Quantcast
Channel: Helly Cherry Web Magazine
Viewing all 9874 articles
Browse latest View live

HiQulus

$
0
0
HiQulus nastaje početkom 2012. godine kao Incubus tribute band gde se radilo na filtriranju elemenata zvuka koji su tadašnji članovi, žanrovski potpuno neusaglašeni, imali u planu u skorijoj budućnosti. Prelazeći kroz funk, hardcore, progressive, crossover i mainstream bilo je apsolutno jasno da bend neće biti stilski definisan i da će se u svakom momentu težiti ekperimentisanju. 


Nakon nekoliko klubskih svirki po Novom Sadu (izdvaja se nastup sa Rare-om), Somboru i nastupa na 'Riverbell' festivalu u Zvorniku, bend odlučuje da od jeseni krene sa autorskim radom. 
Autorski debi bend ostvaruje na kompilaciji 'Free demo weekend vol. 2' u organizaciji studija CES u Novom Sadu pesmom 'Water above'. Ubrzo potom, nakon poslednjih i vrlo verovatno konačnih kadrovskih promena, HiQulus se ustaljuje kao kvintet i nakon dugog traganja rođeni su entuzijazam i odgovarajuća hemija te ekipa postaje svesna na koji način želi da se izrazi auditorijumu. 
Snimljene numere 'Hunger & lust', 'Sunday morning came slow' i 'Water above' su deo prvog singla pod nazivom 'Water above EP' koji je izašao sredinom juna 2013 i koji se u celosti može preuzeti sa http://www.soundcloud.com/hiqulus
U toku su pripreme za snimanje i prvog spota i to za numeru 'Sunday morning came slow' a do kraja 2013. godine očekuje se i prvi zvanični album. 
Bend teži da tokom vremena preraste u brend. 

HiQulus su: 
Branislav Reljin – lead vocal 
Miroslav Dimitrijević – guitar / vocal 
Igor Milošević – bass 
Mladen Savić – drums 
Igor Stepanović – keyboards / guitar / programming

NEkultura

$
0
0
Iz dana u dan, razni tekstovi, razni pompezni naslovi o kulturi, o rijaliti programima, o koncertima velikih zvezda (i zvezdama padalicama), o mnogim temama, koje, kada se uđe dublje u njih nemaju veze sa kulturom i kulturnim nasleđem ove države i ovog naroda.

ČIN I

Sve ovo što nam se događa nije produkt rada i kampanje koje su aktuelne poslednjih mesec,dva ili poslednje 3-4 godine. To traje! Traje barem 20-ak godina, od onih ludih 90-ih, kada je sve bilo ludo i brzo, kada su nastale kraljice splavova,  kada je bilo normalno ubiti nekoga za 5 maraka (danas 150dinara), kada se blagonaklono gledalo na dilere droge, na mafijaše-robijaše i druge ljude sa margine svakog normalnog i civilizovanog društva. I mislili smo da je to najgore....kad ono nije, ima nešto i gore, to nam se upravo dešava sada. Sve što je tada bilo popularno, jer je bilo novo, neviđeno do sada, danas je cool i prihvaćeno, koliko god se mi koprcali da ne priznamo to, to je naša realnost. Degradacija kulture u nas traje godinama i za realno je očekivati da će se vratiti u normalne tokove, negde oko 20..-nikad!

ČIN II

Erozija kulture doživljava vrhunac svuda u Svetu, postali su popularni neki drugi, neki što pevaju nešto što niko ne razume, što slikaju nešto a da ni sami ne znaju šta je, da su postali popularni pisci koji do skoro nisu mogli ni u školskim novinama da pišu. Dakle, pratimo svetske trendove. Okej, pratimo ih skroz!
Neko će reći, Aca Lukas napunio Marakanu, on je narkoman, on je ovo, on je ono. Moramo biti realni, on prati trend, od pesme ''Kafana na Balkanu, pa do pesme ''Dođi gore nek se telo uvija?!'', moramo priznati i te kako je dug put. Jeste narkoman, priznao je. Ali narkomani su i Roling Stounsi, pa ih sluša i poštuje cela planeta. Fredi Merkjuri je bio gej, pa su ga opet svi voleli. Dakle, ne moramo da pljujemo po svojima! I ta ista Ceca, koja će za neki dan napuniti Ušće, počela je od toga da je ''Cvetak zanovetak'', pa su joj posle suze padale na gore. Opet, dakle prati trend. Nije ovo ludilo nastalo kod nas, samo je normalno, kako smo mi deo Sveta to stiglo. Hoće neko da mi kaže da su istog kvaliteta pesme bilo kog pevača/pevačice isti sada ili s' početka karijere. Nema šanse! Svi prate trend i svi svesno ili neki nesvesno idu ka tome da budu šund i da za 20 godina na njih gledaju kao na koren neke nove muzike, začetnici nekog novog pravca i slično. To je zabrinjavajuće, ne to što su sada popularni, nego što će se na tome iznedriti nešto mnogo gore!

ČIN III

Smetaju nam rijaliti programi, a gledanost nikad veća. Ljudi, tupav smo narod! Amin.
Nakon afere o špijunaži porasla je prodaja knjiga Džordža Orvela za nekoliko stotina procenata, eto njih je to asociralo na to. A mi kada kažemo Džordž Orvel, prva pomisao je (naravno, onih 95% što ne znaju ni ko je čovek) ahaaa FARMA, ahaaaa VELIKI BRAT. Tamo je pobedio ovaj, tamo je bio onaj, tamo se tukla ova, tamo su imali sex pred kamerama. To je žalost, više ubija od svake šund muzike, od svake kič slike! Ljudi su počeli da se poistovećuju sa likovima, ljudskim dnom koji učestvuju u takvim programima. Čujem pre neki dan u prevozu - '''...UUU I JA BI I STO ODREJAGOVALA, TUKLA JU BI JE DO KRVI...''. Prva pomisao - pravac večernja škola, Druga pomisao - ne gasi TV, Treća pomisao - izbaciti je iz autobusa! Žalosno je što imamo 10% visokoobrazovanih, a čak 40, 50% i više koji prate rijaliti programe. Opet podvlačim POSLEDICE ĆE BITI NESAGLEDIVE!!! Gledaju deca, čiji roditelji ne mare za to (neki naravno), gledaju poluretardiranog čoveka, čoveka koji ne zna da li je doš'o il' je poš'o koji baljezga tamo nešto po televiziji, gleda i beči se u kameru misleći da će iz nje da dobije sladoled. Gledaju stariji ljudi svađe, galamu, dreku, tuče, polivanja, mada stariji nisu moj segment interesovanja (oni svakako nisu budućnost Srbije). Ali siguran sam da ćemo uskoro moći da u statistike o uzrocima raznih oboljenja ili smrti moći da stavimo RIJALITI PROGRAM. Šta ima veze, ionako smo prvi na svim listama koje se tiču broja obolelih i umrlih. Sačuvaj Bože!

ČIN IV - UJEDNO I KRAJ

Sve navedeno u ČINU I, ČINU II i ČINU III nije tako čudno, ako u obzir uzmemo da je u Srbiji:

- najpopularniji Gradonačelnik, čovek koji misli da doktori ekonomskih nauka otvaraju ordinacije, čovek koji misli da je Betoven umro pre 30 godina;
- moguće napraviti malverzacije u vrednosti od preko 10 miliona evra, a platiti 4,5 i ležati bezbrižno u svojoj vili;
- moguće biti Ministar zdravlja, a ne odgovarati za proneveru u nameštenom poslu o uvozu vakcina;
- moguće da su najpopularnije pevačice bile ili su i dalje pod patronatom mafijaša, ljudi iz vlasti i slično;
- normalno da su devojčice od 15-17 godina ostale nevine samo u lakat;
- skroz kul da prebiješ ženu ako je zagoreo ručak;
- normalno da postoje 3 Ministra za izgradnju Koridora, a nijedan se ne gradi;
- tranzicija u toku;
- moguće završiti fakultet u jednom danu;
- završiti medicinu, a raditi kao čistač ulice;
- dozvoljeno slušanje Jelene Karleuše bilo kad i bilo gde!

I?! Šta još ima da nas čudi, mi još dobro i prolazimo. A šta nas čeka, videćemo!

Stefan Zarić

Rabid-Serbia

$
0
0
 
Bagins. Bilbo Bagins.
Tako sam se nekad zvao.
Danas... danas je drugačije. Novo vreme zahteva novo ime, novi sistem vrednosti, drugačije ponašanje. Kako bih im odgovorio i okončao cirkus srama, pribavio sam fino naoružanjce i rešio da se probijem i pobegnem odavde kako znam i umem.
Sada me možete zvati...
Hobit sa s' sačmaru!
*
Epidemija je došla sa juga. Tako sam bar čuo. Niški istraživači su dijagnostikovali najupečatljivije simptome virusa i obnarodovali vesti putem svih medija, pre nego što se celokupna mreža urušila i ostavila za sobom uskovitlani, otrovni signal koji je plahovito vrcnuo pustarom i zakopao se pod zemlju – vele: „Nije ni sam, grešan, mog'o užasu da posvedočava“.
*
Onaj hroničar, David Berg, ili kako se već zvaše, primetio je nosioce infekcije među prvima, pre no što su ga krvavog i iskilavljenog odvezli u bolnicu, kod doktora Otoa Keloida Grosa.
„Lele“, kazao je, a onda očima zavrn'o. „Ima neko opasno devojče, će te razbesnuje s potpazušnu cvrcaljku.“
Zaista, bio je u pravu. Ko god bi devojci u zagrljaj pao, u đavoljeg slugu bi se premetnuo i, željan krvi i promene, zapucao bi kaldrmom i razgrizao utrobe onih koji bi mu se našli na putu. A oni, eto, začkiljili bi namah, pa i sami nastavili da se praćakaju u ludilu nove evolucije i revolucije, deformisanih crta lica i iskeženog žvalavog zubala.
Mlada došljakinja iz beznađa se zvala Alisa i nije volela pesmu umornih slavuja. U lance su je bacili u Zemlji bluda, kako bi sprečili širenje boleštine, čiji je inicijalni mlazuljak štrcnula iz pazušne jame, k'o što bi tvor raspirio smrad pakleni kada bi ga u ćošak saterali. Ali avaj, u svetlu friških okolnosti, lako se oslobodila okova svojih i, u moći novostečenoj, narasla i popunila šes' kubika zapremine, te je nemrtvi podanici prozvaše Kraljica Cvrca i napraviše joj krunu od stiropora.
*
I tako su pili rakiju i benzin, bauljali kroz srču i palili skupštine, sve dok celu zemlju našu bajkovitu ne pretvoriše u realitet teški, ogavni i gorki. A onda je došla i tama. Progutala je sunce i oblake i plavetnu podlogu, i obezbedila nemrtvim kužnicima mračni podijum, na kojem bi se slobodno mogli razmahati svojim gramzivim kandžama i nastaviti sa plesom revolucije besnila.
*
Pepe Pljuga, moja žena – prodavačica najboljeg uvoznog duvana – raspolućena je na radnom mestu, tamo dole, na ulazu na pijac, gde je prodavala dva boksa dnevno. Kada me je njen krvavi trup dočekao izbečenih očiju i palacavog jezika, u onoj tamnoj izmaglici, k'o avet nemušta, nisam ništa drugo mogao, nego da joj satarom glavu zabravim i umirim joj povampirenu telesinu za vek vekova. Ćerku Snežu u okove sam morao da bacim, a bila je na tako dobrom putu, oko moje suzno. Zvali su je „Snežana sa sedam smotuljaka“, jer je najbolju domaćicu dilovala u celom kvartu. Ali, nesrećnu je, eto, kurjakoliki momak besni gricnuo, pa joj se pogled smutio, a iz usta joj se smrdljiva bala rastegla.
I sad me gleda iz ćoška sobe, onako otekla, zelenkasto-bleda i posve glupa. Okončaću joj muke, čim očistim cev ove moje puške, koja mi je jedini sadrug i oslonac u novom vremenu postala. A šta bih drugo mogao da uradim? Napuniću joj lobanju sačmom i ostaviti je da sanja kako je nekada lepo vreme bilo. A onda ću da iskoračim na ulicu i da im pokažem svima ko na svinjokolju seče mast, a ko ispira creva, majku li im njinu revolucionarsku!
*
Bacam pogled kroz prozor svog uporišta. Plamen na ulici osvetljava užasavajuć' prizor. Čitava armija nemrtvih. Piloti i vampiri, u sablasnom horskom poju zavijaju „kao da je mesec stao samo za nas dvoje“, a ostali monstrumi, eno, razbijaju izloge sa sportskom opremom i parfemima i traže novo nevino meso nad kojim bi siti mogli parazitirati. Ni ne slute da sam municiju spremio i da ću pošteno mozga da im se naprosipam, pre nego što uhvatim maglu i odem u Švicu, ili u Nemačku, da krečim kuće i poslovne prostore.
„Snežo, sine“, izgovaram, dok povlačim oroz i brišem usamljenu suzu. „Ide tata u rat.“
Malo preostalog mozga moje ćerke razleće se po sobičku i nadvija se nad praskom sačmare, zajedno sa slapom bljuzgave krvi. Sada, kad sam počistio smeće pred vlastitim pragom, vreme je da očistim i ovu tužnu zemlju od tame i njezinih podanika.
Rat!
*
Dok pucam u sluđene prolaznike na ulici, moram da primetim da se i mrak povlači, a da se prvi zraci sunca i zdravog duha probijaju kroz sivkasto oblačje i grimiznu testastu masu, gustu od paničnih vapaja i zapomaganja.

Radoslav Slаvnić

Kristali - Samo Bluz (2013)

$
0
0
Kristali su dosta poznat bend na domaćoj muzičkoj sceni, aktivni od 1993., autori 4 studijska, jednog live albuma, jednog singla, i imaju poprilično čvrst i solidan status u okviru domaćeg rock mainstream-a. Muzika koju iznose pred nas na ovom, četvrtom po redu albumu, pod nazivom “Samo Bluz“, je čist mainstream, bez isuviše variranja na muzičkom i liričkom planu. To su novi, stari, kakvi god Kristali, bend koji ne odstupa od zvuka koji je uvek svirao, radio-friendly hitovi i malo čega što nije deo tog šablona. Nekom to godi, nekom ne, i sve je to stvar određenog senzibiliteta, u šta ne bih ovom prilikom ulazio.

Album je izdat u produkciji RTS-a, što će svakako biti nešto što će pogodovati bendu, ali ne verujem da će publika biti toliko zainteresovana i zaintrigirana da bi posedovala i fizičku kopiju diska. Digitalni download nije omogućen, ni u plaćenoj ni u besplatnoj varijanti, što sluti na komercijalnu propast. Tekstovi su dosta monotoni, na ivici banalnosti, a muzika je tako-tako, ne odskače od proseka, ali je bar nešto što i može eventualno da se sluša, za razliku od 90% ostatka RTS muzičke produkcije, koja se svodi na reizdanja, i tek poneki novi bend, koji propadne za kraće vreme od onoga koje mu je bilo potrebno da snimi i promoviše album.

Od numera koje se razlikuju od ukupne zvučne slike albuma, izdvojio bih Ostani, jednu od retkih zaista uspelih numera na disku, koja može biti potencijalni singl, ako se bend potrudi u promociji iste. Reka je takođe dobra numera, ali ne mogu se oteti utisku, ili seriji utisaka, da je ovo pre svega još jedan album koji će nakon radio i TV rotacije ubrzo biti zaboravljen, pre svega zbog poprilično jednolične lirike, i zvuka koji je sve samo ne uzbudljiv.

2/5

Ilija Đurđanović

Fallen Angel

Friday the 13th

$
0
0
Režija i produkcija: Šon Kaningem 
Petak trinaesti je jedan od onih treš filmova koje ili volite ili mislite za svakog ko ga voli da je nezreli mamlaz. Nije dobar horor, kako god da okrenete. 
Kaningem se u stvari prodao snimivši ovaj film, pobegavši od mučnog, ali i ozbiljnog pokušaja zvanog Poslednja kuća sa leve strane (Krejven) u nešto što se može okarakterisati kao tranžiranje adolescenata. 
Ono što ga ipak čini zabavnim jeste potpuno odsustvo logike i dešavanja izvan kasapljenja. Na koji način... Jednostavno, ovo je pravi primer površnog horora uz kokice i valjanje po posteljini. Znam...ne treba jesti u krevetu. Posle ovog filma možda ćete pomisliti da se ne treba ni jebati u krevetu. Tu ste u pravu i treba seks ratište prebaciti i u neka druga okruženja. 
Petak trinaesti imitira Noć veštica, pomalo i Keri. Oba pomenuta filma su primeri kvalitetnih horora. Ali, Petak trinaesti ne interesuje kvalitet nego meso. 
U centru "radnje" su tinejdžeri koje neko ubija. Nije u pitanju Džejson i zapravo od pojavljivanja ubice glavom i dojkama startuje kvalitetniji deo filma. U pitanju je režija. Kaningem nije bio ništa više od običnog zanatlije, ali je pošteno odradio završne scene. U ekipi glumaca je bio i tad mlađahni Kevin Bejkon. Iako je kasnije dokazao da ume da glumi, na sreću nije izdržao da ne pogine do kraja. Muzika i uvodna špica su bolji od Bejkonove izvedbe, ali bi to bilo premalo da objasni popularnost ovog filma i ukupne franšize. Petak trinaesti serijal je jedan od retkih koji je usavršavao lik antagoniste. U drugom delu se pojavljuje Džejson u odraslom izdanju, u trećem i čuvena hokejaška maska. Nastavaka ima previše za dobar ukus kad ni prvi deo nije bio ništa specijalno. Uzroke popularnosti ovog serijala treba tražiti u odsustvu inteligentnih rešenja. Inteligencija smara većinu prosečnih posetilaca bioskopa. Ne možete jesti kokice na miru ako morate da razmišljate. To je jasno. Kao i to da su dva plus dva jednaki kvadratnom korenu iz tri. Drugi uzrok je animalne prirode. Jednostavno, nezreli vole da gledaju kasapljenja i žene koje trče i vrište. 
Kaningem je pokušao da objasni da je Petak trinaesti film koji insistira na izostanku karakterizacije junaka ne bi li izostala empatija za njihove sudbine i na taj način svoju potrebu za novcem predstavi kao sociološku studiju o otuđenju. Mislim... Neko je jednostavno napisao šupalj scenario, naslovio ga efektno i napravljen je film koji uvek može da se pogleda, ali ne ostavlja nikakav utisak. 
Što se tiče nastavaka...ne nastavljajte po svaku cenu. Mogu da se gledaju, nisu mučni, nema patetičnih tirada Keneta Brane, ali...čemu kad je Evil Dead, takođe zamišljen kao zabavan i uspeva to da bude u svakom svom segmentu. Plus što je pokraden Bavin film za jedan od nastavaka i jednostavno potpisan drugi reditelj. A krasti nije lepo. Čuješ li, Džejsone? Prvo kazni svoje tvorce, a onda se igraj "Hasan seckati" i sa ostatkom Holivuda. 

Miloš Živanović

Intervju Iveza & Elements

$
0
0
Kragujevac, rodni grad brojnih, poznatih i odličnih muzičara iznedrio je i četvoročlani sastav pod imenom IVEZA and ELEMENTS. Sastav čine: Ivan Ivezić, Predrag Spasojević, Nikola Vasić i Marko Šujica koji je ujedno i naš današnji sagovornik. Ovom prilikom otkrili su nam šta su to radili pre nego što su se skupili pod nazivom IVEZA and ELEMENTS, kao i šta se to interesantno sprema kod njih u narednim danima. Pa da počnemo:

HC: Hajde za početak nam u kratkim crtama opišete šta je to Iveza  and Elements ?
I&E:
IVEZA and ELEMENTS je electro modern rock bend, čak se može reći fusion zbog spoja različitih pravaca, od metala preko drum and bassa, reggea, dub stepa... u suštini jedan  novi pristup muzici i njenom izvođenju.

HC: Kako je nastala ideja da se pojavite pod ovim imenom ?
I&E:
Nismo mnogo razmišljali. Peđa i ja smo imali projekat ELEMENTS, a u to vreme IVEZA je uveliko radio na svom solo projektu sličnog muzičkog žanra, tako da je proizašla zajednička želja za saradnjom a zadržali smo svoj identitet, IVEZA and ELEMENTS.

HC:Vi ste relativno mlad bend, u smislu radite od 2010, ali ipak iza Vas postoje godine iskustva, šta je to što se dešavalo pre Iveze i Elemenata ( gde ste sve svirali i tome slično ) ?
I&E:
Svi smo dugo na muzičkoj sceni. IVEZA je stalni član legendarnog punk benda KBO!, do skoro  član THIMBLE-a, radio je i na projektu LIBRIUM, session muzičar američkog benda AURADRONE... PEĐA je idejni tvorac  HENDIKEP-a, a ja death metal benda DEAD JOKER. Dobili smo i nove snage u vidu DJ NIKOLA.

HC: Do sada ste nastupali u Kruševcu i Kragujevcu i ono što od vas možemo očekivati  u narednom periodu, kada su svirke u pitanju to je nastup na Arsenal festu, 29.juna 2013, Garden stage.  Koliko Vam znači ovo angažovanje i šta očekujete od ovog nastupa ?
I&E:
Nastupi nam u dosadašnjem periodu nisu bili prioritet,već studijski rad. Ova dva nastupa su nama značila da vidimo gde smo i šta nam fali da dostignemo željeni nivo profesionalizma, jer smo veoma specifičan bend za live. ARSENAL FEST je postao prestižan festival u regionu i šire tako da nam veoma znači za dalju promociju, jer smo  malo radili na lokalnoj promociji, mislim na balkan uopšte. Do sada smo bili bazirani na Ameriku i Evropu gde smo i napravili dobru saradnju sa promoterima, magazinima, izdavčcima, radio stanicama...

HC: Taman pred nastup na Arsenal festu izlazi i Vaš novi spot za pesmu ,,The world is gonna stop”, kako je nastala ideja za ovaj spot i ko je zaslužan za njegovu relizaciju ?
I&E:
Spot je rađen u Nemačkom gradu Cologne, koji je  režirao i producirao nemački reditelj DAVID J. LENSING. Nismo hteli da se mešmo  u njegov rad i pogodio je baš u suštinu pesme. Krajem leta idemo tamo da snimimo još jedan spot, jer smo zadovoljni urađenim.

HC: Upravo, tokom našeg razgovora pojavljuje se i nova stvar pod nazivom ,, My brother”( pesmu možete preslušati ovde:‎ https://soundcloud.com/ivezaandelements) koja je potpisana imenom Iveza and elements, šta je to što biste naveli kada je ova stvar u pitanju ?
I&E:
Novi singl MY BROTHER je lično emotivna pesma posvećena IVEZINOM bratu,dalje možete predpostaviti...

HC: Kako kod vas nastaju ideje za nove pesme, da li pesme stvarate zajedno ili… ?
I&E:
Inspiracija je svuda oko nas. Dobra pesma nastaje odjednom bez najave,.Kad je prepoznamo, nadovezujemo se jer to je suština, da svako da svoj pečat. Zbog toga i ima toliko neobičnosti i novina u našoj muzici.

HC: Pored nastupa na Arsenal festu i izlazka novog spota i singla, šta je to što još od Vas možemo očekivati, hoće li se možda uskoro pojaviti i neki album ?
I&E:
Do kraja godine planiramo nekoliko nastupa na festivalima, snimanje još dva video spota, jedan u Srbiji i jedan u Nemačkoj. U pregovorima smo da radimo sountrack za jedan evropski film, što bi nam bio veliki izazov. Nakon svega toga može se očekivati album.

HC: Ono što mene jako zanima to je neko Vaše o mišljenje o muzičkoj sceni kod nas, ima li prostora za svirke u Kragujevcu, odakle vi dolazite, i u Srbiji uopšte i generalno za pravac za koji ste se vi odlučili?
I&E:
To je pitanje koje nas stalno muči, sve nas, sve ove godine. Scena postoji, što je evidentno, samo što je ostala na nivou osamdesetih godina. Bendovi ne pokušavaju ništa novo da donesu na muzičku scenu, sviraju se provereni muzički pravci. Definitivno ovoj sceni nedostaju ideje i želja da se eksperimentiše i ide napred. Deluje mi kao da je zaostala u razvoju. Pozitivo je što se pravi sve više festivala pogotovu leti, zimi je problem jer nema mnogo adekvatnih klubova za nastupe. Što se nas tiče, vreme ce pokazati da li smo na pravom putu, ali ako se kod nas ceni mišljenje svetskih promotera onda za sigurno jesmo.

HC: Za kraj bi mogli da čujemo koja je to poruka koju vi želite da pošaljete kroz Vašu muziku?
I&E:
Sloboda uma, sloboda volje, otvorenost ka iskrenim i lepim stvarima, ljubavi, umetnosti. Svaka pesma nosi neku drugu priču, novo otkrovenje i verujem da će svako moći u nekoj da se pronađe.

Veliki pozdrav čitaocima HELLY CHERRY od IVEZA and ELEMENTS!!!

Razgovarala Ivana Grujić

Peščana hronika

$
0
0
Pavle Zelić, Peščana hronika, Laguna, str. 336, Beograd, 2013.

Mlade snage dolaze. Ne, mlade snage su već došle, donešene nekim novim vetrovima, vetrovima koji duvaju preko prostranih novobeogradskih ravnica i donose nam nove tajne, nova saznanja, nova otkrića.

Pavla Zelića pratili smo od prvih dana, još dok je stasavao u Udruženju ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“, čiji je dugogodišnji član, preko prvih priča objavljenih u fanzinu „Emitor“ (redovnom glasilu Udruženja), do urednika istog glasila i prve samostalne zbirke kratkih priča „Poslednja velika avantura“, koju je objavila Matica srpska (2009).

Radnja romana „Peščane hronike“, koji je izdavačka kuća „Laguna“ nedavno objavila, smeštena je na padine Novog Beograda, u vreme kada Novi Beograd nije bio ono što je danas – moderna, uzavrela košnica okupana suncem - u vreme kada su mnoge, opasne i neverovatne, stvari bile (i te kako) moguće, kada su izdužene senke vrebale iza svakog žbuna, sa svakog gradilišta, iskopanog temelja...

Da li ćete imati snage da se uhvatite u koštac sa neobjašnjivim dešavanjima protiv kojih se bori glavni lik u romanu, Ilija Orlović, ili ćete zakopati glavu u pesak, poput ostalih žitelja Novog Beograda, tako slikovito opisanih u romanu, nećete znati dok ne uzmete roman u ruke. A tada... Velika avantura može da počne!

Tamara Lujak

Doza bučnog vitamina

$
0
0
Balkanom su se proširili festivali geometrijskom progresijom. 28, 29. i 30. juna očekuje nas u Majdanpeku Sound and Vision, a na njemu bend iz Kruševca, koji je na prošlogodišnjem kruševačkom festivalu Avgust jednog diverzanta povezao dva urednika - muzičkog i filmskog programa. O kruševačkom bendu Vitamin snimljen je dokumentarni film Vitamin i Cveće, koji je premijerno prikazan pred publikom Ajde festa 8. avgusta 2012. Nakon filma, sklonjene su stolice, a nastupila je upravo filmovana četvorka. Film je, nakon premijere, uprkos veoma emotivnom prijemu, ipak otišao na dosnimavanje i premontiravanje. Baš kao i treći album Vitamina, koji je ovim koncertom najavljen, ali zvanično izlazi tek ovog leta. Zajednička je sudbina večitih umetničkih pregalaca. 



Bend postoji od 1996. i sastoji se od dva brata, Uroša i Kimbe, koji svoj čarobni šešir krije, ali uspešno baca magiju, i još dva stara drugara, Gorana i neuhvatljivog Nemanje. Ova skupina ljubitelja glasne nesputane muzike, u ambijentu dnevne sobe gitariste stvarala je svoj noise, shoegaze, krautrock i slične gitarske vitamine. Bacaju srebrne narandže i kažu za sebe da i nisu klasičan bend, a muziku vide ne kao neki projekat koji mora da se progura i isforsira, već kao nešto što je deo svakodnevnog života, a što ih čini srećnim. 


Vitamin iza sebe ima dva izdanja od po trinaest pesama, "Let us try" iz 1998, i "Travelling in pairs" iz 2000. godine. Očekuje se treći album, sa kojeg su neke pesme već dostupne na internetu. Iako postoje već nekih sedamnaest godina, odsvirali su za to vreme deset koncerata. "Ne želimo da budemo hermetični po svaku cenu (mislim da nam ni muzika nije takva) ali ne želimo nikome da namećemo svoj stil i ukus, ionako zahvaljujući netu ljudi mnogo lakše dolaze do informacija vezanih za bilo koju muziku koju slušaju." Ovog leta Vitamin će otprašiti svoj set na majdanpečkom Sound and Vision festivalu, i ne samo tamo. 


Dobar feedback na soundcloud-u potvrđuje univerzalnost muzičkog izraza, kao i ponuda iz inostranstva za produciranje narednog albuma. Dok ih ne čujete uživo, delimo sa vama dva parčeta Vitamina sa prošlogodišnjeg Ajde festa 

Nevidljiva nacija

$
0
0

Nevidljiva nacija (Netizen, 2006, dokumentarni, 93 min)

Dokumentarac o nastanku i životu alternativne muzičke scene u Subotici, kroz periode birokratkskog komunizma, nacional socijalizma i pseudo tranzicije. Istovremeno i socio-fenomenološka studija individualaca koji nisu želeli da učestvuju niti u jednom od ovih društvenih sistema. Film je bogat arhivskim materijalima bendova za koje niko nije čuo i intervjuima sa osobama koje bismo mogli nazvati - marginalne.

Nevidljiva nacija by Darko Kovačević is licensed under a Creative Commons Attribution-Noncommercial-Share Alike 3.0 Serbia License.
Based on a work at subnet.net1zen.com. (Prava na audio/video materijale korištene u filmu zadržavaju autori/izvođači).

Airbourne – Black Dog Barking

$
0
0
Došlo je vrijeme da se kaže kako stvari stoje! Bilo, jednom davno, iza sedam gora i iza sedam mora, mjesto i vrijeme kada su se originalnost i stil cijenili i kada su se plagijati nazivali njihovim pravim imenom – kurac od ovce. Danas smo svjedoci potpuno obrnutog procesa, kada kurčevi od ovaca uvaljuju još kurčeva slušaocima koji umjesto ušiju imaju kurac od ovce. Ima takvih na domaćoj sceni, ima takvih na internacionalnoj sceni. Ima ih na muzičkoj, slikarskoj, književnoj pogotovo ... ima ih kao salate i čim zinu širi se odurni miris gluposti.

Airbourne su plagijat AC/DC-a. Ne nisu klon, ili obožavaoci koji emuliraju ono što vole ili slične nebuloze, već su lopovi koji se šlepaju na slavi i autorskom radu benda AC/DC. „Black Dog Barking“ je sve što i AC/DC iz perioda od „Back In Black“ (1980), do „Flick of the Switch“ (1983). Rifovi su pokradeni od prvog do posljednjeg (preslušati: „Firepower“). Takozvani „guitar licks“ koje su patentirali braća Angus i Malcolm Young su tu od prvog do posljednjeg (preslušati: „Animalize“). Način pjevanja je potpuno isti kao kod Bon Scott-a i Brian Johnson (preslušati: bilo koja pjesma). Tekstovi ... ok, tu bolje da se ne upuštam. Čak je i Phill Rudd-ovo bubnjanje skinuto. Ono njegovo unikatno, jednostavno tup tap tup, bubnjar Airbourne-a je do detalja eksploatisao (preslušati: također, bilo koja pjesma). Onda, tu dodajte da svi u bendu imaju jedno trideset godina manje nego AC/DC danas, da su isto sa australiskog kontinenta, da su svi onako mladalački ljepuškasti, da im je vizuelni zaštitni znak pjevačevi trbušni mišići, i još vrlo upečatljivi spotovi, i zvijezda je rođena. Oh, zaboravih reći da je desant na ljepši pol sa američkog kontinenta i više nego vidljiv (poslušati: ponovo „Animalize“). Dosta pobogu.

Jedino što im se stvarno treba priznati je energija i elan kojim je ovaj album odsviran, i sa te strane je jako slušljiv i da nije AC/DC, ovo bi bilo čudo, ali nakon svega što sam opisao i što im nad glavom stoji kao Fukoovo Klatno, ovo je samo još jedan kurac od ovce.

Nikola Franquelli

Stereo Banana - Da li Vi Masturbirate Pred Grad

$
0
0
Šijemo sambu. Nema dalje. Stereo Banana svu svoju vitalnu energiju usmerava ka Istini. Album je izleteo, katapult je proradio. Babilon gori. Bend postoji od 313. godine pre nove ere. U ovom obliku se pojavljuju 2010. godine nove ere. Tada je izašao spot za pesmu "Majmunska posla". Krajem prošle godine izbacuju još jedan spot za pesmu "U bade mantilu" koji su snimili na poznatom niškom lokalitetu. Sada za vas imaju jedno konkretno pitanje. Video spot za numeru ’Da Li Vi Masturbirate Pred Grad?’’ možete pogledati ispod, a meditativne zapise ovih momaka mozete preuzeti besplatno na njihovoj web stranici www.stereobanana.com. 

Audio kaseta slavi 50. rođendan

$
0
0
Pola veka otkako su se pojavile prve audio kasete na svetu



Pre 50 godina na tržištu se pojavila prva audio kaseta. Iako je prva namena bila snimanje na diktafonu, muzička industrija prepoznala je potencijal, a audio kaseta kakvu danas poznajemo, postala je omiljeni medij mladih.

Index je objavio da se audio kaseta prvi put pojavila 1963., a masovna proizvodnja započela je godinu dana kasnije u Hanoveru u Nemačkoj. Međutim, prethodno snimljena kaseta ("Musicassettes" ili "MC") u Evropi se pojavila tek 1965. godine.

Ipak, najveću popularnost kaseta je doživela osamdesetih, dolaskom hi-fi plejera i Sonijevog vokmena koji se prvi put pojavio 1979. godine. Starije generacije ih dobro pamte kao i često slabe slušalice s presvlakom od sunđera, ali i probleme koji su nastajali prilikom zaplitanja trake.

Novo vreme donelo je i nove probleme. Početkom devedesetih, popularnost audio kaseta osetno je pala, prvenstveno zahvaljujući CD-u koji je u to vreme preuzeo tržište. Do 2001., mnogi su izdavači već odustali od izdavanja albuma na kasetama, a samo u SAD-u, prodaja kazeta pala je s 442 miliona u devedesetim, na tek 274.000 u 2007. godini.

Starije generacije pamte kako je izgledala kaseta iznutra

Ipak, prazne kasete su ostale pa ih tako i danas možemo pronaći u pojedinim radnjama. Sony je 2010. obustavio proizvodnju vokmena, a Oxford English Dictionary 2011. objavio je kako reč "cassette tape" uklanja iz rečnika da bi napravili mesta za više od 400 novih reči. Njihova odluka je izazvala negativne reakcije u medijima.

Uprkos svemu, kaseta i dalje ima posebno mesto u srcima starijih generacija koje se sa setom sećaju vremena kada su na kasete snimali pesme s radija, razmenjivali i presnimavali albume, uživali u igrama za računare Commodore 64 i ZX Spectrum i pravili vlastite kompilacije.


Leptirica (1973)

$
0
0
Kao i većini srednjoškolaca, i moja soba je tokom školske godine u neverovatnom neredu. I, eto, da se juče konačno nisam namolio da je sredim, verovatno ne bih pronašao nekoliko poslednjih brojeva „Hupera“, 12. broj Zagora koga mi je soba progutala poodavno i disk sa natpisom „Leptirica“. 

Elem, Srbi su vekovima verovali u postojanje vukodlaka, koje nisu razlikovali od vampira. U „Srpskom rječniku“ iz 1818. Vuk Stefanović Karadžić navodi da je „Vukodlak čovjek u koga poslije smrti četrdeset dana udje nekakav duh i oživi ga. Potom vukodlak izlazi noću iz groba sa svojijem pokrovom preko ramena i davi ljude po kućama i pije krv njihovu. Pošten se čovjek ne može povampiriti, već ako da preko mrtva njega preleti kakva tica ili drugo živinče prijedje;  zato svagda čuvaju mrca da preko njega što ne prijedje.“  Inače, o bogatsvu našeg jezika govori i broj termina za ovu pojavu. Pored termina „vampir“ , naš narod je takodje koristio termine „vampirin“, „vaper“, „voper“, „vopir“, „lipir“, „lampir“, „lampijer“, „vuk“, „vukodlak“, „volkodlak“, „ukodlak“, „kodlak“, „kudljak“, „vukozlak“, „vukozlačina“, „vjedogonja“, „jedogodnja“, „vidogoja“, „štrigun“, „tenac“, „tenjac“, „medovina“, „prikosac“, „kosac“, „grobnik“, „gromnik“, „lapir“, „upir“ i „upirina“. 

Sava Savanović, lik iz priče Milovana Glišića „Posle devedeset godina“, je kao što svi znamo, najpoznatiji srpski vampir. Po verovanju, Sava Savanović je posle svoje smrti živeo jednoj vodenici u selu Zarožje nadomak Bajine Bašte, i u njoj ubijao ljude. Isti Sava Savanovic se pojavljuje i u kultnom horor filmu „Leptirica“.

Kada je te 1973. godine prvi put prikazan film, Evropom je posejan strah uzduž i popreko. Negde sam pročitao da je čak jedan čovek u Skoplju umro gledajući TV premijeru filma. 

Radnja filma se, ukratko, vrti oko Strahinje koga tumači Petar Božović (mladji 40 godina, i lakši jedno 100 kila), siromašnog momka koji se zaljubljuje u Radojku kojoj imućan otac ne dozvoljava udaju za Strahinju. Strahinju po izlasku iz sela presreću sveštenik i nekoliko žitelja, i mole ga da prespava u vodenici. Strahinja pristaje, i igrom slučaja preživljava napad Save Savanovića. Kasnije Strahinja sa seljacima pronalazi Savin grob u Krivoj Jaruzi. Nakon što su sanduk proboli glogovim kocem, ne uspevaju da unutra sipaju svetu vodicu, i iz sanduka izleće leptir. Strahinja se, medjutim, ipak ženi Radojkom.

E, sad, to bez stravičnih scena koje odlikuju film ne bi bilo to! Onima koji su pogledali film sigurno nije svejedno kada se sete onoga što je Strahinja video onog jutra posle svadbe, i onoga što se našlo u grobu Save Savanoića. Onima koji nisu pogledali film preporučujem da to što pre urade.

Iako su posle „Leptirice“ snimljeni gnusniji i stravičniji horor filmovi u domaćoj kinematografiji, ovaj film sa pravom možemo nazvati kultnim, a starije generacije prizore iz filma koje su tada videle na televiziji sigurno su dobro zapamtile.

Ilija Najdanović

Dilan Dog, Mater Morbi: Zašto se oglasila ministarka zdravlja Italije (rezime)

$
0
0
Probacu, ovoga puta maksimalno objektivno, nepristrasno (dopisite sami neki korektan termin...), iz ugla prosecnog citaoca da sagledam epizodu Dilana Doga o kojoj sam pisao pred njen izlazak kod nas, u cetvrtak 27.06.
Naime, moj tekst za HC, koji sam postavio i na nekim FB grupama ljubitelja stripova, naisao je i na poklonike i na osporavanja.
Da se zadrzim na ovoj drugoj grupi, u cilju objektivnosti koju najavih na pocetku teksta. Kazu, dakle, da je tema preozbiljna za strip kao medij (valjda je strip samo za infantilnu publiku???), te da se od nje vise ocekivalo jer je, jel'te, "izvikana".
Moguce. Iz ove perspektive, i meni se cini da sam stripom manje odusevljen nego prekjuce kad sam ga citao - al' zamalo.
Ne smeta mi UOPSTE sto je tema (pre)ozbiljna, sto dotice tabu kao sto je bolest (od koje svi sa zgrazavanjem okrecemo glavu), a o temi eutanazije da ne drobimo mnogo, jer je to umesto nas vec uradila pomenuta ministarka zdravlja Italije. I njoj, verovatno, smeta ozbiljnost teme, a mozda voli samo da gleda Dilanove slike, ne i da cita tekst.
A Dilan je u ovoj epizodi stripa zaista izmucen i degradiran na nacin kako samo Mater Morbi moze da ucini coveku, sto smeta nekim poklonicima stripa. jedan od njih mi je napisao cak da smatra da "Dilan treba da se bavi vukodlacima, vampirima i ostalim cudovistima". Ocigledno je, po njima, zasao u oblast koja mu ne prilici.
Ne za sto funti dnevno plus troskovi, koliko mu iznosi tarifa u ova krizna vremena.
Nekad je bilo samo pedeset funti, koliko je naplacivao da juri Dzeka Trboseka, Ksabarasa i ostale, u drugoj polovini osamdesetih. Mozda ovim "die hard" fanovima Dilana-po-sablonu i ta promena smeta, ne znam.
A sada, jedna mala digresija, koja je zapravo poenta cele price:
Danas sam posetio neka odeljenja beogradskih bolnica koje kao da su posluzile za inspiraciju autorima inkriminisanog stripa, pa odgovorno tvrdim da je (poenta Dilana, po njegovom tvorcu Sklaviju) pravi horor realni zivot, a ne plodovi maste.
Da, mracna je, mucna, nije epizoda da vam ulepsa dan. Ali ce vas zamisliti, a to je mnogo vise od onog sto vecina proizvoda zabave danas moze da postigne.

Milan Katić

Barbie Wilde - The Venus Complex

$
0
0
Barbie Wilde je hobotnica. Pipci njenog kreativnog rada pruženi su u mnogobrojnim medijima. Glumica, muzičarka, spisateljica. Činjenica je da se i ovo djelo, kao i ona sama najčešće posmatra kroz prizmu "Hellbounda: Hellraisera 2". Barbie Wilde je bila dio kultne postave Cenobitea, gdje je rame uz rame sa horror legendom Dougom Bradleyem glumila ženskog Cenobitea (kojeg su privatno u ekipi nazvali DeepThroat, ali ga tako nisu potpisali na odjavnoj špici filma - ukoliko se sjećate, ženski Cenobite je imao ogromnu rupu u grkljanu iz koje su virile žice koje su je širile i držale otvorenom). No znati Barbie Wilde samo po tome, istovremeno je i nepošteno, jer osim što se bavila muzikom i teatrom (osnivačica grupe SHOCK), Barbie je i spisateljica koja ima svoje ideje, svoje vizije i nije je strah ni stid iznijeti ih u vidu djela. Važno je napomenuti da ovo nije prvi put da Barbie piše; dosad je svoje priče objavljivala u horror antologijama kakve su "Hellbound Hearts", "Mutation Nation" i "Mammoth Book of Body Horror".

"The Venus Complex" je djelo pisano u formi dnevnika. Profesor Michael Friday se nakon saobraćajne nesreće u kojoj je izgubio ženu koju baš i nije naročito volio vraća u njihovu kuću. Stambeno i finansijski situiran, sa dosta slobodnog vremena, Michael počinje pisati dnevnik, dnevnik u kojem se malo-pomalo otkriva da je profesor umjetnosti počeo gubiti razum. Njegov svijet, prvo u glavi, a onda i u stvarnosti počinje poprimati oblike krvave mješavine nasilja i uvrnutih seksualnih fantazija (sa jako mnogo masturbiranja između upisa u dnevnik). A kada profesor u doktorici Elene Sheppard pronađe inspiraciju i počne žuditi za njom, smišlja bolestan način kako joj se približiti i imati je u potpunosti...

Iskreno, nisam ulagao nikakve nade da će mi se "The Venus Complex" svidjeti dok sam poprilično teško i bez prevelikog interesovanja prolazio kroz prvu trećinu knjige. Mislio sam, ako je i ostatak ovakav, sumnjam da ću moći doći do kraja. Međutim, negdje od druge trećine, kada profesor iskuje svoj veliki plan približavanja Elene i počne ga sprovoditi u djelo, situacija se naglo zakomplikuje i knjiga vas počne povlačiti još dublje između svojih redova.

"The Venus Complex" je mješavina psihološkog trilera sa jakom, možda i prejakom dozom erotike koja nekad veoma često graniči sa zdravim razumom, pa se kroz erotiku provlači i smrt i nekrofilija, te upravo ovo pretjerivanje će nekim ljudima odgovarati u potpunosti, a neki će se samo povući. Upoređivati ideje i lika Michaela Fridaya sa Patrickom Batemanom, Dexterom Morganom ili Hannibalom Lecterom, kako to radi dosta recenzenata je po meni krajnje nedolično, pa čak i netačno. Michael Friday ima svoju posebnu priču, svoj posebni stil; kada ga posmatramo kao lika jednog horror/triler djela, može vam se cijela ideja učiniti jeftinom, ali upravo je snaga pretjerivanja i nemogućih, iracionalnih ideja koje Friday obrazlaže kroz svoje upise u dnevnik zapravo njegova snaga i prednost u odnosu na gore navedene likove.

Tri karakteristike "The Venus Complexa" su mi ostale u pamćenju kao izrazito pozitivne: kao prvo, društvena i politička kritika društva kroz pisanja Michaela Fridaya možda i nije nešto čemu bi se nadali u romanu koji obiluje smrću i seksom, ali tu je i veoma je dobro izvedena. Nije da se slažem sa svim što glavni lik priča/piše, ali upravo ova kritika daje upečatljivost i novu dimenziju liku koji je profesor po zanimanju.

Druga je mnogo, MNOGO referenci na umjetnost različitih žanrova, naročito slikarstva, tako da ako vas zanima ovo područje, a niste nešto previše upućeni, bit će dosta guglanja i otkrivanja novih svijetova.

Treća je da je knjiga završena u tonu A mogla bih napisati i nastavak..., što je po meni sasvim poželjno.

Dopustite da za kraj "The Venus Complex" uporedim sa filmskom industrijom: ovo nije blockbuster koji zadivljuje glumačkom postavom, budžetom ni specijalnim efektima. Kad bi "The Venus Complex" bio film, bio bi TV film iz prijelaza osamdesetih i devedesetih, jedan od onih erotskih trilera koje smo gledali ko djeca, pa kad ih otkrijemo godinama kasnije, oduševimo se kultnošću filma koji nam je ostavio leptiriće u stomaku i obilježio nam djetinjstvo.

ZAHVALJUJEM SE COMET PRESSU NA PROMOTIVNOJ KOPIJI KNJIGE.

Arnel Sharan Šarić

Neurotic Outsiders: Potcenjeno plemstvo punka

$
0
0
Da se ogradim odmah na pocetku teksta: NISAM punker, i neka mi se oproste eventualne omaske u ovom mom pisaniju, ali JESAM roker, i to od momenta kada sam postao svestan sebe. Iz takve sam porodice, hajde da to formulisem moderno, takav mi je background.

Elem, bend koji mi je na listi vecitih favorita, "Neurotic Outsiders", predstavlja supergrupu (ne volim taj izraz, zvuci pompezno kad se primeni na bilo sta i bilo koga posle bendova "Cream" i "Deep Purple", ali sta cu kad je u upotrebi), osnovanu 1995. godine. Cinili su je clanovi bendova "Guns 'N' Roses", "Sex Pistols", i hmmm, "Duran Duran". Sad vam je valjda jasan termin "supergrupa"?
Steve Jones (gitara i vokal), Duff McKagan (bas, vokal), Matt Sorum (bubnjevi), John Taylor (frizure). Salim se za Taylora, covek je dokazao da nije fah idiot, i da se muzikom nije bavio samo da bi pokupio zgodne cice na talasu novog romantizma, da bi ih prebacio na sigurno, na brod "Duran Duran".

Snimili su samo jedan, kultni album, za Maverick Records, i siroj publici ostali gotovo nepoznati. E, sad, ono sto je u toj prici DOBRO jeste to da punk (moje licno misljenje) nikad nije zvucao bolje, energicnije, vise "usvirano", i produkcijski mocnije.
Uspeli su da ne odu ni u jednu od dve krajnosti - niti da se razbacuju parolama tipa "NO FUTURE" i naprave od sebe parodiju punk benda, niti da odu u tesku komercijalnost jednih "Green Day". E, TO bi tek bila parodija.

Da ne zaboravimo, ovde je rec o polovini devedesetih, a ne o vremenu kad je "God Save the Queen" "Pistolsa" bila zabranjena, a ipak na prvom mestu top liste.
Viviene Westwood i Malcolm McLaren se nisu oparili od njih, kao sto su se oparili zahvaljujuci prvom talasu punka, i njegovih prvih glasnogovornika, koje je trebalo adekvatno obuci.
Prvobitno je u ovom superbendu trebalo da budu Billiy Idol i njegov virtuozni gitarista, Steve Stevens, ali su se, kao njihova zamena, na kraju pojavili Jones i Taylor.
Nakon sto se bend razisao, okupili su se jos samo jednom, 1999. To je bilo za potrebe nastupa u Viper Room, gde su prvi put zajedno i "dzemovali".

Slobodno ih potrazite na youtube-u, preporucujem numeru "Jerk", a na facebook-u ih nemojte traziti, jer imaju manje poklonika od autora ovog teksta. Ili ih bas ZATO potrazite i "lajkujte" - ne kaze se bez razloga za njih da su jedan od najpotcenjenijih bendova roka, a svakako najpotcenjeniji kad je podzanr punk u pitanju.

Milan Katić

Eyesburn - Frontline

$
0
0
Pogledajte spot kojim Eyesburn najavljuju povratnički album "Reality Check". 

Intervju Ginter Gorbaev

$
0
0
Ginter Gorbaev (1982. Kragujevac) bavi se snimanjem nezavisnih i umetničkih filmova koje odlikuje visok stepen apstrakcije i hermetičnosti. Tema njegovih filmova su, između ostalog, usamljeni pojedinci u borbi sa egzistencijalističkom ogoljenošću života. Po umetničkom senzibilitetu svojih radova, najviše podseća na Kjerkjegora i Kamija.
Upoznajte Gintera Gorbaeva


HC: Prvi film koji pamtiš?
GG:
Kao neko ko je odrastao u vreme kada su video kasete (preko video klubova) bile jako dostupne, od malena sam gledao puno crtanih i karate filmova, te film doživljavao kao zabavu. Tek u srednjoškolskim danima počinjem da percipiram film kao umetnost i iz tog perioda pamtim Bergmanov „Sedmi pečat“ kao prvi film koji je na mene ostavio jak utisak.

HC: Strani i domaći uzori?
GG:
Strani: Pier Paolo Pasolini, Louis Bunuel, F.W. Murnau, Lars von Trier, Werner Herzog, Vincent Gallo, Aki Kaurismaki, Konstantin Lopushanskiy, Alejandro Jodorowski i mnogi drugi. Domaći: Jovan Jovanović, Živko Nikolić, Dušan Makavejev, Živojin Pavlović, Puriša Đorđević... a od mlađe generacije bih izdvojio Mladena Đorđevića i Dalibora Matanića (Hrvatska) čiji film „Kino Lika“ smatram najboljim ostvarenjem na prostoru ex-Yu u poslednjih dvadeset godina.

HC: Kako biraš teme za svoje filmove?
GG:
Religija, politika i filozofija su nešto što me uzbuđuje i o čemu pokušavam da govorim kroz svoju književnost, performanse i filmove.


HC: Žanr u kome se najbolje snalaziš?
GG:
Ako se „trash“ može uzeti kao žanr onda se tu najbolje snalazim. Kakav god scenario da napišem na kraju ispadne „trash“ (smeh)

HC: Imaš li podršku grada ili neke institucije, za ono što radiš?
GG:
Ne, nikada nisam dobio nikakvu pomoć niodkoga, sve filmove sam snimio sa sopstvenim kamkorderom i bez budžeta.


HC: Kako bi definisao stvaralaštvo nezavisne produkcije?
GG:
Pre svega, mislim da je danas teško napraviti razliku između „zavisnih“ i „nezavisnih“ produkcija. U svetu gde fondovi bilo državni ili privatnih kompanija finansiraju samo ono što promoviše njihov ideološki stav (i gde stoga autocenzura postaje dominantno obeležje savremene umetnosti), postavlja se pitanje da li postoji nezavisnost osim u nekim amaterskim ili polu-amaterskim pokušajima umetnika-entuzijasta koji egzistiraju na marginama (čak i ispod njih!), te kao takvi nikada ne uspevaju da se prikažu široj javnosti pa time i promovišu svoju estetiku i ubeđenja. U tom duhu definisanje nezavisnosti (bilo estetsko, političko, ekonmsko ili filozofsko), postaje problem čak i u jezičkom smislu (čitav jezik je komercijalizovan i ideologizovan, npr. termini kao što su „andergraund“, „samizdat“ i mnogi drugi).
HC: Gde je, po tebi, domaća nezavisna produkcija u odnosu na svetsku?
GG:
Mislim da nezavisna produkcija (alternativni, eksperimentalni film) ne poznaje granice, pa je ne bih prostorno određivao. Ono što nalazim kao manjkavost domaćeg filma (i onih sa budžetom i onih bez njega), jeste jedna tendencija da se globalni problemi prikazuju kao lokalni, čime se pažnja usmerava na specifičnosti i egzotiku podneblja dok univerzalnost problema ostaje zapostavljena kao i pokušaj da se na isti ukaže. Na žalost, ovaj trend postaje dominantan u svim kinematografijama i sasvim je suprotan načinu na koji su velikani filmske režije iz dvadesetog veka (Živko Nikolić, Vittorio de Sica) od običnih, malih ljudi iz malih sredina uspevali da stvore skoro mitske ličnosti koje na svojim leđima nose sudbinu svih ljudi.

HC: Učestvuješ li na festivalima i kakvo je tvoje festivalsko iskustvo?
GG:
Nekoliko mojih filmova je prikazano na amaterskim festivalima.


HC: Šta je, po tebi, ključno za dobar film?
GG:
Filmska estetika mi nije najvažnija stvar, lično sam ljubitelj filmova kojima autor želi da iskaže svoje viđenje i stav prema određenoj društvenoj pojavi, pa je stoga za mene ključna stvar poruka filma i koliko je inteligentan način kojim je prikazana. 

HC: Tvoja poruka mladim autorima?
GG:
Pošto se obraćam mladima, ispada kao da sam ja star (smeh) pa ću dati jedan starački odgovor. Alternativni film, osim što teško dolazi do sredstava, takođe teško dolazi i do publike, i zato je bitno da oni koji žele njime da se bave imaju mnogo prijatelja koji će im pomagati i podržati ih.

Sa Ginterom razgovarao: Mladen Milosavljević

Predatorka

Viewing all 9874 articles
Browse latest View live


<script src="https://jsc.adskeeper.com/r/s/rssing.com.1596347.js" async> </script>