Quantcast
Channel: Helly Cherry Web Magazine
Viewing all 9756 articles
Browse latest View live

"Stvaranje uništava. Ko nema snage da trpi svakodnevni nemir u lobanji, neka se drži podalje umetnosti" - Mladen Marković

$
0
0
Mladen Marković, rođen 13. aprila 1985. u Slavonskom Brodu. Pohađao kurs kreativnog pisanja kod prof. Dr Zorana Živkovića. Objavio kratku priču „Slika“ u časopisu „Književnost“, mart 2008. kratki roman „Razbijanje karikature“ jun 2010. u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, kratku priču „Uhoda“ u online časopisu „Škrip“, maj 2011, napisao scenario, u saradnji sa dvojicom scenarista, za crtanu seriju „Jet Set“ emitovanu više puta na televiziji B92.

HC: Prva knjiga koju pamtiš?
MM:
„Gvapo“ Slavomira Nastasijevića. Sećam se samo da je dečak mogao da vidi u mraku i sećam se jedne borbe prsa u prsa. Gledao sam Konana Uništitelja celo leto, dan za danom, knjigu mi je brat doneo iz biblioteke i naslovna stranica me je oduševila: bilo je nalik fantasy art crtežu sa dvojicom ratnika prikazanim u borbi. Ne znam da li sam imao šest ili sedam godina, ali znam da me je knjiga beskrajno umorila.

HC: Koje autore, bili oni domaći ili inostrani, bi mogao da  navedeš kao svoje uzore?
MM:
Kafka, Bucati, Kalvino, Hemingvej, Bukovski, Bulgakov, Bernhard, Lavkraft, Hamsun, Pekić, Rakić, Uderzo, Kramb, od skoro Prilepin. Imam zaista podosta uzora, sa raznoraznih polja umetnosti. Volim dripački da kradem neke sitne stvari, gotovo neprimetne drugima, koje posle integrišem u pisanje. U tome sam dobar, haha.

HC: Svojevremeno si pohađao kurs kreativnog pisanja koji je vodio Zoran Živković, naš najprevođeniji živi pisac. U kojoj meri je to pomoglo dalji tok tvoje karijere?
MM:
Veoma mi je pomoglo, zapravo, nisam siguran da li bih išta postigao bez kursa i velike pomoći Zorana Živkovića. Jesam se, doduše, prilično pokazao na kursu. Bez lažne skromnosti, bio sam mu, ako ne najbolji, onda drugi po redu najbolji student. On je čovek koji me je usmerio na skakaonicu, a onda se još postavio kao odskočna daska. Veoma sam mu zahvalan na angažovanosti.

HC: Tvoj roman prvenac „Razbijanje karikature“ bavi se, između ostalog, i sve prisutnijim fenomenom otuđenosti među mladima. U kojoj meri je njegova radnja utemeljena u tvom ličnom iskustvu, odn. iskustvu ljudi iz tvog okruženja?
MM:
Otuđenost mi jeste poznata iz ličnog iskustva. Čini mi se da sam najotuđeniji od svih ljudi u mom okruženju. A to jesam zbog veoma loše predstave sveta koju imam i koju, unekoliko, mazohistički gajim. Roman je kvaziautobiografsko delo i, zapravo, nema radnju u klasičnom smislu, ima gradaciju gotovo jednog te istog i uporedo ‒ borbu protiv toga, odnosno, rušenje zidova koje sami podižemo. Mislim da otuđenost u ovom trenutku nije nikakav fenomen, nego je prirodan tok stvari. Čovek za četrdeset hiljada godina nije mnogo napredovao kao biće, samo je napredovao u tehnološkom smislu, a to nije dovoljno, rekao bih.

HC: Zajednički elementi nekih tvojih priča, kao i romana prvenca, jesu kamerni ambijent i urbani milje u kome se priča odvija. Da li je podzanr tzv. „urbane drame“ najbliži tvom autorskom senzibilitetu?
MM:
Iskreno, ne snalazim se dobro sa žanrovima i podžanrovima. Ne znam tačno šta „urbana drama“ predstavlja, ali ako je to, obratiću se slikovito ‒ beton, prljavština, gužva, buka, nasilje, zagađenost itd. onda jeste najbliže mom senzibilitetu. To je ono što znam. Kamerni ambijent je prirodan izbor, možda ‒ nametnut izbor, budući da sam ipak pogledao mnogo više filmova nego što sam pročitao knjiga. U suštini, volim slikovito izražavanje, to jest, ne želim da se čitalac muči sa slikom, da mu nije jasno šta vidi, čitalac bi trebalo da se muči sa potkom, karakterima i najviše bi trebalo da ga namuči naravoučenije.

HC: Takođe, potpisan si i kao scenarista popularnog televizijskog serijala „Jet set“. Planiraš li možda i neki scenario za igrani film?
MM:
Napisao sam barem šest scenarija, izuzimajući „Jet set“. Jedan je bio za dugometražni animirani film, tri za igrane, dva za kratke igrane. Ništa od toga nije realizovano. Dva scenarija napisana su na engleskom i ta dva su mi najubedljivija. Drugi roman (nadam se da ću ga u jednom trenutku konačno dovršiti) zapravo je zasnovan na jednom od tih scenarija. I nije nimalo lak zadatak pretočiti scenario u roman. Ono što se na filmu može nagovestiti u jednom kadru u trajanju od pola sekunde, ponekad zahteva nekoliko ispisanih stranica.

HC: Koje kriterijume, po tebi, mora da sadrži uspešno umetničko delo?
MM:
Biću kratak: umetničko delo mora da bude upečatljivo da bi bilo uspešno. Sama reč upečatljivo sve govori ‒ želim da mi knjiga koju pročitam, pesma koju čujem, film, strip, slika, skulptura koje pogledam, ostavi trajni pečat na mozgu!

HC: Kakvi su tvoji dalji planovi po pitanju karijere pisca/scenariste?
MM:
Nastaviću da pišem, a pobeda i poraz na tom polju ići će uporedo. O karijeri još ne razmišljam. Osećam se kao da krećem ispočetka, moram ponovo da razbijam led.
HC: Tvoj savet mladim kolegama?
MM:
Stvaranje uništava. Ko nema snage da trpi svakodnevni nemir u lobanji, neka se drži podalje umetnosti.

Sa Mlađom razgovarao Mladen Milosavljević

Noi

$
0
0
Zadnjih nekoliko dana moj urednik postao je dosadan koliko me je pritiskao sa zahtjevom da osmislim negativca za strip reviju koju radimo. Volim svoj posao, ali ima dana kada inspiracija naprosto ne dolazi. Trudim se tada, pustim misli da odlutaju, da iz daljine na krilima mašte dojezdi nešto novo i da onda taj novitet prenesem u blok za crtanje.
Tako je bilo i prošle noći. Koliko god se trudio da smislim nešto originalno, inspiracija nije dolazila. Malo po malo prelazio sam u to svoje stanje transa i napokon se u meni počela rađati ideja čiji su se obrisi mogli vidjeti na papiru koji se nalazio preda mnom. Bez obzira na to što sam bio zadovoljan, jer je napokon mašta proradila, nisam se mogao izboriti sa snom i vrlo brzo mi je sve pred očima postalo nejasno i maglovito. Utonuh u san...
***
– Alo! Tupane! Ustaj, bre, nemam ja čitavu noć! – bilo je prvo što sam čuo dok sam pokušavao da otvorim oči, a neko nastavljao uporno da me drmusa.
– Napravio si haos, pa sada spavaš snom pravednika. Ja treba tvoje greške da ispravljam sada. Na noge, lenčugo!
Gledam ko to vrišti na mene i prosto ne vjerujem rođenim očima. Na radnom stolu stoji pravi pravcati patuljak. Velikog nosa i zašiljenih ušiju, obučen u plavu košulju i teget pantalone, sa crvenom šapkom na glavi i notesom u rukama. Gledao je čas u blok za crtanje koji se nalazio ispred mene, čas u mene i nešto zapisivao u notes.
– Jesi se rasanio? Nemam ja sve vrijeme ovoga svijeta. Hajde da se damo na posao, da vidimo šta to imamo ovdje.
Pokušavam da se uštinem kako bih se probudio iz sna, ali ne pomaže, patuljak je i dalje tu pred mojim očima. Nagnuo se naprijed i pažljivo motri crtež na kojem sam radio prethodne noći.
– Da čujem šta je mladi gospodin izvolio nacrtati prošle noći? Po jačini NOI alarma reklo bi se da se radi o nekom divu. Je li tako?
Gledam zbunjeno u njega i ne razumijem ni riječ od onoga što govori. Iznenada se udari notesom po glavi.
– Oprosti, nijesam se ni predstavio. Garibaldi, pripadnik svjetske policije, odsjek za odbjegle ideje. Šta je? Čudi te ime? Djed po majci bio je Italijan, pa eto njemu u sjećanje.
Prihvatam ispruženu ruku kojom počinje energično da drmusa moju.
– Da čujem tvoje ime, mladiću?
– Nikolaj, strip crtač, zapošljen u „Kometakomiksu“. Ne razumijem kakav odsjek za odbjegle ideje pominjete i kakva je to svjetska policija.
– Uf! Vidim ja da će ova noć biti duga. Ti si od onih što sporo kapiraju, a? Ili pak voliš da se praviš lud. Najgori ste mi vi slikari. Svake nedjelje imamo neki problem sa vama. Prošlog mjeseca je jedan tvoj kolega iz Japana usnio, dok je crtao, troglavu aždaju. Ta spodoba je kasnije pobjegla iz njegove glave. Možeš misliti! Eeej, troglava aždaja! I kako nju danas savladati? Danas kada nema vitezova u oklopima! NOI alarm je urlao non-stop. Tri dana smo ja i on sjedjeli ovako, sve dok se dični gospodin nije prisjetio svoje ideje i onda smo je uspjeli obuzdati. Za to vrijeme aždaja je žarila i palila. Morali smo pokrenuti sve veze kako bi svijet uvjerili da je došlo do erupcije vulkana. Što se fino ne ugledate na pisce, oni kada završe sa pisanjem, lijepo sklope korice i to je to, a ne kao vi.
– Ja ne razumijem šta se ovdje događa! Šta sam to pogriješio i kakav NO... alarm uporno pominjete?
Patuljak poče da lista notes dok ne pronađe određenu stranicu.
– Pa dobro, majku mu poljubim! Ti si neki glup čovjek, čudo da si mogao da izmaštaš ovako opasnog stvora. Postoji nešto što se zove pravilnik o idejama i po članu 32 tog pravilnika svaki tvorac ideje dužan je istu čuvati pod stalnim nadzorom. U slučaju da mu ideja pobjegne, za sve eventualne neprijatnosti usled njenog bjekstva, odgovoran je isključivo idejo-tvorac. Isti je dužan staviti se na raspolaganje službenicima odsjeka za odbjegle ideje, to bi bila moja malenkost. Što se tiče NOI alarma to je poseban alarm koji reaguje na Neidentifikovane Odbjegle Ideje. Je li sada sve jasno?
Blijedo sam gledao u patuljka koji je postajao iz trena u tren sve nervozniji. Svakog časa sam očekivao da mi skoči za vrat.
– Recimo da počinjem da shvatam stvari. Na koji način Vam mogu pomoći?
– Napokon! Već smo izgubili previše dragocjenog vremena. Ideje žive u umovima stvaralaca ili, pak, na papiru, zapisane ili nacrtane. Dok god su na papiru ili u umu, potpuno su bezopasne. U rijetkim situacijama, kada osoba koja krene da prenese svoju zamisao iz mašte na papir, popusti pažnjom ili usni, ideja može iskoristiti taj tren i iskrasti se iz uma tvorca. Ideja koja jednom pobjegne može se obuzdati samo ako je se njen autor opet sjeti i prenese je do kraja na papir. U tom trenutku odbjegla ideja gubi svoje tijelo i do kraja nastavlja da živi zatvorena na papiru. Zato olovku u ruke i da pokušaš da se sjetiš ovog tvog stvora. Znam da se sada ne sjećaš ničega osim mutnih obrisa, zato se potrudi i razmisli šta te uopšte natjeralo da kreiraš ovu spodobu i o čemu si mislio u trenutku kada si je crtao.
– Radio sam na novom negativcu za ovomjesečni broj stripa. Znam da je to trebalo biti neko mitsko biće. Po ovome što vidim na papiru mora da je bio neki div, vidim da je trebao imati toljagu, ali šta i kako dalje nijesam siguran.
– Misli! Počni da mu crtaš toljagu, možda se sjetiš još nečega. Koliko je očiju imao? Koliko pari ruku?
– Kako bre koliko? Pa valjda dva oka i par ruku.
– Osim što djeluješ tupavo, nisi mi ni nešto maštovit tip. Dobro je! Možda se ova gužva riješi i ranije nego što sam očekivao. Hajde navali, crtaj svog diva. Kako je bio obučen?
– Ček, ček mislim da se radilo o šumskom divu koji živi u krošnjama džinovskog drveća i odjeću pravi od grana i lišća.
– Crtaj onda! Što zabušavaš?! Čim ga završiš, pozvaću centralu da provjerim je li se alarm ugasio. Je li bio opasan taj div? Kakvi su mu zubi bili? Šta je imao na nogama? Da li je imao stomačinu...
Dok crtam detalj po detalj, Garibaldi nastavlja da me bombarduje pitanjima. Na neka mi treba puno vremena da se sjetim šta bi mogao biti odgovor.
Shvatao sam, u hodu, da su neki detalji pogrešni, te bih se vraćao i popravljao ih. Minuti su odmicali i primijetio sam da napolju sviće. Garibaldi je vidio da gledam kroz prozor i dodatno se unervozio.
– Joj, izgubih cijelu noć! Nemoj da zabušavaš sada, blizu smo kraja. Daće bogovi da smo na pravom putu, inače će nastati haos. Ko zna kakvu je do sada štetu ovaj tvoj div napravio. Ne smijem da nazovem centralu da pitam.
Nastavljam da radim i kroz nekoliko minuta sa crteža me gleda div. Ispao je puno bolji nego što sam se nadao. Patuljak ushićeno lupka dlanovima.
– To mora da je to, pozvaću centralu.
Vadi iz džepa pantalona ogromnu zelenu slušalicu, pitam se kako je mogla stati u njegov maleni džep.
– Centrala! Ovdje Garibaldi. Može li provjera NOI alarma? – nekoliko trenutaka napeto iščekujemo odgovor – Pi! Do vraga, negdje smo pogriješili.
U tom trenutku sjetio sam se šta nedostaje crtežu. U donjem desnom uglu stavljam potpis – KAJ, nadimak koji nosim od djetinjstva i kojim potpisujem sve svoje radove. Odjednom se čuje povik iz slušalice koji i ja čujem i Garibaldijevo lice počinje široko da se osmjehuje.
– Napokon! Hvala na informacijama kolega i oprostite na smetnji. Vidimo se.
Vraća slušalicu u džep i veselo poskakuje pružajući mi ruku.
– Bravo momče, prijatno si me iznenadio. Moram priznati da ispočetka nijesam vjerovao u tebe. Od sada pamet u glavu i da se ovo nikada više ne ponovi. Jasno?
– Jasno...
Samo što to rekoh, on poskoči i iz drugog džepa od pantalona izvuče crvenu zviždaljku, prije nego što u nju dunu, poslednji put mi se osmjehnu.
– Zbogom! Nadam se da se nikada više nećemo vidjeti.
U tom trenu sve mi se zamuti pred očima i izgubih svijest...
***
Kada sam se probudio, na stolu ispred mene nalazio se crtež diva. Dovršen i potpisan. Nije bilo ni traga od čudnog patuljka Garibaldija. Da li sam izgubio razum ili je sve ovo bio samo san? Kako sam u snu mogao ovako detaljno nacrtati diva? Dok se divim svom djelu i tražim telefon kako bih javio radosnu vijest uredniku, do mene dopire glas spikerke sa televizije koja uzbuđeno saopštava hitne vijesti. Prekidam svaku radnju i pažljivo slušam.
– Prethodne noći, u strogom centru grada, potpuno su se urušila dva napuštena skladišta. Istraga koja bi trebalo da utvrdi uzrok urušavanja je u toku. Iz policije kažu da su ih obavijestili da je došlo do manjeg zemljotresa, čiji se epicentar nalazio na mjestu skladišta. Međutim, našoj redakciji javila su se dva očevica sa nevjerovatnom pričom o podivljalom džinovskom monstrumu koji je uništio skladišta. Zaintrigiran ovom dojavom, naš novinar je pokušao da utvrdi njenu istinitost. Ispostavilo se da su ti navodni očevici dva dobro poznata pijanca iz kraja, te da je, bez obzira na svu dobru volju, teško povjerovati u njihovu priču o rušilački nastrojenom monstrumu. Ne sumnjamo da će teoretičarima zavjere ovaj slučaj biti i te kako zanimljiv. Zato ne mijenjajte kanal, uskoro slijedi detaljniji izvještaj...
Pomenuta skladišta su se nalazila u neposrednoj blizini mog stana i kroz glavu mi prođe Garibaldijeva priča o tome kako su skandal sa troglavom aždajom pokrili pričom o vulkanu.
Da li je ovaj zemljotres u stvari bio moj div? Pogledao sam u crtež pokušavajući da pronađem odgovor na pitanja koja su me mučila. Mogao sam se zakleti da mi se div šeretski osmjehnuo i namignuo, a potom na kratko prislonio kažiprst na usne dajući mi znak da je bolje po mene da sačuvam tajnu. Već idućeg trena crtež je opet bio nepokretan, a ja sam ostao zbunjen, razmišljajući o tome da li je sve ovo bilo samo plod moje mašte ili ne…

Aleksandar Obradović

Misery Index – The Killing Gods

$
0
0
Jason Netherton, basista i frontmen benda, kaže „Nakon dugotrajnog pisanja i snimanja, napokon smo završili „The Killing Gods“. To je najduži, najraznovrsniji i najkompletniji album koji smo ikada uradili, i predstavlja krv, znoj i piva četvorice momaka koji se trude da urade najbolje moguće pjesme i vjerujemo da smo u tome uspjeli.“ Ako stalno kopate po netu u potrazi za informacijama, sigurno ste na ove iste riječi nabasali na stotine puta. Uobičajena frazeologija i reklama koja je postala uobičajeni dekorum propagande i reklame izdavača malo prije, i ubrzo nakon objavljivanja albuma. Mada, nije uvjek sve onako kako na prvi pogled izgleda. Možda njegove riječi zvuče pomalo otrcano, ali su tačne jedan kroz jedan. Jason Netherton ne pretjeruje, niti je ovoga puta ovo neka otrcana fraza i kliše. U dvije rečenice je rekao sve. Ovo je doista najduži, najraznovrsniji i najkompletniji Misery Index album do danas. Molim vas, najbolji možda i nije, i mislim da još treba da snime album koji će da napravi ršum, ali i ovako su napravili nešto izuzetno i neočekivano. Krenimo!

Death metal i progresivna svirka nisu često stavljani u istom kontekstu (a pod progresivnom svirkom ne mislim isključivo na tehničku potkovanost muzičara i lomatanje prstima po instrumentima, već na konstrukciju pjesama, elemente koji ih tvore, način na koji su ti elementi spojeni, međuprostor, da li standardno ili van uobičajenih okvira, svi ukrasi itd, itd.). Ni Misery Index se ne bi mogli svrstati u kategoriju progresivnih bendova. Od početka karijere su uvjek svirali manje više isti oblik vrlo brzog, bučnog i odsječnog death/grind metala sa posebnim ukusom za hardcore punk kojega ima dosta na sceni (od ostalih bendova ih je uvjek izdvajao visoki profesionalizam i odlične pjesme podstaknute socijalnim nepravdama). Bili su i ostali najglasniji predstavnik svih ugnjetavanih i socijalno obespravljenih masa, vrlo drastična istina o bilo kojem obliku društvenih odnosa gdje su ultra bogati sa jedne strane a siromašni sa druge. Sa „The Killing Gods“ uvode novosti u svom pristupu svirci i komponovanju i elementi koji su se prije samo nazirali tu i tamo, su sada mnogo više u prvom planu. To je ono o čemu Jason Netherton govori – „najraznovrsniji i najkompletniji album koji smo ikada uradili„. Najočiglednije su mnogo izraženije melodije koje tvore suštinu svake pjesme. Tu je napravljen ogroman korak naprijed. Jeste da je donekle stvar ukusa, ali sam uvjerenja da drljačinu može skoro svako napraviti, dok za nešto suptilnije ipak treba imati ono nešto posebno. Misery Index tog „posebnog“ na „The Killing Gods“ imaju za izvoz!

Moram spomenuti i ritam sekciju, zasigurno jedna od najpreciznijih trenutno na sceni. Nije samo preciznost u pitanju, nego i stil sviranja, te osjećaj koji ovi ljudi imaju, njihova međusobna interakcija, način na koji tri instrumenta nadopunjavaju jedan drugoga i rade u tandemu kao precizan sat. Zapanjujuće je što sve može da se uradi kada se sve kockice poklope. Bend je uvjek imao ubitačnu ritam sekciju i mnoge pjesme su se oslanjale baš na taj adut, ali na ovom novom albumu granice su pomjerene još i dalje što se i te kako u svom svom raskošu čuje na pjesmi „A Cross to Bear“.

Rezultat je jedan drugačiji, kompleksniji i interesantniji Misery Index album. Pjesme su žive i dinamične, pune interesantnih preokreta, dokaz da Misery Index čine živi ljudi koji ovo rade iz želje i ogromne volje, ne radi slave ili zarade (Zarada? U death metalu???). „The Killing Gods“ ne ulazi baš u top deset najboljih albuma, ali ponavljam, jeste izuzetan i neočekivan i članovi imaju jako puno razloga da budu zadovoljni i izuzetno ponosni.

Nikola Franquelli

Hip Hop – proizvod društveno političke borbe 2. deo

$
0
0
(Prvi deo koji govori o prilikama koje su dovele do nastanka hip hopa pročitajteovde.) 
Kulturno politička klima sedamdesetih koja je obavijala društveni život tzv. afroamerikanaca, tada još uvek i zvanično nazivanim - crncima tj. pogrdno - crnčugama (niggers), podstakla je formiranje posebne subkulturalne formacije nazvane hip hop.

Pokret za građanska prava koji se razvio kao reakcija na rasistički režim u SAD, dao je podstrek osnivanju različitih grupacija koje su uticale na razvijanje svesti o identitetu pripadnika crne rase. Politički pokreti poput Nacije Islama, ili kulturalni, kao što je bio Black Art Movement, podstakli su i razvijanje specifične subkulture hip hopa, koja se pojavila u Južnom Bronksu, a koja je kombinovala različite uticaje, stvarajući autentičan i jedinstveni ulični, umetnički izraz. 
DJ Kool Herz, pionir hip hopa
Četiri osnovna elementa hip hopa: MC-ing, deejaying, graffiti writing i break dancing nastali su kao rezultat potrebe za većom društvenom kohezijom unutar afroameričkih zajednica i kreativnim izražavanjem pojedinaca koji su tako mogli da zadobiju poseban prestiž unutar geta. Nastupi lokalnih grupa u okviru blokovskih okupljanja podrazumevali su tzv. breakbeat deejaying, tj. specifičnu di džej tehniku kojom se manipuliše sa LP pločama, uz podršku emsija, koji je u početku samo podsticao publiku i pozivao na igru, da bi to kasnije dovelo i do smislenijeg obraćanja prisutnima. Ubrzo se pojavio i specifičan ples atraktivnih poteza, koga su izvodile organizovane plesne grupe, čiji su članovi preuzeli naziv B boys (tj. B girls). Sa druge strane, grafiti, kao likovni izraz hip hopa, prvi put se pojavio kao sredstvo za vizuelno obeležavanje teritorija određenih kriminalnih bandi. Možemo da kažemo da je hip hop nastao zapravo iz nužde i osnovne potrebe jedne zajednice da organizuje sebi kulturni život, koji im država nije pružala ni omogućavala. Upravo stoga bili su primorani da sami razviju sopstvenu kulturu, koja se zbog toga u potpunosti izdvaja od svih drugih subkulturalnih pokreta 20. veka.

Inače, pionir hip hopa DJ Kool Herz, rođen na Jamajci, gde su se tehnike DJ dubbing-a, ali i neke vrste repovanja zvanog toasting, pojavile mnogo pre hip hopa, jeste skovao ime pokreta, ali je i jedan od začetnika breakbeat tehnike, kao osnove na kojoj počiva rep muzika. Usled nemogućnosti da priušte sopstvene instrumente, mladi afroamerikanci su tako počeli da se služe gramofonskom pločom kao muzičkim instrumentom. Uz tzv. skrečovanje mahom disko i fank ploča, emsijevi su rimovano repovali, podstaknuti jamajčanskim toasting-om, ali i afroameričkom tradicijom bluza, koja pak vodi poreklo od afričkog folklora i tradicije đelija tj. narodnog pripovedanja.

Među prvim di džejevima se izdvajaju Grand Vizard Tiodor (Grand Wizard Theodore), Grandmaster Fleš (Grandmaster Flash), Džezi Džej (Jazzy Jay), dok su začetnici emsijinga Kurtis Blou (Kurtis Blow) i Šugarhil Geng (Sugarhill Gang). 
Afrika Bambaataa
Iako je reč o pionirima hip hopa, osnove modernog razvoja repa je svakako postavio Afrika Bambata (Afrika Bambaataa), koji je direktno povezao muziku sa aktuelnim idejama društveno političke borbe afroamerikanaca. Početkom osamdesetih godina Afrika Bambata i Soulsonik Fors (Soulsonic Force) su uneli novine koje će uticati i na ostale izvođače repa, služeći se ritam mašinama, tehnikom semplovanja, kombinujući elektro muziku i pop rep, a u okviru specifične ikonografije koja je akcenat stavljala na vezu sa afričkim folklorom. Takođe, još sedamdesetih godina, Afrika Bambata je osnovao organizaciju Zulu nacija, koja je okupljala bivše pripadnike bandi, sa idejom edukacije o afričkom identitetu stanovnika njujorških geta. Kroz društveno koristan rad i hip hop događaje, Zulu nacija je podsticala mlade da se okrenu repu ili nekom drugom izrazu unutar hip hopa, koji bi im omogućio beg od surovog uličnog života i realnosti geta. Ovaj afrocentrični pokret bio je inspirisan doktrinama Nacije Islama a kasnije i sekte Nacija Nuvobijana koja je posebno uticala na celokupnu ikonografiju i kostimografiju organizacije. Zanimljivo je da je ona od lokalne prerasla u globalni fenomen, te je od osamdesetih do danas Univerzalna Nacija Islama uticala na razvijanje hip hop scena širom sveta. Posebno se u tom smislu izdvaja francuska scena koju je zapravo Afrika Bambata i osnovao, a koja i danas ima snažne veze sa njegovom organizacijom. Može se reći da je Afrika Bambata otvorio put daljem razvoju repa ne samo kroz pristup kreiranju instrumentala već, pre svega kroz povezivanje društvene angažovanosti sa muzikom, što će od osamdesetih godina postati zaštitni znak repa. Tako je u hip hop ušla politika, ali i misticizam podstaknut afrocentričnim pogledom na svet, što će uticati na mnoge izvođače poput grupe Pablik Enemi (Public Enemy), ili predstavnike Nove škole, kao što je Vu teng klan (Wu Thang Clan).

Radoš Mitrović

Pojam - Lorde - i album Pure heroine

$
0
0
Mala Lorde, (imam gadnu naviku da svakoga ko je mlađi od mene, obeležim sa mali/mala) ima glasčinu za 150 starijih teta koleginica. O pameti, možda ne treba ni da pričamo. Na prvencu „Pure heroine“ pored vokalnog trijumfa kojim se predstavila, odvodi nas u svet tinejdžerke, dovoljno dive i dovoljno indie, da nam nije teško da proživimo sve te bubice ponovo.  Prijatelji, izlasci, momci, piće, aminstream, underground, slava, moda, život, svet, zatucanost, preterivanje, java, san. Lorde za sada, uspešno nastavlja tamo gde se Amy MacDonald zapucala, tamo gde su  Lana Del Rey i Lily Allen skrenule sa puta i gde je Adele batalila. Ova, za mene skroz jednostavna, super cool klinka predstavlja ono što pop muzika jeste, i kako treba da se razvija. Pored svih ovih pohvala, album ipak nije za svačije nežne uši. Ne, album nije agresivan. Muzički je statičan u smislu da svaka pesma liči na prethodnu, pomalo i na sledeću. Lorde je (svoje mladalačko životno) iskustvo pretvorila u poeziju koja ja alternativa današnjice. Toliko je dobra da bi se savršeno uklopila sa grunge veličinama devedesetih što je i učinila kada je Nirvana primljena u R’N’R Hall of fame. Njene pesme nose simpatični sarkazam, ali daleko od toga da je ogorčena. Nadam se da će rastaviti tempom, neometena MTV pažnjom i da nikad neće postati podloga za njihove rijalitije tipa 18 and pregnant, Teen and abused by fashion, 25 and brainless ili kako god da se sve to zajedno zove. Sarkazam je profinjen i kvalitetno kritičan i najbolje ga dočarava singl „Royals“. Brine me jedino da već nije šablonirana. To je tržište i moraš imati nenormalno mnogo snage da istrpiš posledice i da u njenim godinama kažeš – jebi se! Ako je mala Lorde kreirana da štrči, da je prikladno neprilagođena među aktuelnim polu – pornićarkama, to bi bio veliki gubitak za ljubitelje interesantne, neobične pop muzike. svejedno, mogli bi da zažmurimo na jedno oko i da nas baš briga, pa to je show business!!
Obavezno slušanje: „ Tennis court“, „Royals“, „Team“, Glory and gore“, „White teeth teens“.

Album je 9/10, da se ne uobrazi

Tamara Maksimović

Society Reeks of Assholes #1

$
0
0
Kada sam nedavno govorio o fanzinu Mentalna Smrt, rekao sam da je treći broj po nekom nepisanom pravilu presudan. Dvojac koji je radio MS fanzin je imao svojih privatnih uspona i padova, i ponekad je teško koordinisati rad i izbaciti broj na vreme a da on ostane aktuelan makar u razmišljanjima koja se u njemu iznose (kolumne na primer). Jedno vreme je Velač čini se bio više angažovan oko fanzina (broj 2 ako se ne varam), dok je u poslednjih godinu dana Jurica bio produktivniji.
Kako je Mentalna Smrt ipak delo obojice autora, ovaj fanzin će malo sačekati dok se situacija malo na popravi (ako se ne varam četvrti broj se već priprema). Pošto je Jurica ipak neko sa trenutno više entizijazma, vremena i volje pokrenuo je i sopstven fanzin koji je recimo scensko-ličnoga karaktera.
Intervjuisan je Derbe Lebowski, nemački powerviolence bend. Veći deo benda je odgovarao na pitanja i bio prilično rečit. :) Slučajno ili ne, recenzijama fanzina pokrivena je gotovo cela aktuelna hrvatska fanzinaška scena. Ovaj scenski deo se završava sa dva prikaza koncerta Vitamin X i Agathocles, Jack...
Ono što je meni lično više leglo je taj lični deo fanzina u vidu kolumni. Šta autoru znači biti strejt edž, sa kojim se predrasudama se susreće i slično. U jednoj od kolumni se osvrće i na povratak vinila, ali i kako je ta pojava dovela do nekog talasa elitizma i snobizma kod pojedinih ljudi. 
Da ne otkrivam baš sve, ovo je sasvim dovoljno za početak. Iskreno se nadam da će oba fanzina nastaviti da izlaze. Fanzina svakako nikad dosta. I Mentalnu i SROA možete potražiti na jurica.fejer@hotmail.com.

Jaran iz "Faith No More", žice za gitaru i opsada Sarajeva

$
0
0
ilustracija:Zeenat / DeviantArt

Legenda iz rata u Bosni kaže sledeće: Članovi benda "Faith No More" su sedeli u nekom kafiću u Sarajevu, tokom njegove opsade. Hteli ljudi da vide kako je to biti na ratnom području, a verovatno nisu bili baš ni sasvim pri sebi kad su to uradili. U svakom slučaju, prolazio je tuda neki od nesrećnika-živih meta od stanovnika grada, noseći kanistre za vodu, i ugledao ih kako sede i kahvenišu. Prišao je basisti i upitao ga, na engleskom da li je on onaj iz "Faith No More". Billy Gould mu je odgovorio potvrdno. "Daj mi, molim te, prijatelju, ako imaš, rezervnih žica za gitaru, na mojoj sve popucale, a nemam odakle nabaviti nove", zamolio je čovek slavnog muzičara. Slavni muzičar, takođe čovek, izvadi neke žice iz džepa i dade mu. Čovek samo reče: "E, hvala", i ode svojim putem. Možda ga je nazvao i prijateljem. Jaranom, zapravo. To nije utvrđeno.
Od kakve je važnosti ova anegdota za naše živote danas? Možda, nikakve. Nikakve, ako stvari posmatramo samo površno, i bez analize ljudskog ponašanja u krajnje neljudskim uslovima. Taj čovek, o kome se danas ne zna ništa, ni da li je preživeo rat, a kamoli da li je postao muzičar, predstavnik je jednom malog, čudnog čoveka koji se zove Normalni. Oni su toliko retki da možda ne zaslužuju ni to veliko slovo "n". Ili ga, baš zbog toga, zaslužuju više. U svakom slučaju, čak ni rat, nemaština, neizvesnost opstanka, redukcija elementarnih uslova za život, nisu uspeli da iz njega izbace ono duboko ljudsko. Njemu su trebale žice za njegovu gitaru, verovatno razlupanu i raštimovanu od trenutka pada prve granate na gradsko tlo. Jebalo se njemu za rat, da se on lično pitao, Juga se nikad ne bi ni raspala. Sad vuče kanistre za vodu, a nekad je mogao piti ne iz česme, nego pravo sa izvora, ako njega neko pita. Ali ga ne pita.
Normalne ljude, poznate i kao "mali ljudi", retko ko išta pita. Njegov je bend, možda, mogao postati veći od "Dugmića", "Jabuke" i "Jagoda", zajedno. Ovako, pitao se hoće li izvući glavu iz torbe koju su mu drugi, oni političari, natakarili na glavu. Pa ti je nosaj tako na sopstvenoj glavudži naokolo, pa još bez žica za gitaru, da ne možeš ni svoju muku opjevat'.
Ja u životu nisam bio u Sarajevu. Šta bre lupam, i u Nišu sam bio samo dvaput, i to jednom na regrutaciji, pa se to i ne računa. Dakle, ne poznajem dobro taj mentalitet i ne znam šta je tom čoveku prolazilo kroz glavu. Pokušavam samom sebi da predstavim duboku anomaliju života koji učesnike stavlja u takav kontekst. Nemam gde ni da proverim da li je ova anegdota istinita ili ne. Billy Gould nije neko koga srećem po gradu, pa da ga priupitam. Verujem, ako u ovoj priči ima istine, da je on nikad ne bi zaboravio. Kao ni kafu na ratnom području. To je ona vrsta ludosti koje se rade jednom, ili nijednom u životu, u onom periodu koji je čoveku sa kanistrima za vodu, a bez žica za gitaru, nepovratno oduzet. Taj period je mladost.

Milan Katić

Noctiferia i Emergency Gate uz goste krajem okrobra u Novom Sadu

$
0
0
 
MH Concerts & Serbian Hellbangers predstavljaju:
NOCTIFERIA / EMERGENCY GATE + gosti
Live – 24.10. 2014. The Quarter, Novi Sad – 20h

Bend NOCTIFERIA zaista nije potrebno posebno predstavljati. Veterani Metal scene u Sloveniji, aktivni i prisutni od 1996. godine iza sebe imaju pregršt studijskih izdanja, bezbroj odsviranih solo i zajedničkih turneja širom Evrope od kojih su najznačajnije svakako bile one sa: Mayhem, Marduk, Kataklysm, Malevolent Creation, Immolation i mnogim drugim. NOCTIFERIA dolazi u Novi Sad u sklopu promocije novog studijskog materijala i nakon nekoliko godina odsustva sa naših koncertnih podijuma. Bend će fanovima prirediti dinamičan koncert prepun brutalno energične blende Industrial Metal zvuka.

EMERGENCY GATE (na slici) stižu iz nemačke i takođe su vrlo aktivan bend što izdavački, što koncertno. Do sada su objavili pet studijskih albuma, kompilacije i singlove za priznate izdavačke kuće kao što su: Universal, Twilight itd. Bend je svoju verziju Melodic Death Metal zvuka svirao širom scene dok je najznačajnija turneja u njihovoj karijeri bila ona koju su odsvirali sa Kreator i Eluviete. U Novi Sad bend dolazi u sklopu promocije najnovijeg studijskog albuma Infected koji će se u prodaji pojaviti 26. septembra.

Pored ova dva sjajna benda u narednom periodu objacićemo i imena nekoliko gostiju koji će se pridružiti programu.

Koncert je zvanična promocija festivala METAL DAYS 2015!

ULAZNICE.
600din , Mungos shop / na ulazu u klub.
Predprodaja od 15. septembra.

FACEBOOK EVENT:
https://www.facebook.com/events/686650498095238/?source=1

36. pesma: Gary Numan & Tubeway Army - Are "Friends" Electric?

$
0
0
GARY NUMAN & TUBEWAY ARMY - ARE 'FRIENDS' ELECTRIC?

It’s cold outside
And the paint’s peeling off of my walls
There’s a man outside
In a long coat, grey hat, smoking a cigarette

Now the light fades out
And I’m wondering what I’m doing in a room like this
There’s a knock on the door
And just for a second I thought I remembered you

So now I’m alone
Now I can think for myself
About little deals and S.U.’s
And things that I just don’t understand
Like a white lie that night
Or a slight touch at times
I don’t think it meant anything to you

So I open the door
It’s the ’friend’ that I’d left in the hallway
Please sit down
A candle lit a shadow on a wall near the bed

You know I hate to ask
But, are ’friends’ electric?
Mine’s broke down
And now I’ve no one to love

So I find out your reason
For the phone calls and smiles
And it hurts
And I’m lonely
And I should never have tried
And I missed you tonight
So it’s time to leave
You see this means everything to me


Retki su autori u svetu muzike čiji je gotovo celokupni višedecenijski opus posvećen iščitavanju SF žanra. Mnogi, poput Dejvida Bouvija i grupe The Pixies, na tom tlu se zadrže u jednom, kraćem periodu svog stvaranja, dok pojedine, kao grupu Kraftwerk, ipak, ponajviše vezujemo za pomenuti okvir tema. Geri Njumen (američki izgovor) pripada svojim stvaralaštvom SF kulturi od svojih tinejdžerskih početaka.
Tubeway Army su prvobitno bili pank bend. Onda se Njumen setio svog sintisajzera i omiljenih pisaca Filipa K. Dika i Džejmsa Balarda. Nakon toga je stvorena budućnost. Pa, ne baš…

Dečak koji je doneo u Englesku svež audio-vizuelni pristup grupe Kraftwerk i stvorio uslove da se na Ostrvu, a i u Americi, razvije ono što danas nazivamo elektronskom i indastrijal muzikom (Prodigy, Marilyn Manson i Nine Inch Nails su samo neki od njegovih brojnih poklonika među muzičarima), nije bio preterano dobro prihvaćen od strane britanske štampe. Povezujući njegove nastupe i muziku više sa Dejvidom Bouvijem nego sa nemačkim uticajem,  novinari su omalovažavanje tada još uvek dvadesetjednogodišnjeg deteta pretvorili u dnevnu rutinu, smišljajući posebne nadimke za njega, kao što je Thin White Puke (Mršava bela povraćka, aluzija na Bouvijev nadimak Thin White Duke sa albuma Station to Station). Danas smo svedoci nečeg potpuno drugačijeg. Njumen je priznat kao rodonačelnik indastrijal pravca, a pesma Cars ubraja se u najveće hitove elektronske muzike.

Dečko jednostavno nije duvao u istu tikvu sa ostalim Keltima, nego je doneo od kuće svoju, koju je sam napravio. Neduvanje i neklimanje glavom kad svi kažu jedan, dva, tri, čet’ri, Iron Maiden, dovodi do jakih vetrova koji duvaju čoveku u prsa. Ali, ako čovek hrabro grabi napred, na cilju vetrovi poduvaju.

Njumen je možda rođen u pogrešno vreme po samog sebe, ali ne i po muziku. Ipak, činjenica je da mu je najnoviji album bio u top dvadeset na britanskom tlu, što za muziku kojom se bavi, nije uopšte minorna stvar. Nazvati ga vizionarem bilo bi možda suviše smelo, jer je u njegovom stvaralaštvu gotovo dvadeset godina vladala oseka novih ideja, ali definitivno se suočavamo sa autorom čiji albumi Replicas, The Pleasure Principle, predstavljaju neku vrstu Tamne strane Meseca za posvećene ljubitelje alternativne elektronske muzike.

Koncept prvog pravog Tubeway Army albuma bio je nešto zaista novo. Replicas je zvučna panorama Sveta u kom žive roboti čija koža imitira ljudsku, a sve njihove aktivnosti prati Sivi čovek, varijacija na Orvelovog Velikog brata.
Album nije najbolji u Njumenovoj karijeri (to je bio sledeći), ali je ponuđena interesantna priča i iznad svega nova muzika, do tada potpuna nepoznanica na Ostrvu. Na albumu se nalazi i pesma Down in the Park, koja je mnogo puta obrađivana, između ostalih i od strane grupe Foo Fighters.

Šta reći o pesmi Are ’Friends’ Electric?, a ne zaplakati nad vremenom u kom živimo? Za početak…istinu koja se krije iza stihova, a posle ćemo da palamudimo o Svetu kompjutera, nekada časopisu, a danas ’realnom’ okruženju.
Njumen je opisao ženskog robota u ljudskoj koži, po zanimanju prostitutku, koji je zaljubljen. Tako bar kaže u najnovijem intervjuu. S. U. predstavljaju početna slova imena i prezimena starije žene sa kojom je Njumen bio tad u vezi. Sad ja napišem:
Grimizna polja i vo na njima
Voli da se pijan svidi svima
Nije B. D., ali koristi bide
Kad se umiva, da svi vide.

Na prvi pogled rekli biste: Glupost!
Ali, tad ja objasnim da je B. D. zapravo Bora Drljača, a grimizna polja to su tragovi u žitu od posete vanzemaljaca. Zar nije ingeniozno?!
Nije, naravno. Glupost bila, glupost ostala.
Njumenovi stihovi nisu glupost, ali ih je teško nazvati i preterano kvalitetnim ako se odnose na temu koju je sam objasnio (koja se ni ne vidi iz na početku navedene pesme). Ono što samu pesmu čini posebnom je Njumenov metalizirani glas i neobična melodija (nastala spajanjem dve različita dela - klaustrofobičnog osećaja praznine tehnologije i emotivnog, gotovo iskoraka iz sveta robota, klonova i klovnova). Sa druge strane, tematsko poreklo stihova i njihov doživljaj u svetu van autorovog unutrašnjeg, mogu se dobrano razlikovati, a to je i ovde slučaj.

Pesma Are Friends Electric? shvaćena je kao oda otuđenju među ljudima i, na taj način, mnogo bolje funkcioniše od prvobitne, nedovoljno jasno realizovane, zamisli autora o robotu-prostitutki sa emotivnim problemima.
Sa treće strane, tu je i moja strana, koja je, ajd, budimo realni - nastrana.
Virtuelni svet i ja ne stojimo baš najbolje. Možda je razlog u semantičkom poreklu mog prezimena, možda i u zadahu rasne podele na ljude i zombije, ne znam. Znam kako je počelo…

Idem ti je na doček Nove godine sa prijateljima i spidom. Zaglavim u kupatilu Expo Centra sa manekenkom, kaverom našeg poznatog gej glumca. Ona mlada, naivna, a ja vadim spid i ispadne kondom. Šala šalu stiže, vagini sve sam bliže. Kakva radost! Ushićenje!
Završi ti moj najbolji, neelektrični prijatelj u komi. Nema poseta. Imao sam neki gadan osećaj…možda je to bila savest. Otvorim ja Facebook nalog, sve sa sa svojom trideset jednom godinom. Želeo sam da okupim školske iz gimnazije i faksa, ako sve pođe po zlu, da dođu i budu uz njegovu porodicu. Kad tamo…
Jebote, kakav cirkus… Klinke i klinci u teranju, čiče koje za tetke i decu čuvaju metke, lažna imena, profili, virtuelne poete, reditelji!
Pa, ja nisam ni znao da takav svet postoji i da se sme nazvati Svetom. Svi ga koriste kao ventil, pa kad se sudare sa drugačijim mišljenjem, ili učitaju zlo koje cuuuuri iz rečenice, onda prskaju na sve strane. Ili naprave fake prezentaciju svoje ličnosti, daju fokama veštačko disanje…gori od Stinga, takoreći. Prozivaju se međusobno ko je više vremena na mreži, kao odavno upecani narkomani.
Izađe prijatelj iz kome, poživi još dva meseca i umre - realno. Okupi se par njih na sahrani. Ja ih kao tešim i, tako, odu svi svojim kućama i upale kompjutere. Tako i ja. Reših, kad već nisam ubio lekara koji ga je smatrao hipohondrom, ajde barem da ubijem druge u pojam. Bacio sam krst sa grudi u đubre i gledao sa besom žive. Otac i ja se više nikad nismo mogli razumeti. Barem ne, dok sam ja krvavih šaka dolazio kući u pet ujutru, posle kurvanja, ića-pića i šenlučenja. Mrzeo sam sebe svaki svoj virtuelni dan…sa razlogom. Noću sam plakao u snu i budio se mokrog jastuka, a bez tragova drkotine na njemu.
Stekoh ja i Facebook prijatelje! Hej-haj, kako smo se samo virtuelno zezali!
Zaljubih se ja, čak, u jednu od tih virtuelnih prostitutki. Ali, nismo se razumeli.

Saznah da postoje i virtuelne izdavačke kuće. Hteli da me objave, ali, nekako, šta znam zbog kog odsustva obraza, tražiše od mene i nešto nevirtuelno - pare.
I tako, saznao sam i da se čovek može virtuelno afirmisati. Kakva realna sreća, skakanje sa mosta na kamen razbistrić!
I gledao ih tako, u Svetu virtuelnih prijateljstava, ljubavi i života, dok su ljudi oko mene umirali, od prvog do petog, ali nema vremena za patnju, kažu mudri ljudi i nude ti alkohol da zaboraviš porodicu i prijatelja i dobiješ tako, pijan, novu - čitav kuhinjski set krvnih srodnika i flašu...prijatelja i ženu koja najnežnije šapuće. Ona virtuelna ljubav koja nikog nije volela kao mene, niti će, zbrisala, realno. Obrt - otišla u alkohol umesto mene. Nije se vratila, a isparila iz mojih pora sa zadahom priče o moralu sitnih životinjica. Eeh. Narod me gleda i stoji na pet metara udaljenosti, u raskoraku između pitanja a šta sad da radimo? i priče koju prenose sa kolena na koleno:
Živanovići rikavaju od srca.
Uh, pa to je već kletva, a sa tim se nije lako nositi. Srećom, ima dobrih okolnosti! Tu je majka, invalid, očevih sedam hiljada strane valute minusa u nasleđe, tu je i moj virtuelni posao. Ma, zezanje. Eh, da, tu su i virtuelni prijatelji. Valjda im beše stalo da održe moje pisanje, pa mi poslaše zahteve za muzičke recenzije, prikaze virtuelnih filmova, lektorisanje, predgovore, prevode scenarija na engleski da bi film putovao za Berlin… … … Ili je to, ili su saznali da sam pokupio i neke novčane nagrade iz pisanja, ali ne sumnjam u njihovu dobru nameru, ispravljanje ili neobjavljivanje prikaza ako su ne toliko pozitivnog karaktera.
Javiše se i marginalni ljudi, političari. Doduše, oni vole pozive sa skrivenog broja, spominjanja majke, ali to je dobro, neobično volim ljude koji se brinu.
Ali, voli narod Kobiliće. Ćuti, voli u sebi, malo se češe što je preko partije zasnovao radni odnos, ali voli. I tako, gledam ja virtuelne ljude kako mi virtuelno tapšu. Pobogu, pa ja sam njihova virtuelna legenda. Prvo virtuelni ja, pa njihova virtuelna vera u Boga, ljude i sićane slavuje. Bog me je i ošamario, naučio da kažem ne kad pijavice presisaju.
                                       
Razgovor sa pijavicama, virtuelnim ljudima
- Učini mi ovo, učini mi ono, slušaj me osam sati kako meljem preko telefona o sudbini gorkoj… Hajde da gajimo mačke i pomažemo kucama da odrastu… Mnogo ti hvala, e, jesi lik.
- Virtuelni? Ti meni, naravno, činiš tako što ja tebi činim?


Razgovor sa duhom
- Hej, N, a tebi nije krivo što ja sad imam virtuelne prijatelje?
- Nije, M, ipak sam ja mrtav, šta god ti sebi rekao. Krivo mi je samo što me sramotiš, jer si, iako živ, umro na taj način.

Ukucate novu šifru i zapišete je na papir. Neka bude gthikaleodzstenrjfdgjfk. Ponovite upis šifre i pojedete papir. Sad ste živi.
Friends? They are not electric.


Miloš Živanović

"Upala ti Kita Telera" (Od lažnog elitizma do crtačkog nepoznavanja anatomije) - Najprecenjeniji stripovi

$
0
0
Na ovoj stranici ste već imali prilike da čitate liste najpotcenjenijih i najprecenjenijih filmova i albuma. U "Helly Cherry" kuhinji će se, sigurno, zakuvati još neke liste. Ja ću svoj skromni doprinos "pro" i "contra" raspravama dati svojim viđenjem najviđenijih, kao i namerno zanemarenih stripova. Kao i u slučaju mog kolege koji je započeo ovu ideju sa listama, nije mi namera da se pravim pametan i pljujem ničiji rad - smatram da je čitavu stvar moguće sagledati i iz nekog drugog ugla. Recimo, kao povod za razmišljanje o stvarima koje imaju višedecenijski kultni status, a da niko nije postavio jedno jednostavno pitanje - vredi li, bre to, stvarno toliko? Ili, zašto su stvarno dobre stvari gurnute na drugi kolosek? Napominjem da sve ove strip autore i njihova dela zaista volim i rado ih pratim, ali me to ne čini slepim za neke njihove očigledne nedostatke. Počinjemo, u želji da se ne posvađamo:
10) DŽEREMAJA (HERMAN HUPPEN)
Kad sam bio mali, uvek sam se pitao zašto ovaj čika stalno crta svinjske glave na telima ljudi. Dobro, ne baš svinjske, ali nekako četvrtaste, kao da su svi u srodstvu sa Javom iz "Martija Misterije". Kasnije sam saznao da je to, zapravo, umetnost i da se pravi ugođaj stiče kad se vizuelno pristupi filmskom posmatranju radnje. Mada, glave likova su i dalje bile kao iz stočnog fonda Srbije. 
Herman je crtao onaj genijalni serijal "Tornjevi Boa Mori", kao i još neke sjajne strip albume. Scenario mu, pak, nikad nije bio jača strana. Uostalom, pogledajmo "Džeremaju". Baziran je na potpuno kretenskoj premisi. Kao, došlo je do sukoba između crnačke i belačke populacije u Americi (što nam Herman objašnjava jednim jedinim kadrom na početku prve epizode stripa, bez ijednog slova teksta), šta je dovelo do toga da društvo bude devastirano. Volim da koristim ovaj izraz otkad ga naš premijer koristi za sve, od poplave do ekonomije. 
Pazi, u vreme kad je Herman crtao te teleće glave na ljudima i pravio ovaj strip Obama nije bio ni blizu studija prava, a kamoli zvanju predsednika države. Elem, pošto je sva moć, ekonomska, vojna, politička, vazda bila u rukama belog čoveka, ideja da bi jedan takav sukob mogao da dovede do potpunog uništenja države klimava je, sačuvaj Bože. Kao, neko je ušao u Belu Kuću, pritisnuo dugme i vratio društvo 300 godina unazad. Ma, važi. 
Ideja je toliko neubedljiva, a šatro škakljiva jer dotiče hladnu vodu rasizma, koja te lako povuče na dno, da je u TV seriji, koja je nastala po ovom stripu, ta premisa odbačena, u korist neke boleštine koja je pobila sve starije ljude a poštedela samo omladinu. Sve gluplje od glupljeg, ali šta očekivati od televizijske serije u kojoj glavnu ulogu tumači Luke Perry ("Beverly Hills 90210"), za koga je moguće reći isto što i za ovaj strip serijal? Da je nedorečen. Mada, Kurdi je kul lik, mada ga u seriji, radi holivudske ravnopravnosti, glumi crnac. Ćuti, mogao je da bude i neki azijatski tip, Kurdi-san, ili da mu zemlja porekla bude Kurdistan.

9) LARGO VINČ (Van Hamme, Franq)
Van Hamme je čovek koji je svetu stripa podario dela kao što su "Velika Moć Malog Šninkela (zamalo da se nađe na ovoj listi, zbog preterano nasilnog završetka sa religijskom konotacijom, koji treba da deluje provokativno, a ne samo razočaravajuće što se onako lep strip, i njegov simpatični glavni lik onako završavaju), "XII", "Torgal" i druge. Dakle, hvala mu. 
Međutim, Largo može, i prolazi, naročito kod ovdašnje publike, uglavnom zahvaljujući činjenici da je "naše gore list". "Ja sam Srbin, rodom iz Crne Gore", reče on u jednom stripu, a mi suze radosnice prosusmo po loše odštampanim stranicama "Stripoteke", nakon tog njegovog priznanja. Volimo, brate, kad naš čovek uspe u životu, pa još preko bare... Ovaj nije morao ništa ni da radi, samo je preuzeo milijarde koje je dobio u nasledstvo. Doduše, preuzeo je i gomilu problema i likova koji mu rade o glavi i bogatstvu, ali, dobro, sad... 
Franq je to iscrtao, uglavnom, imajući na umu pubertetsku publiku. Otud dobro nacrtane ribe, poneki auto, i malo šta drugo. Likovi plastični, po faci im odmah vidiš da li su prešli na mračnu stranu, ili će tek nakon sledećeg dosadnog sastanka glavešina koncerna koji je Largo dobio u amanet. Čak i Van Hamme često dodaje fusnote u kojima se izvinjava što mora da napiše te dosadne delove. U stripu sevaju minići, jer su svi ženski likovi sem decentne starije dame, Penivinkl, ili kako već beše, "Playboy" i "Hustler" modeli bez trunke mozga, ili potencijalno opasne. Scene akcije su naivne kako samo strip i Hollywood mogu da proizvedu, pa se nemojte čuditi ako Largo, žureći na sastanak da mu ne preuzmu imperiju, najpre izmlati tipa koji kao pere prozore ogromne zgrade u kojoj se sastankak održava, a onda, u velikom stilu, razbija neprobojno staklo (ne čita čovek "Politikin Zabavnik" koji objavljuje njegove epizode, pa ne zna da je takva akcija nemoguća), i ulazi na scenu u poslednjoj sekundi, na način koji bi naterao i Supermenov kostim da pozeleni od zavisti. Inače, zabavno štivo. Imam sve epizode.
8) "XII" (Van Hamme, Vance)
Opet Van Hamme. Pomisliće neko da imam nešto protiv ovog izuzetno plodnog strip scenariste. A nisam ni pomenuo dete sa zvezda odraslo među Vikinzima, Torgala. Čudan odnos prema ljudima čiji rad poštujem, priznajem. Ali nisam slep na njihove nedostatke. E
lem, mnoge zgrade u Americi nemaju trinaesti sprat, ne zato što im se ovaj strip nije svideo, već zbog sujeverja. Sem Alessandra Neste, koji je karijeru proveo noseći upravo ovaj broj na leđima, gotovo svi ljudi beže od broja trinaest. Ne i Jean Van Hamme, i majstor grafičkog prikaza sa sjajnim okom za detalje, William Vance. Ideja ukradena bez pardona od pokojnog Roberta Ludluma, i njegovog romana "Bornov Identitet" (ne misli se na serijal filmova sa Mattom Damonom, ali ko njih pa gleda?), o tipu koga nalaze na obali mora, i koji pati od amnezije. Jedini znak raspoznavanja mu je istetovirani broj XII na levoj ključnjači. Ispostavlja se da je on bio neki opasan baja i, naravno, rade mu o glavi. Ako vam ne rade o glavi, niste strip junak. Ili ne živite u Srbiji. Ergo, počinje podugačak serijal u toku koga on prvo saznaje da se zove Stiv Roland, pa zatim da se ne zove tako, pa je Džejson Flaj, pa i tom imenu kaže "gud baj", pa je neki Tarner, pa... Odaću vam tajnu. U poslednjoj odštampanoj epizodi stripa saznajemo da mu je otac, zapravo, drug Tito. Jeb'o mu je mater što je zakasnila na sastanak na Brionima. Lažem, naravno. Ćale mu je bio Ranković.

7) TARZAN (razni autori)
Siroti pošumljeni Lord Greystoke. Džabe svi oni romani našeg detinjstva, by Edgar Rice Burroughs, kad ih niko od strip autora nije čitao. Nema veze da li je to bio naš Bane Kerac, Hogart, Foster, ili neka druga legenda. Sva ova dela nemaju nikakve veze sa književnom osnovom, i uglavnom se svode na prikazivanje najbizarnijih mogućih Tarzanovih neprijatelja. Generacije su odrasle na ovom stripu. Idemo dalje.
6) ZAGOR (Nollita, Ferri)
Evo ga još jedan što se kači na lijane, pa još tamo gde ih nema, U Severnoj Americi, preciznije, mitski Darkvud. Da se odmah ogradim, čitam Zagora, posedujem kolekciju stripova o njemu, poznajem lično Maestra Ferrija, Zagor mi je najomiljeniji junak iz detinjstva... Otkud, onda, on na ovoj listi? 
Otud što je i on, na izvestan način precenjen, ali onako, endemski, kod nas. Majice sa Zagorovim likom sam video na vozačima GSP-a, pripadnicima romske nacionalne manjine, radili na dispoziciji smeća ili ne. On je kult, on je fenomen, on je podsetnik na slavne dane stare, zajedničke države. Jebeš ga ako mi Zagor lično nije osamdesetih plaćao letovanje u Tkonu, Hrvatska, a ne roditelji, preko firmi u kojima su radili. Zagor je Duh Sa Sekirom, Gospodar Darkvuda. On je, doduše, i često krajnje nevešto nacrtani strip junak, sa preuskim kukovima a preširokim ramenima, i rukama koje variraju od nabildovanih poput onih u polaznika ćuprijskih teretana, do pomalo mršavih. Te ispošćene ruke Zagorove je naročito onaj Donatelli voleo da crta. El Grande Ferri je, pak, imao gafove sa crtanjem sekire u Zagorovoj ruci, dok mu druga, ista takva, leži za pojasom, te Zagora u majici sa logoom Supermajka, dok stoje jedan pored drugog. Prizore prirode je, pak, crtao lepše od bilo koga drugog. 
Zagor je jedan vrlo ekološki osvešćen strip, mada glavni junak živi u močvari. Samoproklamovani je gospodar svoje oblasti, ali ne možeš da obezbediš ljudima demokratiju ako uzde ne uzmeš čvrsto u svoje ruke. Šalu na stranu, ima tu sijaset kultnih epizoda, mada ih je i čitava planina "copy-paste" papirnih avantura. Onakva žanrovska papazjanija nikad nije ozbiljno ni prišla tabeli tzv. "umetničkih stripova", ali mu to nije oduzelo popularnost, naprotiv. 
Kao klinci, menjali smo po pet i više stripova drugih junaka za jednog Zagora. Ono što mu danas rade neki novi scenaristi i nazovi crtači, uništilo je stari, pozitivni duh ovog stripa. Sad je krš, i neka vas nijedan noviji izdavač na ovim prostorima ne ubeđuje da nije tako. Pre određenog broja godina, noseći svoju staru "Zagor" majicu, ušao sam na koncert jedne legendarne strane hard rock grupe. Ljudi su mi se sklanjali sa puta, smejali dobronamerno, pozdravljali me i obraćali mi se imenom junaka Darkvuda i našeg detinjstva. Mnogo lep momenat. Ipak, njegovo se ime danas rabi na nedostojan način, postao je roba i opšte mesto. Eto zašto je na listi.

5) 300 (Miler)
Pre desetak i više godina, čitanje Millerovog opusa "Sin City", u zamračenoj sobi, na ekranu kompa, jer, jbg, nije bilo ovog stripa u papiru kod nas, priuštilo mi je nezaboravno zadovoljstvo. Čovek je uspeo da doda zavodljivu, mračnu "jazz" notu nečemu tako odvratnom kao što je kriminal. Predimenzionirano, agresivno, da, kao i sve što dolazi sa američkog tla - ali mi je to sve tada delovalo baš moćno. Upravo onako kako mi "300" ni u jednom svom kadru nije delovao. Kao ni istoimeni film, koji slavi stripovsku površnost i infantilnost umetničkog izraza. "This is Sparta", but who cares?

4) LIGA IZUZETNIH DŽENTLMENA (Mur)
Alan Mur je veliko ime svetskog stripa. Ovo njegovo delo je slavno. Spojio je čovek neke od najpoznatijih likova svetske literature, ujedinivši ih u borbi protiv zla. Šta tu, onda, ne valja? Ne znam odakle potiče ta potreba da se likovi crtaju po uzoru na retardirane pristupe strip stvaralaštvu poput, recimo, Hulka? U Murovom stripu, dr. Jekyll se pretvara u mr. Hydea koji zauzme celu stranicu stripa kad se transformacija obavi. Narvno, deluje odvratno ali to je autor i želeo da postigne. Malo svedenije, sa više pažnje posvećene atmosferi stripa umesto jeftinim efektima a la Hollywood, i strip bi bio ono što mnogi misle da on već jeste.

3) KOMPLETNA MARVEL PRODUKCIJA, MINUS SREBRNI LETAČ I KONAN (razni zlikovci od autora)
Marvel je nešto kao Černobilj popularne kulture, počeo kao strip, a vrhunac štetnog zračenja dostigao kroz filmske franšize. Svaki junak je kostimiran, nabildovan, i ima alter ego, nekog smotanka. To je stvar psihologije. Agresivno, oslanja se isključivo na komplekse inferiornosti, kako čitalaca tako i autora. Čak i kad iskoči iz šablona, kao u slučaju Letača, balansira na pretankoj žici patetike. Oni će spasiti svet od svake pretnje. Na žalost, ne i od samih sebe.
2) ALAN FORD (Magnus i Bunker)
"Čekaj, ovaj će STVARNO da pljuje ALANA FORDA?" pitaju se oni među vama koji nisu shvatili koncept teksta. Ne, neću, jer nisam lud, a i ovaj strip je obeležio detinjstvo svih nas. kao i u slučaju Zagora, pisaću o preteranosti FENOMENA, ne samog stripa. Smisao za humor ex-Yu naroda u potpunosti je baziran na prevodu ovog stripa, koji je vrlo lucidno odradio Nenad Brixy. Svakodnevno se susrećemo sa situacijama koje kao da su prekopirane iz ovog stripa. Nigde, pa ni u matičnoj zemlji, ovaj strip nije stekao popularnost kao u onoj našoj, bivšoj. Pogodio je neku crtu karaktera ljudi ovde i ostavio trajniji pečat od komunizma, "fiće", crvenog pasoša i "Bijelog Dugmeta", zajedno. To je, vremenom, postalo stvar koja se podrazumeva, o značaju ovog stripa pisali su svi, čak i oni koji nisu ni savladali baš sva slova. Spominju ga oni koji od osamdesetih godina prošlog veka nisu ni držali taj strip u rukama. On je metafora našeg života. Možemo samo da se nadamo da jednog dana to više neće biti. Bolje bi nam bilo tako.

1) Najbolje (u ovom kontekstu, "najgore"?) smo ostavili za kraj. Dakle, predstavljamo vam (fanfare koje zvuče kao prdež najavljuju) pobednika: 
KORTO MALTEZE (Pratt)
Mnogi ovaj strip smatraju najvećim umetničkim ostavrenjem u okviru medija. Pripadnici raznoraznih intelektualnih pseudo-elita, uglavnom vlasnici zulufa po ugledu na Kortove, zamišljeno klimaju glavom kad se spomene ovaj lik. Pogled im postane nekako snen, kao, sećaju se kad su sedeli u bašti iza kuće u Veneciji, dok im je stara Romkinja gledala budućnost u kartama, da bi se sledećeg trenutka, kao i strip heroj njihov, našli na nekoj lađi koja plovi neznanim morima. 
Nikad nisam voleo elitizam, jer je svaki od njih u svojoj suštini - lažni elitizam. Hugo Pratt je obišao svet, i bio čovek neospornog intelekta. Ovaj strip je zaista mogao da bude veće remek delo od bilo čega što je nastalo nakon "Princa Valijanta". Samo da autor nije upao u prvu zamku koja se pred njim otvorila. Onu koju sopstveni ego stvara pred umetnikom. 
Sećam se, takođe pre dvocifrenog broja godina, komšija i ja krenuli do susednog grada da prodamo neke stripove. Lik nam dao neku sitnu lovu, mi se oslobodili viška papira, i krenuli na autobus nazad. Svratili u knjižaru, tek da vidimo šta ima. Sećam se i da sam sav novac koji sam zaradio prodajom "manje vrednih" stripova dao da bih priuštio sebi jedan strip album tog čuvenog Korta. Povez je krenuo da se raspada nedugo posle toga, ali nije to poenta. Sedimo mi "pred zadrugu", nemamo više ni za sok, nailazi još jedan klinac iz kraja koji se loži na stripove, uzima u ruke, sa strahopoštovanjem, strip album koji sam pazario i bojažljivo pita: "Brate, jel' može ovo da se pročita?" U smislu: "Mogu li čak i ja ovako nešto da uzmem da pročitam, opraću ruke i vraćam danas popodne." Mali je živeo sam sa kevom, teško radio i bio socijala. Bio je srećan kad mu dopadne šaka neki Dilan ili Mister No, a njih je barem bilo lako naći. Onako nešto fensi kao Korto on nikad nije video. Došlo mi je da mu ga poklonim. Ionako sam ga posle menjao za nešto drugo, bezveze. Ali, čik probajte da kažete da je Korto izvikano delo, ako se nađete među umetnički nastrojenim ljudima, intelektualnom elitom njihove dnevne sobe, a možda i sprata. 
"Brate, jel' može ovo da se pročita?" Ma, jok, ionako služi samo da stoji na kaminu u salonu za prijem.

Milan Katić

Kvazimodo

$
0
0

Kvazimodo je punk-rock sastav koji je nastao 2009. god u Požarevcu, a zvanično počeo sa radom 2010. god. Bend je godinama menjao članove. U samom početku je nosio naziv Megawatt da bi nekoliko godina kasnije 2013. god. proemnio ime u Kvazimodo ulaskom novog člana Darka (ex UPS!). Tada se menja kompletan koncept benda i bend nastavlja da prži sa novim zvukom i energičnijim punk rifovima. Takođe bend nastavlja i sa koncertima širom Srbije. U julu 2013 god. bend snima Demo sa 9 pesama u Petrovcu na Mlavi u studiju „Mr.Sound“, 2014 god. snima singl „Revolucija“ u Novom Sadu u studiju SOCIJALA sa producentom Pedericco Rashiid kao najavu za novi album koji treba izaći u toku 2014 godine.

Kvazimodo čine:
Milan Vićić (gitara,vokal),
Darko Stojanović (Bubanj,bek vokal) i
Ilija Marjanović (bas,vokal).

3D street art u Zagrebu

Falconer – Black Moon Rising

$
0
0
Posljednje godine devedesetih i početak novog milenijuma su zaista bile nevjerovatno uzbudljive godine za svjetsku muzičku scenu. Nevjerovatan broj mladih bendova je izdžikljao na sve strane, na svim meridijanima i paralelama. Tradicionalni kao i noviji pravci su bukvalno svakog dana rađali nove i interesantne bendove koji su imali da ponude nešto novo, nešto interesantno i uzbudljivo. Adrenalin je bio opipljiv, mladost neobuzdana, albuma je bilo kao salate, događaja na svaki korak. U svoj toj gunguli, kao gljiva nakon kiše, iznikao je Falconer. Tačno se sjećam tih prvih mjeseci kada je počeo da kruži njihov prvi album. Mp3 revolucija je počela, i svi su pričali o tom novom i neobičnom bendu koji zvuči potpuno drugačije nego ostali. Dok su svi težili brzini, Falconer su usporili. Kada su svi imali grube vokaliste, Falconer su našli Mathias Blad koji je doista „pjevač“ i postao je zaštitni znak i najveći adut benda.

Od tih početaka, karijera je oscilirala (najviše zbog promjene pjevača a donekle i zbog eksperimentisanja koja nisu legla publici) ali je bend i dalje ostao nešto sasvim drugačije od prosjeka. „Black Moon Rising“ je povratak u velikom stilu onome što najbolje rade, kombinacija epskih folk pjesama i metala, odsvirana energično a sa taktom za melodiju, i svjetlosne godine daleko od isforsiranog tzv. folk metala posljednje dekade. Svaka pjesma je na svom mjestu a svojom posebnom ritmikom i melodijom se posebno izdvajaju naslovna „Black Moon Rising“, pa „Scoundrel and the Squire“, „In Ruins“, ili „Age of Runes“.

Nisam Falconer slušao neko duže vrijeme i ostao sam zatečen nakon prvih par pjesama. Svaka naredna bolja od prethodne, bend diže atmosferu do usijanja i svaki element je na svom mjestu. Iako horsko pjevanje nije jako zastupljeno, svaka pjesma tjera čovjeka da zapjeva, prosto mame svojom energijom, i vjerujem da će na koncertima biti više nalik navijanju na fudbalskim utakmicama (upravo mi je pala na pamet „Wasted Years“ od Iron Maiden).

Tu su odlični i čvrsti rifovi, iznenađujuće dobre a nenametne solaže, pjevač koji se nadmeće sa instumentima i melodije koje obaraju sa nogu. Donekle sam počeo da sumnjam u ono što čujem misleći da su ovo neke stare pjesme izvučene iz naftalina i sređene za ovu priliku. Ali ne, sve su nove pjesme i bend je ponovo pronašao zlatnu žilu! Falconer su sa ovim novim albumom jedan od rijetkih bendova tog prvog talasa renesanse metala da su uspjeli da se održe kvalitetom pjesama. Ako ste pomalo ostali razočarani sa prethodnim albumima i ako ste nostalgični za počecima njihove karijere, obavezno potražite ovaj album. Zadovoljstvo je zagarantovano.

Nikola Franquelli

35. pesma: Soft Cell - Sex Dwarf

$
0
0
SOFT CELL - SEX DWARF

Isn't it nice, sugar and spice
Luring disco dollies to a life of vice
I can make a film and make you my star
You'll be a natural the way you are
I would like you on a long black leash
I will parade you down the high streets
You've got the attraction
You've got the pulling power
Walk my doggie, walk my little Sex Dwarf
We can make a scene, we'll be a team
Making the headlines sounds like a dream
When we hit the floor you just watch them move aside
We will take them for a ride of rides
They all love your miniature ways
You know what they say about small boys
Sex Dwarf
Sex Dwarf
I'm in a Rolls Royce, look it's so huge!
It's big and it's gold with my dumb chauffeur
Looking to procure, run little doggie
Lure a disco dolly
Run my little Sex Dwarf, I feel so lonely
Get my little camera, take a pretty picture
Sex Dwarf, in a gold Rolls
Making it with the dumb chauffeur
Isn't it nice, sugar and spice
Luring disco dollies to a life of vice
Sex Dwarf, isn't it nice?
Luring disco dollies to a life of vice
We can make an outfit for my little Sex Dwarf
To match the gold Rolls and my dumb chauffeur
We'll all look so good, we'll knock 'em cold
Knocking 'em cold in black and gold
We can have playtime in my little playroom
Disco dollies, my Sex Dwarf and my dumb chauffeur
I would like you on a long black leash
You can bring me all the things I need

Danas ćemo jesti jelo po receptu iz kuhinje markize Almond.

Sex Dwarf (pešovina u paradajz sosu)

Sastojci:
Barem jedan dobar komad mlade muščetine (što više-to bolje);
Kepec (može i Maja Nikolić da posluži);
Trandže (ako Karleuša nema koncert na Ušću, rado će vam biti gost);
Prostitutke sa kaldrme (ako je Karleuša na koncertu, onda može Ceca);
Peško (to je onaj što vam se iz potaje smeško...a vi ste mislili da vam to neko žensko šalje SMS poruke...e, moji slikari naivci);
Crnac (Rom će poslužiti);
Motorna testera (ima komšija Radoje);
Mesarski nož (ima Radoje, nešto je kivan na vlast);
S/M pribor iz ormara vaših roditelja (lanci i katanci, tamo su, na dnu, ispod onih tirkiznih dekinih gaća koje vam nikad nisu bile jasne, a možda su i u garaži, kao trebaju tati za kola...vas je našao...);
Loptica za usta (može i loptica skočica);
Lažni penis (dok ne odsečete pravi);
Kečap (ako ste alergični na krv...shame yourself).

Priprema:

Objašnjeno u spotu Sex Dwarf (original banned video).

Da bi vam dan započeo dobro, neophodno je pojesti sve iz tanjira. Čist tanjir-čist dan. Bon appetit!

Dobro, a kako je sve počelo? Soft Cell su napravili veliki međunarodni uspeh sa obradom Tainted Love. Hit se nalazio na jednom od najboljih plesnih albuma sa početka dekade. U pitanju je Non-Stop Erotic Cabaret. Pesma koju ste sigurno čuli, hteli to ili ne, u Soft Cell ili Marilyn Manson verziji, bila je, paradoksalno, jedna od slabijih na albumu. Zapravo, Seedy Films, Entertain Me, Frustration, Bedsitter i iznad svih - Sex Dwarf, bile su mnogo kvalitetnije, pa, što ne reći, i luđe.

Mark Almond je kasnije upao u klasičnu kokainsku krizu i došlo je do raspada najboljeg sint-pop benda osamdesetih (Depeche Mode su bili mala deca u tom trenutku za Almonda).
Međutim, kao u nekoj prelepoj gej bajci, krajem decenije je izvukao iz naftalina Džina Pitnija i snimio duet koji ga je materijalno obezbedio do dana današnjih. On i dalje snima albume, sa kojih je gotovo uvek moguće izvući barem nekoliko šarmantnih pesmica sa prizvukom kempa. Videti njegove lajv nastupe je, takođe, beskrajno simpatično. Gej, a simpatičan?
Da, to je Mark Almond. Radi se o sledećem: imao je muda kad su se i Elton Džon i Fredi Merkjuri skrivali, iza klavira ili brkova. Ne samo da je bio deklarisani gej, nego je išao do kraja. Svi oni pokreti rukom, koje naivno povezujemo sa homićima...Mark ih ima.
Ali, ne samo to...

Video za pesmu Sex Dwarf režirao je talentovani Tim Poup (kasnije, većina najpoznatijih spotova za The Cure, Cities in Dust za Siouxsie i relativno noviji Kaiser Chiefs - Everyday I Love You Less and Less, npr). Ne verujem da su se on i Mark Almond dogovorili tako što su im nosevi bili u kokainu, pa se nisu najbolje razumeli. Video jeste ispao kao Kaligula u režiji Tinta Brasa, a na letovanju u Teksasu sa motornom testerom i Holokaustom kanibala na vidiku, ali pogledavši sve spotove grupe Soft Cell iz tog vremena, stičem utisak da su jasno znali šta rade. Mark Almond je bio toliko pozitivno lud da se doticao svih mogućih tabu tema i uporno ih gurao u mejnstrim. Uz sve to, stizao je i da napravi jednu burlesku od koncepta grupe, odlične elektro-pop pesme i vodviljsku atmosferu na nastupima (nešto slično polazilo je za rukom grupi Sparks i Bouviju iz Station to Station, Low faze). I još nešto...imao je taj perverzni pogled u bistrim očima nevinog  klinca iz komšiluka.

Video je, sam po sebi više gnusan, nego šokantan, i, sve sa tarantelom gore nabrojanih sastojaka, pretvara se u napadnu crvenu diverziju za oči i stomak. Međutim, činjenica je da je Mark Almond bio homoseksualac i da je ovo, iako sve vuče na slavljenje orgijaškog raspoloženja, zapravo poruka establišmentu da ako je neko gej to ne znači i da to ima ikakve veze sa tim kakav je on sam, a i njegova umetnost. Sex Dwarf video je kontriranje licemerju društva tadašnje Velike Britanije, a i otpor prema pojmu političke korektnosti. Da, Mark Almond je peder...peškir...buljaš. Pa? Ne moramo ga ni braniti, niti napadati zbog toga. U društvima širom sveta ima pedofila. Hajde prvo njima da porazbijamo glave, pa ćemo onda iz njih popiti čaj sa tetka Markom.

Glupost savremenog kromanjonca se ogleda u tome što se uvek prepozna u provokativnoj rečenici, praktično - oda se. Nijedan strejt muškarac neće ići i tući pedere. Ako to uradi, onda je muško kao i onaj što lema ženu i dete. U suštini, desničarske ultranacističke organizacije, predvođene su pičkama koje su tu iz interesa, a ne iz ljubavi prema svojoj „čistoj“ zemlji. Njihovi podanici u tom sistemu su latentni homoseksualci, koji ne mogu da pobede u sebi želju prema muškom dupetu ili kiti, pa mutiraju u samopozvane branioce nenapadnutog naroda. Onda se, kad krene ona izlizana priča o paradi, svaki od tih retardiranih entiteta (ne patriota, ti bi u ratu kopali sami sebi rov za bežaniju do Tokija, ili bi, ostrašćeno, išli i klali da se posle prse pred tatom kako su mali remorkeri heroji), zavuče u kuću, hrabri preko društvenih mreža i šilji krišom penis na danski gej film. Ili gleda Nimfomanijakai setno uzdiše.

Naravno, u Srbiji kakva jeste, mnogo je glupo, tendeciozno i nepotrebno insistiranje na paradama u smislu slavljenja bilo kakve slobode. Ovo nije slobodna zemlja, ma šta vam poručivao Aleksandar Vulin. Nikakva šetnja ne vodi ljude nigde drugde nego u nastavak zablude da se šetnjom nešto i postiglo. Nije to Osmi mart i niste vi gej verzija Klare Cetkin, jer imate pravo glasa i rada, a žene to tad i nisu nešto imale.
Slično je bilo i sa crnačkom zajednicom koja se šezdeset godina prošlog veka izborila za veći stepen slobode. U neslobodnom društvu današnje Srbije i ti, pederu, i ti, ženturačo, i ti, Cigo što si mi pare na pešačkom digo, i ja, konj (pastuv skočimiš, radije), ista smo grizlica na mikroskopskom penisu premijera Vučića, te klitorisima doktora Nebojše Stefanovića, „precednika“ Nikolića i magistra Velimira Ilića. I popušismo im dobro, bili mi gejevi, ili ne.
I mi, minijaturni problemi „velikih“ ljudi nad nama, podložni smo uklanjanju i ignorisanju.
Ako ćete da marširate, barem nabavite sebi jedan opasno dobar razlog. Nešto ozbiljnije nego to da li će Mika moći da jebe Lazu. Inače, mislim da Mika to već može da radi, samo je problem Sima. Sima je uvek problem. Matori gej...želi sve alavo za sebe.
A što se tiče Marka Almonda, pa, njega je bio priveo ni manje, ni više, nego čuveni Skotland jard zbog ovog videa. Zamislite scenu... Neki inspektor, brkati navijač Mančestera (latentni gej, naravno), ispituje Marka za opscenu prirodu videa, interesuje ga da li je bilo mrtvih, da li su zavezane prostitutke puštene na slobodu, etc.
Mark zakoluta snenim okicama i isceri se:
- Ja sam gej, a šta si ti?

Video je još uvek zabranjen za televizijsko prikazivanje. Neko vreme, sa oznakom da nije prikladan za maloletne, može se naći na Jutjubu, zatim bude skinut, pa gej Jovo nanovo.
Sam kvalitet video zapisa je diskutabilan. Realno, spot je iritantan, mada i komičan. Ono što je bitnije, to su čelična muda Marka Almonda da na početku osamdesetih snimi ovako nešto. Zaboravite te hrabre mačo drkadžije, koji u spotovima biju muškarce, pa im žena lupi šamar jer je našla karmin na košulji (ali, svojoj...lezbača), a oni sve kriju suze i posle voze kola tako brzo da im felne spadaju sa veštačke vilice. Mark Almond je veće muško od većine muškaraca, a i žena. Ne možemo ga, ipak, ograničiti samo na priču o hrabrosti, jer iza svega toga stoji kvalitet i svest o tom kvalitetu.

Iako je u pitanju pevač malog raspona glasa, neobične, možda čak i dosadne boje, prosečan tekstopisac, neupadljivog izgleda i takav gej da gejastiji ne može biti (osim nekih gejaka), Almond je sve svoje mane vešto izbrusio kroz muziku. Ona je ta koja lascivni tekst pesme Sex Dwarf pretvara u jedan od najboljih elektro-pop komada osamdesetih. Perverzna, psihodelična melodija i Mark Almond, naravno, bolje su predstavljeni u drugoj varijanti spota, tako da ako želite da uživate, a ne samo da se lažno zgražavate (zapamtite, mi znamo zašto ste baš vi omiljeno dete vaših roditelja...), potražite taj zapis, jer je u spotu o kome je bilo reč mnogo slabija verzija pesme.

Iako tekst nije nešto posebno, sama priča je toliko simpatično predstavljena, da i on dobija, ne toliko na težini (homići ne izlaze iz teretane), koliko na prijemčivosti. Naravno, Mark ne bi bio to što jeste da nije napisao pesmu o muškarcu koji vodi na povocu drugog (da, muškarca) i tako se probijaju kroz život. Ova luckasta diverzija na društvene odnose iz romana tipa Čiča Gorio, sve sa gej verzijom puta Ežena de Rastinjaka do slave i bogatstva, neće vas baš osvojiti ako ste odavno začepili uši i slušate samo sebe. U svakom drugom slučaju, em niste potencijalni klinički slučaj, em znate sa sigurnošću ko ste i šta ste, tako da vam se otvara sva sloboda prostranstva slobodnog uma.
A u toj slobodi izraza mišljenja, krije se i intoniranost ovog teksta. Ne morate pisati da ste tolerantni prema svim grupacijama koje se osete ugroženo. Reči su u takvim slučajevima, prečesto, izraz licemerja.
Pederi i pederčine su još uvek dve različite pejorativne imenice. Nekad, kao u slučajevima A i B se poklope, nekad, kao u slučajevima C, D...ne.
Slučaj A:
- Profesore, istovremeno sam u vezi sa dve tvoje učenice (osmakinje) i sa tipom.
- Mašala. Hoćeš li biti i u vezi sa njihovim psihijatrom kada budu odrasle i shvatile da si peder?
- Ne razumeš. One su zaljubljene u mene, a ja neću da ih povredim.
- Ne razumem. Više i ne želim da razumem.

Slučaj B:
(Slavija, 1995. godina, prvih dana gimnazije. Promašio sam par autobuskih stanica i blentavo-zbunjeno gledam oko sebe. Verovatno i uplašeno. Prilazi mi četrdesetogodišnjak)
- Dečko, imaš li gde da spavaš večeras? Možemo otići do hotela, ne trebaju ti pare.
(Zbrisao sam. Sutra me je drug pitao:
- Što ga nisi zavalio u glavu?
- Pa da padnem kad sam mršav?! Bilo me je sramota.
- Što te je bilo sramota? On je kreten - nastavljao je drugar.
- Zato. Bilo me je stid kakvi su neki ljudi.
- Ne razumem - promrmljao je drugar usred spremanja puškica.
- Ne razumem ni ja. Mislim da me je bilo stid tuđe sramote.
- Znaš šta? Ništa te ne razumem, a znam da je fizičar najveća pederčina i da ćemo dobiti obojica kečeve ako ne prepišemo.
- Hoćemo od Brankice?
- Mislim da imam veće šanse kod Sofije.
- Najebali smo kako god okreneš - procedio sam, razmišljajući o svojoj nesrećnoj sudbini.
- Prokleta bila fizika!
- I sestra joj hemija.)

Slučajevi zaključeni. Dvojka iz fizike, za koju sam se telio cele godine. Drugar je završio u juniorskoj košarkaškoj reprezentaciji, pa se nije toliko telio, barem ne na časovima. Gejčina, izvukao se!

 

Miloš Živanović

“Reanimacija lica” – otpor prema izveštačenosti i lažnom moralu

$
0
0
Miloš Šebeković rođen je 1980.god u Novom Pazaru. Diplomirao je i specijalizirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Od 2010. član ULUS-a u statusu samostalnog umetnika.
Uslovno određeno, motivsko ishodište rada Šebekovića jeste portret, ali samo jedna njegova dimenzija-lice. To je lice iz kog su ispražnjeni pogled i dah, koje je oljušteno od identiteta, lišeno ljudske subjektivnosti. Ono nije maska, već otisak, objektizovano lice. Šebeković smatra da umetnička kreacija isključuje vreme čime umetnik biva oslobođen ne samo individualnosti već i slabosti i najsnažnijeg oblika slabosti, smrti. Iako je u vremenu masovnih medija lice simbol identiteta, Šebeković ga je, kroz svoju zaokupljenost analizom likovnih elemenata i samopreispitivanja, krajnje depersonalzovao, demonstrirajući (nameravao on to ili ne) činjenicu da je slikarstvo profesija ličnog ubeđenja koja odoleva aktuelnim promenama. Voli arheološku umetnost, umetnost vezanu za magijske i religijske obrede. Oduvek je kroz svoj rad izražavao otpor prema izveštačenosti i lažnom moralu što i daje specifičan pečat njegovoj umetnosti i življenju...

SAMOSTALNE IZLOŽBE :
• 2011. - Muzej “ Ras”, Novi Pazar;
• 2011. - Gradska galerija „ Mostovi Balkana“, Kragujevac;
• 2011. - AKC Klupče, Zrenjanin;
• 2009. - Galerija Zadužbine Ilije M. Kolarca, Beograd;
• 2008. - Galerija Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd;

ODABRANE GRUPNE IZLOŽBE :
• 2010. - Međunarodna izložba “ Jankay Galery “, Bekescsaba 2010. Mađarska;
• 2010. - Izložba novoprimljenih članova ULUS-a, Paviljon “ Cvijeta Zuzorić “, Beograd;
• 2009. - Godisnja izložba, Galerija Zaduzbine Ilije M. Kolarca, Beograd;
• 2008. - Jesenji izložbeni salon, Intermedijalni centar, Novi Pazar;
• 2008. - Izložba crteža,Kuća legata,Beograd;
 • 2008.- Art Zervas Production, Ithaka, Grčka;
 • 2007.- Galerija Singidunum, Beograd;

STUDENTSKE RAZMENE:
2006. - Gost student na Fakultetu likovnih umjetnosti: Cetinje, Crna Gora;

KOLONIJE:
• 2010. - VII. Medjunarodni simpozijum umetnosti, Bekescsaba, Madjarska;
• 2009. - 1st ART & SCIENCE INTERNATIONAL FESTIVAL, Patra, Grčka;
• 2008. - Likovna kolonija "Rakani", Novi Grad, Republika Srpska;
• 2008. - Likovna kolonija "Lasta", Laktasi, Republika Srpska;

Kontakt e-mail: milossebekovic@yahoo.co.uk
Milanka Simović

Festival Famnaz III (Pančevo, 22.8.2014.)

$
0
0
Lepo je videti da festival alternativne muzike na jezicima nacionalnih zajednica raste, razvija se i da je evo doživeo svoju treću inkarnaciju. FAMNAZ se kao festival bavi predstavljanjem alternativne autorske produkcije na jezicima nacionalnih zajednica koje žive na području Pančeva. Ovaj festival već treću godinu za redom organizuje i producira Udruženje za razvoj kulture “Elektrika” iz Pančeva, u partnerskoj saradnji sa Domom Omladine Pančevo, a uz finansijsku podršku Grada Pančeva. 


Do sad sam uvek nečim bio sprečen da posetim FAMNAZ (festivalu ne pomaže avgustovski termin, kada su ljudi na letovanjima i putovanjima) i malo je reći da sam prekjuče bio oduševljen onime što sam video. Počevši od solidne organizacije i ispoštovane satnice, preko prijatne atmosfere pančevačkog Doma omladine (hol i dvorište Doma) i lepe posećenosti (ponajviše mladih ljudi) - pa sve do fenomenalnog izbora zastupljenih umetnika na festivalu (strip autori i muzičari - predstavnici kineske, slovačke, rusinske, rumunske i romske zajednice).

Festival je zapravo počeo još popodne, oko 15h, kada je u Klubu Dvorište održana DELIKATESNA TERAPIJA - besplatna degustacija hrane spremljene po tradicionalnim receptima jednog broja etničkih zajednica koje žive na teritoriji grada Pančeva, uz prigodan kulturno-umetnički program (nastupio je Xu Xiao Jun, mladi trgovac sa pančevačkog buvljaka koji se bavi kantautorskim radom). 

Nažalost, nisam prisustvovao ovom delu festivala jer sam sa društvom u Pančevo krenuo tek oko 19h, taman na vreme da stignem da na brzinu pogledam izložbu novosadskog strip crtača i ilustratora Dušana Durmana. Durmanov autorski strip serijal William Henrich od 2010. godine redovno izlazi u omladinskom časopisu za Slovake u Vojvodini Vzlet. U pitanju su strip priče o istraživaču paranormalnog i borcu protiv zlih sila, a u decembru 2011 Vzlet je objavio i njegov mini album pod naslovom William Henrich i izgubljena znanja. Od augusta 2013 niz kratkih autorskih stripova se pojavljuje i u Maku, kulturno-političkom časopisu Rusina u Vojvodini. U februaru 2014 Durman sam izdaje zbirku stripova na engleskom jeziku The lost land of Ian Worman (takođe u okviru serijala o Williamu Henrichu). Tokom svog obrazovanja za umetnički poziv Dušan je pohađao umetničke škole u Novom Sadu i u Košicama u Slovačkoj. Izložba je održana u holu Doma omladine i lepo je predstavila rad mladog crtača.


Već oko 8 uveče je održana projekcija filma “Živan Pravi Pank Festival”. U pitanju je dokumentarac o Živanu Pujiću, tomaševačkom pesniku - DIY organizatoru, koji se već godinama bavi organizacijom pank svirki i festivala i koji se jedno vreme bavio menadžmentom za neke viđanije srpske underground punk bendove. Film Ognjena Glavonića se konkretno bavi Živanovom organizacijom neslavnog (i za sada poslednjeg) festivala Tomaševcu u pohode #6. Tada - 2011. - je uprkos posvećenosti organizatora i odličnom repertoaru bendova (Datum vyroby, Više od milimetra, Madres egoistas, Marienfeld ...) prodato samo 12 karata, što je označilo i potpuni krah kako festivala - tako i ideje o Sveslovenskom punk, HC i ska festivalu u koji je TUP trebalo da preraste. Glavonićev dokumentarac je - uprkos fantastično efektnim crnohumornim momentima - za mene bio izuzetno depresivan, jer je, što bi englezi rekli, bio je 'too close to home'. Naime, ja sam se i sam u ranoj mladosti bavio punk i DIY produkcijom i znam koliko je to na kraju krajeva bilo izuzetno razočaravajuće iskustvo i koliko takve stvari mogu da pokolebaju čoveka i njegovu veru u sopstvene potencijale i u ljude uopšte. Kada se završila projekcija odjurio sam do najbližeg fast fooda da nešto pojedem i nekako skrenem misli sa svega onoga na šta me je ovaj film podsetio (recimo, na činjenicu da je poslednji broj mog punk fanzina prodat u 0 (slovima: nula) primeraka). Razlika između mene i Živana je ipak velika - ja sam te 2002. umeo da shvatim 'koliko je sati' i batalio sam skoro sve čime sam se bavio u toj underground DIY punk produkciji, što Živan još uvek nije i koliko smo u dokumentarcu mogli da vidimo - sve to je uticalo na to da Živan da proživljava neke zaista veoma teške trenutke - sa sve lečenjem na nekim psihijatrijskim institucijama ... Drago mu je što je FAMNAZ - u čijoj organizaciji Živan učestvuje - ipak daleko uspešnija priča!

Posle klope, vratio sam se do Doma omladine gde su na sceni upravo prašili Datum Vyroby. Ovaj bend iz mesta Barjedov u Slovačkoj je Srbiju prvi put posetio baš na tom na poslednjem TUP festivalu u Tomaševcu a osim toga su iste godine svirali i u mestu Padina u opštini Kovačica. Ovaj speed punk bend postoji od 2003. godine i u međuvremenu su prešli razvojni put od potpunih početnika do vrlo usvirane i energične petočlane postave. Bend čine Lukáš Raďak, Ján Kyjovský, Kamil Jurčišin, Tomáš Stupjanský i Martin Mikula. Svoj melodični i pevljivi zvuk su nam predstavili kroz pesme Svedomie, Laska je ojeb II, Duchaprazdno, Urob čo chceš, Tato spoločnost, Eva, Drak, Beštia, Minulost i Divadlo. Momci su bili u sjajnom raspoloženju i bili su vrlo komunikativni sa publikom. Posle svirke u Pančevu bend ima zakazanu svirku u Subotici na još jednom INSOMNIA festivalu (zajedno sa Harmonijom Haosa, Više od milimetra i Digital Warfare).

Bez previše okolišanja, odmah čim su se pankeri iz Slovačke sklonili svoju opremu sa bine, na red dolaze Crazy Cousins iz Ruskog Krstura. Kako sami kažu za sebe, Crazy Cousins sviraju agro-punk sa minimalnim primesama ska zvuka. Njihovi tekstovi su na rusinskom jeziku i bave se humorističnim obradama situacija iz seoskog i urbanog života. Bend čine Aleksej Makaji, Andrej Simunovic, Dorian Cizmar i Ivan Simunovic. Jednom pesmom su bili zastupljeni na kompilaciji časopisa Vzlet koja se bavila slovačkim i rusinskim bendovima sa područja Vojvodine. Svirali su autorske pesme Veznji zajdu, Daj palenki i Luzerska i neke obrade od Goblina (Kako bih voleo da si tu), KUD Idijota (Genijalci), Ramones (Blitzkireg Bop) ... Kao i pesme iz poznatih filmova Stand By Me (Stand By Me) i Rizlu imaš (Munje). Osim rusinskih etno motiva u nekim pesmama i gorenavedenih bendova koje obrađuju, melodičnije pesme grupe Crazy Cousins najviše liče na ono što rade domaći bendovi poput Six Packa.

Posle punka, usledio je potpuni obrt u vidu energičnog nastupa grupe Jump In. U pitanju je novi projekat Liviusa Pavlova, gitariste legendarnog banatskog benda Napred u Prošlost. Ovaj projekat kombinuje elemente elektronske muzike i rokenrola, sa tekstovima na srpskom i rumunskom jeziku. Jump In iza sebe ima jedan album - za izdavačku kuću Radioaktivno - pod nazivom Kuda ide ovaj svet?. Ovogodišnji nastup na FAMNAZ festivalu je bio ujedno i njihov prvi javni nastup tj. svetska premijera njihovog  repertoara. Osim Pavlova u autorskom radu benda ravnopravno učestvuju pevačica Ivana Malek i flautiskinja Vesna Pavlov. Muzika grupe Jump In predstavlja slobodni miks electro-industrial, EBM, trance i futurepop muzike a sve to je pod uticajem onog prepoznatljivog senzibiliteta, na koji smo navikli u stvaralaštvu grupe Napred u Prošlost. Sam nastup izgleda tako što Pavlov peva preko unapred pripremljenih matrica, koje pušta sa lap top kompjutera. Prvo je nekoliko pesama izveo sam, da bi mu se ostale dve članice pridružile za drugi deo nastupa. Sve u svemu, mislim da je Jump In imao najjaču podršku pančevačke publike. Bili su svoji na svome i isporučili su veoma dobar i ubedljiv koncert ... 

Nakon Jump In-a, nastala je jednosatna pauza, jer je grupa GIPSY MAFIA feat. BRAĆA BLEKVUTRIĆ iz Zrenjanina kasnila u dolasku. Naime pošto je bio petak i radni dan, neki članovi benda su morali da ostanu na poslu do 22h, da bi tek onda krenuli iz rodnog Zrenjanina u Pančevo. Nažalost, odmah po polasku, negde kod Lukićeva, su im stala kola i morali su da sačekaju dok se ne organizuje drugi prevoz do Pančeva. Organizacija je na svu sreću nekako uspela i bend se nekako pojavio na bini u dvorištu Dama omladine - ali samo da bi odsvirao nekoliko pesama pre nego što je festival - to jest svirka - morao da bude završen, oko 1 posle ponoći. Ovaj bend je počeo kao hip-hop dvojac - Skill & Buddy O.G - pod nazivom Gipsy Mafia, ali se vremenom razvio u ozbiljan rock bend. Za nešto manje od godinu dana funkcionisanja u ovoj postavi, snimili su EP i odsvirali gomilu koncerata u zemlji i regionu. Energični živi nastupi su jedan od najjačih aduta ovog benda, a njihovi tekstovi ''beskompromisno kritikuju nasilje i netoleranciju koji su se zahvaljujući opštem licemerju neprimetno uvukli u srž naše svakodnevnice i mentaliteta''. Pesme kao što su Shut the fuck up i ACAB - Fuck the police najviše liče na crossover HC i rap zvuk koji su u prvoj polovini devedesetih prezentovali Body Count i njihov predvodnik Ice T. Dakle radi se o rap muzici sa teškim gitarskim zvukom (moram na naglasim izuzetno pohvalne komentare na veoma kvalitetne muzičare u bendu, naročito bubnjara). Ono što ovaj bend izdvaja iz gomile jesu odlični i beskompromisni tekstovi, kao i jasan stav protiv fašizma, predrasuda, nasilja i policijskog autoriteta koji zastupaju ovi momci. Njihove studijske snimke možete pronaći ovde. Definitivno vredi pogledati njihov sledeći nastup i sa velikim nadanjima očekivati njihov prvi pravi album!

Ovogodišnji FAMNAZ festival je u potpunosti opravdao i potvrdio sve razloge svog postojanja, jer je osim promocije bogatstva multikulturalnosti naše sredine, svojim muzičkim izborom svim posetiocima doneo mnogo pozitivne energije i efektno srušio sve moguće etničke i kulturološke predrasude koje postoje u Srbiji.

Moram napomenuti i činjenicu da je ulaz na sve programe je bio besplatan, što znači da organizatori sve ovo rade bez ikakve zarade, što svakako treba podržati i u budućnosti.

Dakle, vidimo se dogodine!

Janko Takač

Lost Society – Terror Hungry

$
0
0
Odmah u startu, „Terror Hungry“ je najbolji thrash album godine, barem od ovih koji su do sada izašli. Full stop! Drugi po redu ovih mladih skandinavaca, je vatra i velika božija ruka u obliku silikona sa rupom. Može sise (bez rupe), a može i CD – kako vam se više sviđa. Album je živa vatra od početka do kraja... Višak hormona mladosti su usmjerili u muziku i rezultat je jedan brz, bučan, a melodičan i ubistven thrash album koji nije ukalupljen u uobičajene thrash fraze i granice žanra. Ako bolje poslušate, uvidjećete da ono što sviraju samo na prvi pogled izgleda kao konvencionalni thrash, a u stvari je sve forma do forme koje su uzeli od rock and roll velikana, ali odsvirane Daytona munjevito brzo i sa onim thrash razvratom koji su imali Kreator npr! „Terror Hungry“ je kao stonsi na testosteronima i jedno 2000 obrtaja u minuti, najluđa mješavina rifova stare rock and roll škole, Kreator brzine sa kraja osamdesetih, i ludila benda Municipal Waste. Ako volite ove posljednje, volite i Lost Society.
Lost Society imaju sve. Imaju mladost, imaju brze i prašteće gitare, imaju potpuno nerazumne skraćenice, i obradili su pjesmu „You can't stop Rock and Roll” benda Twisted Sister. Jes, Twisted Sister hahahahaha, svaka im se dala na ovome, tako da tu nema što mnogo da se filosofira, nego volume na max i MOSH! Da nema ove mladosti ludosti, život bi bio jednoličan, dosadan i tih. Uz Lost Society može biti sve, samo ne tih.

Nikola Franquelli

Kad jedan čovek zvuči kao čitav bend i Harp eksplozija pride

$
0
0
Igor Đeke jedan od najznačajnijih muzičara vinkovačkog rokenrola (Majke, Satan Panonski, Kaotične Duše, Mlinski Kamen). U Protekloj deceniji predvodio je vinkovački garažni pank bend Thee Knuckleheads. Posle raspada ovog benda poslednjih godina nastupa sam kao Harp Explosion Thee One Man Band a od kraja 2013. postao je novi član Discipline Kičme. Istražujući nove načine sviranja usne harmonike počeo je da koristi distorziju kao muzički efekat. Njegov zvuk nije klasična bluz forma već prljavi garažni pank-bluz koji se sjajno uklopio u muziku ove legendarne grupe a prihvaćen je i kod DAK fanova. Ovih dana objavio je novi album “5 Year Later“ povodom koga i razgovaramo ovom prilikom.

HC: Kako bi čitaocima predstavio svoj projekat Harp Explosion i zašto nastupaš kao OMB?
IĐ:
Ukratko, Harp Explosion je one man band u kojem pjevam i sviram usnu harmoniku uz loopove bubnja. Da bi to sve zvučalo prljavo i smisleno, koristim gitarske pedale pomoću kojih mijenjam boju zvuka i radim aranžmane u živo na već postojeće loopove bubnja. Repertoar se sastoji od autorskih pjesama prošaran trailerima iz starih filmova a stil glazbe se može nazvati garage blues iako tu ima i nekih drugih elemenata.
E sad, zašto nastupam sam kao OMB… ima dosta odgovora na to pitanje. U početku je to bilo zbog poteškoće u pronalaženju istomišljenika po pitanju glazbe i sviranja a kasnije se ispostavilo da je OMB forma dosta zahvalna jer mogu u potpunosti realizirati svoje ideje bez ičijeg utjecaja. Zatim se pojavila mogućnost sviranja u velikim i vrlo malim prostorima. Tehnička postava na bini nije zahtjevna pa se lako sve dogovori i postavi. U OMB nema svađe oko novca i bubnjar ne kasni na probe.

HC: Koji su bendovi, muzičari uticali na tebe?
IĐ:
E sad da imam 20ak godina odmah bih ispucao listu bendova kao tipa Stones, Sonics, Flaming Groovies, Stooges i sl. bendove koje sam u to vrijeme slušao a sada se toga već nakupilo kroz godine tako da ni sam ne znam. Ima tu utjecaja sa svih strana. Utjecaj usno-harmonikaša  na moje sviranje se isto tako godinama mijenjao kroz razne faze, od crnih preko bijelih do prljavih i modernih.

HC: Upravo ti je izašao novi album "5 Years Later" na kojem imaš goste, kako si zadovoljan njime?
IĐ:
S obzirom da sam cijeli album snimio kod kuće u dnevnom boravku sa jednim USB mikrofonom i računalom i više sam nego zadovoljan. Gosti na albumu su učinili to isto, svaki prema svojim mogućnostima i poslali mi svoje snimke. Snimanje sam završio još početkom 2012. nakon čega sam imao pauzu do 2014. Kada sam konačno skupio sve snimke i završio produkciju odlučio sam objaviti album na petu godišnjicu benda pa se tako i album zove “5 Years Later”. Pjesme na albumu su stilski različite a gosti na albumu doprinose još više toj raznolikosti i čine ovaj album interesantnim i drugačijim od prošlih albuma na kojima je bila samo usna harmonika i bubanj.
Omotom sam isto vrlo zadovoljan iako sam imao neku drugu ideju na početku. Postapokaliptična fotka šinobusa na omotu albuma prikazuje lokaciju u Vinkovcima gdje je snimljen spot za pjesmu “I Feel” i odlično pristaje uz atmosferu albuma. Vinkovci su također poznati kao željezničarski grad, a vlak mi je i dalje često prijevozno sredstvo na svirke tako da to sve ima nekog smisla. UFO je tu naravno kao zaštitni znak još od prvog albuma.

HC: Od stranih muzičara pored TTT (CH) i Wasted Pida (ITA) koji su OMB, specijalan gost ti je ikona Američkog garažnog panka & bluza Walter Daniels, reci nam nešto više o tome…
IĐ:
Walter mi je jedan od najvećih uzora kada je riječ o sviranju usne harmonike i njegov sam veliki fan. Upoznali smo se prije nekih 10ak godina još dok je MySpace bio aktualan. Njemu se isto sviđa Harp Explosion pa sam ga tako pitao za gostovanje. Imao sam taj instrumental “50ft High” u koji sam htio ubaciti saksofon pa je tako ta pjesma došla do njega. Osim saksofona odsvirao je i usnu harmoniku u visokim tonovima pred kraj pjesme… Osim na albumu ta ista pjesma će izaći pred kraj godine kao singl na vinilu za Noise Games Records iz Švicarske.

HC: Novi si član Discipline Kičme kako je došlo do saradnje?
IĐ:
Koja je pri pretraživanju neta naišao na jedan moj video gdje u živo sviram obradu njegove pjesme “Da li ti znaš za neki drugi ritam” i to mu se svidjelo pa me pozvao na jamming u Beograd.  Nakon uspješnog jammanja pitao me da li bih se priključio bendu i tako je to sve počelo…

HC: Kakva je razlika svirati u velikom bendu u odnosu na manji kao sto su to bili Thee Knuckleheads?
IĐ:
Thee Knuckleheads su bili poznati samo užem krugu ljudi iz regije koji su slušali takvu glazbu pa su nas uglavnom ti isti ljudi i zvali da sviramo. I to je OK, manje ljudi na svirkama ali pravi fanovi. S Disciplinom je drugačije, više je publike, više se svira i sve je na profi nivou. Razlika je velika ali i jedno i drugo ima svoje draži.

HC: Pet godina nastupaš kao one man band, da li se nesto promenilo od kada sviraš u Disciplini? Mislim, da li imaš više samostalnih svirki, više fanova?
IĐ:
Pa možda imam nekoliko fanova više jer vjerujem da su neki fanovi Discipline slušali moje stvari od kako je vijest o usnoj harmonici u bendu izašla u javnost. E sad, kolikom broju se to svidjelo, to ne znam. Što se tiče svirki, njih imam manje nego prije zbog toga što dosta sviram s Disciplinom pa sam većinu svirki morao odgoditi zbog preklapanja datuma.

HC: 2013. nastupao si na Festivalu 1 man band u Portugaliji, kaži nam nešto o tvojim utiscima sa tog gostovanja…
IĐ:
Bilo je ludo… Harp Explosion plus još 6 one man bendova iz raznih zemalja. Tri dana svirke u dva grada u Portugalu. Hrana, cuga, zanimljivi ljudi, zajedničke improvizirane svirke, Dead Elvis i što još reći… Trebao bi uskoro izaći i dokumentarac koji je snimljem tijekom festivala.

HC: Na regionalnoj garažnoj pank sceni prisutan si godinama. Kakvo je tvoje misljenje o njoj?
IĐ:
Scena je čini mi se dosta slabija nego prije ali može se uvijek naći neki novi bend ako vas to zanima. Problem je kao i uvijek s publikom koja je nezainteresirana i prati uvijek neke nove trendove, tako da bendovi koji sviraju garažu uglavnom sviraju za nekolicinu svojih prijatelja. Naravno postoje bendovi koji se i potrude malo više pa si organiziraju turneju po susjednim zemljama ali u samoj regiji takvih svirki je vrlo malo.

HC: Planiraš li svirke ili neku turneju u narednom periodu?
IĐ:
Nemam trenutno nekih određenih planova za svirke a kako imam autorski repertoar koji nije za svačije uho, ne volim ni daviti ljude za svirke. Uglavnom se trudim koliko toliko biti prisutan na društvenim mrežama pa se svirke dogode same po sebi. Ljudi me zovu na osnovu onoga što vide i čuju i tako uglavnom to i funkcionira. One man band mi je ionako hobi pa mi je bitnije imati 10ak super svirki godišnje nego forsirati svirke koje nemaju smisla.

Diskografija:
Harp Explosion – Bootleg Explosion Vol.1 – Dirty Harp Records 2010.
Harp Explosion – In 5, 4, 3, 2, 1. - Dirty Harp Records 2010
Razni izvođači – It Came From the Garage – Wombat Records 2010.
Harp Explosion – Bootleg Explosion Vol.2 – Dirty Harp Records 2010.
Razni izvođači – BlueSax! Live Season 2009/10 – Spona 2011.
Harp Explosion – Take Cover - Dirty Harp Records 2011.

Sa Igorom razgovarao Fantom iz Svilajnca

John Ajvide Lindqvist: Harbour

$
0
0
Moj prvi susret sa Lindqvistom. :)

Mimoišli smo se na priči o vampirima (to uglavnom zbog spojlera u vidu odlične ekranizacije tog romana), i na priči o zombijima (čisto zbog obilja u kom se taj podžanr u zadnje vreme baškari), da bi se najzad sreli na njegovoj… pa eto, uslovno rečeno "priči o duhovima". Ali to je zaista samo najmanji zajednički nazivnik za preciznu žanrovsku alatku kojom roman oblikuje kompleksne teme tragičnog gubitka i mučnog iskupljenja, pri tom usput uspešno dovodeći u pitanje mitove o ljubavi, roditeljstvu, odanosti i odgovornosti, obmani i samoobmani, a ponajviše o nepresušnoj ljudskoj potrebi i sposobnosti da sebe smatra žrtvom ponajviše onda kada je nedvosmisleno nasilnik.

Anders i Cecilia su mladi bračni par čija ljubav datira još od detinjstva na rodnom osrtvu Domaro. Svake godine provode leto na ostrvu kod ljudi koji su Andersa odgojili: kod Anna-Grete, Andersove vitalne babe po ocu, i Simona, bivšeg mađioničara, koji sa Anna-Gretom živi u skladnoj (iako nevenčanoj) zajednici više od pola veka. Roman ih zatiče u februaru 2004, dok sa šestogodišnjom ćerkom Majom istražuju Gavasten svetionik na maloj hridini nedaleko Domara, koju zaleđeno more pripoji ostrvu u zimskim mesecima. I upravo tu, u tom bezbrižnom obilasku svetionika okruženog ravnim prostranstvom debelog sloja zaleđene vode, Maja je neobjašnjivo i bez ikakvog traga nestala.

Dve godine kasnije, smožden raspadom braka i sopstvenom alkoholičarskom ovisnošću, Anders se vraća na Domaro u nejasnoj nameri da nekako okonča život koji od Majinog nestanka ionako nema smisla. U nekoj vrsti poslednjeg napora da suoči uistinu neshvatljive okolnosti koje su pratile Majin nestanak, Anders polako otkriva da, i pored odrastanja i života na Domaru, ne zna apsolutno ništa o mučnim tajnama koje ostrvo prate još od maglovito mutnih pradavnih vremena koja su opstala jedino u narodnim predanjima. Ta predanja tvrde kako more oko Domara nije tek puko prostranstvo slane vode, nego nadmoćan i surov entitet koji sa ostrvljanima ima u krvi potpisan ugovor, a u neposredno vreme pre i posle Majinog nestanka, taj ugovor je naizgled doveden u pitanje. I mada je Anders vođen isključivo roditeljskom potrebom da Maju vrati bez obzira na posledice po sebe lično, postepeno otkriva da bi upravo ostrvljani morali da plate cenu tog poduhvata. Nateran da suoči mogućnost biranja između sopstvenog deteta sa jedne strane, i mnoštva dragih i bliskih ljudi sa druge, Anders suočava nemilosrdne jednačine kojima natprirodni entitet mora vrednuje pojedinačni ljudski život.

Koncept mora kao natprirodnog (i neretko podrazumevajuće zloćudnog) entiteta gotovo je obavezan motiv u tradicijama ljudi čiji opstanak zavisi od mora. Oni po pravilu na more gledaju kao na maćehu koja hrani i održava, ali bez imalo ljubavi, i taj koncept uvelike određuje njihov običajni identitet. Koncept pogodbe sa nemilosrdno moćnim entitetom uglavnom podrazumeva i koncept žrtvovanja, a to po pravilu otvara bolne tačke preispitavanja ljudskosti, podobnosti, nedužnosti i tradicionalnih društvenih vrednosti uopšte. Svaki koncept nagodbe sa Zlom baziran je na prepoznavanju određenih kvaliteta, jer što bi to Zlo dobilo u pogodbi, ako ne upravo te efemerne kvalitete "ljudskosti", koje samo ne poseduje? S druge strane, uslovi koji omogućavaju nagodbu sa Zlom podrazumevaju da će upravo ti kvaliteti biti u određenoj meri kompromitovani - jer nije li upravo ta faličnost u kvalitetima ljudskosti prvi uslov da se takva pogodba uopšte razmatra? Lindqvist majstorski kreira situacije u kojima se tom paradoksu prilazi iz različitih uglova, nudeći time beskrajne prilike da nam iznova definiše pojam licemerstva: žrtvovanje jedinke u korist mnoštva se može tek donekle opravdati u kontekstu bazičnih ljudskih vrednosti, ali… ako usput dokažemo da je jedinka sopstvenim manama zaslužila to žrtvovanje… e, onda takvo opravdanje postaje maltene bogomdano, bar za neutralnu, a time i objektivnu većinu.

A to otvara prostor za seciranje jednog od najbazičnijih društvenih mitova - roditeljske ljubavi. Da li je čovek obavezan na objektivnost čak i u svojstvu roditelja? Da li sva ona silna pravila koja čoveku važe za tuđu decu zaista moraju da važe i za sopstvenu? Ima li pojedinac uopšte prava da kao roditelj odstupi od pravila kojima se revnosno podvrgava u svim ostalim svojim aspektima? Od svih ljudi koji su iskreno pogođeni gubitkom Maje, jedino Anders bira da ostane striktno u ulozi roditelja, i na to bi se možda moglo gledati kao na odgovor koji roman nudi na navedena pitanja. Ali ipak, kao dublji sloj toj naizgled prirodnoj roditeljskoj odluci, Lindqvist lukavo podmeće i krivicu koju Anders oseća dok procenjuje sopstvene roditeljske kvalitete. Anders sebe krivi ne samo zato što je ubeđen da je Maja nestala u trenutku njegove nepažnje, nego i zato što se kaje zbog sopstvenih reakcija koje je hiperaktivna Maja u njemu proizvodila. Nakon nestanka Maje, Anders je ne samo iz sećanja prognao svu njenu problematičnost, nego ju je i idealizovao do te mere da mu naprosto ništa drugo nije preostalo no da se ne pomiri sa gubitkom. Spremnost sa kojom je Anders voljan da se žrtvuje za spas svog deteta prevazilazi normalnu roditeljsku uslovljenost i postaje voljna odluka kojom se traži iskupljenje.

Da, da, Lindqvist je zadivljujuće angažovan pred svim tim veštim tkanjem natprirodnih kulisa i maksimalno potencira krajnosti oko kojih vešto obigravamo i koje postrance eskiviramo u pomalo bestežinskom stanju kretanja ribe u moru. Roditeljski mit je svakako fenomen na kom se baziraju mnogi drugi fenomeni koji sačinjavaju čovekov identitet (a pogotovo psihologiju mase), pa je svako seciranje istog po pravilu opčinjavajuće; da nismo biološki i kulturno uslovljeni da bezrezervno volimo i bez obzira na sve mu manjkavosti prednost dajemo sopstvenom podmlatku, veliko je i otvoreno pitanje kako bismo se odnosili prema ljudskom rodu uopšte, a kamoli prema sitnijim društvenim uzorcima istog. Koncepti žrtvovanja su prisutni u svim aspektima tradicionalnog društvenog mentaliteta, od paganskih vidova prinošenja simboličnog mita kojekakvim kapricioznim prirodnim elementima, pa do judeohrišćanske doktrine razapinjanja pojedinca za iskupljenje mnoštva. U tom ustrojstvu, dobrovoljno predati moru ljudsku žrtvu u ime "kupovine" povoljnih uslova za opstanak mnoštva se i ne doima odveć nehumano, pogotovo ako se (u ime opravdanja, naravno) rečena zajednica pri tom povinuje izglasanim parametrima po kojima se žrtve biraju uz striktna vrednovanja o društvenoj podobnosti. Ali… šta ako se ispostavi da vam se dostignuća sopstvenog podmlatka ne kotiraju odveć visoko u tim parametrima? Šta se u tim okolnostima prvo kompromituje, ljubav za ljude ili sopstvena roditeljska privrženost?

Lindqvist je to sadržajno obilje ponudio u jedinstvenom stilu isto tako angažovane, neprekidne konverzacije. Roman je sveden na uistinu konstantan dijalog, to kako protagonista međusobno, tako i protagoniste sa samim sobom, sa naratorom, naratora sa čitaocem, sa istorijom, sa mitom, sa stvarnošću taman koliko i sa natprirodnim. Majstorsko baratanje tempom i tempiranjem u velikoj meri se oslanja na bizarnosti kojih u potpunosti postajemo svesni tek nakon što se sa romanom oprostimo. I ne, ne mislim time na bizarnosti od one žanrovske (i od Stivena Kinga već nemilosrdno izraubovane) vrste, sad već svedene na opšta mesta natprirodnog horora koji se bavi motivima opsednutosti malicioznim duhom... mislim na bizarnost tipa eksplicitnih scena supružničke erotske intime u poznom životnom dobu, recimo; jedino neprikosnoveni majstor pera može da se trezveno usudi na tako riskantan karakterizacijski poduhvat. Simonov odnos sa magičnim insektom u kutiji šibica svakako je okosnica najbizarnije podstruje u naraciji, makar samo zato što su tim paktom stečene moći za čije korištenje Simon naprosto nema prilike u svom povučenom i skromnom životu. Tu je i bizarnost neortodoksne ženstvenosti osamdesetogodišnje Anna-Grete, krijumčarke i društveno najbitnije prizme kroz koju se razlažu nijanse istinskih okvira svih mitova kojim se roman bavi; bizarnost lakoće sa kojom se u maloj društvenoj zajednici postaje izopćenik; bizarnost samokažnjavanja kojim se traži iskupljenje i, na kraju, bizarnost samog Lindqvista, koji vas s lakoćom uvede a onda još i lakše provede kroz slojevitost sopstvene fascinacije natprirodnim fenomenima, kao kroz more pod Gavastenskim svetionikom, razdvojeno moćima Spiritusa u kutiji šibica.

Gledano u celini, roman je setno preispitivanje o ljubavi i gubitku, o odgovornosti, strahu i vlastitoj bespomoći pred ogromnošću života.

Lidija Beatović

Phaneron

$
0
0
Phaneron je akustični projekt/band iz Zagreba, koji je nastao iz čiste zezancije dvojice prijatelja, Nikole Lugovića (basist ; band: Kanis Mater, ...), koji se ovog puta primio akustične gitare i Stefana Nožice (vokal ; band: Penny Lane), koji je ovog puta odlučio pjevat na engleskom jeziku, te kad su shvatili da su nakon par mjeseci probi napravili dovoljno pjesama da izađu van garaže, uslijedilo je nekoliko koncerata u klubovima/caffe barovima poput Saxa, Retra, Bookse i Spunka. Svoj žanr opisuju u "post-grunge" stilu uz dodatak određenih glazbenih elemenata. Trenutno su u dogovaranju novih koncerata povodom izlaska prvog EP-a "Memories" na kojem su gostovali prijatelji i ljudi bez kojih EP ne bi bio potpun; (Dino Lujo, Lucija Ercegovac, Marko Mitrić, David Lipovac, Igor Veber i Hrvoje Čurlin), a dok službeno ne izađe 1.9.2014., band je snimio u sklopu projekta "park sessions", mladog talentiranog umjetnika Pavla Kocanjera "live" verzije pjesama "Evil man" i "Cold sharped knife" u Botaničkom vrtu, u Zagrebu!"

FB https://www.facebook.com/pages/Phaneron/1387061794849731
YT https://www.youtube.com/channel/UCKyzH4tCOGIvXc4qNqg-3xw
Evil man live - https://www.youtube.com/watch?v=9QPtk39r5CU&feature=youtu.be
Cold sharped knife live - https://www.youtube.com/watch?v=1VfkuxDrOEQ&feature=youtu.be
Viewing all 9756 articles
Browse latest View live


<script src="https://jsc.adskeeper.com/r/s/rssing.com.1596347.js" async> </script>