Quantcast
Channel: Helly Cherry Web Magazine
Viewing all 9737 articles
Browse latest View live

Buč Kesidi u novom spotu "Kafe aparat"

$
0
0
foto Staša Bukumirović
Najperspektivniji pančevački levoruki rok duo, bend Buč Kesidi, izbacuje spot za singl "Kafe aparat", poslednji sa debi albuma "Posesivno-ospulsivni hospul".

Spot je snimljen u napuštenom pančevačkom Hotelu "Tamiš", koji je tokom proteklog veka bio glavni centar svih trendi zbivanja. U međuvremenu je privatizovan i pušten da propada, ali i dan danas ostaje najzanimljivija građevina u kraju. Snimanje je dozvoljeno zahvaljujući firmi Almex.

Spot su snimile Sofija Modošanov i Ivana Tešić, a montirali Aljoša Dakić i David Mađar.
 

Stig'o ćale (2017)

$
0
0
Polako se približavaju praznici, a kako to obično biva, raste i sva ta novogodišnja groznica i euforija. Samim tim, u ovo doba povećava se i želja za gledanjem nekog finog, porodičnog, božićnog filma. Dosta takvih filmova izlazi u poslednjim mesecima godine, a jedan od njih je i film ''Stig'o ćale 2'', o kome danas pričamo.

‘’Stig’o ćale 2’’ (pogledajte trejler) je najnovija, američka, božićna komedija, i nastavak istoimenog filma iz 2015. godine. Par glavnih glumaca iz prvog dela (Mark Volberg, Vil Ferel, Linda Kardelini) vratili su se kako bi reprizirali svoju rolu i u ovom nastavku, koji je takođe ponovo napisao i režirao Šon Anders. Moram odmah da se ogradim rečima od toga da nisam gledao prvi deo filma o kome sada pričamo i dosta malo sam upoznat sa njim, tako da će moja recenzija da se odnosi isključivo na njegov nastavak i moje viđenje njega. Iako film trenutno ne nailazi na česte pozitivne kritike, veoma dobro stoji u box office-u, sa nešto preko 50 miliona zarađenih dolara.

Za one koji nisu gledali prvi deo, (među kojima sam, kao što rekoh, i ja) biće malo teže da ‘’pohvataju’’ ko je šta kome u filmu. Verujte mi, meni je trebalo dosta vremena! Bred (Ferel) i Dasti (Volberg), sadašnji i bivši suprug Sare (Kardelini), koji su u dobrim odnosima, uprkos situaciji u kojoj se nalaze, odlučili su da svojoj deci naprave najbolji Božić do sada, tako što će svi zajedno da ga proslave. Jedina razlika je što će se proslavi pridružiti i njihovi očevi, Don (Džon Litgou) i Kurt (Mel Gibson), dva potpuno suprotna karaktera. Jedan dosta pričljiv i otvoren, dok je ovaj drugi prilično hladan i sarkastičan. Zajedno će dočekati Božić u kući koju je Kurt (Gibson) rezervisao i iznajmio, koja će i biti centar velikog broja dešavanja u filmu.

Iako se film dešava uoči Božića, glavna okosnica radnje bazira se na odnose unutar ovih porodica, a pre svega, na odnose između jednog oca i očuha, gde mnogi ljudi mogu da se poistovete sa jednom takvom situacijom. Odnos između Breda i Dastija je, uprkos situaciji, sjajan. Dobro se slažu, a hemija koja se oseća između Volberga i Ferela, koju oni donose u svakoj zajedničkoj sceni, utiče pozitivno na publiku i pokazuje da jedan takav odnos može da bude izvodljiv i normalan. Iako je, ruku na srce, u stvarnom životu ta situacija teža, jer ne može se lako ubediti biološki otac da prihvati saradnju sa sadašnjim očuhom svoje dece... Sjajna glumačka ekipa u filmu, od kojih bih izdvajio Mela Gibsona, koji tumači lik Kurta, Dastijevog oca koji pokušava da pokvari odnos između njega i Breda. Stari zavodnik koji je često u prošlosti zapostavljao svoga sina zbog čega sada nema baš najbolji odnos sa njim, dok je sa Donom i Bredom potpuno suprotna situacija. Gibson u ovom filmu glumi ''negativca'' koji se jedino smeje svojim šalama i uživa da gleda kako se neko povređuje. Deca u filmu nisu preterano oduševila svojom glumom. Štaviše, možda će ovo zvučati grubo, ali jedna od devojčica, sa kojom je Dasti imao priličnih problema s' obzirom da joj je očuh, bila je poprilično iritantna u nekim trenucima. Sa druge strane, Džon Litgou je sjajno odigrao ulogu Dona, Bredovog pričljivog i uvek veselog oca.
Atmosfera na momente nije bila dovoljno ''božićna'', pogotovo na početku filma kada nije bilo čak ni snega. Osećaj božićne radosti i ushićena pojavio se tek kada su porodice stigle u iznajmljenu kući i počeli da je ukrašavaju. Takođe ne manjka ni ''akcije'' koju često viđamo u ovakvom i njemu slčnim božićnim filmovima.


Jedna od poslednjih scena kada se film polako ali sigurno pretvarao u mjuzikl nije me uopšte kupila, a ko do sada nije imao prilike da, između ostalih, čuje i Dzona Sinu, koji se takođe pojavljuje u filmu, kako peva, ovde će imati tu mogučnost. Ne kažem da film nije smešan, daleko od toga. Postoji par stvarno dobrih duhovitih scena, samo što i većina nekih takođe deluje isforsirano i prebrzo donešeno kroz dijaloge tako da je nakon njih ostajala samo tišina. Meni lično najsmešiji momenat bila je čitava scena sa grudvanjem.

S obzirom da film traje nešto manje od 100 minuta, što je sasvim dovoljno za jednu ovakvu priču, imao sam osećaj da je trajao dosta duže od toga. Film ima dobru poruku, i uči nas da cenimo i poštujemo ono što trenutno imamo, i da su deca bitnija od nas i za njih se treba boriti i njima treba stvoriti sve uslove za bolji život. Okupite ukućane i prijatelje u ovim danima i sigurno ćete uživati u ovom klasičnom porodičnom filmu, jer on i jeste namenjen porodici i deci, ali za nešto više od toga moraćete da potražite neki drugi, drugačiji film...

Nemanja Veljković

Lomljava ruke, gitare (i poneki vrisak) – Intervju sa Eliom Rigonatom (Kobold, Vicery)

$
0
0
Da ne lamentiram previše, moram reći da je vrlo malo pripadnika mlađe generacije koji se usuđuju da izađu iz svoje zone komfora, vremenom se usavršavaju i istaknu se za kratko vreme. Vizija Elia Rigonata je krenula da se razvija u više bendova thrash/death/speed metal orijentacije, da bi vrhunac dostigao sa istoimenim projektom i death metal projektom Vicery.
Više o sebi i projektima kojima se vrlo aktivno i koncizno bavi, kao i o budućim planovima, reći će nam sam Elio, u intervjuu koji sledi.


Helly Cherry: Kada i kako si počeo da se baviš muzikom i da li gitaru smatraš svojim primarnim instrumentom?
Elio: Moj prvi kontakt sa instrumentom je bio kad sam imao šest godina. Išao sam u muzičku školu prvo na violinu, pa na klavir oko tri godine i odustao jer mi se smučilo. Sa dvanaest godina sam otkrio metal kroz bendove „Nightwish“  i „Disturbed“. Dve godine kasnije sam otkrio „Megadeth“. Ovaj bend me je inspirisao da postanem gitarista i sa petnaest godina sam počeo da sviram sa svojim tada najboljim prijateljem, Nikolom Abramovićem. Gitara mi je daleko bolje ležala od klavira. Obojca smo brzo kapirali instrument jer smo zajedno učili, svirali, pravili prve autorske pesme i bili rivali jedan drugome. Njegov idol je bio Džejms Hetfild a moj Dejv Mustejn. Kad smo prvi put nastupili sa našim bendom „Lethalik“ (danas pod imenom „Kobold“), šokirali smo publiku. Dva klinca za koje niko nije čuo pletu Metaliku i „Megadeth“ 20% brže od originala, a ja sam skidao Dejvove i Polandove solaže u notu. Danas sviram nešto duže od šest godina, skoro godinu dana sam pauzirao zbog brojnih preloma desne ruke. Iako sam u međuvremenu savladao pevanje, bas gitaru, bubanj (na nešto većem nivou od amaterskog) i obnovio pomalo sviranje klavira, gitara će mi uvek biti glavni instrument, jer mi pričinjava najviše zadovoljstva da je sviram.

Helly Cherry: Svirao si u nekoliko mladih i perspektivnih metal bendova, sličnih odrednica: Merciful Angel, Prisoner, Kobold i održavaš dva lična projekta, o kojima ću te pitati detaljno kasnije. Ukoliko imaš još nešto da dodaš, slobodno. Kako si postizao sve to i koja je tvoja uloga u njima? Kakvo je tvoje iskustvo u radu sa svima njima?
Elio: Nažalost nisam mogao da ostanem u svim bendovima. Danas sviram u „Koboldu“, imam solo projekat „Egregor“, i sa devojkom, Ivanom, zajednički projekat „Vicery“. Dakle akcenat je na bendovima i projektima koji su mi najbliskiji.
„Merciful Angel“ je bend kome sam se priključio kao pevač tokom perioda preloma desne ruke. Imao sam već iskustva s pevanjem u „Koboldu“, jer smo tad već imali par svirki kao „power trio“. Priključio sam se bendu nedelju dana pred svirku u Domu omladine, naučio sedam obrada, napisao tekstove za tri pesme sa demo EP-a „Subhuman Hell“ i prvi put ih izneo sa bendom uživo, jer nije bilo vremena na probi. Svirka je bila ludilo. Totalni haos. Sasvim sam zaboravio na slomljenu ruku. Dve nedelje kasnije snimili smo pomenuti demo EP, a reakcija publike je bila neviđena. Usledilo je mnoštvo svirki i pisanje albuma prvenca. Iako sam bio pevač na bini, iza scene sam bio treći gitarista benda. Filip Bužanin, veoma talentovan mladi gitarista i ja smo se savršeno kapirali i nadovezivali dok smo komponovali pesme. Prvi album, već u demo formi, je bez preuveličavanja zvučao kao jedno od najboljih metal izdanja koja će ikad biti objavljena na ovim prostorima. Ali kao i uvek kad se previše mozgova okupi na jednom mestu, došlo je do erupcije. Egoi su se sudarali, zaboravili smo na prijateljstvo i zabavu i na kraju je puklo. Pored rada u svim navedenim bendovima, studirao sam i imao još mnoštvo obaveza, a moja uloga u bendu se pored navedene svodila i na usnimavanje i sređivanje demo snimaka, jer sam jedini baratao hardverom i sofrverom za snimanje, pa sam popustio pod pritiskom drugih članova benda. Napustio sam bend ali sam pristao na jednu poslednju svirku, gde sam na bini na najgori način ispoljio svoje nezadovoljstvo, predstavivši bend u lošem svetlu. Žao mi je zbog toga, ali tad nisam mogao da kontrolišem postupke. Moje članstvo se završilo uz svađu i mržnju. Sve do skoro nisam prevazišao negativna osećanja. Trenutno nemam ništa protiv ljudi u bendu i ponekad bih voleo da popričam sa članovima (osim Mateje s kojim nikad nisam imao problema i uvek smo u kontaktu) i da zajedno zaboravimo na sve detinjaste konflikte uz neku dobru staru bleju. Ne znam koje planove „Merciful Angel“ ima za budućnost, ali po prvi put posle dugo vremena im želim sve najbolje.
„Prisoner“ je bend koji je nastao kad i „Kobold“, tada su se zvali „Grob“, a mi „Lethalik“. Kad su gitarista i bubnjar napustili „Prisoner“, ponudio sam se da sviram. Svirao sam par svirki s bendom i napisao par pesama koje će se možda jednog dana naći na nekom budućem albumu, ali sam na kraju morao da ih napustim.. Iz Prisonera sam izašao pod mirnim okolnostima, dan pošto sam ponovo slomio desnu ruku. Shvatio sam da sam sebi postavljam nogu svaki put kad se upustim u previše ambicija istovremeno.
„Kobold“ je kao što sam rekao moj prvi bend ikada, koji sam osnovao sa Nikolom Abramovićem. Kad je Nikola napustio bend 2016. godine, „Kobold“ je zvanično postao „power trio“, a ja sam preuzeo vokale, pored solo gitare. „Kobold“ je bend koji se može okarakterisati kao „thrash metal“, ali tu ima još mnogo toga. Bend trenutno promoviše svoj prvi album, ujedno i treće izdanje, „Death Parade“ po Srbiji, a paralelno se radi i na drugom izdanju. Sergej i Savo su ubedljivo dva najbolja čoveka koja sam ikada imao u bilo kom bendu. Prenaslušani muzike i apsolutni sluhisti sa osećajem za ritam koji kapiraju cele pesme posle samo jednog slušanja. U usponu smo već godinu dana i ne vidim tome kraj.
„Egregor“ je moj solo projekat, koncipiran 2013. godine, kad sam napravio par pesama koje se nisu uklapale u „Lethalik“. To su bile pesme „Rise“ i „The Cult“ koja se kasnije našla na „Vicery“ EP-u. Broj pesama koje se nisu uklapale se nagomilavao i uskoro je nastao „Egregor I“, album prepun sirove emocije koja se samo može postići posle mračnog iskustva. To je za mene bio prelom i operacija ruke, kao i period oporavka od godinu dana. Znao sam da posle albuma „Egregor I“ neću moći da prevaziđem tu atmosferu koju sam stvorio, pa sam se odlučio za daleko svetliji pristup na drugom albumu, jer je najbitnije uvek biti iskren. Ljudi koji u svoju muziku unose lažnu emociju i bave se tematikom koja ih uopšte ne dotiče nikad ne mogu daleko da doguraju.

Helly Cherry: Kakvi su ti utisci sa snimanja Egregora I i II, s obzirom da si kompletan autor i da si sam sve radio od početka do kraja? Koliko je dugo trajalo sve to i na koje si prepreke nailazio? Ako smem da primetim, retko se koji muzičar usudi da se osloni samo na svoje resurse i umeće (kao npr., Prince, Mike Oldfield...), ali se čini da si (i) ti to učinio sa lakoćom.
Elio: Ljubitelj sam snimanja u kućnoj atmosferi. „Line 6 UX1“, jedan „Shure SM57“, jak kompjuter, gitara, bas i Kirk Hametova „wah“ pedala, to je sve čime sam raspolagao tokom snimanja oba izdanja. Prednosti snimanja u ovakvim uslovima su te što nemam ograničeno vreme, pa mogu da radim i po sedam sati bez prestanka. „Egregor I“ sam instrumentalno snimio za jedan dan, i vokale za dva dana. „Egregor II“ je bio komplikovaniji, pa sam ga snimao nedelju dana instrumentalno i još nedelju dana vokalno. Kod prvog albuma sam imao problem jer sam jedva išta znao o muzičkoj produkciji, pa sam taj deo posla morao da prepustim nekome drugom. Kod „Egregor II“ albuma sam odlučio da naučim da produciram, pa su miks i master ovog albuma trajali tri meseca. Na njemu sam sve isprobavao i učio, a mojoj skromnoj kolekciji studijske opreme su se priključile jedne „Beyerdynamic DT 770 PRO 250ohm“,  studijske slušalice. Mnogo je truda i vremena uloženo u ove albuma i možda zvuči smešno, ali najlakše je bilo pravljenje pesama. Tehničke stvari su ono što je zahtevalo znanje i mnogo vremena.

Helly Cherry: Recenzije oba albuma su bile i više nego povoljne, ali je reakcija pojedinaca na Egregor II bila da im je zasmetala šarenolikost i spektar žanrova koje si "potkačio" i samim tim opravdao avangardnost i inovativnost celog projekta. Koje je tvoje mišljenje o tome?
Elio: Jedna pametna osoba je rekla: „Ne može kukuruz suditi o složenosti sarme“. Nisam hteo da napravim još jedan melodeath album. Hteo sam nešto novo i drugačije od bilo čega ikad napravljenog. Žao mi je što će ovaj album verovatno ostati nezapažen, ali „Egregor“ prvenstveno postoji zbog mene i ja sam taj koji primarno treba da bude zadovoljan time što napravi. Ljudima smeta promena, ali kad radiš istu stvar u nedogled kao „Slayer“, „AC/DC“ ili „Motorhead“, onda im smeta što je sve isto. Meni ne smeta ni jedno ni drugo. Muzičar najbolje zna kako njegova muzika treba da zvuči, a glupi ljudi će uvek naći razlog zašto im nešto smeta.

Helly Cherry: Slobodno pretpostavljam da privatno ne slušaš "samo metal". Otkrij nam svoje muzičke uzore i eventualno, koji "nemetalni" albumi utiču na tvoje umetničke napore?
Elio: Album „Sgùrr“, mađarskog solo projekta „Thy Catafalque“ je „nemetal“  izdanje koje je ostavilo najveći utisak na mene. Snažno je uticao na „Egregor II“ i oba predstojeća „Vicery“ albuma. Neki od albuma koji me trenutno inspirišu su „Memento Collider“ od „Virusa“, „Iztok“ od „Voyvode“, „Written In Waters“ od „Ved Buens Ende“ i „Shotgunz In Hell“ od „Dope D.O.D.“. Od post panka i progresivnog roka do hardkor repa i nečega što podseća na „rejv metal“. Ne postoje pravila. Trenutno takođe pravim komponujem pod snažnim uticajem elektronske muzike, a neki od podžanrova iz kojih vučem inspiraciju su „drum & bass“, „hardstyle“, „rawstyle“, „acid trance“, „melbourne shuffle“ i razni drugi.

Helly Cherry: Pričaj malo o projektu Vicery, koji uključuje i tvoju "bolju polovinu" (šala oženjenih ljudi, ne zameri ;)). Kako ste došli na tu ideju i kako je tekao kreativni proces prilikom snimanja vašeg za sada jedinog EP-a? Nije retkost da partneri ili supružnici udruže snage, ali vi ste zapravo i jedini u vašoj generaciji i domaćoj sceni, što je za pohvalu i divljenje! Nadam se da se nećete zaustaviti tu.
Elio: „Vicery“ je nastao sredinom 2016. godine. Prvo je trebao da bude „speed metal“ bend sa vokalima na foru „The Runnaways“-a. Napisao sam jednu pesmu, Ivana tekst i snimili smo je, ali se Ivani nije svidelo kako sve to zvuči na kraju. Kasnije je otkrila bend „Jinjer“ sa frontmenkom Tatjanom koja ju je fascinirala i inspirisala da „Vicery“ postane „death metal“ bend. Naučila je zverski da „growluje“ u vrlo kratkom periodu. Pored jedne stare pesme, napravio sam još dve, Ivana napisala tekstove i bukvalno smo za jedan ceo dan, snimili EP i poslali ga na miksanje. Sada kad se osvrnemo sve smo to prebrzo zapakovali kao finalni produkt i iako se drugima EP sviđa po svakom pitanju i čak nam je doneo i ruskog izdavača „Narcoleptica Productions“, mi ga tretiramo kao demo snimak. Sve tri pesme će se naći presnimljene na prvom albumu kao bonus trake. Trenutno radimo na dva albuma odjednom. Svi instrumenti su snimljeni i preliminarni miks je gotov, a u procesu je snimanje vokala. Ovaj put je i Ivana doprinela pisanju rifova. Iako nije neki svirač, ideje su joj fantastične i unikatne, pa su od rifova koje je napisala sačinjene neke od najboljih pesama.

Helly Cherry: Ovo svakog pitam i neizbežno je, pošto pišeš i tekstove: koji su ti književni uzori i koji je tvoj izbor literature?
Elio: Uvek pišem svoje priče kroz pesme, nasuprot „prepevavanju“ knjiga. Ne kapiram kako neki bendovi misle i dalje da je dobra ideja prepevati Orvelovu „1984.“ ili Hakslijev „Vrli novi svet“. Odaju utisak da su to jedine dve knjige koje su pročitali u životu iako to možda nije slučaj. Oba pisca su napisali bolje knjige. Samo sam jedan tekst do sad napisao pod uticajem knjige, za jednu predstojeću pesmu „Vicerya“. Ta knjiga je „Alisa u zemlji čuda“, Luisa Kerola.
Dva autora od kojih sam pročitao skoro sve što su ikad napisali, više puta su Čarls Bukovski i Džon Fante. Jedna od omiljenih knjiga ikad mi je „Zločin i kazna“ od Dostojevskog, a najviše volim da čitam kratke priče i modernu poeziju, pogotovu japanskih pesnika. Tokom prošlih godinu dana doduše maltene isključivo čitam o drevnim religijama sveta, istoriji, običajima i narodima. I dalje nađem vremena za poneku zajebantsku knjigu poput „Šta se zbilo u Osaki“, ako se dobro sećam imena. Volim da čitam izmišljene priče. Romani su gotovo uvek ispunjeni ličnim osećanjima autora, koja se prenose na čitaoca, a ponekad nisam raspoložen za to. Dovoljno nestvarnih stvari mi se već dešava u životu. Kad bih napisao knjigu, ne bi mi niko poverovao.

Helly Cherry: Koje je tvoje iskustvo sa fanzinima, da li pratiš neki, i šta uopšteno misliš o (DIY) izdavaštvu?
Elio: Uglavnom pozitivno. Verujem da su fanzini poslednja prava medijska podrška koju mi kao metal autori možemo da dobijemo u ovom momentu, jer vest pročitana na fanzinu uliva dozu autoriteta i poštovanje kod publike. Doduše voleo bih kad bi se većina fanzina prvenstveno bavila svojom scenom, pogotovu onim nevidljivim delom scene, umesto što kopiraju članke sa sajtova „Blabbermouth“ i „Metalsucks“. Neki autori fanzina takođe zloupotrebljavaju pomenuti autoritet i postavljaju se iznad muzičara, bez kojih ne bi postojali jer ne bi imali o čemu da pišu. Imam veliko poštovanje prema autorima fanzina, ali samo dok se odnose sa istim poštovanjem i suzdržano prema ljudima o kojima pišu. Previše subjektivnom mišljenju nije mesto u članku, a neki portali su se danas sveli maltene isključivo na to, ne samo kod nas, već i u inostranstvu. Nerado priznajem da sam imao par krajnje negativnih iskustava sa jednim domaćim fanzinom i žao mi je što takvi ljudi diktiraju našom scenom.

Helly Cherry: Tvoje mišljenje o srpskoj i regionalnoj sceni (u bilo kom muzičkom vidu)? Da li smatraš sebe delom iste?
Elio: Previše umišljenih, uštogljenih, oholih, dosadnih i ne previše inteligentnih ljudi. Samo gledaju kako da te spuste i uvrede, čim ih nekako ugrozi tvoj uspeh, ma koliko mali on bio. Sve im smeta, verovatno im i ovaj intervju smeta dok ga čitaju i trude se da nađu nešto čemu bi se podsmevali. Čak se i neki članovi „stare garde“ ponašaju kao deca u osnovnoj školi, sve puca od kompleksa, jezivo. Kad bi toliko pažnje posvetili muzici možda bi i bilo nešto od naše scene. Primećujem takođe da nema razlike između muzičara i fanova, ni po ponašanju ni po imidžu. Rok muzičar ne treba da bude samo svirač, već osoba na koju će se klinci s dugim kosama u crnim majcama ugledati. Kako bi istinski postao rok muzičar, čovek mora da se odnosi prema sebi uz krajnje samopoštovanje, mora biti rečit i samouvereni mora da se ističe na ukusan način. Tvoja priča je podjednako bitna kao muzika koju stvaraš. Kompleksi, nihilizam i previše ironičan odnos prema životu su samo neki od mentalnih problema koji koče muzičare na našoj sceni, a i fanove koji sve teže uživaju u muzici koja im se nudi.
Od stranaca sam do sada dobio ogromnu podršku, uzevši u obzir koliko sam neprimetan na globalnom planu. Kupuju mi CD-ove i digitalna izdanja, šire moju muziku, zovu me na chat-room intervjue i još mnogo toga. Internet je moja scena.

Helly Cherry: Tvoji planovi za budućnost? Možeš da pomeneš i aktuelne novosti oko bendova u kojima se krećeš, nije na odmet.
Elio: Završetak promocije albuma „Death Parade“, pisanje drugog albuma za „Kobold“, završetak snimanja i objavljivanje oba „Vicery“ albuma, kao i završetak „Egregor“ triologije. Dalje ću nastaviti da guram „Vicery“ sa Ivanom i „Kobold“ sa Savom i Sergejem, a sve ideje koje bi mogle da čine potencijalni „Egregor IV“ će lako naći svoje mesto u ova dva benda.

Intervju pripremio: Desya Lovorov

True Fang Academy - Vampirska parodija

$
0
0

Prošlo je točno godinu dana od fantastičnog i urnebesnog kratkog filma ‘True Fang’ kojeg je izbacila Weksflickova domaća radionica. Ekipa je započela novi projekt pod nazivom ‘True Fang Academy’. To je svojevrsni nastavak originalnog filma koji će se pretvoriti u humoristični serijal.

Scenarij potpisuju Domagoj Mrkonjić i Vedran Marjanović Wekster, koji je ujedno redatelj i montažer. Snimatelj je Ivan Majić, dok su autori glazbe Mario Majkić i Filip Lacković. Glumci su: Domagoj Mrkonjić (Petar) i Tvrtko Štajcer (Warren). Weksflick ekipu još čine šminkerica Sanja Maritnović Marjanovć i Ivan Košćak koji je zadužen za obradu i postprodukciju tona.


(Inverzija)

Yaotl Mictlan - Astečka black metal banda

$
0
0
Već je postalo nepisano pravilo da koncerti koji se održavaju tokom radne nedelje u požarevačkom klubu KB budu veoma loše posećeni. Sinoćnjem datumu (12.12.2017.) je pridodata još jedna dvanaestica, a koja označava ukupan broj prodatih karata. Utehu bismo mogli naći u činjenici da je situacija gotovo istovetna u svakom svetskom budžaku u kome nastupi neki gotovo nepoznati bend. No, šta je – tu je: dobro je dok se nešto dešava.


Bukvalno do dan pre svirku nisam bio siguran da li ću uopšte ići, a kamoli pisati o njoj. No, s obzirom da su se prethodni planovi izjalovili, nastup meksičko-američkog benda Yaotl Mictlan je došao kao kec na deset. Ova zanimljiva četvorka je tačno u 23:00 krenula sa svojim nastupom koji je sasvim pristojno zvučao. Mogle su se odraditi još neke korekcije tokom tonske probe, ali kao da je to uopšte i bilo bitno u gotovo sablasno praznom klubu. U pitanju je čistokrvno sirov i brz blek metal sa (za moj ukus) previše kreštavim vokalom, ali daleko od lošeg i sa povremenim kompleksnijim deonicama. Interesantno je da nemaju basistu, već su pored bubnjara tu trojica gitarista: dvojica sa šestožičanom i jedan sa osmožičanom gitarom.

Ne pada mi na pamet nijedan bend sa kojim bih ih stilski uporedio, mada je to i nebitno pošto zvuče kao gro drugih blekerskih hordi, te je svaka komparacija suvišna. Iskren da budem, ono što sviraju sam obožavao pre nekih 17-18 godina, kada sam tek otkrivao čari najcrnjeg metal žanra. Danas je to posve drugačija priča i teško da bih izdržao da preslušam ceo album nekog sličnog izvođača. Ruku na srce, prijalo mi je ono što sam sinoć čuo: hladna i oštra muzika muzika se odlično slaže sa hladnim pivom.

Očigledno je da su uigrani što se performansa tiče: iako su mahom potpuno statični, aktivni su taman toliko da ne smore publiku. Znam da poslednja rečenica deluje pomalo konfuzno, ali s obzirom šta sviraju teško da se može zamisliti neka fešta na bini. Vizuelno više podsećaju na pripadnike latino bandi, pošto nose dukseve sa kapuljačama i marame preko donjih delova lica, što je nekako kul. Kada na to dodate njihove proastečke tekstove i banere/toteme sa slikama paganskih bogova, cela slika o njima deluje još zanimljivije.

Posle punih 45 minuta su završili sa svojim setom, zahvalili se malobrojnim posetiocima koji su ih pošteno nagrađivali aplauzima posle svake numere. Nakon toga sam se malo ispričao sa njima i mogu reći da su veoma prijatni sagovornici, i te kako raspoloženi za čavrljanje. I sami priznaju da su se gotovo navikli na nastupe pred malim brojem ljudi, te da su prihvatili da je stanje takvo kakvo je.

Antonio Jovanović

Ninđa protiv babe

Bezvlašće zlobe same - recenzija albuma "Anarchia Diaboli" benda Bethor

$
0
0
Godina: 2017
Izdavač: MINER Recordings
Žanr: black metal

Žanrovi ekstremne muzike često trpe pokude i optužbe da im "manjka" originalnosti, pogotovo kada se radi o srpskim bendovima, iako je sam žanr već prošao dva talasa - i uz pretpostavku da je sve "već rečeno". Black metal, kao veoma specifičan podžanr je posebno na meti, jer, zaboga (da ironija bude veća), to mogu slušati samo satanisti i ludaci. Negde i neko se grdno vara, ako i pomisli da je black isključivo verziran za 'metalce'!

Srećom, postoje srpski BM bendovi, koji svojim kvalitetom i upornošću, kao i prepoznatljivošću, odolevaju zubu vremena i koji će pleniti pažnju i onima koji nisu vični neprestanom slušanju isključivo određenog žanra (uzeću sebe za primer, ne zamerite). Nosioci baklje su Bethor, uz The Stone, kao pripadnici starije generacije. Ovog puta, Bethor se obratio vernoj publici albumom "Anarchia Diaboli".

Neću zalaziti u ideološku podlogu pesama, niti me interesuje, istini za volju (i bez ljutnje) - činjenica je da je ovo vrlo dinamičan album iza kojeg stoji jak koncept. Samim tim, uspeo je da ponudi nešto "svežije" u odnosu na druge black metal albume koje sam imao prilike da čujem ove godine. Da se odmah razumemo, Bethor nije ponudio ništa inovativno u opštem smislu, što ne mora značiti da je to loše - naprotiv, ovaj album mi je držao punu pažnju za razliku od izvikanih bendova koji se reklamiraju punom parom, i hvale se brutalnošću - a iza njih ostaju samo razočaranje i monotonija. Imajući u vidu neke ranije pesme koje su bile više grind/black orijentisane, sa DIY produkcijom, po albumu “Anarchia Diaboli” se vidi da je u njega uloženo truda i želja za promenom, što je za svaku pohvalu.

Ono što me neobično privuklo isprva jeste kombinacija reči "bezvlašće" i "vražje", jer prividnu tapiju na korišćenje reči 'anarhija' imaju isključivo punk/hardcore bendovi, reklo bi se. Energija celog albuma je ispresecana sa dva (ili tri) intro-a (pre bih rekao jednim introom i dva intermecoa) u prvoj polovini albuma, dok je sama srž albuma kvalitetni (na momente symphonic) black kakav se i očekuje od veličine kao što je Bethor.
Da ne ostane samo da je sve samo "nabacani skup" blast beat-ova i sirovosti, tu su i synth deonice, koje su doprinele već odličnoj atmosferi, i mene lično podsetile na Windir, koji mi je jedan od omiljenih bendova.

Što se lirike tiče, ovog puta nisam zalazio dublje u analizu, a ono što sam čuo ne izlazi iz standardnog diskursa black metala, otrovne kritike i (što da ne) ismevanje hrišćanstva, otvorene mizantropije i mržnje prema ovom nesavršenom svetu.

Možda će mi istinski ljubitelji lika i dela Bethora, kao i celokupnog black metal pokreta zameriti (nije me mnogo briga, nego sam fin i kulturan čovek), ali moram napomenuti da je album "Anarchia Diaboli" odličan i za - vežbanje!
Šalu na stranu, ovo je veoma ozbiljan uradak, svirački potkovan, sa dostatnom dozom dinamičnosti, koja se često zanemaruje, a ona je u stvari jedan od razloga zašto preporučujem "vražje bezvlašće".

Piše: LAURUS ATRA

Žen novim spotom nude ohrabrenje

$
0
0

Nedugo nakon izlazka novog, trečeg albuma 'Sunčani ljudi' (Moonlee Records, Vox Project, Unrecords) ŽEN predstavljaju već drugi single i videospot za pjesmu 'Pusti me da hodam', koji je danas objavljen na YouTube.

Videospot je režirao i montirao Damir Janeček, prodorni režiser, scenarist, kino i festivalski selektor, filmski kritičar, novinar, montažer i snimatelj, koji je za svoje fimske radove dobio različita međunarodna priznanja. Direktori fotografije su Samill Akkilic i Srđan Šarić. U spotu so korišteni i kadrovi stvarani za film Samilla Akkilica o Zlatku Lemutu, koji je kao mlad skakanjem u pličak ozlijedio kralježnicu te postao nepokretan.

Režiser spota uz to nadodaje:
"Glavni akter spota je Zlatko Zlaja, moj veliki prijatelj iz Bosne. Kroz pjesmu ‘Pusti me da hodam’, zvukom, te kroz vizualno u kojem je Zlaja želio sam prikazati, kako niti jedna prepreka, niti jedan problem, niti jedno napuštanje, niti jedno razočarenje u ljude život, svijet, društvo ne treba da nas zakoči i učini drugačijim od onoga kakvi smo. Jer sve možemo s onim što upravo trenutno imamo. Jer imamo sve. Samo to trebamo početi cijeniti. I prestati kukati. Život je dobar, sladak i lijep. Nadam se da će ova pjesma donijeti emociju do gledatelja i slušatelja te ohrabriti mnoge čije je samopouzdanje možda poljuljano. Glavu gore. Idemo dalje. Volite se ljudožderi, što bi rekao Toma Bebić. Peace.”


I Revolver ponekad promaši: Code Orange - Forever

$
0
0
Teško da bih i preslušao ovaj album da u članku REVOLVER magazina nisam pročitao da je proglašen za album godine. Niti je toliko nov (ima već 10 meseci kako je izašao, a kojim tempom izlaze izdanja koja me interesuju trebalo bi mi tri života da sve preslušam), niti je sludge/hardcore moj omiljeni žanr. Opet, ako ljudi kažu da je toliko dobar, rekoh, hajde da proverim.

Ljudi su iz Pitsburga, nastali su 2008. godine. Ovo im je treći album, prva dva su izdali pod imenom Code Orange Kids. Liče na Converge, to mi je bio prvi utisak. Dobro, šta dalje? Red masnih sludge riffova, malo industrial noise-a, growl i scream vokala...I puno besa. Ovo je jedan besan album, što nikako nije mana. Volim kad bend pokaže emociju. A to što liče na Converge, mislite da je slučajno? Ništa na ovom svetu nije slučajno. Bend se nalazi na etiketi Deathwish Inc, frontmena baš Converge, a produkciju im je radio još jedan član pominjanog benda, gitarista Kurt Ballou.

Ovaj album bi teško ušao i na Top 20 moje privatne Top liste, ali to nipošto ne znači da je loš. Jednostavno, ne preferiram toliko ovaj zvuk. Ipak, vrlo je kvalitetno odsviran, otpevan i produciran, a raznovrsnost benda koji se ogleda u prilično različitih 11 pesama koje su stale u cirka 35 minuta garantuje da vam preslušavanje ovog izdanja ni u jednom trenutku neće biti dosadno.

Zoran Popnovakov

E-Play promovisao spot-singl na drugačiji način

$
0
0
foto: Bojana Janjić
Domaći bend je napravio nesvakidašnju odluku - premijeru pesme su prepustili radio stanicama, pa tek onda internetu

E-play je objavio novi singl "Srešćemo se neki drugi put" koji je ujedno i najava njihovog petog studijskog albuma. Nakon radijske promocije, bend je odlučio da svoju publiku obraduje i spotom. Direktor fotografije i režiser je veoma talentovani Luka Trajković, asistent režije - NIkola Polić, montažer - Bojan Dmitrašinović, scenograf - Nađa Trajković, a kao glavni glumac pojavljuje se Mladen Vuković.

"Jedan deo spota snimljen je u Beogradu, a drugi deo u carinskoj zoni u Sremskoj Mitrovici i hvala svim zaposlenima u carini koji su bili sa nama tog dana. Kako je snimanje bilo u svitanje, znam da im nije bilo lako da ustanu u 3 sata ujutru i dođu na radno mesto pre radnog vremena. Na snimanju smo se prilično smrzli, ali smo hteli da dobijemo to prirodno sivilo i plavetnilo koje je zamislio naš snimatelj Luka Trajković", izjavila je Maja Cvetković povodom novog spota.

Pesma “Srešćemo se neki drugi put” je snimana u studiju “Siena”, a audio produkciju potpisuje Voja Aralica. Upravo zbog velikog zadovoljstva kako je pesma ispala u studiju, bend je prioritet dao radijskoj promociji što u današnje vreme i nije redovna pojava.

"Namerno smo malo odložili emitovanje spota na internetu i bilo nam je baš zanimljivo da pratimo fanove koji su bili zbunjneni našom kampanjom da želimo da oživimo radio i da se singl prvo zavrti na radio i tv stanicama. Ispalo je super, pošto su nam ljudi stalno pisali i komentarima nije bilo kraja. Ljudi su prosto naviki da jednim klikom dodju do svega što ih zanima. Mi smo ih ovim potezom pozitivno zbunili - morali su da prate određene radijske i TV emisije", dodala je Maja.

U tri runde sa Repetitorom – Prva runda: Kvaka 22

$
0
0
Proslavljeni beogradski trio „Repetitor“ sinoć je započeo svoju trodnevnu beogradsku turneju, a karte za ovu svirku bile su rasprodate još prošle nedelje. Ako ste i vi bili neko od onih sto ljudi koji su nabavili ulaznicu na vreme, znate da ste prisustvovali istorijskom trenutku, neponovljivom koncertnom događaju, rokenrol eksploziji koja je raznela dnevnu sobu „Kvake 22“. Ako niste, teško je da vam bilo koji tekst prenese i delić atmosfere, jedino ako biste ove reči čitali urlajući, dok sa zvučnika pršti „Devojke idu u Minhen“, a radni sto polako guta plamen, a čak ni tada ne biste bili blizu onog osećaja koji je doživela publika, jer ovo je bila jedna od onih svirki po kojima ćemo pamtiti 2017. godinu. 
 
foto: HC arhiv
Žurka je počela oko pola 11 nastupom benda „Johanbrauer“, tročlanog sastava na čijem sam fb profilu, u jednoj objavi, pročitao da su ideju da naprave bend dobili baš na nekom koncertu „Repetitora“. Iako su relativno nepoznat bend, na početku karijere, sinoć su opravdali očekivanja i u svojih pola sata svirke pokazali su da u budućnosti možemo puno da očekujemo od njih. Sa obzirom na to da nikada nisam čuo nijednu njihovu stvar, prijatno me je iznenadilo kako su gradili nastup, od energičnog početka sa ritmičkim stajkama u prelazima, do brzih vožnji tokom kojih su se desile prve šutke na tepihu dnevne sobe. Prostor je već tada bio prilično popunjen tako da sam stajao ispred gitariste Marka Obradoviča, fasciniran sajber pank izgledom njegove gitare i načinom na koji bi odlepio u gruvanju. Između njih trojice je kružila jaka energija, a basista Pavle Dimitrijević i bubnjar Aleksandar Tančić su pravili gruv koji se nije zaustavljao, gurajući slušaoce u pokret, čak i u sporijim pesmama. Njihova polučasovna svirka je bila odlično zagrejavanje pred glavni bend, toliko mi je bilo dobro da sam se iznenadio što su završili.

Iako se za ovu turneju pripremam nedeljama unapred, ipak nisam očekivao takav udarac. Već prva pesma me je bacila na parket, umalo da to bude nokdaun, jer Kvaka 22 je gorela, Boris Vlastelica je pevao „ovog puta biću bolji“, a publika se gurala da nađe svoje mesto pred bendom. Bilo je nategnuto ko je tu luđi, da li sto ljudi koji skaču u istom ritmu ili njih troje koji su sa punom snagom vezivali pesme jednu za drugom. Vlastelica je, u jednoj od retkih pauza, napomenuo da je na ulazu u klub postavljena kutija za donacije ljudima koji su izbačeni na ulicu u izvršiteljskim akcijama, kao i za pravnu pomoć ljudima koji su učestvovali u blokadama, čime je ceo događaj dobio još jednu angažovanu dimenziju. Na tu priču se savršeno nadovezala pesma „Jataci“, a odatle su se samo vezivale brze stvari i rokanja u kojima se publika ponašala kao jedan organizam sačinjen od sto i kusur tela koja se pokreću u istom gruvu. Trebalo je da budete u toj gužvi da biste osetili kako vas inercija vuče sa jedne na drugu stranu sobe, bez ikakvog rizika da ćete pasti, jer su svuda oko vas bili drugi ljudi, opčinjeni zvukom koliko i vi.

Pokušao sam da iz centra ispratim celu svirku, ali već na pola runde sam bio pred kolapsom, pa sam se pitao odakle im snaga da guraju ceo nastup i da pevaju punim plućima. Nije ni čudo što su se do kraja nastupa poskidali, kao i veći deo publike. Srećom, Kvaka 22 je takav prostor da vam daje mogućnost da napravite pauzu za pljugu zavaljeni u fotelju neke od soba sa strane ili da izađete na stepenište i udahnete hladan decembarski vazduh. Provukao sam se do bočne sobe iz koje sam virio u dnevnu, gde se dešavala svirka. Bilo je interesantno slušati i gledati koncert iz te perspektive, skoro u istoj liniji sa bendom, okrenuti ka publici. Odatle ste jasno mogli da vidite kako ljudi upadaju na scenu, kako je svaka šutka potencijalna opasnost da neko uleti u bubanj, a da ne pominjem cipele koje su im gazile po kablovima. Očekivao sam da će preseći svirku „Crvenom“, makar da smire istransiranu publiku iz koje su izletale patike i duksevi, ali nije bilo nijedne sporije pesme, čak ni malo lakšeg tempa, već je do samog kraja rokanje bilo neprestano.

Tek tokom bisa sam se vratio u gužvu, tela su isijavala takvu toplotu da je cela Kvaka mogla da se greje mesecima na toj energiji. „Repetitor“ je odsvirao još dve-tri pesme, a ona završnica će mi ostati u pamćenju kao jedna od najrokerskijih scena iz mog iskustva. Na samom kraju svirke, nakon brojnih tehničkih problema sa gitarom, Vlastelica je otresao svoj instrument o zemlju i sa takvim besom napucao indijaner, da bi otišao sa scene skoro razvalivši vrata bekstejdža. Bila je to jedna od onih istinskih scena u kojima vidite da je nekom prekipelo od besa, adrenalina i kreativnog ludila.

Ako želite da uhvatite jedan deo ove trodnevne turneje, mislim da karata ima još samo u „Festu“, a ako biste voleli da i sami doživite neku manifestaciju u ovom prostoru, pridružite se akcijama za „Kvaku 22“, već od nedelje možete da donirate novac na koncertu grupe „Ti“. Izgleda da je i ovaj prostor, kao i sve dobre stvari u ovoj zemlji, u opasnosti od nestanka, pa iskoristite priliku da uzmete jedan njegov deo za sebe.

Javljam vam sutra kako je prošla druga runda u Elektropioniru. 

Andrea Kane

Onaj Dječak (ex-Dječak iz vode): "Zbogom EKV-u i očima boje meda, krivim interpretacijama i asocijacijama"

$
0
0

Onaj Dječak ili Edin Džambić bosanski je autor je poznat po svojoj neiscrpnoj kreativnosti koja svaku misao i sliku lakoćom pretvara u pjesmu, suvereno se krećući od oporih in-your-face komentara društvenih i političkih (ne)prilika, preko duhovitih dosjetki obojanih specifičnim bosanskim humorom i sarkazmom koji svaku ideologiju baca na pod, sve do intimističkih glazbenih zapisa. Iza sebe ima već više stotina pjesama koje nastaju u gotovo dnevnom ritmu čineći jedinstvenu glazbeno-pjesničku kronologiju vremena u kojem živimo, a do sada su zabilježene na devet objavljenih albuma, te na uskoro izlazećem desetom pod nazivom „Začarano selo“. Muzika Onog Dječaka dekonstrukcija je svega poznatog, stilski i vrijednosno neopterećena post-rock glazba s upisima vlastite povijesti i iskustva djeteta poslijeratnog Balkana, dječaka koji je rat i raspad bivše države promatrao s velikim očima, a danas čovjeka koji nosi svo naslijeđe svojih predaka i beskompromisno ga suočava s aktualnim apsurdima ovih prostora. 

Dojmljivim koncertnim nastupima Onaj Dječak publici prezentira svoje stvaralaštvo u širokom dijapazonu emocija i oblika: od sarkazma do smijeha, od društvene kritike do ogoljavanja intime, od storytellinga do glazbenih minijatura. Suvereno se poigravajući glazbom i glazbenim žanrovima, u ovoj post-rock dekonstrukcijskoj priči i aranžmanima prilagođenima izvedbi uživo, Onaj Dječak minimalističkim pristupom pokazuje jedno od svojih mnogobrojnih autorskih lica, ne ostavljajući publiku ravnodušnom. 

Bend je osnovan 2009. u Brčkom (BiH), a od 2014. djeluje u Zagrebu (HR), kao duo u kojem nastupaju Edin Džambić i Ljubica Anđelković Džambić. U 2017. bend mijenja ime iz Dječak iz Vode u Onaj Dječak. 

O samoj promeni imena Edin je na svojoj stranici napisao: "Zbogom EKV-u i očima boje meda, krivim interpretacijama i asocijacijama. Ma koliko se posljednjih godina trudio pokazati da je ime 'Dječak iz Vode' osobna priča jednog dječaka o odrastanju uz sedam jezera i nešto sasvim drugo, nije mi uspjelo. Većina intervjua i gotovo svaki susret na svirkama i dalje počinje pitanjem o uzorima i Milanu Mladenoviću, čak ni pisci rock enciklopedija ne potrude se barem proguglati te iste intervjue, pa završavam pod krivim natuknicama, kao bend nastao inspiriran pjesmama EKV-a. Tko me zaista sluša, zna. Tko ne zna, njemu dva. 'Ko ne misli nek se dobro zamisli' prišapnuo mi je i Giorgio Agamben. Uskoro stiže deseti album, objavit će ga Onaj Dječak. Koji Dječak?"

Čekamo novi album...

U tri runde sa Repetitorom – Druga runda: Elektropionir

$
0
0
Kada sam se probudio u petak, prva misao mi je bila da večeras svira Repetitor u Elektropioniru i da ću ih slušati po drugi put. Pitao sam se da li će na ovoj svirci izvesti „Crvenu“ i da li je bolje da ponesem još jednu majicu da se presvučem posle svirke, jer nakon prethodne večeri u „Kvaki 22“, bio sam svestan svih mogućih posledica njihovog koncerta. Dan se baš oteže kada iščekujete dobar koncert, zato sam već oko devet bio u Elektropioniru, željan da me muzika uvuče u sebe što pre.

Da se nisam odlučio za sva tri dana Repetitorove beogradske turneje, odabrao bih baš ovo veče za glavni događaj, ne samo zbog odličnog prostora u kojem će se svirka desiti, već i zbog benda „Vin Triste“, koji je nastupao kao predgrupa. Ovaj četvoročlani sastav koji čine samo devojke, od kojih su neke već poznate na sceni, predstavlja nešto novo i vrlo interesantno u alternativi. Čuo sam već kako ih porede sa bendom „Warpaint“, ali mislim da je to prilično lenja paralela. Osim što doživljavamo egzotičnim to što su se devojke odlučile da naprave bend i sviraju insturmente, pa u tome nalazimo jedinu sličnost sa pomenutim uzorom, njihova muzika je drugačija, poseduje autentičan izraz i u svojoj suštini je povezana sa ovim prostorom, sa našom muzičkom tradicijom u kojoj se mešaju uticaji zapada i istoka, što se u njihovim pesmama odražava u neverovatnom spoju melanholije i gruva koji vas tera da joj se prepustite kao u transu.

Ako je ikako moguće ukrasti veče Repetitoru, ove devojke su to uspele. U nekih četrdesetak minuta nastupa izvele su osam pesama od kojih je „Ako ikad“ poznata sa snimka iz Džez bara i već je postala hit. Imao sam sreću da slušam njihovu prvu svirku ikada, u avgustu, na nekoj privatnoj žurci, a sada sam ih po prvi put slušao u klupskom prostoru i neverovatno mi je da su uspele da za samo četiri meseca pronađu svoj izraz i toliko postanu dobre u tome da nastupe kao predgrupa Repetitoru. Svaka od njih četiri unosi deo sebe u taj bend i kada slušate „Vin Triste“, vi zapravo upijate emociju četiri devojke koje muzikom komuniciraju sa svetom koji ih okružuje. Linije koje Ivana Posrkača svira na gitari nisu komplikovane i virtuozne, ali prave atmosferu i čine „Vin Triste“ jedinstvenim. Svaka od njih peva, a glasovi i stil pevanja im se znatno razlikuje, što boji njihove pesme i daje dodatnu dimenziju bendu. Posebno iznenađenje je Lola Miković, gitaristkinja i liderka benda „Stepa“, koja u ovom sastavu svira bubanj i ujedno peva, što je dostignuće samo po sebi, ali to radi sa takvim elanom i zavodljivošću da potpuno razumem lika koji je u pauzi između pesama doviknuo kako hoće da je ženi. Iako je Sandra Grubić, basistkinja i jedna od vokala benda, poznata i po bendu „Dingospo Dali“, na pola svirke priznala kako imaju veliku tremu, pomenuta trema nije mogla nigde da se primeti, ali ste mogli  da osetite taj njihov mali svet koje su stvorile muzikom i u koji publika može da se uključi kroz pesme. Nakon što su nas izvozale sporijim stvarima, koje vas uvlače kao dubok vir, poslednjom pesmom, u kojoj je glavna pevačica gitaristkinja Danijela Milanović, izrokale su upečatljivu završnicu. Njen glas i način pevanja se znatno razlikuje od ostalih devojaka, a i bilo je iznenađenje kada je preuzela tu ulogu i vrlo autentičnim, prodornim glasom otpevala celu stvar. Već tada je pred binom bila gomila ljudi koju su privukle iz pozadine, pa se nakon njihovog nastupa mogao čuti i poziv na bis.
 
foto: HC arhiv
Pitao sam se kako ću iz one dubine da se prebacim na „Repetitor“, ali bilo je dovoljno da čujem uvodni rif pesme „Šteta“, pa da druga runda počne. Za ovu sam rundu bio znatno spremniji, a i gužva pred binom je bila podnošljiva, čak se mogla nazvati komfornom u odnosu na onu iz Kvake. Publika nije odmah izgubila razum, nego se polako uigravala, čemu je možda doprinela i činjenica da je u masi bilo i mnogo klinaca, baš one sitne dece do 12 godina koja su celu svirku skakala i uletala u šutke, da bi na kraju jednog od tih klinaca masa nosila na rukama kroz ceo klub. „Priključite me na mašinu“ rokalo je sa bine, a mene je zavozala prepoznatljiva energija koju ovaj ludački trio šalje sa bine. Oduševilo me je i to što je lista pesama bila drugačija nego prethodne večeri, pa smo u Elektropioniru imali priliku i da čujemo Anu-Mariju kako peva „Sve da zaboravim“. Bilo je i pesama koje su se ponovile, i to su uglavnom oni nezaobilazni hitovi – U pravom trenutku, Pukotine, Devojke idu u Minhen, Ako te ikada, ali bilo je očigledno da su se potrudili da ubace što više različitih pesama. U odnosu na „Kvaku 22“, ova svirka je bila nešto sporija, odnosno podnošljivija za preživljavanje, a za mene je vrhunac bio izvođenje „Crvene“. Izgleda da su i drugi odlepili na ovu pesmu koliko i ja, jer horsko pevanje iz publike je pratilo celu pesmu.

„Elektropionir“ je pravi prostor za njihovu svirku jer je bina taman tolika da možete da ih vidite kako vladaju scenom, a i da se sa ivice lakše skoči u publiku. Vlastelica je više puta uletao u masu, svirajući gitaru, a tokom pesme „Gde ćeš“, plivao je na rukama publike svirajući bas u transu. Kada su sišli sa bine, publika je urlala za bisom. Vlastelica je pitao ima li vazduha za još neku pesmu, a iz publike je neko dobacio: „nema, ali nema veze!“. Bis su oduvali pesmom „Beskraj“ koja je u svom tvrdom gruvu samlela ceo klub, sa toliko škripe i buke da je ta poslednja pesma zvučala kao tuča, pravo pesničenje od kojeg sam ostao zabezeknut. Sa obzirom na to da sam ih slušao i veče pre, mislio sam da mi ova svirka neće biti toliko veliki utisak, pogotovo posle „Vin Triste“, ali „Repetitor“ me je opet razbucao, tako da sad samo čekam večerašnju sviru u „Festu“ i konačnu, treću rundu.

Andrea Kane

Lunar

$
0
0

Film Lunar je napisao i režirao Tyson Wade Johnston. Radnja je smještena u Los Angeles, godina 2057., prekršitelj zakona uhvaćen je i osuđen po kratkom postupku na doživotni zatvor ‘Lunar’ kaznionice. Da bi se vratio svojoj obitelji na Zemlju mora postati prvi osuđenik koji će pobjeći iz tog korumpiranog sistema. 

Glassjaw - Material control

$
0
0
Ne ostaviš fanove da petnaest godina čekaju i dobiju sranje već remek delo! Kao jedan od kultnih bendova punk/hardcore scene New York-a Glassjaw se vraćaju albumom ’Material Control’, trećim u njihovoj diskografiji. Proteklu deceniju i po su se pojavila samo tri EP-ja a bend nije bio previše aktivan što zbog drugih projekata ali i zbog zdravstvenih razloga.

Daryl Palumbo i Justin Beck su oformili Glassjaw još 1993. ali nisu se priklonili stilovima koji su tada bili aktuelni već su pokušali nešto drugačije. Sa prvim albumom ’Everything You Ever Wanted to Know About Silence’ na početku 21. veka i zvanično kreće njihova karijera. Pored The Dillinger Escape Plan i Every Time I Die njihova muzika je uticala na mlađe post-hardcore snage kao što su Funeral for a Friend, Night Verses, The Movielife ili Letlive.
Treći albumom ’Material Control su se odlično adaptirali na alternative metal sa manje post-hardcore-a po kome su poznati ali su i hrabro zakoračili u noise. Neistreniranom uhu ovo će da zvuči kao Deftones kopija ali to je samo površina ovog materijala. Savršeno mračno i dovoljno žestoko otvaraju izdanje sa „New White Extremity“, prati je fenomenalna „Shira“ u čiju melodiju morate da se zaljubite. „Citizen“ podmuklo podiže nivo i kao da pravi podlogu za sledeću „Golgotha“ koja je jedna od najtežih na ploči. Onda bez upozorenja nas ubacuju u previše mirnu atmosferu sa „Strange Hours“. Posle čudnog instrumentala „Bastille Day“ kreće mračna „Pompeii“ i album dobija novu dimenziju. „Bibleland 6“ je bezobrazno haotična i uznemirujuća. Podsećanje na hardcore sa „Closer“...

Ovo je ozbiljno muziciranje i nije preporučljivo svakome, pogotovu ne onima koji će da tvrde da je kopija čega već. Glassjaw su dokazali da su sa pravom jedan od najznačajnijih bendova na underground sceni. ’Material Control’ je jedan od onih albuma koji će sa svakim novim preslušavanjem samo još bolje da zvuči!

Mike Stankovich

Mars Needs Women: Ne loš trash nego Loš

$
0
0
Izdavač: Midnite Movies, 1967.
Režija: Larry Buchanan
Scenarij: Larry Buchanan
Gl. uloge: Tommy Kirk, Yvonne Craig
Tagline: They were looking for chicks... to go all the way!

Radnja:

Ženska populacija Marsa postaje sterilna pa civilizacija Marsovaca treba svježe žene sposobne za oplodnju i rađanje novog naraštaja. Nakon što plan s teleportacijom žena sa Zemlje na svemirski brod propadne, petoro Marsovaca se mora spustiti na Zemlju i oteti djevojke. Mlade, neudane, pametne i lijepe djevojke. Naravno, sve mora biti izvedeno u velikoj tajnosti jer pokušavaju izbjeći nepotrebno nasilje. Imaju 24 sata da obave po šta su došli... Da, da ne zaboravim, njih petoro su "petorica druškana" (Fellows), s time da hijerarhija počinje od kapetana koji je "Prvi druškan" (Fellow One).

I kad se svi rasporede po gradu, kreće otmica. Otimaju djevojke pomoću svojih PSI moći, koje inače ne vole koristiti (osim jednog, on je onaj agresivniji u tom "Mars Boy Bandu"). Naravno, on i otme prvu osobu, striptizetu iz noćnog kluba, zatim redom kreću i ostali: stjuardesa na pokretnim stepenicama zračne luke, "Homecomming Queen" sa SuperBowla (nju prati do doma i tamo ju hipnotizira), dobri doktor si pikne slikaricu koja slika drvo, a "Prvi druškan" se zapikirao na naučnicu koja je glavna na projektu obrane od Marsovaca.

Međutim, u zadnjih 7 minuta filma dolazi do obrata, "Prvi druškan" shvati da se on zaljubio u naučnicu i da je ne može tek tako odvesti na Mars da postane rasplodna kobila. Opere ga moral, održi govor svojoj grupici druškana i pokupe se bez plijena jer u tom trenutku u hangar sa svemiskim brodom na odlasku upada policija i spašava stvar.

Osvrt:

Uz zanimljivu radnju, film ima i zanimljive scene koje su totalna kopija Ed Woodovog načina snimanja. Tako susrećemo:

    gumena ronilačka odijela (s crvenim grijačima za uši i antenicama) koja predstavljaju svemirska odijela s komunikacijskim uredajima (vidi sliku).
     mala maketa svemirskog broda koji leluja okolo
    dim oko maketice svemirskog broda pomoću kojega možemo vidjeti koliko je ta maketa u biti malena
    totalna izgubljenost u dan/noć vremenskom terminu (ponavljam, 24 sata za obavljanje misije) što je zahtijevalo korištenje filtera za zatamnjivanje scene.

Slično produkciji, i radnja filma obiluje nebulozama. Naprimjer, iako sve rade u tajnosti, "Marsovski moralni kodeks" im ne da mira i moraju se javiti vlastima USA prije otmice, objasniti im situaciju i zamoliti da im daju pet žena. Nakon što ih ovi, naravno, odbiju, Marsovci od svih gradova u Americi za spuštanje odabiru upravo onaj grad u kojemu su se javili vlastima. Zatim, objašnjenje dobrog doktora koji se s njima spustio na Zemlju da su oni na Zemlji duplo teži nego na Marsu pa moraju reducirati kretanje da se ne umore. Od svih 5 Marsovaca jedino se on umorio i otišao spavati, a kretao se najmanje od svih. Još jedna nebuloza na samom kraju filma je što su smjestili kriogeničke komore za prijevoz žena izvan broda, pa ih nisu stigli ukrcati kad je policija upala u hangar.

Ovo je čisti primjer koji pokazuje kako film sa odličnim plakatom, super naslovom, opasno dobrim 'trash' sadržajem i nekim idejama kako snimiti film može ispasti iznimno loš i redefinirati pojam "dosadan film". Ne loš trash (to ne postoji) nego Loš. Čak i s detaljima preuzetim od velikog majstora Ed Wooda, koji sjedi s desne strane Elvisu Kralju. Glumci su predrveni, dijalozi su premonotoni, scene su prekulturne i tihe... gledatelj ima osjećaj da se ekipa koja je snimala filma trudila od trash filma napraviti ozbiljnu ZF dramu. Film ostavi čovjeka s osjećajem da je potrošio sat i pol vremena ni na šta i da će zbog toga gorjeti u paklu.

Highlightovi:

    Praćenje koliko dana i noći je prošlo u 24 sata
    Procvat ljubavi između "Prvog druškana" i naučnice

Ocjena: 2/10

Toni

Četiri horor romana koje treba prevesti

$
0
0
Bez obzira što si čitalac širokog spektra, ako pratiš samo prevode, propustićeš mnogo, ali ako te zanimaju romani koji se čitaju sa baterijskom lampom ispod pokrivača a osuđen si na prevode, čini se da ćeš propustiti – sve. Koliko god da se izdavači inače trude, kada na red dođu horor naslovi, kao da ih svi od reda ignorišu. Potrudiću se da tu nepravdu donekle ispravim i uputim vas na četiri romana koji zaslužuju pažnju.


Najpre su tu Poslednji dani Brajana Evensona (sa spiska obavezne literature za ljubitelje serije True Detective). Reč je o detektivu Klajnu koji ostane bez šake, i umesto da kao utehu dočeka mirnu penziju i nadoknadu, on dolazi u susret sa Bratstvom osakaćenih, sektom koja ga poziva da u njihovim krugovima istraži zločin, pošto to njemu, kao jednom od njih, mogu da dopuste. Poslednji dani se sastoje iz dve novele, a motiv samopovređivanja može se dovesti u vezu sa Balardovim Sudarom, mada je Evenson otišao znatno dalje.

Sledeći roman za drhtanje je Remzi Kembelov Osmeh tame, primer nešto suptilnijeg horora. Mladi kritičar Sajmon istražuje kinematografiju zaboravljene ikone nemog filma. A Kembel je majstor modernih strahova: izgubili ste se u nepoznatom gradu, bankomat vam se “isplazio kreditnom karticom”, operater uporno odbija da vas razume, iza sebe čujete batove džinovskih cipela, a na sve to, roditelji vaše devojke samo čekaju da se pokažete kao nedostojni njihove kćerke.

Uz horor je noć duža nego inače, a zora ni na vidiku, pa se prihvatite blažeg naslova Vila Zubarica, koji potpisuje Grejem Džojs. Čuli ste za legendu kako će ako pod jastukom ostavite tek ispali zub, po njega doći Vila Zubarica. Džojs u ovu legendu unosi zastrašujuću notu. Ipak, to je prevashodno roman o odrastanju (na privatnom spisku, među najboljima), u kojem nismo sigurni da li je Zubarica plod mašte istraumiranog dečaka, ili stvarna. Na to pitanje ne može da odgovori ni psihijatar kod kojeg Sem odlazi na seanse, i kojeg će taj slučaj oterati u prevremenu penziju. Ali, svi protagonisti će kraj dočekati promenjeni, pa sad, da li zbog toga što su im se u živote uplele natprirodne sile, ili zato što su odrasli, procenite sami.

Za kraj sam ostavio naslov Mrtvi na zapadu Džoa Lensdejla, za koji je po sadržini teško pretpostaviti da je napisan davne 1986, jer kao da više priliči postmodernom dvadeset prvom veku. U pitanju je, najprostije rečeno, roman sa zombijima na Divljem zapadu. I ako ste se susreli sa stripom Garta Enisa Propovednik, sad vam je jasno gde crpi inspiraciju. Mrtvi na zapadu su palp u pravom značenju reči, luda vožnja za koju vam je potrebno tek onoliko koliko i suncu da izbije. A dan ćete gledati drugim očima.

Željko Obrenović

Četvrt veka Stripburgera

$
0
0
Čoveče, kao da je juče bilo kada sam razgovarao sa Stripburger ekipom povodom punoletstva ove strip revije, kad evo oni već slave četvrt veka izlaženja. Uz to, slavlje je obeleženo objavljivanjem jubilarnog 70. broja, pa eto duplog povoda za radost. Na našim prostorima i u današnje vreme sve što se trudi da iskoči iz kulturnih šablona, da živi nešto drugačije od mejnstrima zaslužuje poštovanje. Još ako traje ovoliko,... pa zar treba pričati dalje? Hmmm, možda i treba. Jer često nismo svesni koliko je truda, snage, znoja, živaca utrošeno. Prosto, ovakve stvari nekada uzimamo zdravo za gotovo, kao nešto podrazumevano, kao nešto što je svakako tu. Ali da bi tako nešto postojalo uvek je potrebno nadljudsko cimanje, balansiranje između egzistencijalnih obaveza, porodice, prijatelja i ove strasti. I većina to i ne razume niti shvata šta to znači dok i sama ne počne da radi nešto slično. Zato bih voleo da se makar na trenutak stavimo u kožu svih ljudi koji se cimaju za bilo koju andergraund scenu i biće nam jasno zašto je važno podržavati ovakve priče...

Slavljenički broj Stripburgera je samo naizgled regularno izdanje. Jasno je da je rođendan revije ipak centralna tema. Sadašnja ekipa se potrudila da kontaktira neke od osnivača, prethodnih i sadašnjih urednika i saradnika magazina te smo u prilici da pročitamo njihova sećanja, anegdote i probleme sa kojima su se suočavali. Zanimljivo je zapažanje u uvodniku Borisa Baćića da su se svet i okolnosti promenili ali da se i dalje "vode iste bitke". O samoj reviji najviše saznajemo iz intervjua sa jednom od urednica koja je i nakon 25 godina i dalje u redakciji i na neki način predstavlja "spiritus movens"čitave ekipe. Iako stroga hijerarhija u uredništvu ne postoji, ipak se čini da je Katerina Mirović prva među jednakima. U razgovoru sa bivšim i sadašnjim urednicima Stripburgera koji su je intervjuisali za ovu priliku govori o stanju na slovenačkoj sceni 1992. kada je Burger priča počela najpre kao hcpank i strip fanzin (Katerina je učestvovala u radu kultnog slovenačkog hc punk benda 2227). Saznaćete dosta o Stripcore kolektivu, kako se čitava priča menjala i razvijala od fanzina ka registrovanom glasilu, koliko je cimanja potrebno, o svim glavoboljama i nagradama koje rad na ovakvom glasilu donosi...

Jubilej je bio inspirativan i nekim strip autorima te su stripovi Tomaža Lavriča, Tanje Komadine, Andreja Štulara i Romea Štrakla bili posvećeni upravo ovom značajnom datumu. Od nama na ovim prostorima poznatih autora tu su Gašper Rus, Wostok, Zograf i drugi. Kao deo regularnog sadržaja tu je i intervju sa Caroline Sury koja je pripremila i jedan od dva poklon postera (autor drugog je Miguel Carneiro). Caroline je inače jedna od osnivačica kultnog brut-art kolektiva Le Dernier Cri.

Za ovih četvrt veka iza Stripburger ekipe je i veliki broj izložbi, radionica i dešavanja druge vrste. Ponovo bih vas pozvao da se vratite na razgovor koji smo vodili 2010. i ako niste do sada, upoznate se sa ovom ekipom. Sledeći jubilej koji čekamo je, kako reče Igor Prassel, 100. broj. Do tada, prijatno...


Nenad

Asking Alexandria - Asking Alexandria

$
0
0
Ako kažemo da ’Asking Alexandria’ nema lošu pesmu onda time tvrdimo da je ovo najbolji album u karijeri benda. Ipak sa novim zvukom koji je dosta ispeglan pronaći će se njihovi stariji fanovi će zbog toga možda da negoduju. Ovo je bend koji konstantno napreduje i to se jasno čuje u njihovoj muzici.

Novi, istoimeni, Asking Alexandria album možda nije sirov kao ’From Death to Destiny’ (2013) ali je napredak od onoga što smo čuli na ’The Black’ (2016). Jednostavno nazvan po bendu, kao da su bili sigurni da je ovo izdanje koje će da ih predstavi u pravoj veličini.
Prepotentni nastupi i larger-than-life imidž su konačno podržani pesmama koje to i opravdavaju. Povratak Danny Worsnop-a na mesto pevača je bio neophodan. Njegov stil pevanja danas je mnogo kvalitetniji i to je ono što je bilo važno za uspeh.
Nadrkana „Into The Fire“, prvi singl, bila je savršena najava za ovaj album. Melodičnom „Alone In a Room“ savršeno otvaraju izdanje, ni mlako ali i ne previše žestoko. Sa „Where Did It Go?“ daju pravi Asking Alexandria zvuk, ono što od njih i očekujemo. Podižu tenziju nešto jačom „Under Denver“ a da nisu zaboravili kako da budu teški (kao nekada) pokazuju u „Eve“ ili „I Am One“. Njihove balade umeju da budu ljigave ali „Vultures“ je predivna, kao i duet sa reperom Bingx-om u numeri „Empire“.

Zvezda ove ploče je Danny Worsnop, ne samo da peva bolje nego ikada nego ume i da vrišti kada je to potrebno. ’Asking Alexandria’ je album koji vam se svidi na prvo slušanje a svakim novim je sve bolji i bolji. Kao bend koji se kandidovao za nove headliner-e metal scene pokazali su da ozbiljni pretendenti tog zvanja!

Mike Stankovich

Ko još ide na svirke?

$
0
0
U izveštajima sa svirke koje pišem za „Helly Cherry Webzine“, redovno navodim probleme vezane za posetu u požarevačkom klubu „KB“. Sem kada su u pitanju neka veća, mahom domaća imena u pitanju, prosečna poseta se svodi na dvadesetak mahom istih ljudi. Cena ulaznica se kreće od 150 do 300 dinara, što je otprilike jednako ceni jednog do dva piva. U čemu je tačno problem? Stoji da su mnoga imena, pogotovo inostranih bendova, nepoznanica širem krugu lokalnih „alternativaca“ ali, zar nije poenta čuti nešto novo i to ne putem „Jutjuba“, već direktno - „iz prve ruke“? Da mi je neko krajem devedesetih ili početkom prethodne decenije rekao da će tu, u mom gradu i u klubu u kome sam tokom srednjoškolskih dana (a i kasnije) obitavao, redovno dolaziti gomila stranih bendova (pa. čak i legendarni „Tito & Tarantula“), mislio bih da me zafrkava.

Vadimo se na nemaštinu i manjak keša u džepu, pa ipak je moja generacija (kao i one starije) baš tokom tih istih devedesetih umela da sakupi kintu za ulaznicu i eventualno samo jedno pivo, te da isprati gotovo svako gostovanje. Malo je reći da su i posete bile mnogo, mnogo bolje. No, vremena su se promenila, te je novim štovateljima tvrđeg zvuka odlazak na koncerte gotovo pa nebitan. Uostalom, zašto bi se cimali da po kijametu prevale put do kluba kada na „Jutjubu“ imaju da biraju tuce i tuce materijala snimljenog uživo u HD rezoluciji. Pazare „krmaču“ od dva litra, pljuge i čips, nađu šta ih zanima, zavale se i uživaju. E, tu je najveći problem!


Sve je postalo pozorište. Isti ti ljudi su na svirkama statisti koji samo stoje negde u pozadini i prekrštenih ruku gledaju u pravcu bine bez da se makar malo pokrenu. Nije potrebno šutirati se na silu, ali makar malo klimanja glavom ili mlataranja kosom dajte: sitan jedan znak da se u tom trenutku živi. Zar režanje gitare iz zvučnika, makar ono bilo sumnjivog kvaliteta usled loše obavljenog posla od strane tonca, ne može da pokrene telo? Zar je adrenalin na toliko niskom nivou da penzioner sa šetelicom deluje življe i agilnije?

Ortaci i kolege iz drugih bendova, koji bi trebalo da budu najveća moguća podrška, veoma često budu prvi koji zakažu. To što neko stane ispred bine i ne udostoji se da na kraju smene aplaudira, makar iz kurtoazije, je  mnogo gore nego da nije došao. Ako je toliko teško izvaditi ruke iz džepova ili viknuti nešto odobravajuće, onda čemu busanje u grudi da se borite za scenu?  Danas je „aktivan“ mali milion prosvetljenih andergraund boraca, jakih samo na rečima koje iz mira svojih spavaćih soba ispisuju po socijalnim mrežama.

Imao sam prilike da razgovaram sa organizatorima svirki, ljudima koji prodaju karte na ulazima i sa članovima bendova i iz Srbije i iz inostranstva i svi govore veoma slične stvari: stanje je teško i treba uraditi nešto što će uspeti da privuče pažnju šire publike, plus je potrebna solidna doza sreće da se to uradi u pravom trenutku. U konzumentskom vremenu i društvu, izvođač je kao aplikacija za mobilni: zanimljiva tokom određenog perioda. Ako je besplatna - tim još bolje. Jer, u metalu para i ovako i onako nema, te bend neće propasti ako mu dve ili tri osobe ne plate tih 200 dinara za ulaznicu. Bolje je popiti koje pivo više, eventualno vinjak i putem telefona slušati „Raining Blood“. Tako prosečan „fan“ razmišlja.

Čak i ti čuveni ortaci ne mogu da pokažu da to zaista i jesu i da plate punu cenu ulaznice, već traže da uđu besplatno, kao da su  neka vrsta zaslužnih građana. Natežu se, cimaju, očekuju VIP tretman i uvek se nađu uvređenim kada pokušavate da im objasnite da neki red postoji. Ako tokom cele svirke ljuštite pivo za pivom, niko nema prava da vam bilo šta prebaci, jer vi sa svojim novcem možete raditi šta god da želite. Ali, ako za to i za cigarete možete da se uhvatite za novčanik, a za pišljivu ulaznicu ne -  onda definitivno imate neko pogrešno poimanje stvari! Uzgred, mnogi kojima je plaćanje karte približno jednako odlasku na prisilan rad, a koji su takođe u sviračkom svetu, uopšte ne gledaju blagonaklono na one koji se ponašaju slično njima. Deluje licemerno? O, da.

Pitaće neko: „A, ti baš uvek platiš ulaz?“ Da, ja uvek platim ulaz, makar na svirkama u lokalnom klubu, jer tu izlazim čitav svoj život i znam šta je osnovni red. Ako osoba koja prodaje karte ne želi da mi naplati kartu, ja ću ga častiti makar jednim pićem jer je to minimum koji zbog svog akta zaslužuje. Ako dobijem akreditaciju za svirku sa strane, trudim se da napišem što više i što bolje stilski mogu, jer je to tada moj posao. Kada sam plaćam ulaz, zaslužujem puno pravo da ništa ne napišem. Ako neki nisu znali, nije samo raport sa koncerta vid podrške, već se ona iskazuje i kada se popriča sa ljudima koji nastupaju, kada se podele mišljenja, malo se prodiskutuje o svemu i svačemu uz pivce. Bolje je, iskrenije i svrsishodnije na takav način pokazati ljudima da ceniš i poštuješ to što rade, nego da u prvom redu stojiš kao kip tokom čitavog nastupa.

Antonio Jovanović
Viewing all 9737 articles
Browse latest View live


<script src="https://jsc.adskeeper.com/r/s/rssing.com.1596347.js" async> </script>