“, Tamara je objavila zbirku u kojoj nas vodi kroz maštovita prostranstva fantazije i mitologije. Sama zbirka ima svojevrsni podnaslov „Genealogija neba“, dakle književnica se na fantastičan način upustila u istraživanje nastanka neba, vjetra, oblaka i drugih prirodnih pojava.

Prepoznatljivi stvaralački izričaj Tamare Lujak goditi će i djeci i odraslima, jer je ova prozna zbirka ispunjena bajkovitim ozračjem. Štivo za opuštanje i razmišljanje, prepuno riječi koje mašti dopuštaju oživjeti.  

Upitali smo autoricu kako bi svojim riječima opisala zbirku, stoga nam je odgovorila sljedeće: „Priče govore o postanku neba, nastanku atmosferealija, nebeskih vila – oblakinja, životu domaćih bogova (Jutroboga, Beloboga) na nebu. Obožavam da posmatram nebo, proučavam oblake. Od malih nogu verovala sam da postoje bića koja nastanjuju oblake. Kada sam odrasla i najzad ih upoznala – naše vile oblakinje – postala sam njima očarana i ova je zbirka njima posvećena. Priče govore o postanku oblaka, kiše, duge, neba, grada, snega, o tome gde vetrovi spavaju, zasto je sunce ponekad crveno, gde oblaci sede…“

Mario Lovreković

Belgrade Beer Fest (treći dan): Kiša nije pokvarila dobar provod

$
0
0
 
Treće veče beogradskog Beer Festa vreme nikome nije išlo na ruku. Pa ipak, uprkos pljusku, pred koncert Dubioze Kolektiva prostor pred binom je bio krcat. Ljudi su stajali pod kišobranima, u kabanicama ili, jednostavno, na kiši čekajući da čuju prepoznatljivi zvuk ovog benda. Ovo je bio jedini koncert Dubioze u Srbiji ove godine, tako da ne čudi da su ljubitelji njihove muzike došli da ih slušaju po pljusku. Sve vreme pre izlaska benda na binu u publici se orilo: "Dubioza, a ne droza", a već po izlasku prvog člana sastava u masi je nastala opšta euforija. Tokom celog koncerta se neumorno skakalo uz sve one hitove Dubioze koje smo navikli da čujemo na njihovim koncertima - "Tranzicija", "Firma Ilegal", "Kokuz", dok su vizuelno najupečatljiviji bili "Brijuni" tokom kojih je, sinhronizovano sa tekstom pesme, puštan snimak druga Tita. Dubioza je još jednom napravila jako dobru žurku, mada se to i očekivalo.
 

Nakon ovog nastupa, centar dešavanja premestio se na drugu binu. Prvi bend koji je tamo nastupao bili su Sunshine. Publika je vidno uživala uz ove rap crossover momente. Standardno, ljudi su reagovali energično i nastup su pratila skakanja  šutke, a pevanje publike se moglo čuti skroz pozadi, kod glavne bine. Očekivano, "Misli mene gone" i "Kokain" su eksplodirale u odnosu na sve ostale pesme.
 

Sledeći na istoj bini bili su Crnogorci koji su ili pokupili simpatije ljudi, ili ih užasno iziritirali svojom pojavom. Sredine nema. Who See su imali kratak nastup, ali mnogo podrške. Osim onih ispred bine, igrali su i ljudi koji su bili na suprotnim stranama prostora festivala. Većina nije mogla da odoli, a da se ne pokrene uz "Nemam ti kad" i sada već apsolutno poznatu "Đe se kupaš". Nakon što su fotkali selfi sa publikom i odsvirali još jednu pesmu za kraj, Who See su završili svoje dvadesetominutno predstavljanje Beer Fest publici.
 

Ponovo je usledilo trčanje na glavnu binu, s obzirom na to da je došao red na nastup benda koji se može smatrati domaćinom ovog festivala, s obzirom na to da nastupaju svake godine, od samog početka. Na press konferenciji pred otvaranje Beer Festa, Aleksandar Petrović (ili, ako više volite, Aca Seltik), frontmen benda Ortodox Celts, u izjavi za naš webzine saopštio je da će setlista na ovogodišnjem festivalu piva biti best of, te da će mesta ustaljenih pesama na listi postepeno zauzimati nove pesme.
Ovaj best of su, kao i do sada, svi pozdravili sa odobravanjem. Kako to već ide na koncertima Ortodox Celts-a, donesene su zastave, šutke su bile nemilosrdne, a skakanje konstantno. Svi smo bili zeleni. Ovde se pokazala jedina dobra strana kiše - nismo stajali u oblacima prašine, te je moglo da se skače, a da ipak možemo da dišemo. Od samog početka, pa sve do "Drinking song", pesme kojom Kelti završavaju koncerte, bilo je žestoko. Bend je ispraćen uz ovacije.

Pred kraj, svi koji su se umorili od skakanja, a ipak bili željni još muzike, mogli su da se opuste uz zvuke IrieFM-a, dok je drugima bilo dovoljno kiše za jedno veče i uputili su se ka izlaznim kapijama.

Kiša definitivno nije uspela da upropasti ovo veče i provod svih koji su posetili Ušće jer su i publika i bendovi znali formulu za dobar provod.

txt: Jelena Ostojić
foto: Jovan Mihajlović

Od svitanja do sumraka: "After Hours"

$
0
0

Kratki studentski film koji je pred vama inspirisan je grupom Velvet Underground i pesmom "After hours".


Punk Rock Holiday 2016: Najpankerskiji odmor u godini

$
0
0
Nakon što je vrijeme od kojih tjedan dana dalo da se dojmovi slegnu, pišem ovaj report kako bi ovaj događaj, koji mi je jedno od najljepših iskustava u životu ostao negdje zabilježen.

Tolmin je prekrasan gradić usred Alpa u Sloveniji, smješten kraj dvije prelijepe planinske rijeke, Tolminke i Soče. Bio je poprište krvavih bitaka tijekom Prvog svjetskog rata. U Tolminu se svake godine od proljeća do jeseni održavaju odlični festivali, između njih, po šestu godinu za redom i ovaj, kojeg sam pohodio po prvi puta.

PONEDJELJAK-08.08.2016.-NULTI DAN


Točno u podne naša ekspedicija od četvero članova se uputila automobilom prema slovenskoj granici, pa dalje autocestom do Gorice, gdje smo sišli na lokalnu cestu i došli na odredište. Sam put je bio okej, četiri sata dobrog raspoloženja. Nakon što smo se u obližnjem dućanu snabdijeli tekućim pitanjima i riješili formalnosti oko upada, na jedvite jade smo našli još dva mjesta za naše šatore u hladu šume. Festival je doduše bio rasprodan, ali činilo mi se da je ogromna masa ljudi stigla već taj nulti dan. Postavili smo šatore, popili malo, te je stiglo vrijeme da se ode na koncert. Festival ima dva stagea, ali taj nulti dan se sviralo samo na Main Stageu. Propustili smo nekoliko bendova, žao mi je da nisam vidio izraelski odličan bend Useless ID, ali smo stigli taman na početak nastupa LAGWAGON. Ovaj bend volim jako već 20-ak godina te mi je bilo jako drago da ću ih vidjeti i čuti uživo. Opravdali su sva očekivanja, na turneji su povodom 20-godišnjice albuma Hoss, te izvode dosta stvari s tog, meni jednog od omiljenijih albuma. Počeli su sa Kids dont like to share, nastavili s Violins i redali su se hitovi od Island of Shame, preko Move your car, novijih Cog in the machine i Western settlements, da bi vrhunac nastupa bio hitovima After you my friend i May 16. Joey Cape je pjevao u formi i cijeli bend je bio nekako opušten i veseo, valjda zato jer im je to bio zadnji nastup turneje.
 

Headliner večeri su bili SICK OF IT ALL. Veterani New York hardcore scene su na turneji kojom slave 30. rođendan benda. Ovaj bend sam prvi i jedini puta gledao daleke 1996.godine kada su prvi puta pohodili Hrvatsku i živo me zanimalo kako zvuče sada.
Nizali su hit za hitom, od Just Look Around, Scratch the surface, Step Down, Sanctuary, iz svih faza karijere se našlo ponešto. Lou Koller je bio vidljivo raspoložen circle pitom, wall of death i svim ostalim veselim igricama koje priliče njihovom koncertu. Priveli su uspješno kraju nastup odličnom Us vs them, a mi smo malo pohodili punk party na Beach Stageu te otišli ubrzo spavati pošto smo bili umorni.

UTORAK-09.08.2016.-prvi dan


Nakon ustajanja otišli smo u grad na kavu, malo se promuvati i pojesti štogod. Još jednom tvrdim, Tolmin je jedan od najljepših malih gradića koje sam vidio.
 

Ovdje se dogodilo nešto smiješno. Dođemo i gubimo se po dućanu, a kad tamo ugledamo Milo, pjevač od Descendentsa hoda po dućanu. Odemo u drugi dućan, tamo opet Milo iz Descendentsa, nakon toga u treći dućan, tamo opet Milo iz Descendentsa, valjda je čovjek nešto tražio, poslije smo saznali da se radilo o papučama za vodu jer je išao na rafting po Soči. Nakon popodnevno/večernje okrijepe jelom i pićem otišli smo na koncert. Relativno rano na Main Stageu su nastupili FLAG. Vjerojatno znate da se radi o bivšim članovima Black Flaga, Keith Morris na vokalu, kao i Dez Cadena, Chuck Dutkowski…uvijek sam mislio da je Black Flag precijenjeni bend, no nakon ovog nastupa sam promijenio mišljenje. Bez prevelikog kontakta s publikom, nizali su poznate i meni manje poznate Black Flag pjesme, te se na pola koncerta zamijenili te je Dez Cadena preuzeo vokalne dužnosti. Bilo je jako inspirativno vidjeti da su ljudi u 60-im godinama tako energični i sve to je meni jako lijepo. Nastup Iron Reagan sam propustio jer me uopće ne zanima, te stigao na nastup BOUNCING SOULS, east coast punk legendi iz New Jerseya. Mogu reći da je ovo bio jedan od najboljih nastupa na festivalu. Njihove melodije, odlično raspoložen vokal Greg, ples, osmijesi na licima ništa nije moglo pokvariti raspoloženje, pa čak ni pljusak koji je nemilosrdno počeo padati taman na početak nastupa headlinera DESCENDENTSA. Ovaj bend rijetko ide na turneje, još rijeđe u Europu, te je bila prava privilegija vidjeti i čuti ih. Svirali su sve hitove koje imaju, ali pljusak je doslovno razjebao sve, pa se dosta ljudi razišlo pod krovove i u kamp, pa smo i mi nekoliko pjesama prije kraja otišli u šator i proveli nemirnu noć pošto se tlo pod nama doslovno treslo od snažne grmljavine.

SRIJEDA-10.08.2016.-drugi dan


Cijelu srijedu do popodneva kiša je nesmiljena padala. mi smo se gubili po gradu, ispijajući kave, pohodili smo muzej, obavili alko šoping. Oko 17 sati popodne priroda se odlučila smilovati, pa se razvedrilo i pokazalo sunce, iako je bilo poprilično hladno. Popodne sam pohodio Beach Stage gdje su se cijela popodneva odvijali odlični kloncerti manjih bendova pod okriljem Bird Attack recordsa. Ovdje me jedan bend ugodno iznenadio, radi se o THE HUMAN PROJECT iz Leedsa, Engleska. Riječ je o fenomenalnom melodičnom hardcore punk bendu koji zvuči kao neka mješavina Rise Against i Ignite. Još se sav ježim kada se sjetim njihovog nastupa koliko je to bilo dobro. Isto tako, jedan od odličnih bendova na Beach Stageu bio je CASTOFF iz Kalifornije koji sviraju neki melodični pank, ali tako sa srcem da je to bilo nešto prekrasno.
 

Navečer je došao red i na bendove na Main Stageu. Kao prvi su nastupili BACKSTAGE, bend maštovitog imena iz Slovenije. Bili su jako dosadni, svirali su neku totalno dosadnu inačicu skate punka. Kao drugi nastupaju APOLOGIES, I HAVE NONE iz Londona, koji me također nisu impresionirali. Nastup A WILHELM SCREAM sam propustio nažalost. NOFX, ah kada se sjetim kako smo razgovarali hoće i Fat Mike imati dar za zajebanciju pošto je sada clean, kako smo se samo prevarili. Setlista je bila malo izmijenjena u odnosu na onu prije 3 godine kada sam ih gledao u Ljubljani, ali zajebancija i gig je bio vrhunski. Iako su mijenjali mjesta u poretku s bendom kojeg sam najviše očekivao, a to je AGNOSTIC FRONT. Slušam ovaj bend od klinačkih dana, ali uvijek sam nekako zbog obveza propustio njihove koncerte u blizini i bio sam kao nervozna tinejđerka kada su se spremali da počnu. Nakon intra iz The good, the bad and the ugly, krene Eliminator, pa sve što sam želio čuti, od Victim in Pain, preko For my Family, Never Walk Alone, My Life My Way…nakon dugo vremena sam moshao kao manijak, posljedice osjećam i sada hehe. Nakon klimaksa sa ova dva benda bio sam skeptičan u vezi zadnjeg benda večeri, no mogu reći da su STRUNG OUT poderali i da su zasigurno bili jedan od najboljih bendova cijelog festivala, ako ne i najoblji. Majko moja, kakva energija!

ČETVRTAK-11.08.2016.-treći dan


Ovo je bio dan kada me od nastupajućih bendova nije zanimalo gotovo ništa, pa smo dan proveli opet u gradu, otišli u restoran pojesti nešto kuhano, te ispijali gin tonic i bambus i obilazili plažu i kamp, te se zabavljali čekajući večer. Nažalost, prvi bend kojeg sam jedinog i htio pogledati, a to je AUTHORITY ZERO, sam propustio. Nakon njih na red su došli DONOTS, na koje je publika divljala, ali meni su bili ubitačno dosadni.. Headliner večeri je bio JELLO BIAFRA AND THE GUANTANAMO SCHOOL OF MEDICINE. Za one koji ne znaju, radi se o bivšem pjevaču benda Dead Kennedys kojeg valjda znaju svi punkeri. Mišljenja oko nastupa ovog benda su podijeljena, nekima je ovo najgori nastup festivala i sramota, meni je što se tiče svirke bilo okej. Radi se o nekom malo teže probavljivom punku sa malim primjesama starog Kennedys štiha. Ono što nije bilo u redu, a što sam ja vidio, je to što je Jello Biafra gurnuo divljački dva klinca s bine riječima "this is my show, not yours". Ne znam, razumijem da bendovi ne vole da im ljudi statiraju na bini cijeli set, ali ovo je bila pretjerana upotreba sile. Inače, show je bio jako politički nabijen, te svaka riječ koju je izrekao a tiče se politike, je definitivno na mjestu. Slažem se da ovaj bend definitivno nije materijal za headlinera.
 


PETAK-12.08.2016.-zadnji dan


Tijekom zadnjeg dana odvijalo se na skate rampi prejebeno odlično skate natjecanje gdje se moglo vidjeti svega i svačega. To mi je dalo ideju da moram posjetiti iduće godine Pannonian Challenge u Osijeku. Moram ovdje navesti još jedan dobar bend kojeg sam gledao na Beach Stageu to popodne, a to su PINHOLE DOWN sa Floride. Koliko sam shvatio u ovom bendu gitaru svira gazda Birda Attack records. Sviraju neki melodični hardcore sa nešto metal solaža i utjecaja, ali ne kao dosadni metalcore bendovi.

Malo po malo došla je večer i vrijeme da se po posljednji  put ove godine uputimo prema Main Stageu. Prvi bend kojeg smo gledali su TOTAL CHAOS street hardcore punk iz Los Angelesa. Imali su energičan nastup, a svirali su uglavnom stare stvari kao što su Squatters song, Pledge of defiance, Lost Boys, Riot City i mnoge druge. Pjevač Rob Chaos nije bio naš raspoložen, valjda zato jer su na dugoj turneji od sedam tjedana, pa je možda bio umoran malko. Mnogo publike se okupilo ove zadnje večeri zbog nastupa zadnja dva benda festivala, a kao prvi to su bili NO FUN AT ALL iz Švedske. To je bend koji nije svirao u Sloveniji 16 godina i živo me zanimalo kako će zvučati uživo. Mnogi će potvrditi da je njihov nastup bio vjerojatno još jedan od najboljih na festivalu. Uigrani, energični, redali su hitove kao Out of Bounds, Master Celebrator, te uspješno priveli kraju obradom Gang Green-a Alcohol. Meni je mala zamjerka jedino prestatičnost na bini, ali to je samo moje skromno mišljenje. Headlineri večeri su bili MILLENCOLIN još jedan švedski bend, predvođeni frontmanom Nikolom, porijeklom s ovih prostora. Nisam neki preveliki fan ovog benda, pa sam u miru pogledao/preslušao njihov gig, a ekipa se odlično zabavila stage divingom, circle pitom i svim drugim igrarijama. Neki koji ih poznaju i gledali su ih više puta, kažu da su prilično loše odsvirali i Nikola odpjevao, ali meni se nije činilo tako.

Došao je i kraj, malo smo još otišli na plažu binu partijati uz punkrock karaoke gdje ser zabava nastavila dugo u noć, no mi smo otišli spavati kako bi drugi dan imali snage za spremanje i put kući. Mogu reći da je ovo bilo jako inspirativno iskustvo, da nastavim još brže, jače, žešće, i da, definitivno druge godine idem opet.
 

Davor Krajcer - Vitez

Počela 19. Kunigunda - Festival mladih kultur, Velenje

$
0
0

Festivalski putopisi Vol. 2 – glava prva


Posle godinu dana ponovo odlazim na sever  da rashladim svoje južnjačke preintenzivne emocije. Inspiracija se zgužvala kao pivska konzerva, pa treba neki novi kalup da se taj lim pretopi u novo kreativno ostvarenje.  U mom velikom, udobnom gradu ima puno prostora za sve ideje, ali uporno se sve što je kvalitetno sabija u sigurne ćoškove, da oscilira na svojoj predoređenoj putanji bez ikakvih raskrsnica. I na svaki pokušaj da se poklopac konzerve malo otvori brzo padne prašina sa niškog asfalta. I tako diše Niš, hiperventilira jug bivše Juge, a vazduha sve manje, smoga sve više. Svako usresređen da odbrani svoj front, a u praznom međuprostoru odzvanjajučas melanholija, čas sevdah, cinizam i dnevnopolitička provokacija. Nišu, odvojenom brdima od Evrope, nagnutom ka Mediteranu još uvek Orijent puše topao vetar u lice.


800 kilometara dalje, severozapadno, strasti su mirnije, ali ne i manje burne, titraju pod drukčijim naelektrisanjem. Velenje, naslonjeno leđima na Balkan, pruža ruke ka Zapadnoj Evropi. Odvija se večiti derbi sa uvek nerešenim rezultatom između neoliberalnog  kapitalizma  i komunizma. Takva ekonomsko-politička napetost obeležava život i rad u zemlji u kojoj hodate čas perfektno uređenim putevima, čas divljim planinskim stazama.

Velenje  je mali grad u geografskom smislu, ali dovoljno veliki da u njemu vlada duhovna atmosfera u kojoj ima mesta za celu SFRJ. Veličina mesta ne meri se kvadratnim metrima i brojem stanovnika, već gustinom telesnih sokova koji su ključni za zdrav krvotok jednog organizma. Ovde ima puno rasada iz svih klimatskih pojaseva nekadašnjeg društva socijalističkoga. I tako ovde već 19 godina svežem vazduhu doprinosi proces fotosinteze koji vrši posebno negovana kultura – Festival mladih Kunigunda. Ove godine (19. – 27. avgusta 2016.) pod sloganom Sestavi Svoje Srce omogućava svima onima raštimovanog pulsa da sinhronizuju boje, ritam i misli na izložbama, koncertima, takmičenjima u uličnim sportovima, eksperimentalnom pozorištu i raznim vrstama performansa. 

Autonomna Republika Kuniginda


Festival je pregurao punoletstvo i sada treba da dokaže da je prošao na ispitu zrelosti. Organizatorska ekipa je ostala manje-više ista, sa pojedinim zamenama na pozicijama i dopunama novih, mladih članova. Čini mi se da su ovogodišnje finalne pripreme prati malo veća nervoza i napetost, a opet, sve se čini skladno i uigrano. Dan pre starta, dolazim u Emce da se uštimujem u priču. Za stolom nekoliko generacija, različitih stilova, dijalekata, jezika i nekako je cela konverzacija bazirana na nacionalnim osnovama. Sedi sa nama Francisko iz Urugvaja, koji tokom festivala ima izložbu u staroj Pekarni. Pita on mene šta radim ovde, a ja pričam o entuzijazmu, nezavisnom novinarstvu, antimaterijalizmu, muzici i strastvenom posećivanju festivala. Ne znam kako da mu objasnim svrhu života u ulozi dežurnog volontera, pa kažem kratko: NOT FOR D MANI, ONLI FOR A TRIP. Neko u nastavku razgovora postavlja pitanje koja je razlika između Paragvaja i Urugvaja. Francisko kaže da je to slična mentalna distanca kao Slovenija i Slovačka. Meni se to  činilo krajnje ironično, kao da se previše smorio od tog pitanja, pa je rešio da nađe efektan odgovor kojim bi ovdašnje ljude poštedeo suvišnih i komplikovanih objašnjenja. Paragvaj i Urugvaj su, tvrde neki koji su malo više šetali kartom Južne Amerike, nebo i zemlja. Kao Makedonija i Grčka. Kao Mađarska i Rumunija. Kao Kazahtan i Kirgistan. I čemu više sva ta poređenja i paralelizmi? Da li bilo kakve linije, pa makar predstavljale znak jednakosti, doprinose shvatanju bilo čega? Francisko se samo nonšalantno smeška kad ga neko u bezazlenoj šali nazove Paragvajcem. Autonomija se ne stvara granicama. 

Mr. Van Punk keeps rollin’



I ove godine skupina Mr. Van Punk, kombi bend, služi svojoj misiji da tik pred festival na neuobičajeni način doprinese celokupnom marketingu. Ovoga puta su napravili malo veći tour - čitav krug po okolnim mestima oko 30 km udaljenih od Velenja. Tako su stanovnici Slovenj Gradeca, Mozirja, Šoštanja, Polzele i još nekih, na inventivan način obavešteni da se u blizini dešava festival kulture mladih. U šali kažem Dejanu Požegaru, koji ima ulogu vozača i tehničara u celoj priči, da za koju godinu možda nabave i avion, jer mislim da se niko nije setio da  pankom iz vazduha bombarduje establišment. Kako god, nema boljeg pogona od panka da doda ubrzanje mašini čiji je jedini mehanizam slobodno kreativno izražavanje. Završna svirka ispred Emce plac-a, po utiscima članova benda, bila je najžešća i najviše posećena.

Samo sam primetila da Slovenci mnogo više vole da aplaudiraju nego da skaču i divljaju.
Možda više vole pozorište?

Ana Nikolić

Tea Break i Potres gosti na koncertu Mad Caddies 26. u Domu Omladine

$
0
0

Dok se cela „čaršija“ već uveliko priprema za kalifornijsku ska-punk žurku godine, MTA Promotion objavljuje još nekoliko lepih vesti za predstojeće gostovanje benda Mad Caddies u  Beogradu.

Posle ne previše mozganja i diskusije, priliku da zasviraju na ovom koncertu i ulepšaju veče svima prisutnima dobili su domaći bendovi Tea Break  i Potres. Prvi su mnoge od nas i uveli u priču „kalifornijskog panka“ i ostali su verni tom zvuku, konstantno unapređujući svoju izvedbu koja je sa sigurnošću na nivou profesionalaca svetskih bendova ove kategorije. Bezmalo, 15 godina svirke i druženja postavili su Tea Break u vrh domaće underground scene. E, a ako već pominjemo godine, još bitniji jubilej, onaj srebrni, ove godine slavi i Potres – svojih 25 godina postojanja! Ovi pank-rokeri ne odustaju od svoje ideje revolucije, od muzičke do one istinski, ljudske i za sobom „vuku“ gomilu fanova koji ih prate od prvog dana svirke. Možemo reći da su neki tadašnji klinci i odrasli uz Potres, pa će ovo veče uz ovaj bend biti još jedan razlog više za masovno okupljanje. Oba benda su stvarno velika imena domaće scene i  sviraju posle dužeg vremena pred beogradskom publikom, te bolju priliku od one da ih čuju uz Mad Caddies, svi ovdašnji ljubitelji pank-roka nisu mogli da traže.   

Mad Caddies se odlučio na povratak u ove krajeve posle sedam godina i pri tom odlučivši da u regionu, uz Srbiju, poseti samo još i Rumuniju i Mađarsku. Očekuje se značajan priliv ljudi iz okolnih zemalja, pa su organizatori beogradskog koncerta obezbedili pogodnost prodaje karata preko Eventima, koji ima svoje ispostave u svim većim gradovima regiona i online prodaju. Cena karte je u pretprodaji 1200RSD, a na vratima će biti 1500RSD. Posebna promocija je organizovana u Žila Šopu, koji su partneri MTA, gde se karte mogu nabaviti po ceni od 1000RSD. 

Koncertni karavan Srbija Rock startovao u Aleksincu

$
0
0
Zajedničkim snagama beogradskih Vračaraca i Aleksinčana 20. avgusta održan je festival  „Srbija rocks“. Ovo je prva u nizu manifestacija na kojoj će poznati bendovi svirati u malim mestima, željnim ovako dobre zabave.

Do nedavno je ovaj festival nosio naziv „Vračar rocks“ ali ove godine festival se  izmešta iz Beograda i prerasta u koncertni karavan „Srbija Rocks“. Idejni vođa ovog projekta je Duško Milojević, vlasnik kultnog  beogradskog kluba Božidarac kome treba odati priznanje za hrabrost, i pre svega na volji da ovakvim koncertima doprinese decentralizaciji  kulture.

Čast da prvi otvore ovaj festival  pripalo je aleksinačkom pank bendu „Trandže“, a zatim je na scenu stupio vlasotinački bend „Balkan Revival“. Nakon njih na scenu se našao kultni  niški  bend  „Novembar“, koji  je i pored svojim 25 godina postojanja i blizine Niša, po prvi put svirao u Aleksincu. Novembar je bio odlična uvertira da se dobro  zagreje publika koja je uprkos olimpiskoj euforiji  ipak solidno ispunila stadion malih sportova  „Taš“ . Bend je kao i uvek bio pun  pozitivne energije, a na repertoaru sve sami hitovi poput „Tako mlad i tako čist“, „Irena“, „Kaži mi" i „Samoća“.


Nakon njih na scenu  je izašao sve popularniji  ska bend „Samostalni  referenti“  koji su nastavili u istom stilu i dodatno raspalili atmosferu koja je već bila usijana pobedom srpskih vaterpolista i osvajanjem  zlatne medalje na olimpijadi. Referentima je te večeri  sve išlo na ruku, a svojim hitovima „ Ja bih da živim“, „Žene i vino“ i „ Život je san“ i bliskim kontaktom sa publikom dokazali su da su prava koncertna atrakcija.

Nakon Referenata došlo je do promene publike u prvim redovima  jer su se umesto muškog pola  u  prvim redovima  „parkirao“  suprotni pol.  Na scenu  je izašao „Ničim Izazvan“, bend  koji nije zaobišao ni jedan značajni  festival  u Srbiji, sa dobro prepoznatljivim hitovima koji se pevaju u glas. Ovaj bend uživa veliku  popularnost  na domaćoj sceni, a svojom muzikom  neodoljivo podseća na  Darka Rundeka. Hitovi poput „Rekla je“, „O tebi“, „Tridesete“ ili „Beskućnik“  bila su prava stvar na pravom mestu. Angažovanje benda bio je pun pogodak organizatora u metu.


Tačno u ponoć na binu je izašala zvezda hip hopa u Srbiji, Marčelo. Ovaj simpatični reperei, pisac, kolumnista i šta sve ne, koga obožava mlađa populacija i koga smatraju glasom generacije, doprineo je da ovo veče bude jedinstveno. Dobro uigrana  mlada ekipa koja prati Marčela, položila je ispit kod svoje generacije koja  je maksimalno ispoštovala  njihov  nastup.

Na kraju sumirajući utiske moram reći da je ovo prava stvar za jedan mali grad. Ideja i akcija je u potpunosti uspela. Nastupili su bendovi koji su  trenutno  aktuelni na  muzičkoj sceni i koji su  prvi put  gostovali   u Aleksincu.  Sledeće nedelje ovaj  muzički  karavan  gostuje u Kovinu. Nadamo se iskreno da će  iduće godine karavan  ponovo doći u naš grad.

Aleksandar Marković Gidra

Sinoć je završen Beogradski festival piva

$
0
0
Poslednje veče Belgrade Beer Festa je, kao i prethodna, bilo poprilično žanrovki šarenoliko.


Različitosti u muzičkom stilu i izvođenju kvalitetno je doprineo Massimo Savić, ličnost koja je sarađivala sa raznovrsnim muzičarima sa naših prostora. Publike je bilo manje nego prethodnih dana i moglo se primetiti da je prenos finala u košarci ovom čoveku zavidnih vokalnih sposobnosti pomalo ukralo šou. Pa ipak, ljubitelji njegove muzike su ga verno pratili kroz muzičku priču koju je pripovedao na sceni.

Bilo je teško prešaltati se sa Massimovih dubokih, umirujućih tonova, na ono što je sledilo. Izgurano u kolicima iz supermarketa, na bini se pojavilo relativno novo ime srpske rep scene. Sajsi MC je za vrlo kratko vreme stigla u centar pažnje. Poštujem i ekscentričnost i ironiju u tekstovima, pa i stil, jer svi mi volimo da slušamo različitu muziku, ali ono sinoć je meni (a i mnogima oko mene) izgledalo kao cirkus. Kao što to kod nas biva, za njenu muziku su "zakačili" veoma mladi ljudi. Kada tako mladi pevaju tekstove Sajsi MC, to izgleda prilično zabrinjavajuće. Sa druge strane, pitam se koliko njih zaista kapira te tekstove. 
Činjenica jeste da je za vreme njenog nastupa u jednom delu publike nastalo opšte ludilo. 


Nakon što je Sajsi otišla sa bine onako kako je i došla - u kolicima za kupovinu - bilo je vreme za malo pank roka uz legendarno ime - Psihomodo Pop. Publika je bila prilično mešovita, od klinaca, do onih koji su Psihomodo pop slušali "u svoje vreme". Striptiz Davora Gobca nismo imali priliku da vidimo, ali zato su mu gimnastički elementi pri skakanju bili bez mane. Publika je uživala u ovom koncertu, skačući sve vreme. Ne treba da čudi da su "Frida", "Ja volim samo sebe", kao i "Nema nje" pokupile najviše simpatija publike i da je amosfera tokom tih pesama bila sjajna. "Kad sam imao 16" je deo publike nostalgično vratila u neka drugačija vremena. Gobac i Psihomodo ekipa su srušili sve veštačke kreacije zvane granice (bilo kog tipa) i pokazali da muzika najbolje spaja ljude.

Ovogodišnji Beer Fest je zatvoren žestoko. Ritam Nereda je uspeo da stvori atmosferu kakvu nisam videla tokom celog festivala. Ujedinjeni, sestre i braća su pevali gromoglasno. Ljudi je bilo daleko manje nego prethodnih dana, a već sa prvim rečima "Daleko putujem" pevanje se čulo kao da je Ušće krcato. Nije potrebno isticati kakva je tek bila atmosfera kada je bend počeo da ređa hit za hitom. Uprkos opomenama obezbeđenja šutke su se tu i tamo stvarale, a grla derala od pevanja. Pet dana raznovrsne svirke završeno je ujedinjeno, glasno, na pankerski način.

Kompletnu galeriju pogledajte na našoj fejsbuk stranici.

txt: Jelena Ostojić
foto: Jovan Mihajlović
Viewing all 9689 articles
Browse latest View live


<script src="https://jsc.adskeeper.com/r/s/rssing.com.1596347.js" async> </script>