Quantcast
Channel: Helly Cherry Web Magazine
Viewing all 9743 articles
Browse latest View live

Holographic Human Element: Kada ste poslednji put bili srećni?

$
0
0
Holographic Human Element je bend koji dolazi iz Srca. Svira kao četvorka i njihov zvuk se temelji na instrumentalima temeljenim na post-rock osnovama, a prožetim eksperimentalnim i new age elementima. Postoje od prvog dana 2011. godine, a koncertna aktivnost počinje tek negde sredinom 2013. Početkom ove godine imali su evropsku turneju, nakon koje ulaze u studio radi snimanja prvog albuma pod nazivom „Philophobia“. Da stvari nisu baš uvek idealne, svedoče i neka dešavanja koja su im pomerila planove i odgodila planirane datume, a o svemu tome smo odlučili da popričamo sa njima.


HC: Ono što me na početku zanima je odakle takav naziv benda, i šta on znači? Imam par pretpostavki, ali bih voleo da vi čitaocima kažete šta se krije iza naziva?
HHE:
Naš pristup je, za razliku od većine: ispričat ćemo vam kratku priču o strahu od nepoznatog, a zatim odsvirati She Got Lost in Paris, na primjer, puštajući vas da se suočite sa vlastitim strahom. Iz kompozicije u kompoziciju vam projiciramo svoje ljudske elemente, puštajući vas da nam ispričate kako se osjećate. Naravno, ta priča je u vidu energije koja putuje na relaciji publika – pozornica i obrnuto. Dakle, nećemo vam reći kako i šta da osjećate, već ćemo uživati u obostranim valovima energije koja se razmjenjuje.

HC: Učestvovali ste na velikom broju muzičkih festivala i gitarijada, i osvojili mnogo nagrada. Izdvojte one najvažnije nagrade, kao i svirke i festivale koji su vam ostali u neizbrisivom sećanju?
HHE:
Najvažnija nagrada nam je osvojeno prvo mjesto na 48. Zaječarskoj gitarijadi. Sjećamo se svakog nastupa do danas i smatramo da ne postoji „izbrisivo sjećanje“. Dragi su nam svi nastupi na kojima organizator ispuni sve dogovoreno, jer nam to omogućava da bez loših vibracija učinimo publiku srećnijom.

HC: Poznat je slučaj da Zaječarska gitarijada nije ispoštovala vas kao pobednički bend. Prošlo je tačno godinu dana od vaše pobede, a od obećane nagrade i dalje ništa. Šta je to što vam je obećano, a šta je ono (ako uopšte postoji) što vam je ispunjeno? Kako se uopšte takve institucije danas ponašaju prema mladim bendovima, a kako prema poznatim i starijim izvođačima?
HHE:
Zaječarska gitarijada nam nije ništa obećala, već su jasno u tekstu poziva za prijave početkom 2014. godine naveli da pobjednik dobija snimanje i izdavanje albuma, snimanje video spota i PR podršku. Čak je to direktor gitarijade i potvrdio pred kamerama na pres konferenciji koju su upriličili povodom objavljivanja učesnika takmičarskog dijela 48. gitarijade.

Nakon pobjede smo „dobili“ dijeljenje naših statusa o predstojećim nastupima na društvenim mrežama od strane gitarijade. Također smo i 1.6.2015. godine pozvani da učestvujemo na HGF festivalu u Zaboku, Hrvatska, kao dio promocije Zaječarske gitarijade. Nastup je bio 6.6.2015. godine. Zbog takve organizacije smo nastupali u 3:00 ujutro pred petnaestak ljudi iz osoblja festivala, da bi nas policija prekinula nakon dvadesetak minuta.

Kako se gitarijada odnosi prema pobjednicima govori najbolje činjenica da su prošlogodišnji pobjednici sa područja Srbije, D ZOO, nastupali u 20.00 sati otvarajući ovogodišnju gitarijadu, a pobjednik HGF-a, Mr. Albino, dobije udarni termin. Da ne pričamo da ni D ZOO-u nije objavljen album, ali su zato svi headlineri isplaćeni unaprijed.

Da ne bude da pričamo samo o Zaječarskoj gitarijadi, nedavno nas je obezbjeđenje na jednom drugom festivalu izbacilo iz backstage-a, jer: „headlinerima treba 10-tak minuta da dođu sebi poslije nastupa“.


HC: Vaše svirke često traju duže nego planirano. Svirka ne može da prođe, a da se jednom ili dva puta ne vratite na binu i odsvirate još po koju pesmu. Šta je to što pružate publici pored muzike i kako publika to prihvata? Sećam se da ste na svirci u Novom Sadu pitali publiku kada je poslednji put bila srećna. Kada ste vi poslednji put bili srećni?
HHE:
Pružamo iskrenost. U potpunosti se predajemo. Publika to primijeti i traži još, jer danas je jako malo iskrenosti oko nas. Pogledajte samo naslove današnjih novina i sve će vam biti jasno.

Pretposljednji put smo bili srećni kada smo pročitali ova pitanja, a posljednji prije par sati na probi.

HC: Nakon svirke, publici dajete priliku da na parčetu papira napišu predlog imena za određenu pesmu koju ste pre toga odsvirali. Kakve sve predloge dobijate, koji su najzanimljiviji, i da li će se neki od njih zvanično pojaviti kao naziv numere na albumu?
HHE:
Za tu jednu kompoziciju koja će se naći na albumu "Philophobia" dobijali smo puno prijedloga, ali su dominirale riječi: Arctic, Storm, Heaven i Hell. Ono što nam se na kraju učinilo nevjerovatnim je bila činjenica da smo tek nakon završene turneje od 30 svirki širom Evrope, na nastupu u našem gradu dobili prijedlog koji smo prihvatili. Tako će se jedna kompozicija na albumu zvati "Running Away, Reaching For".

HC: Nedavno je vaš bend pretrpeo zamenu postave, pa je u njega ušetala jedna dama, na mestu klavijaturistkinje. Kakav osećaj ostavlja promena člana, i koliko je teško uklopiti se sa novim članom, koji nije toliko „u priči“ kao stari član koji je tu od početaka?
HHE:
Ako se sjetite nastupa na prošlogodišnjoj Zaječarskoj gitarijadi, prepoznat ćete i Tihanu, klavijaturistkinju, te Stjepana, basistu. Njih dvoje su odavno u našoj "priči", ali je to malo poznata činjenica. Period "usviravanja" je trajao veoma kratko, jer su oboje jako dobri sa svojim instrumentima.

A imati damu u bendu je donijelo nekoliko promjena: više se peremo, pažljivije biramo riječi i manje prdimo u kombiju. Sada nismo u kombiju, pa ne moramo birati riječi (hehe).

HC: Pošto se niste mogli osloniti na finansiranje snimanja albuma od nagrade, pokrenuli ste internet kampanju u vidu donacije. Prikupili ste samo jedan mali procenat potrebne sume, pa shodno tome, hoće li album biti uskoro realizovan? Takođe, koliko su ljudi spremni da doniraju i pomognu jedan mlad i perspektivan bend u snimanju prvog albuma?
HHE:
Nakon nastupa na Lake Festu 12.8.2015. u Nikšiću, Crna Gora, povlačimo se u našu prostoriju za probe i tu ćemo obaviti snimanje. Miksanje i mastering će uraditi Christoph Stepan u Chameleon Studios, Hamburg, Njemačka.

U pitanju ste dali odgovor u vezi sa prikupljanjem sredstava. Koliko god kod naših ljudi bila razvijena individualna svijest, kolektivna je na veoma niskim granama. Tu se ovdašnje politike projiciraju na kulturu. "Ponavljanje je majka znanja". Puste vam muziku lakih nota u šoping centru, čujete to isto na radiju u autu, pa onda kući na TV-u, i ne pada vam na pamet financijski podržati "one tamo kosonje narkomanske što se drogama u oko bodu".

HC: Planirate li novu turneju i nove svirke? Postoje li mesta na kojima želite da svirate? Za kraj, podelite sa čitaocima tajnu kako biti srećan, koja je valuta koju treba uložiti za malo sreće?
HHE:
Nakon snimanja albuma planiramo promotivnu turneju. Želimo svirati što je moguće više i gdje god. Do sada smo nastupali u klubovima, čajdžinicama, na otvorenim festivalima, tvrđavama, planetarijumu, tako da nas ništa ne može iznenaditi.

Tajne za sreću nema, a kamoli valute. Kao što Monthy Phytonovci u "Smislu života" kažu: prošetajte, pročitajte koju knjigu i budite dobri prema ljudima svih rasa, zvanja, uzrasta...

Sa HHE razgovarao Tihomir Škara

Pank rok raspust na najvećem pank rok festivalu u regionu

$
0
0

Punk Rock Holiday 1.5 - 3-7.8.2015, Tolmin - Slovenija


Nulti dan - 3.8.2015


Nastavak letnjih punk festivalskih avantura. Posle Monteparadisa, došao je na red i Punk Rock Holiday. Zahvaljujući drugarima iz Beograda, odnosno Krškog, stigosmo lagano u Tolmin. Gradić na severozapadu Slovenije, tik uz granicu sa Italijom. Jako simpatično planinsko naselje, koje vrvi od letnjih festivala. Čak četiri ih postoji od kojih je jedan u etno maniru, drugi Metaldays, zatim Punk Rock Holiday i na posletku Overjam, festival rege/dub muzike. Sam festival se odvija tik uz Soču i Tolminku, gde se (i gde smo se) u obe može okupati preko dana, ali o dnevnim aktivnostima otom potom. Celokupni festivalski kompleks je zaista veliki. Na ulazu, gde se mogu karte zameniti za narukvice, je jedan kontrolni punkt, zatim ide drugi kod jednodnevnog parkinga i na kraju još jedan na samom ulazu u kamping prostor, odnosno na Main Stage. Takođe postoji i mogućnost parkiranja u kampu. Na festivalu se, pored gorepomenutog Main Stage-a, nalazi i Beach Stage, koji je rezervisan za ''manje'' bendove, a tog, nultog, dana, bio je centar muzičkih zbivanja.

Ja sam prvi put ove godine posetio Punk Rock Holiday festival i ponesen lepotom nepoznatog morao sam u tih sat, sat i po, koliko je ostalo do svirke, da ''opipam'' teren, pa sam pored druženja sa ekipom iz Krškog, sa kojima sam delio, kako prostor, tako i sve ostalo tih dana, morao malo da obiđem i sam festivalski prostor. Nešto nisam uspeo u potpunosti, ali sam to obavio narednih dana.


U svoj toj euforiji, nisam stigao na prvi bend, Petrol Girls, te nulte večeri, ali jesam na staru dobru Scheisse Minnelli. Sa svojim bivšim bendom sam imao priliku da zasviram sa ovim ludacima, na pola iz Nemačke, a od pola iz Kalifornije, pa mi je već bilo poznato sa čime ću se susresti. Vrlo dobra muzika na liniji RKL-a i Circle Jerks-a. Pevač Samuel je sve vreme pravio super atmosferu, skakutajući po bini. Najveće zezanje je bilo za vreme Black Out pesme, gde u imali i momenat ''Can't touch this'' MC Hammer-a, u 2 rifa. Publika je predobro primila zvuke i energiju Scheisse Minnelli pa se pored circle pit-a i stage diving-a dogodilo i čuveno ''veslanje'', hc punk ples, gde se ekipa iz publike poređa u niz i sedeći, oponaša veslanje. Za kraj su naravno odsvirali svoju najpoznatiju stvar ''We Are Socially Retarded'', gde sam i ja morao da se latim mikrofona. Sveukupan utisak, ostavljen pred oko 150 ljudi u publici, je jedna velika desetka.


Idući bend su bili domaći In-Sane. Bend koji je u proteklom periodu imao svojevrsni gap u karijeri, pa se pevač malo više posvetio svom novom bendu ''Seehearspeak'', gde se nalazi samo u ulozi gitariste, ali evo, desilo se i ponovno okupljanje In-Sane-a, pa smo svi zajedno mogli da uživamo u super soničnim melo-punk tonovima i atmosferi koju je ekipa sa bine poklonila. Vrlo poštovan bend, što se dalo videti po reakciji publike. Ja sam ih sada prvi put slušao uživo i bio sam, blago rečeno, oduševljen. Najfiniji melodični punk rock zvuk, koji može da se nosi sa brojnim ''velikim'' svetskim punk rock imenima. In - sane su nam dali muzički sinopsis svog drugog albuma ''Trust This Hands... Are Worthless'', izdatog za Moonlee Records. Posebno bih izdvojio meni drage pesme koje su zasvirali, poput ''From Inside Out'', ''Blackout'' i ''Mrtev Policaj'', koja je izazvala pravi hc pokolj u publici. Uh da, ne smem ovo da zaboravim. Ovaj momenat će mi zauvek ostati u sećanju, što zbog same slike te scene, što zbog same činjenice da postoje ljudi dovoljno hrabri i puni samopozdanja da nesreću zamene momentima sreće. Lete pesme In - Sane-a, i u jednom trenutku na stage divingu, čovek u invalidskim kolicima. Crowdsurfing na najjače. Levo, desno, pravo i hop, čovek se odbaci iz kolica i krenu dalje da surfuje publikom. Fenomenalna scena, od koje blago i jeza podilazi iz razloga koje sam već pomenuo.


Posle 45 minuta In - Sane-a, na binu se popeo basista Anti-Flaga, Chris Barker, ne bi li nam u akustičnom maniru prikazao nekoliko numera ovog, jednog od meni najmilijih bendova ovogodišnjeg Punk Rock Holiday-a. Publike je u tim trenucima bilo najviše, onoliko koliko Beach Stage zapravo može i primiti, oko 300, do 400 ljudi. Chris je započeo set pesmom 1915, zatim je usledio ''Without End'', pa ''Bring Out Your Dead''. Poštovanje korenima i ikonama, koje sve češće pojedici na hc punk sceni preskaču, Chris je dao Ramones-ima pesmom ''KKK Took My Baby Away''. Horski su se na dalje orile ''Ingrid Bergman'', ''Power to the people'', ''Ghost of Alexandria'' i''This is the end'', na kojoj je jedan momak pao sa stejdž dajving na bradu, usled čega je Chris momentalno prekinuo pesmu da vidi da li je dečko u redu. Da se legende ne zaboravljaju i da im je slava večna, pokazao je, još jednom, na samom kraju kada je odsvirao ''Should I Stay or Should I Go'' od The Clash-a. Da Anti-Flag nisu samo običan bend, koji svira punk rock zabave radi, pokazuje i činjenica da je Chris u jednom trenutku slučajno rekao ''moj'' bend, gde se ispravio skoro momentalno rekavši da mrzi kada mu se desi takav lapsus i da je to ''naš'' (njihov) bend. Takođe, pomenuo je da ove pesme neće biti odsvirane sutra, međutim ''Branderburg Gate'' se ipak dogodio, hehe. Ali otom, potom.

Da rezimiram. Scheisse Minnelli odlični, In-Sane super i Chris (Anti-Flag akustični set) fenomenalan!!

Prvi dan - 4.8.2015


Prvi zvanični dan Punk Rock Holiday-a 1.5, krenuo je u utorak. 4. avgusta. Ceo dan se odvijao na Main Stage-u, a program je krenuo već u 15h nastupom Dreamwalk-a iz Ljubljane, zatim je usledio izraelski Not On Tour u 15:45, italijani Upset Noise od 16:30 i Astpai iz Austrije u 17:20. Nažalost ove bendove nisam stigao da pogledam, što je naročita nesreća kod ogromnih festivala prepunjenih programom, a pogotovu kod onih osoba koje uporedo moraju pisati izveštaje, slati fotke, puniti telefon i lap top, naći vremena za tuširanje, hranu, malo druženja itd. Ali, jednostavno je tako i ponekad je griža savesti prisutna, jer se u svoj toj zbrci propuštaju kvalitetni bendovi.


Pre nego što krenem sa opisom bendova koji su na dalje pilali na ''Mejnu'', moram pomenuti dnevne aktivnosti kampera/posetilaca festivala. Kao što sam već pomenuo, festival se održava na ušću Tolminke u Soču, dve reke koje po čitavoj dužini grle festivalski prostor. Samim tim dnevna razonoda i društvene zabave se odvijaju uglavnom u koritima ovih dveju reka. Deo Tolminke zapljuskuje Beach Stage, pa je tamo moguće provesti dobar deo dana, uživajući u bendovima i prehladnoj vodi Tolminke i njenim brzacima. Već malo dalje od Beach Stage-a protiče Soča. I u njoj se može kupati na tom potezu, ali je definitivno veća poseta onom delu Soče do koga se dolazi iz kampa. Tamo je pravi hedonizam u praksi. Takođe jako hladna voda, od koje trnu noge, cirkulacija na najjače i blagi strahovi od srčane kapi, ali se ipak festivaldžije super zabaljaju. Pivo, sunčanje, gumeni čamci, lopte, jednorozi i ajkule, kamperske stolice, suncobrani i pank, uglavnom melodičnih tonova. Takođe socijalizacija se odvija i po kampu, gde mesta ima puno, čak i previše, i uglavnom je sve puno. Najčešći jezici koji se mogu čuti jesu nemački, italijanski, slovenački, ponegde, i francuski, i švedski, a bilo je i srpskog jer je dosta ljudi iz Srbije dalo sebi oduška na Punk Rock Holidayu. Ok, idem sad nazad na koncertne aktivnosti.


Dakle, prvi bend koji sam ja gledao te večeri, počeli su u 18:10 i to su bili War On Women iz Baltimora (SAD). Bend je sačinjen od tri devojke i dva momka. Sviraju malodični hardcore punk. Trenutno su na evropskoj turneji i Punk Rock Holiday im je bio jedna od destinacija. U svojih 40 minuta muziciranja dali su omaž svom albumu istoimenog naziva, koji su izdali za Bridge Nine Records. Vrlo energičan nastup, pun pozitivne energije. U par momenata su se sve devojke iz benda okupljale u centralnom delu bine i na taj način, kroz zabavu, pokazale u kom pravcu zapravo pliva njihov bend i zašto pank nije samo ''boy's fun''.


Štafetu su nakon toga predale sledećem bendu - Consumed iz Notingema (Engleska). Bend je nastao već davne 1994. godine i pikaju melodični pank rock po uzoru na Fat Wreck Chords bendove, na čijem label-u se i sami nalaze. Publika dobro poznaje rad Consumed-a, pa su se pesme pevale horski, a nije nedostajalo ni stejdždajvovanja, singalonga i ostalih hc/punk plesnih atrakcija. U jednom trenutku je upaljena i baklja u publici što je podiglu atmosfeu na još viši nivo. Najveću ekstazu publika je doživela uz pesme ''Wake up with a smile'', ''Black and blue'' i ''Heavy Metal Winner'' koja se našla i na soundtrack-u drugog dela ''Tony Hawk Pro-Skater'' video igrice.

Od 20:05 na binu se penju Šveđani - Misconduct. Jako kvalitetan bend, takođe u melodičnom pank rock điru, a na momente se provuče i koja melodična hardcore nota. Takođe bend iz '90-ih. U svojih 45 minuta nastupa ispričali su nam svoju skandinavsku punk sagu. Pesme koje su im obeležile nastup su definitivno ''Blood On Our Hands'' (koju su u originalu odradili sa Roger Miretom, pevačem Agnostic Front-a), ''We Are As One'', koju je pevač Frederik posvetio svojoj supruzi, ''Stay True'', ''Peace, Love and Unity''... Interesantna stvar kod ovog benda mi je bila ta, da su pauze između pesama koristili na svaki mogući način, u smislu da je pevač dosta pričao o čemu govore pesme, neretko koju posvetio bratskim bendovima, porodici, pozivao na mir, ljubav, pozitivni stav itd. Svakako nešto što se retko viđa na velikim festivalima, i zato su zavredili moju punu pažnju i poštovanje, njihovim nastupom. Takođe, Frederik je pričao i o Green Peace-u, što mu možda i nije trebalo (jer je organizacija pala na par ispita iz ekologije), ali je nastavio dalje u pravcu poštovanja planete Zemlje i pokazao koliko je zapravo bend ekološki osvešćen, što je za svaku pohvalu. Još malo je bilo priče o poštovanju među ljudima, da smo svi kao jedan na festivalima i na punk rock sceni, pa su u to ime odsvirali ''No Boundaries'' i na kraju ''Never Going Down'', kojim su pečatirali fenomenalan nastup.


Dvadeset minuta pauze i moglo se ići dalje. A dalje, prve ''zvezde'' večeri. Američki punk bend Against Me! Definitivno jedan od najkontroverznijih bendova ovogodišnjeg Punk Rock Holiday-a. Na vokalu nekadašnji Thomas James Gabel, današnja Laura Jane Grace, pevačica benda koja je nekada bila muškog pola. Da je definitivno boli uvo za rodne uloge, pokazala je i majicom koju je nosila, a na kojoj je pisalo ''Gender is Over''. Nisu nešto preterano bili u fazonu priče između pesama, više su se fokusirali da odsviraju što više svojih stvari, što im je i pošto za rukom u 1:15 minuta repertoara. Hitovi su išli ko na traci, i bukvalno nije bilo osobe u publici koja nije znala makar jednu pesmu i ceo refren. Dakle, ''Unconditional Love'', ''You Look Like I Need a Drink'', ''White People For Peace'', ''Transgender Dysphoria Blues'' (sa najnovijeg albuma iz 2014. identičnog naziva), ''T.S.R.'', ''Because of the shame''...

Interesantna stvar kod Punk Rock Holiday-a je ta što ispred bine postoji mali podijum predviđen za stagediving, odnosno za skok sa istog u publiku. Taj deo je neretko vrveo od mase ljudi, koji se tu popnu i onda ne silaze odatle po 3,4,5 pesama. To je i ovde bio slučaj, pa se na momente bend nije ni video. Kraj nastupa se nazirao pesmama ''The Ocean'', ''Black Me Out'', ''I Was Teenage Anarchist'' (koja je nekada nosila ime ''Baby I'm An Anarchist'', dok su bend i njegovi članovi delili anarhistička ubeđenja) i ''Don't Lose Touch''. Ipak, za sam kraj su ostavili najslađe, pa su u to ime, sami sebe ispratili pesmom ''Sink, Florida, Sink''. Uz ovaj folk punk hit, svi su otišli na pauzu od 20 minuta, punih srca definitivno, jer su Against Me! definitivno priredili priredbu za pamćenje.


A onda, meni najdraži bend večeri, i verovatno celog festivala. Anti-Flag direktno iz industrijskog giganta i radničke prestonice Pensilvanije, Pitsburga. Band koji slušam još od srednjoškolskih dana i koji me do dana današnjeg nije nikada razočarao, što muzički, što stavom. Od početka do kraja su održali tu anarho punk tradiciju kritike svega i apologizma pravih vrednosti. To su svakako pokazali i nastupom na prvoj (zvaničnoj) večeri petog Punk Rock Holiday-a. Krenulo je žestoko sa ''Turncoat'', ''Fabled World'', ''Sky is Falling'' i ''Broken Bones''. Pevač Justin Sane i basista Chris Barker doslovno nisu stali u animiranju publike i skakanju po stejdžu. Difuzija pozitivne energije i erupcija sreće u publici. Neverovatna količina dobrog, a onda ''Fuck Police Brutality'', u kojoj je nastao enormno veliki pogo ples. Sličan ga je ispratio i na pesmi ''Press Corpse'', definitivno jednom od najvećih hitova ovog benda. Da pank nije samo sviranje u prazno i muzika, govori i fakat da je na pesmi ''This Machine Kills Fascists'' bukvalno svako u publici podigao pesnicu u zrak i iz sve snage grla vršistao linije iz refrena. Nastavili su sa starim i novim hitovima poput ''1 Trillion Dollars'', ''Brandenburg Gate'' i ''This is The End''. Kao što Chris nije zaboravio legende nulte večeri svirajući akustičnu gitaru, tako ih ni prve večeri u električnoj formi nisu zaboravili uz reči ''Da nije bilo Kleša, ni mi verovatno ne bi postojali'', i tako je krenuo ''Should I Stay or Should I Go''. U jednom trenutku je muzika zaustavljena i basista Chris je rekao da Punk Rock Holiday ne sme da prođe kao neki najobičniji festival gde se ljudi više otuđe, nego zbliže, pa je udelio predlog da se dvoje, dvojica, dve najbliže osobe rukuju i upoznaju i to poznanstvo ponesu sa sobom kućama kao uspomenu sa PRH-a. Ja sam sa svoje leve strane imao Sesila iz Francuske i ovom prilikom ga pozdravljam, iako, verovatno nikada neće ni saznati da se našao u izveštaju Helly Cherry Webmagazina. Pretposlednja pesma beše ''Die For Your Government'' i šta se onda zbilo? Pa, zbilo se to da su bubanj sneli u publiku gde je ostatak pesme odsviran. Za njim je požurio i Christ (basista), pa su tu dosvirali ''Die For Your Government'' i poslednju pesmu ''Drink Drunk Punk''. Znači ludilo najveće! Precarski koncert, precarskog benda. Definitivno bend koji je za mene obeležio celi festival, a žurka je tek krenula!


Nakon polučasovne pauze, poslednji bend večeri, Flogging Molly. Iskren da budem, napravili su super žurku, ali definitivno nije moja šolja čaja, u potpunosti. Previše mi je nekako, te jedno, te isto. No dobro, ne može ni meni baš sve da se dopadne (iako me optužuju da sam čovek koji voli sve pravce pankrock muzike, iako sam nekada bio fan ovog benda, dok mi je duša još uvek plivala vodama keltskih muzičkih reka), a ljudima se baš dopalo koliko sam video, a to je isto lepota neka, kako veselih irskih punk bendova, tako i muzike generalno. Za one koji ne znaju, a kapiram da ih je malo, Flogging Molly praše punk rock sa elementima irskog folka i dolaze iz Los Anđelesa, SAD. Svirali su sve svoje najpoznatije pesme, pa se tako išlo od ''The Likes of You Again'', ''Screaming At The Wailing Wall'', ''Revolution'' (koja mi je i pored ''Selfish Man'', koju nisu svirali, najdraža stvar, zbog same tematike pesme), ''Drunken Lullabies'', ''Saints And Sinners'' gde je nastao pravi haos, ''Requiem of Dying Song''... Ni Dejv (pevač) nije posustao u posvetama, pa je jedna išla za njegovu majku, a jedna za sina. Inače i Dejvova supruga svira frulu u Flogging Molly-ju, pa je i njoj izjavio ljubav u par navrata. Najjači momenat mi je bio kada je jedan mališan sa dugom kosom istrčao na binu i otpevao celu jednu pesmu, ako se ne varam ''The Seven Deadly Sins''. Bukvalno je u jednom momntu Dejvu preoteo mikrofon da bi zapevao refren. Dobio je i poštovanje od Dejva i čini mi se da je rekao da je mališa iz Zagreba došao na koncert. Pošto su bili poslednji bend večeri, vratiše se i na bis, gde su odsvirali ''Swagger'' i ''Devils Dance Floor'', gde je definitivno najveće ludilo nastalo. Binu su amerikanizovani Irci napustili uz zvuke Montipajtonovaca ''Always Look On The Bright Side of Life'' i zaključali prvo oficijalno veče Punk Rock Holiday-a.

Drugi dan - 5.8.2015


Opisao sam u prvom danu gde se odvijaju društvene aktivnosti, sada ću malo pojasniti ostale stvari. Distribucija majica, diskova i ostalog merch-a, odvija se uglavnom na samom ulazu na ''Main stage''. Tamo postoji jedna velika tenda gde je moguće nabaviti sve što su bendovi izložili za prodaju. Čak dobijete i račun prilikom kupovine, jer na festivalu sve podleže porezu Republike Slovenije. Takođe unutra postoje i male distribucije, uglavnom, slovenačkih DIY proizvođača, pa si tako mogao da kupiš i šalvare, rizle, marame, neke pank rock majice koje su proizvod slovenačke pank scene i distributera. Takođe Bird Attack Records je imao svoj štand i neki proizvođači čarapa dokolenica, koje su vidim dosta popularne među hc punk omladinom festivala. Hrane je takođe bilo na nekoliko štanda, od klasičnih mesnatih sendviča i hamburgera, do veganskih kulinarskih delikatesa, a bogme i indijska kuhinja je dala svoj produkt PRH auditorijumu. Van prostora Main Stage-a, moglo se takođe pazariti koješta, na infopunktu su se mogle svakojake informacije dobiti. Odmah do njega i telefon je mogao da se napuni za novac.

Ovog dana program je počeo već u 11:40 na Beach Stage-u. Ovim redosledom su nastupali bendovi: Noisefight iz Pule, A Hero Build iz Belgije, A Money Left to Burn iz Nemačke, Have No Clue iz Mađarske, The Caulfield Cult iz Indonezije, Versus You iz Luksemburga, The Decline iz Australije i Get Dead iz San Franciska. Blizu 7 sati Punk Rock-a, po velikoj vrućini Beach Stage-a. Pravi mali svet punk rock-a. Pošto se program na Beach Stage-u završio u 18h. Ekipa se lagano mogla seliti na Main, koji su tog dana otvorili Holanđani Born From Pain.


Momci iz Born From Pain-a piče novoškolski hardcore, koji na momente ima i thrash metal uticaja. Nastali su još '90-ih godina prošlog veka. Po meni su pružili sasvim pristojan set. Imali su 45 minuta da pokažu stav, dobru muziku i energijsku eksploziju. Počeli su sa energetskom emisijom sa pesmom ''Sons of a Dying World'', a zatim je usledila ''The New Hate'' gde je pevač pre iste osuo rafalnu paljbu po svim političarima i pričao o jednakosti, generalno, i na hc punk sceni. Bilo mi je drago zbog toga, jer kako vreme prolazi, samo ti ''nabadački'' bendovi imaju herca da iznesu svoje stavove mikrofonom i pristupom. Na pesmi ''Dance With The Devil'' ponovo je ekipa u publici ''zaveslala'', odnosno zaplesala jedan od prepoznatljivih hc punk plesova gde se oponaša veslanje, sedeći na zemlji. Hoja iz Madball-a je pomno pratio nastup sa stejdža i bio vidno zadovoljan pruženim. Pevač Rob je pozdravio beogradski bend The Bridge (koji je nastupio trećeg dana festivala) i Siberian Meat Grindere iz Rusije, za šta ima još jedan veliki rispekt, makar sa moje strane. Za kraj su odprašili ''Stop At Nothing'' i binu predali idućem bendu.


A to bejaše, Jaya The Cat. Ovaj bend korene ima u Bostonu, gde je i nastao 1998. godine, dok su se neki članovi, uključujući i pevača/gitaristu Geoff-a (jedinog originalnog člana), preselili 2001. godine u Holandiju, odakle sada bend za sebe i zvanično govori da jeste. Bend sa sobom nosi pored gitare, bubnja i bas gitare, lika koji radi na skreč mašini, pušta semplove i svira neke egzotične instrumente, što daje posebnu boju celokupnoj slici. Krenuli su sa ''Rebel Sound'', nastavili sa ''Nobody's Fault'' i ''Hello Hangover'' gde je bilo i najbolje zezanje među ljudima u publici i stigli do ''El Camino''. Za poslednju pesmu se desilo nešto što ja do sada nisam video nigde. Gitarista je pozvao ljude da se podele na dve grupe i ostave malo veću prazninu po sredini plesnog prostora. Ja sam mislio da će sada da pozove na wall of death (još jedan od hc punk plesova), međutim gitarista uzviknu da se osobe, koje se nalaze jedna preko puta druge, zalete jedna ka drugoj, zagrle i zaigraju. Ja sam propustio prvi talas, ali se jedna devojka našla pored mene i ortaka, pa smo se svo troje uhvatili u klinč i krenuli u ringišpil puni osmeha i radosti. To se sve dogodilo na pesmi ''Fake Carreras''. Naravno najbolju od najboljih, koja je trajala pa makar 2 puta duže od originala, ''Here Come The Drums'' ostaviše za kraj. Tu su se već svi popeli na binu i zezanju nije bilo kraja... do 20:15 kada su i zvanično završili svoj set.

U 20:30 na binu su se popeli The Smith Street Band iz Melburna, Australija. Ovaj bend mi je najmanje lego tog dana. Momci sviraju neku kombinaciju emocionalnog punk rocka. Po malo su me podsetili na Leatherface, ali baš malo i na momenat. Vidim da je bilo dosta fanova u publici, ali meni baš nije leglo. Bilo je i par lopti za plažu koje su letele okolo tokom nastupa (Bird Attack Records-a).

Na binu su se nakon njih, u 21:30, popeli Teenage Bottlerocket iz SAD-a. Ova ekipa cepa melodični skate punk i nalazi se na Fat Wreck Chords izdavačkoj kući. Mene su najviše podsetili na australijske Hard-Ons-e i The Queers-e, Sat vremena svirke su imali pred sobom. U publici je bilo dosta fanova, pa se neretko koji našao i na rukama ostalih tokom crowdsurfinga. Što se pesama tiče, najbolji provod je bio na ''Blood Bath at Burger King'', ''They Call Me Steve'', ''Headbanger'' i na ''To Much La Colina''. Zaista fin bend. Opuštajući i definitivno bend za ovakav tip festivala. Dali su puno od sebe, dobili dosta dobar feedback, i napravili finu uvertiru za sledeći bend.


Madball. O njima stvarno ne znam šta da napišem, a da nije milijardu puta napisano. Jedan od najznačajnijih hardcore bendova ikada, i svakako najuticajnijih. Nema hardcore punk osobe na svetu koja makar sat vremena života nije posvetila ovim New York Hard Core gorostasima. Malo je doduše publika bila rezervisana u prvih par numera, ali posle se nije moglo disati od stejdždajvinga i ostalih hc punk plesova. Pesme poput ''Hardcore lives'', ''Smell The Bacon'', ''Get Out'', ''Lockdown'' i ''100%'' su pesme lektire i definitivno ih je publika najbolje prihvatila. Basista Hoja mi je bio najsmešniji u trenutku kad je pitao publiku ''Da li neko ima travu'', a Freddy mu rekao ''Policija je u hood-u, nemoj to da pitaš'', pa se ovaj vadio ''Mi samo pijemo i pušimo travu'', za šta je dobio aplauz, ničim izazvan. Ka kraju se krenulo sa ''It's my life'' i, taman sam se uplašio da je neće svirati (ko što je strah bio opravdan za ''Demonstrating My Style''), kreće najava za pesmu ''Pride'', koju je Freddy posvetio svojoj ženi. E tu je već kompletni haos nastao, mada ipak ne u meri u kojoj sam se nadao. Prepoznatljiv kraj sa ''Hardcore Still Lives'', tri sekunde pesme i doviđenja.


Kasnio sam malo na početak poslednjeg benda druge večeri festivala, Beatsteaks, ali sam nekako uspeo da dođem u pravi čas. Zašto pravi čas? Ja dolazim tamo, a ekipa ponovo na stejdžu divlja i dolazi obezbeđenje da ih sklanja, a pevač Beatsteaks-a Arnim kaže obezbeđenju ''ako ljudi hoće da plešu na stejdžu, ostavi ih da plešu''. Tim potezom me je kupio i sa bine se nisam pomerio narednih sat i petnaest minuta. Prvu pesmu koju sam čuo u tim trenucima bila je ''Everything Went Black''. Publika pleše, momci na bini se ludo zabavljaju. Inače, ekipa cepa neki čudan spoj indie rock-a/alternative i punk rocka. Nešto što kući ne bih pustio ni pod razno, ali takav šou su napravili da ću sada ipak morati da im posvetim malo više pažnje. Inače, pevač Arnim je pozdravio Madball i rekao da je prvi hc punk koncert na koji je otišao u životu, bio upravo Madball-a. Precarski. Prvu pesmu koju su obradili bila je ''Teenage Kicks'' od Undertones-a i opet podsetili odakle je sve krenulo, sve nas koji slušamo punk rock muziku. Zatim su nizali dalje svoje numere, od ''To Be Strong'', preko ''Gentleman of The Year'' gde je Arnim sišao u publiku da se raduje fenomenalnom koncertu sa fanovima koji su uživali u spoju svega i svačega što im ova pesma nudi (pa čak i disco note lete po malo), do ''Me Against The World'' i ''Let Me In'', gde su svi u publici posedali na zemlju, dok u jednom trenutku bend nije dao znak da svi poskočimo. Pravo ludilo i svaka im čast na svim tim doskočicama i idejama, koje su tekle prostorom Main Stage-a. Prvi deo nastupa su završili pesmom ''I Don't Care As Long As You Sing'', gde su još jednom napravili nastup veličanstvenim. Zašto? Neki car je izašao na binu i topom ispucao šarene trakice/konfete po publici, od kojih je polovina ostala da visi po drveću (pošto je Main Stage sav u parku-šumici). Divan završetak nastupa. Međutim, tu ne bi kraj. Vratili su se na bis i 17, 18 puta odsvirali jednu od svojih prvih pesama ''Barfrau'', pritom sprdajući se na račun Jay Z-ja i Kanye West-a, apropo ponavljanja neke njihove pesme 17 puta. Pa su tako istu isforsirali do kraja, ne bi li im nadmašili rekord. Na jednoj je gostovao neki Nemac, pa onda neka cura, pa onda ska verzija, pa onda doom verzija i na kraju rekord bi oboren! 18 puta! E sad, zezanju ni tu nije bilo kraja, već su carine obradile ''Sabotage'' od Beastie Boys-a za kraj. Pa ja mislim da bolji kraj nisu mogli da stvore! Hvala im na ovoj divnoj predstavi i nadam se da ćemo opet biti u prilici gledati ih, ako ne na Punk Rock Holiday-u, onda makar negde u okruženju!

Treći dan - 6.8.2015


Sad bi morao malo da se osvrnem na posetioce i posetiteljke Punk Rock Holiday-a. Uglavnom je na festivalu više stranaca nego ljudi iz Slovenije ili bivše Jugoslavije generalno. Jezike koji sam tamo neretko čuo bili su nemački (što ekipe iz Austrije, što onih baš iz Nemačke), francuski, italijanski i ex-yu jezici, naravno sa slovenačkim na prvom mestu, što sam već i pomenuo. Sam festival je fertilno tle za egocentrike i ekscentrike, pa je tako bilo baš dosta ljudi koji vam odvlače pažnju svojom pojavom, izgledom ili postupcima. Nekima je polazilo za rukom da nasmeju ekipu i budu simpatični, a neki su jednostavno samo bili degutantni. Ja ću pomenuti par njih koji su u pozitivnom smislu bili centar pažnje. Prvi i svakako najsimpatičniji, ne samo meni, već polovini festivala su bila dva momka obučeni kao Luigi i Mario iz igrice Super Mario. Već prve večeri smo mogli da ih vidimo na Beach Stage-u kako, malo, malo, pa završe na stagediving-u. Luigi je imao plavi kombinezon, zelenu majicu i zeleni kačket sa prišivenim slovom L po sredini, dok je Mario imao sve to isto, samo su majica i kačket bile crvene boje sa M prišivkom po sredini kačketa. I da, obojica su imali onu spravu kojom se otpušuju WC šolje. Falili su im samo brkovi da budu kompletni, ali su i ovako bili carevi, idejom i pristupom. Drugi, po meni možda i najveći car festivala, bio je dečko u invalidskim kolicima, koji je u par navrata bio na stagedivingu. Jednom se čak na onom podijumu predviđenom za skakanje u publiku provozao kolicima i onda nastavio dalje crowdsurfing (videti gore). Imao je često i masku vepra sa klempavim ušima i crvenim nosićem klovna, koja pokriva deo lica do očiju. Treći najzanimljiviji lik mi je bio ''gospodar stagedivinga'', neki Nemac koji je doslovno sve vreme bio na stagediving. Plava (nebo plava) kosa, bez majice, u dugim pantalonama i vozi, sve vreme. A što je on ovde? Ne samo što je gospodar stagediving-a, već što je uporedo znao sve pesme napamet na kojima je surfovao. Bio je tu i lik koji je bio u odori Napoleona sve vreme, ali ne nešto preterano primećen, zatim raznorazni dredovi, čirokane (jedan je doslovno imao irokez koji je ličio na krunu položenu vodoravno po površini glave), ljudi bez patika, dela pantalona, tetovaže za izvod itd. Sve u svemu interesantan vizuelni momenat i van bine.

Trećeg zvaničnog dana program na Beach Stage-u je krenuo od 12:45. Prvi su nastupali Flatline Walkers iz Nemačke, zatim Disordine iz Italije, One Hidden Frame iz Finske, Dead Neck iz Velike Britanije i Dead Ends iz Austrije.

U 16:35, na binu se penju The Bridge iz Beograda. Posle rešavanja mali tehničkih problema, kreće nastup. Ekipa koja svira u The Bridge je svirala, ili to i dalje radi, u bendovima Fullsize, Dead Rise, Plavo, 36 Daggers, Euforia... Vrlo poznati beogradskoj hardcore punk sceni. Momci su izuzetno koncertno aktivni, pa su ovog leta posetili par festivala u regionu i vrelo letnje muziciranje krunisali Punk Rock Holiday-em. Kapitalizam je surova stvar i profit je iznad ljudi, to znamo, a The Bridge zbog toga nije imao dve gitare na koncertu, već je jednom odrađen nastup, iz razloga što gitaristu Rajka, šefovi na poslu nisu pustili u Tolmin na sopstveni nastup. Još neke rokade u bendu su izvršene od kada sam ih ja poslednji put gledao uživo. Na vokalu više nije Aca, već je Marko sa basa prešao na mikrofon. Takođe je u priči novi bunjar, Vojin, i na basu je sada Luki (ex-Violent Chapter). Nastup je bio sasvim korektan. Imali su te nedaće sa Rajkom, ali je gitarista Bodan sasvim dobro pokrio sve delove, naravno u mogućnostima kojima je raspolagao. Markov vokal zvuči dosta prodorno i ceo nastup je propratio skakanjem i animiranjem publike, a uzmimo u obzir da je bila neverovatna vrućina i da je na bini bilo 300 stapeni. Meni je najupečatljivija pesma bila neka nova, kojoj sam zaboravio ime, ali je Marko rekao da ima psihodeličnih momenata na gitari, i stvarno taj jedan bridž/solo deo mi je baš legao i bio jako interesantan. Svirali su 35 minuta i onda prešli sa bine nazad u publiku, ili na plažu.


Sledeći bend na Beach Stage-u je bio Siberian Meat Grinder, ruska hardcore punk atrakcija. Fenomenalan bend, koji u svom crossover maniru kombinuje sem hardcore/punk i thrash metal zvuka, black metal, stoner, rap... ma, jedno mešano meso, par exelans. Prošle godine, nekad u ovo vreme, imao sam prilike prvi put da gledam SMG, a i da podelim binu sa njima. Tada su razvalili, skoro u istoj meri kao i na Monte Paradisu, pre par dana, kada sam ih po drugi put gledao, a evo sada i treća sreća, pa još i najveća. SMG ima dvojicu momaka na vokalu, dve gitare, bas i bubanj. Ekipa za vokalima je iz moskovskog rep sastava Moscow Death Brigade, koji je itekako angažovan na polju antifašizma. Verovatno iz tog razloga maske na licima pevača i jesu sastavni deo njihove scenografije. Nego, ajmo malo na muziku. Rekao sam da su pokidali? Pa da, a to najbolje pokazuje atmosfera u publici. Već sa prvim tonom u publici su se pojavila trojica momaka sa maskama na glavi, a sa istima i circle pit, stage diving i ostale hc/punk poslastice. Ređale su se pesme kako sa Hail To The Tsar, tako i sa Versus The World, koje su sada objedinjene u self titled album SMG-a. Išlo se od ''Still In the Game'', preko ''Die on The Road'' i ''Fuck Your Life'', do ''Fire in the Heart'' sa istoimenog splita sa ruskim ska bendom Distemper, koji će uskoro na turneju, pa je pevač pozvao sve da ih isprate negde, gde budu mogli. Najveći haos u publici je nastao na ''Walking Tall'', najnovijoj pesmi SMG-a, gde se na samom početku video spota pojavljuje Vinnie Stigma iz Agnostic Fronta. Tu se zbila još jedna zaboravljena pank plesna poslastica - veslanje iliti roving. Baš luda zabava u publici, za sve oni koji su uzeli učešća. Za kraj su ostavili pesmu koja ih je nekako i katapultirala u sam vrh evropske hardcore crossover punk scene, ''Hail to the Tsar''. Publika se odmah nakon koncerta sjatila za njihov štand željna merch-a, koji su Rusi prodavali po nešto nižim cenama od ostalih festivalskih. Ja sam brže bolje pojurio članove da odradimo intervju, koji ćemo čitati ovih dana, samo da ga pretočim iz zvučnog u pisani mod.

Petnaest minuta pauze samo između SMG-a i Death By Stereo koji su otvorili Main Stage treće večeri. Iz malopre pomenutog razloga, samog intervjua i jurnjave oko istog, nisam uspeo u potpunosti da ispratim Death By Stereo. Imao sam tu čast da ih ranije gledam, pa u tom smislu, neću žaliti što sam im propustio 80% nastupa. Ono što sam video i čuo jeste vrlo korektan nastup. Death by Stereo inače sviraju miks hardcore/punk-a i (heavy) metala. Neki bi to nazvali metalcore, ali se ja svakako ne bih složio. Ekipa je svirala 45 minuta i osim svojih pesama, rifovima ''Raining Blood'' pesme grupe Slayer, zagolicala je, tada još uvek malobrojnu publiku.

Od 19:30 se na binu penju John Coffey iz Utrehta, Holandija. Kapiram da je ovo jedini bend te večeri za koji nikada pre nisam čuo, a i ono što sam, jelte, sa bine, nije nikako u mom điru. Kombinacija punk rock-a i post hardcore-a, po delimičnom uzoru na Refused. Ali, ipak ne. Jedino što mi je, koliko, toliko, privuklo pažnju jeste konstantno animiranje publike od strane pevača, od inicijative za wall of death, preko blejanja u publici, do skakutanja svuda po bini i sa nje. Ipak sam ja stari panker i euforija raste kako se bliži 20:30, kada posle John Coffey-a, izlaze oni.


Brazilski gorostasi. Bend koji je verovatno posle Sepulture najznačajniji brazilski bend gitarske muzike, ikada. Iza sebe ovi kraljevi brazilskog hardcore punk thrash-a, imaju preko 15 albuma, skoro isto toliko bivših članova, bezbroj koncerata i turneja. Ova postava šljaka zajedno već 11 godina, od kada je i najmlađi član postave, basista Žuninjo, ušao u klan. Od original postave, tu je samo gitarista Jao, dok je pevač Joao Gordo, skoro pa, kao iz original postave, ali je ipak došao 2 godine kasnije od osnivanja, 1983. Nastup je krenuo u klasičnom hardcore punk thrash ruhu, pred malobrojnom publikom. Nažalost, ovakve legende nekada ostaju uskraćene za dobar feedback, jer ruku na srce, publika na Punk Rock Holiday-u, ipak nije publika (ako uzmemo uzorak od 100 ljudi) koja bi otišla na njihov samostalni koncert. No, to mene nije zaustavilo u super provodu. Ređali su se, što stari (made in 1980's), što novi hitovi. Vozili su ''Pacovi iz podruma'', preko ''Crucificados pelo sistema'', ''Anarkophobia'' i ''Diet Paranoia'', do ''Crocodila'' i obrade Anti-Cimex-a ''Progeria Power''. Jedina stvar koja mi se nije dopala je što je Gordo jako malo pozivao publiku na zabavu. Više se koncentrisao na svoje vokalne deonice. Gitarista Jao ni reč engleskog nije progovorio, već je rokao na portugalskom kad god se latio mikrofona, što je meni u nekom trenutku i bilo simpatično, jer ne jebu živu silu. A još veći utisak mi je ostavio činjenicom da je čovek koji ima 50 i kusur godina, a da doslovno nije stao tokom nastupa. Skakao, jurio, pravio performans sa basistom, ma ludo se zabavljao. Za kraj su odvirali i meni drugu, najdražu pesmu od njih ''Crise Geral'' i zapalili. Jedina žal mi ostaje što nisam čuo ''Agressao/Repressao'', koja je na prvom mesto omiljenih pesama RDP-a. Ali dobro, ostaje mi to kao razlog da ih opet pogledam kada dođu ponovo u naše krajeve.


Gordo je u par navrata vikao ''Exploited Barmy Army'', što je bila svojevrsna uvertira za ono što sledi. Pre 10 godina, tačnije 8. novembra 2005. godine, uspeo sam da odslušam 4 pesama The Exploited-a u beogradskom SKC-u, dok nacistička gamad nije bacila suzavac na koncert. Ovog puta, nacista nije bilo ni u naznakama, a suzavac je bio metafizike pojam, tako da sam konačno mogao da uživam u nastupu jednog od bendova sa kojima se ''počinje'', odnosno ulazi u pank vode. Mnogi koji malo dublje zađu u hardcore punk scenu govore da je Exploited pozerski bend (što i nije daleko od istine), ali ko nije prošao kroz njihovu muziku (i ne samo njihovu već cele te pank lektire od Ramones-a, Iggy Pop-a, Sex Pistolsa do The Clash-a, Dead Kennedys-a i Bad Religion-a) u pank odrastanju je, ili ušao u pank kroz metal, ili jednostavno bežao sa časova. No dobro, dosta Punk lekcija, niti sam profesor panka, niti sam, pank sudija, hehe. Pevač Exploited-a, Wattie, je prošle godine doživeo srčani udar na koncertu u Lisabonu tokom turneje sa Hatebreed-om i Napalm Death-om, ali se na stejdž vratio brže nego što su fanovi mislili i verovatno buckastiji nego ikad. No, ni srčani udar, ni stomak, mu nisu predstavljali problem da isprati ceo set u maniru kakav dolikuje pank koncertima. Nastup su otpočeli pesmom ''Lets Start a War'', zatim ''Fightback'', ''Dogs of War'' i ''The Massacre''. Identičan set onom iz Beograda 2005. godine, samo što sam tada, umesto sledećih 15 pesama, slušao zvuke policijskih i sirena hitne pomoći. Dalje se išlo od ''Chaos is My Life'', ''Uk82'', ''Dead Cities'', ''Alternative'', do ''Noize Annoys'' i ''Sell Out''. Sledeću pesmu, obradu Vibrators-a, ''Troops of Tomorrow'' Wattie je posvetio svojoj preminuloj ženi. Sve vreme se car lupkao mikrofonom po glavi i dobacivao neke, verovatno samo njemu smešne, gluposti, ljudima u publici, ili pak onima koji su znali po 2,3 pesme da ostanu na stejdžu. Vikao je i ''Get the fuck off the stage'', ali je umesto prekora, dobijao aplauze uglavnom. Ledilo, kako ljudi nekada ni ne slušaju šta pevači/ce pričaju. Dalje su svirali ''I Believe in Anarchy'', ''Holiday in The Sun'', ''SPG'', ''Cop Cars'' (moja omiljena), ''Beat The Bastards'' i ''Porn Slut''. U tim nekim trenucima je zapaljena i jedna baklja, a za ''SPG'' se Gordo iz RDP, pojavio na mikrofonu i odpevao skoro celu pesmu. ''Fuck The USA'' je najavio tako što je isprozivao Jello Biafru, a onda i probiše termin pesmama ''Sex and Violence'' (gde se polovina publike popela na binu), ''Punk's not dead'' i za kraj ''Was It Me'', koju uvek sviraju na kraju. Sve u svemu, dobar nastup. Wattie se malo gubio u pojedinim delovima, ali su kao bend to uspeli da izvuku sasvim korektno.


S' obzirom da su The Exploited bili jedini bend koji je probio termin na festivalu, Raised Fist su malo kasnili sa svojim nastupom, pa je isti krenuo negde oko 23h. Neverovatno dobar nastup, neverovatno energičnog benda. Za sve one koji ne znaju Raised Fist dolaze iz Švedske i sviraju još od 1993. godine, hardcore punk, neverovatno svoj i neverovatno originalan. Prvi put sam ih slušao uživo i defitinivno su mi dali prostor da to uradim svaki put kada to budem mogao. Inače pevač Alexander Hagman je naše gore list i rođen je kao Aleksandar Rajković. Vrlo sinhronizovan lightshow ih je pratio sve vreme, što je možda malo i nezgodno s' obzirom da su u pitanju strobovi i snažne boje, pa se vrlo lako nekad može desiti da se ljudima sloši od takvih vizuelnih bravura. Međutim, ti strobovi, mrak, svetlo, mrak, haos i jesu na neki način zaštitni znak ovog benda. Što se pesama tiče, publika je najburnije reagovala na ''Some of This Times'', ''Tribute'' i ''Man & Earth''. Posle nekih 35 minuta, Raised Fist su napustili stejdž, ali ne zadugo. Vratili su se na još par komada! Poslednja pesma je bila i definitivno njihov najveći hit ''Friends and Traitors''. Na ovoj pesmi je bukvalno bilo preko 50 ljudi na bini. Na kraju je pevač Alexander završio i na stejdždajvingu, hm, na stejdžu. Kakav brilijantni kraj, još brilijantnijeg koncerta! Stvarno svaka čast ekipi!


I za kraj, treće oficijalne večeri, ska punk atrakcija, Less Than Jake iz SAD-a, Florida. Ovi momci su napravili definitivno najveću žurku tog dana. Kada kažem žurku, to doslovno i mislim. Znači trčanje po bini, skakutanje, lopte za plažu u zraku, ljudi na bini, ljudi van bine u crowdsurfingu... kao što rekoh, žurka. Pesma kojom su otvorili nastup bila je ''Sugar in Your Gas Tank'', zatim je usledila ''Happyman'', na koju se nadovezala ''9th At Pine'', pa onda ''Good Enough'', ''Overrated'' i ''Johnny Quest Thinks We're Sellouts''. Sve vreme je ekipa na bini pravila haos uz komuniciju sa publikom, skakanje, zbijanje šala... Prava jedna predstava, kao iz crtanog filma. Bend ima dva instrumenta duvačke sekcije, saksofon i trombon. E, taj trombonista je meni bio najveći kralj koncerta. Čovek se doslovno u jednom trenutku popeo na najviši zvučnik na bini i zasvirao svoj trombon. Još jedan carski momenat je kada su momka sa invalidskim kolicima, sa početka priče o današnjem danu, popeli na stejdž, gde je on posle nastavio svoj crowdsurfing, malo kolicima, malo bez njih, što je propraćeno ogromnim apalauzom u publici. Ekipa sa bine je imala i par momenata kada je zbijala šale na račun ljudi u publici, ali na najzdraviji mogući način. Recimo jednog lika su nazvali Tommy Lee-m (bubnjar Motley Crue-a), dok su drugom dali repect jer u Slayer majici provodi vreme u prvim redovima zbog ljubavi prema devojci. Najveća ludnica, do povlačenja Less Than Jake-a sa bine, bila je na ''Look What Happened'', a najveći circle pit festivala, na nagovor članova benda, bio je na ''Plastic Cup Politics''. Povukli su se na 2 minuta i onda vratili na bis. Najjači momenat bisa mi je bio kada se basista Roger Lima zaleteo na svoje mesto i u trku  pokupio bas gitaru telom, koji mu je pridržavao pomoćnik na bini. Za kraj kraja su odsvirali ''Gainesville Rock City'' i otišli, ostavljajući prepuni koncertni prostor nasmejan, razdragan i sa tetovažom sreće na srcima svih. Najbolje veče do sada...

Četvrti dan - 7.8.2015


Najbolji osećaj festivala je ona kamperska idila. Ja sam imao sreću da su ortaci i ortakinje iz Krškog zauzeli predobro mesto u kampu, pa je posle drugar iz Beograda samo postavio šator odmah u tom začaranom krugu ostalih šatora. Zašto kažem kamperska idilia? Pa zato što je to mesto druženja, razonode, roštiljanja, komunikacije, kreiranja novih prijateljstva itd. Ja opet ponavljam da sam imao sreću, ne samo oko prostora, već i sa ekipom sa kojom sam ga delio. Tako da sam namerno ovaj deo priče koju posvećujem ekipi iz Krškog i Brežica, ostavio za poslednji dan, jer poslednji dan je, ujedno, i dan rastanka, pa su onda emocije jače, ali je jače i prijateljstvo i želja za ponovnim viđanjem.

Beach Stage su poslednjeg dana otvorili The Mor(r)ons iz Kranja u 12:45, zatim su usledili Almeida iz Velike Britanije, pa, po meni najbolji bend tog dana na Beach-u, Thee Infidels iz Nemačke. Ovi momci praše kombinaciju ska, punk i hardcore zvuka. Publike je bilo dosta, iako su krenuli u sred najveće vrućine, od 14:15. Primetio sam da dosta ljudi u publici zna i njihove tekstove. Ja sam tada prvi put čuo za njih, ali su napravili finu atmosferu. Problem sa Beach Stage-om, mimo ranih koncerata, je taj što se po celom koncertnom prostoru oseća neki nenormalno neprijatan miris. U suštini, tlo ovog stejdža je na zemljanoj podlozi i ista biva natopljena svakojakim alkoholnim i bezalkoholnim napicima, konstantno je vlažna, jer ekipa ide na kupanje pa nazad na koncert i onda sve to rezultira nepodnošljivim mirisom, koji ne dozvoljava baš celodnevno blejanje na stejdžu. Ali ipak, tu su bendovi da skrenu pažnju na sebe, a ne na ostale okolnosti. Thee Infidels su svirali oko pola sata i onda štafetu predali bendu iz Belgije. Ekipa pika neku skejtpank zajebanciju, pa u skladu sa tim, imaju i neke glupe MTV fore. Tipa, gitarista je pričao neko vreme da ima mali penis i da bi voleo da pokaže to nekom u krevetu (nije precizirao pol). Mimo tih loših viceva, svirka je bila korektna i ispraćena je dosta dobro, s'obzirom da su i oni krenuli od 15h. Potom su usledili Old Runznickles iz Austrije, potom Fair Do's iz Velike Britanije i na posletku Straightline iz Nemačke, koji su i zaključali vrata Beach Stage-a, za ovu godinu.

Poslednje veče na ''Main Stage-u'' su otvorili Darko iz Velike Britanije. Darko su možda meni i bend koji mi je najmanje prijao, a koji sam gledao ove godine na ''Mejnu''. Videh negde da oni sebe oslovljavaju kao melodični hardcore punk, međutim ono je čist, muzički, metalcore. Baš mi nisu legli. Primetio sam prethodnih dana da baš imaju jaku bazu fanova na festivalu, jer sam jedno 10 ljudi, minimum, video sa njihovim majicama i to sve sa različitim motivima. Svirali su 40 minuta. Par ljudi im je dalo na scenografiji, balonima od sapunice, pa su ti momenti bili simpatični, inače svirka i muzika koju proizvode mi se baš nije dopala.

Nakon Darka, na binu se penju Belgijanci F.O.D. Daleko bolji, ako uopšte mogu da upoređujem zbog nedodirljivosti u zvuku, od prethodnog benda. Melodični punk rock na tragu Descendents-a i Bad Religion-a. Najbolji utisak po publiku su ostavile pesme ''Dear Grace'', ''Carry On'' pesma za drugaricu obolelu od kancera i na posletku obrada No Use For A Name-a ''This Is A Rebel Song'', gde je gostovala pevačica benda For I Am. Pevač/gitarista je pozdravio sve belgijske bendove koji su svirali na festivalu, pa se tada i zaorila belgijska zastava u publici, što je po meni bespotrebno, tj. još bespotrebnije mi je bilo što je drugi pevač tu zastavu viorio na bini.

Od 20:20 na binu se penju španci Adrenalized. Isto jako kvalitetan bend. Cepaju brzi melodični hardcore punk. Skoro pa i bez sporih delova u pesmama, a i pauze između pesama su bile kratkog roka. Pevač je pozdravio ekipu iz Španije u publici, a posebno one iz Katalonije, tj. Barselone, koji su svima dali do znanja odakle su, svojom katalonskom zastavom koju su viorili u publici. Ovo je izgleda bio dan nacionalnih zastava. Baš sam se šalio sa ortakom, kako da provališ da je bend iz Španije. Tako što makar jedna član mora da nosi krestu. Kod Adrenalized je to bio basista koji je i najbolju atmosferu stvarao tokom nastupa.

Nakon četrdeset minuta španskog hc punka, na binu se penju Forus iz Francuske. Melodični tehnikal-progres hardcore, aj tako da ga nazovem. Ni oni mi uopšte nisu legli. Previše mi je to tehnički potkovano. Imao sam osećaj kao In Flames da gledam u nekom trenutku. Čak su me u jednom trenutku i podsetili na AC/DC pesmu ''Thunderstruck'' koliko su se gitarski zaneli. Vidim da se ljudima dopalo, manje, više, ali meni definitivno nije.


Od 22:10, na binu se penje još jedan bend iz Švedske, ovog festivala, Venerea. Bend postoji još od 1991. godine i sviraju skatepunk na švedski način. Meni je ovo, do tog trenutka, bio najbolji bend večeri. Pravi melodični punk rock, koji treba da odzvanja u ušima skejterima dok voze skejtić. Od pesama koje su svirali, među publikom su najbolje prošle ''10 years'', na kojoj se pevač/basista skinuo do pojasa uz reči da ne preferira skidanje na bini, zatim ''American Girl'' i ''Tabula Rasa''. Novu pesmu, kojoj sam zaboravio ime, završili su rifovima i rečima ''Skulls'' Misfits-a. Nastup su završili pesmom ''Back to The Start'' i time pečatirali fenomenalan nastup u trajanju od 50 minuta.


Štafeta je predata pretposlednjem bendu petog po redu Punk Rock Holiday-a, domaćim Elvis Jackson iz Ajdovščine. Bend koji je te večeri napravio najbolje zezanje sigurno. Malo sam kasnio na nastup, ali malo nakon što sam stigao, na bini su ukrcali u gumeni čamac dečka iz publike i pustili ga da plovi publikom. Nedugo potom su jednu devojku iz publike, takođe stavili da pluta, ali na gumenom dušeku. Veseli spoj melodičnog punka, ska, reggae i metal muzike. Najbolju reakciju publike imali su na pesme ''Hey!'', ''I'm not here to pray'', ''Hangover'', ''The Answer'' i ''Hawaiian Club''. Pevač je s' vremena na vreme udarao i u tarabuku koja mu se nalazila pored mikrofona, zatim na nekim pesmama našao svoje mesto na stejdždajvingu, ali i breakdance-u, pošto je jedno 15 sekundi radio neke brejkdense vragolije. Pevač David je u jednom trenutku pobacao i brdo toalet papira u publiku, a i sam se našao za plesnim podijumom van bine. E, i to. Neki car je snimao iz publike koncert, David mu uzeo kameru, malo snimao sa bine i vratio nazad, haha. Stvarno su momci napravili super spektakl i ostavili narod u publici radosnim. Za kraj, ovog fenomenalnog nastupa, odsvirali su svoju najkraću ali najinteresantniju stvar ''Smoke The Herb'', rekavši da je ovo slovenačka narodnna pesma. Tu je već polovina publike našla svoje mesto na bini. I da, za kraj, poštovanje za Davida koji je nosio majicu slovenačkih punk legendi ''Scuffy Dogs''.


Poslednji bend, poslednje večeri petog Punk Rock Holiday-a, bejahu švedske legende Satanic Surfers. Bend nastao još krajem '80-ih, iza sebe brdo izdanja, koncerata, turneja, ali i jednu malo dužu pauzu u radu, sve do prošle godine, kada su odradili reunion. Nastup su otpočeli pesmom ''And The Cheese Fell Down'', zatim su ređali ''Better Off Today'', ''Restless Anger'' na kojoj je gostovao vokal Venerea-e, ''PC = Potential Criminal'', ''U + R 1''... Basista Andy me je oduševio činjenicom da je nosio majicu Night Birds-a, a drugom to da je car rekao da nikada nije bio dobar u sportu, pa se zato latio punk rock-a, haha. Inače sve vreme su im padale one lopte za plažu na binu, pa su s' vremena, na vreme morali da pokažu svoja fudbalerska umeća. Dalje su još svirali ''Worn out words'', ''The Treaty And The Bridge'' i ''Head Under Water'' i tu beše kraj. Naravno, ne zadugo, ipak su bili poslednji bend festivala. Vratili su se na bis i odsvirali ''Equal Rights'', najbolja pesma Satanic Surfers-a ikada, i za kraj kraja ''Armless Skater''. Uh, da, ovo za malo da zaboravim. Pored mene je bio moj drugar Žiga iz Krškog, koji je doslovno znao sve pesme Satanic Surfers-a, napamet, i koji je bio najveći fan na koncertu i kome je zapravo pripadalo mesto na bini, odnosno delu za stagediving, a ne većini ljudi koji su se tamo našli silom prilika ili silom namera. Svetla se pogasiše, ostade žal što je sve prošlo, ali i radost zbog idućeg, 1.6. Punk Rock Holiday Festivala, koji je već najavljen i za koji očekujemo imena u narednom periodu.

Ali, ni ovde nije bio zvanični kraj. Od 2:30, pola sata nakon Satanic Surfers-a, krenuše Punk Rock Karaoke na Beach Stage-u. Moja ekipa iz Krškog, koja nije još uvek otišla na počinak, Ana, Keka, Domi i OG (debelo su falili Koritko, Obi, Stroj, Žiga, Aca, Danijel i moj ortak Dario iz BG-a), spustili smo se da vidimo o čemu se radi. Ni pet, ni šest, meni pade na pamet da pevam, i naravno da to uradih. Pošto su svi birali neke sladunjave punk rock hitiće (koji su stvarno hitčine, ali nemojte me sada posle svog punk rock-a, još i na karaokama to da pevam), ja sam rešio da podržim lokalnu pank priču i odabrao Scuffy Dogs-e ''Revolucija'' pesmu. Posle pola sata čekanja, izašao sam na binu, odpevao i otišo dalje.

Do sledeće godine i sledećeg čitanja... ko nije moraće, ko jeste, ponoviće - Punk Rock Holiday!

Nemanja Mitrović Timočanin

Kako sam postao… Oto Oltvanji

$
0
0
Oto Oltvanji, srpski pisac i prevodilac široj javnosti postaje poznat 2005. nakon izdavanja romana Crne Cipele za Samizdat B92. Prvi roman napisao je sa 16 godina. Objavljen je u izdanju novosadskog Dnevnika, i time je postao najmađi objavljivani autor ove kuće. Pored toga može se pohvaliti velikim brojem nagrađenih i objavljenih priča u raznim SF fanzinima i antologijama (Emitor, Tamni vilajet, Beli Šum,...). 2010. se pojavljuje roman Kičma noći, a trenutno je aktuelan njegov poslednji roman Iver (2015.).

Oto je takođe veliki fan popularne kulture, filma, stripa i muzike,... i prava osoba da započne ovaj serijal kolumni. U svom tekstu otkriva koji su filmovi, bendovi, albumi, stripovi, pisci, i događaji uticali na njega i formirali ga u osobu kakva je danas.

3, 2, 1, Oto kreće SAD!

 

Bendovi i albumi


Nije mi se sve ključno desilo u formativnim godinama: sviđa mi se što me već više od deset godina najviše inspiriše sastav koji sam otkrio u nekom zrelijem dobu. Izrastao na pepelu pustinjskih stoner rok legendi Kyuss, bend Queens of the Stone Age sebi je takvo ime nadenuo da bi nervirao tradicionalno homofobičnu metalsku zajednicu (a i inače volim prljavi, bezobrazni smisao za humor njihovog velikog vođe Džoša Homija, čija je sklonost cinizmu tolika da često uspe da obrne pun krug). Gledao sam ih triput uživo u različitim fazama, u tri bivše jugoslovenske republike. Volim sve njihove albume. Nije lako biti u poziciji u kojoj si suviše metal za ljubitelje popa, a suviše pop za metalce, ali dobro se drže. QOTSA su trenutno zvanično na raspustu na neodređeno, ali sam siguran da će Homi smisliti nešto novo i uzbudljivo kad se vrate.

Dok sam bio u vakuumu neposredno posle vojske a pre početka studiranja, jedan album je najbolje odražavao kako sam se osećao, svu onu energiju sa kojom nisam znao šta ću i beskrajne mogućnosti od kojih još nisam načeo nijednu (u inat početku usranih devedesetih). Fun House grupe The Stooges (1970) zvučao je zrelo, opasno i nepredvidivo. Snimljen za dve nedelje u profesionalnom studiju oguljenom od svih raskošnih tehničkih detelja, na njemu su se našle savršeno zajebane pesme, od psiho-rok himne (“TV Eye”), preko Igijeve balade o nekupanju (“Dirt”) do posvete početku moje omiljene dekade (“1970”) i, na kraju, potpunog raspada sistema (“L.A. Blues”). Evo i sad mi telom prođu prijatni žmarci kad pomislim na njega; mogu samo da zamislim kako su se osećali savremenici kad se pojavio. Posebno je dobro pasao pušten na automobilskom kasetofonu jednog golfa dvojke – prava je sreća da u tom periodu u saobraćaju nisam ugrozio druge ni sebe.

Reditelji i filmovi


Uvek sam raspoložen za kompletne opuse Alfreda Hičkoka, Serđa Leonea i braće Koen: u slučaju prvog, zato što to nije samo škola filma već i života, fascinantno dugovečna filmografija sa svega šačicom posrtaja; Leone zato što za mene nema boljeg stiliste i sa svakim novim gledanjem njegovi filmovi su mi drugačiji i bolji; i braća zato što su svoji čak i kad rade pastiš i ponekad se plašim šta će raditi sledeće.

Omiljeni horor mi je Karpenterov Stvor (1982), ali me je u životu možda najviše uplašilo Predskazanje Ričarda Donera (1976), film koji doživljavam kao pomalo zapostavljen; kad sam ga kao osnovac prvi put gledao u bioskopu, u delovima sam osećao fizički strah, kao da sam doživeo strujni udar.

Kad jaganjci utihnu (1991) jedan je od onih klasika koje svaki put sednem da pogledam do kraja gde god da upadnem kad idu na televiziji. Lako je ovakav film uzeti zdravo za gotovo danas, ali na mene je uticao svesno i nesvesno kao malo koji pre ili posle. Pored priče koju gutate u dahu, oskarovskih glumačkih bravura i autentične ikone za kraj dvadesetog veka, posebno volim zlokobne subjektivne kadrove, jedinstveno direktan anfas likova i suptilnost u doziranju grozota zarad maksimalnog efekta koja bi mogla da posluži kao enciklopedijska ilustracija krilatice “manje je više”. Duša me boli što smo poslednjih godina bili svedoci sunovrata karijere režisera filma Džonatana Demija, zbog čega mi je još žalije što mu je iz ruku u poslednji čas izmakla ekranizacija romana 22/11/63 Stivena Kinga jer je to mogla da bude prilika za veliki povratak.

Pisci i knjige


A kad smo već kod Kinga, iako se kod mene verovatno ne vidi njegov konkretan uticaj – nemam ni roman ni priču koji bi uz najbolju volju mogli da se proglase kingovskim – od čoveka sam naučio gotovo sve: koliko je bitno biti opušten u pripovedanju, kako ući u glavu likova i izgraditi im dostojan unutrašnji život i, konačno, ne samo da sve može da posluži kao tema za  horor priču, već sve može da posluži kao tema za pisanje uopšte. Donedavno sam voleo da koristim samo jedan formalni manirčić preuzet od njega, više kao svesnu posvetu, jer mi je blizak i prirodan: onu kingovsku usamljenu zagradu izdvojenu u novi pasus usred rečenice
(brutalan blesak podsvesti)
koja označava misao što prekida drugu misao.

Crna dalija Džejmsa Elroja (1987) pokazala mi je kako biti brutalan i emotivan u isto vreme, da milion podzapleta nije previše ako znaš kuda si krenuo i da su neprijatelji ponekad najveći prijatelj (i obrnuto).

Ni u jednoj knjizi nisam tako izgubio tlo pod nogama kao u Anubisovim vratima Tima Pauersa (1983) kad sam imao šesneast godina, što od tada stalno želim da radim svojim čitaocima.

Stripovi


Kao dete sam se kupao u stripovima kao Baja Patak u bazenu punom novca u svom trezoru. U većini sam uživao, ali za neke nisam ni znao koliko su mi važni dok su bili aktuelni. Na primer, i dalje ne mogu da verujem da je jedan čovek, Mišel Renije poznatiji pod pseudonimom Greg (1931-1999), bio scenarista takvog briljantnog niza naslova kao što su, između ostalih Bernard Prins, Lik Orijent, Bruno Brazil ili Pukovnik Klifton.

Uvek sam bio slab na novinske stripove objavljivane u kaiševima, a posebno na višedecenijske majstorije kao što su Džoni Hazard Frenka Robinsa i Modesti Blejz Pitera O'Donela i Džima Holdveja. Voleo bih da sam u stanju i prilici da stvorim nešto slično.

Naravno, imao sam tu ludu sreću i zadovoljstvo da odrastem u vremenima kad je Jugoslavija bila stripovska velesila: bili su tu crnohumorni SF u Astro-iđanimaŽeljka Paheka, nepredvidive zlokobne kratke priče u Zvijezdama Igora Kordeja, jedan od boljih vesterna u stripu u Teksaškim jahačima Rajka Miloševića Gere i Dragana Savića, i komične, seksi, visokobudžetne eskapade u Kobri Branislava Kerca i Svetozara Obradovića.

Na izlasku iz tinejdžerskog doba nisam se toliko zasitio stripova, koliko sam izgubio nekadašnji žar, ali jedan strip je uspeo sve da povrati: Watchmen Alana Mura i Dejva Gibonsa (1987) nisam otkrio čim je izašao – mada sam mogao – jer me je odbijao crtež (koji sam u međuvremenu zavoleo i smatram ga genijalnim), ali neke stvari otkrijete kad ste za to spremni, a ovaj strip me je pukao skoro kao ništa pre toga. I danas to smatram možda najvažnijim narativnim delom u smislu uticaja koje je izvršilo na mene.

Događaji 


U martu 1991. godine zadesio sam se u vojci na Jahorini u trenutku kada je, sasvim slučajno, u Sarajevu svirala moja tad (i sad) najomiljenija grupa, The Jesus Lizard iz Čikaga. Bio je to prst sudbine koji nisam smeo da ignorišem. Kopao sam rukama i nogama da budem pušten taj jedan dan, i to tokom radne nedelje, što nikako nije bila praksa JNA. Na kraju sam pronašao rupu u sistemu.  U koncertnom prostoru Obala pojavio sam se u civilci, što će za mučene regrute postati uobičajeni i obavezni postupak tek za koji mesec, i gledao rodonačelnike takozvanog noise-rocka u jednom od svojih najboljih izdanja, na vrhuncu karijere, neposredno po izlasku njihovog drugog (i najboljeg) albuma Goat (1991). Zvuk je bio, što se kaže, bolji nego na ploči: bubnjar je imao šesnaest ruku, gitarista zvučao kao da svira na kristalima lustera, basista sve držao na okupu, a kao frontmen poslužio Tasmanijski đavo. Dejvid Jau pričao je morbidne viceve, sucidalno uskakao u zahvalno nešokiranu sarajevsku publiku, a izveo je i svoj patentirani party trick po imenu “Tight'n'Shiny” (naziv jednog od instrumenatala s prvog albuma) koji podrazumeva vešto baratanje prstima, otkopčan šlic i fleksibilnu kožu mošnica. Posle koncerta sam se punog srca vratio u gradsku kasarnu, gde je trebalo da se javim do ponoći, i lakše izdržao preostalih pet i kusur meseci vojnog roka na čuki u samo praskozorje velikog nedoba.

Je suis marxiste

$
0
0


They said we had a communist in the family, I had to wear a mask.Karin Dreijer Andersson (The Knife Forest Families)
U Moći veštica s početka juna -- potkastu koji sam, ispostaviće se prikladno, odslušao u subotu uoči grčkog referendum-duma -- Fridom je pustio i stereolaborantskupesmu Je suis marxiste Groupuscule. Spominjanje londonske grupe Stereolab od pre nekog vremena neizostavno me asocira na Aleksandra Vučića. Naime, jedan moj oštrooki drug uočio je da Vučić onoliko liči na glavnu stereolaborantkinju Leticiju Sadier (pardon, Lætitia; lik na stranu, dela vam se i dalje razlikuju). Otvorio sam četvore uši i osim hipnotišućom muzikom intrigirao se i naslovom pesme.
Je suis marxiste.
Tragični Šarli Ebdo izvesno je poslužio kao inspiracija za svoje sugrađane iz Groupuscule. Duo je 22. marta na pariskom univerzitetu Nanterre snimio ovaj singl i objavio ga u simboličnih 68 primeraka. Jer šta je Francuska nego 1968, sloboda, jednakost, bratstvo, Sanjari (The Dreamers). Skoro sve što se na francuskom otpeva zvuči seksi, socijalistički, posebno ovakav koldvejv (sintpop za nas iz nefrankofonih zemalja) za koji se ne bih začudio da je zapravo nastao tokom tek dvocifrenodnevnog trajanja Pariske komune. Nepun vek i po anahronizma obaška. Sitnica.
Godine 1971, tačno stoleće od početka i kraja Pariske komune, osnovana je kopenhagenska komuna Kristijanija, kvart izuzet iz EU (stvarno, kad napuštaš skvot, piše da ulaziš u Evropsku uniju). U Kristijaniji -- među svojima, rekli bi mi saputnici -- bio sam avgusta 2012. Ali, kako među svojima, to putovanje koštalo me je više nego što bi ravnomernom raspodelom sredstava pripalo pojedincu! (Čak i njihove razglednice koštale su više nego što bih od skvotera očekivao da naplate, ali treba održati samoodrživost...) I, iako oduvek karakterisan kao skroman, imao sam problem da pomirim izvesne privilegije kojih se ne odričem, a ovamo bih hteo da svi imamo slično, jer zaista i nismo tako različiti. OK, među svojima, samo sam prihvatio.
 Iako moj (prez)imenjak nije taj koji je marksista u Varljivom letu '68, mislim da sam tada -- posle ponovljenog gledanja varljivog leta '13-e -- okačio okruglog metalnog Lenjina na zid svoje sobe. A sigurno sam tada, odmah posle filma, svojoj majci pustio i onda sveži video dua Ti, Koliko dana, na šta je ona -- naravno pod utiskom Leta -- rekla: Ha, marksisti! Da je otac tad/ikad bio u mojoj sobi, svakako bi rekao: Ha, vuci Draškovići! I inženjeru kakav je, okrugli Lenjin verovatno bi poslužio kao kružni lenjir, ili čak kao frizbi, medaljon-frizbi za bacanje u jednom smeru.
Znači, uticaj oca na moja leva skretanja trebalo bi isključiti, a ni majka se nije pretrgla utičući. Mladost u realnom socijalizmu bila im je lepa. Nije što je mladost, nego taj realni socijalizam... Moje (pret)predškolsko u SFRJ, to su bili dani! Novotalasalo se umesto odlazaka u vrtić, vrtela se kaseta U škripcu: O, je! Osnovna škola je promenila sve. Nije što se raspala SFRJ, nego ta OŠ...
Kapiram da sam kao osnovac, a sasvim sigurno kao gimnazijalac, počeo da primećujem sumnjive tipove u majici s likom Čea Gevare. Masovnost je uvek sumnjiva. I odbojna. Čak i kad se boriš za zajedništvo jednakih. Površno poznavanje nekih od njih nije mi ulivalo poverenje da iza izlizanog Gevarinog lika stoji ideja. Ljudi od ideja nađu posebniji način da ih izraze, mislio sam i izražavao.
Nisam antiglobalista. Globalizam meni nije različit od kosmopolitizma i internacionalizma. Štaviše, globalizam je možda jedina šansa zemalja poput Srbije, ako takvih ima. Jer, koja druga centrifuga bi nas približila nekom dalekom. Uostalom, Amerika, a i Engleska, zemlja je proleterska? Ne znam zašto bi multinacionalna kompanija a priori bila lošija od neke lokalne palme ili tigra. Ne znam ni zašto bi pesticidna poljoprivreda a priori bila bolja od genetički modifikovane. Moj deda je u slobodno vreme kalemio, genetički modifikovao voće, pa smo u dvorištu imali i limun. Ja to znanje nažalost nemam, ali znam da još manje znaju protivnici GMO. Kritiku potrošačkog društva ostavljam potrošačima, oni su vazda najglasniji između dva šopinga.
Ateizam bih samo mogao da štikliram. Volim i kad vidim anarhosindikalnu nalepnicu u Jagodini.
I populizam na stranu, besklasno društvo i proklamovana istost mnogo manje odstupaju od razlika koje, istina, postoje među ljudima i treba da budu odgovarajuće vrednovane, nego što odstupa društvo koje prenaglašava razlike. Istina je i da od svakog prema mogućnostima, svakom prema potrebama zvuči kao nešto što u stvarnosti i ne može biti jednačina. Zbir mogućnosti uvek će biti manji od zbira potreba. Utopije ne bi bile to što jesu kad bi ih bilo moguće ostvariti. Smisao bi mogao biti sam put ka ostvarenju ideala, pa dokle se stigne. Ili, naslovom knjige abdiciralog ministra finansija Grčke J. Varufakisa, Ovaj svet može da bude bolji.
Nekad bi mi ovo što sam napisao zvučalo previše demagoški. Danas kažem pa šta. Kad omiljeni The Knife može da se zalaže za okončanje ekstremnog bogatstva, zašto ne bih i ja, koji bogatstvo ni nemam, ali i ne očekujem da nečije završi kod mene. Naivno očekujem solidarniju disperziju.
Naivno je bilo i očekivanje da je besplatan rtanjski festival PULjP održiv, pa je ove godine održan po trinaesti put (STONER13ER), s gostima čak iz Amsterdama, Šveđanima, komšijama. Anarhisti svih zemalja nađu način da se ujedine i veganišu zajedno.
Ko je očekivao da će Laibach od Zaječara, preko Vrnjačke Banje, stići do Severne Koreje? A stiže!
Petar Cvetković Krstev

Band of Brothers: Strune bolnih uspomena

$
0
0

Da HBO zna da ubode zlatnu žicu – znamo. Mini serija koju su ekranizovali 2001. godine. Izdvojila se među polu dokumentarcima i uradila ono što bi program negde i trebalo da radi – edukovala.

Band of brothers ili po naški, Braća po oružju, sadrži svega deset epizoda. Kroz njih je predstavljena padobranska jedinica američke vojske i njeno preživljavanje strašnih užasa rata.  Većinu američke vojske u doba Drugog svetskog rata činili su dobrovoljci. Zgroženi ratom, prijavljivali su se odmah po navršetku osamnaeste godine.    Mnogi od njih su lagali. Svesni da se u ratu gine i da je to strašna stvar odlaze u kampove u kojima, kao i sva vojska prolaze kroz rigorozne treninge i pripreme. Dosta od njih razvija duboko prijateljstvo koje će trajati i decenijama nakon rata. Tek po prvom odlasku u rat, iskrcavanju na Normandiji shvataju šta je zapravo rat. Pojava u kojoj nema pobednika, samo preživeli. Svi planovi i sav trening padaju u vodu kada se sa užasom nađu lice u lice. Već te kobne prve večeri, njihov puk će pogoditi neprijatelj, i nekolicina će poginuti na licu mesta. Kako vreme bude prolazilo, četa će se smanjivati dok će se broj fizičkih i emotivnih ožiljaka povećavati. Najveće grozote doživeće tek u prvom oslobođenju logora. Iako su za iste čuli, horor koji su krili nisu mogli ni da zamisle. Kraj rata doneo je i vrstu ličnog oslobođenja i odrastanja.

Serija je bazirana na realnim likovima i doživljajima „Easy company“. Ova četa se svake godine nakon kraja rata okuplja i obeležava to što su preživeli i odaju počast svojim poginulim saborcima.

Danas, 2015. godine četa je mnogo manja i uskoro će prestati da se okuplja. Ideja kojom je HBO odao počast nastradalim i preživelim dobrovoljcima, maltene tinejdžerima dovoljno zrelim da procene zlo i dobro je izuzetna. Istorija svakog naroda ispisana je krvlju, ali neke stvari ne treba nikada zaboraviti.

Tamara Maksimović

Mondegreen: Pogrešno prepoznati stihovi

$
0
0
Da li ste se ikada razočarali uvidjevši da je tekst neke pjesme koji ste voljeli i pjevali godinama ustvari potpuno drugačiji? Čest je slučaj da  neki stihovi dođu do vas u pogrešnom obliku, bilo da je vaš jezik srpski, engleski ili japanski. I tu počinje priča o „mondegreen”-ovima…


I danas se sjećam svoje stare Panterine kasete. Pijačarsku verziju Far beyond drivena preslušavao sam nekoliko puta na dan. Na putu do škole sa vokmenom, kod kuće na starom kasetašu - urlao sam, rezao vene na omiljenje stihove. Nekoliko godina kasnije dobio sam šamarčinu posred face. Drug mi donese original CD istog albuma i ja počnem da čitam tekstove. Ni jedan stih nisam dobro pjevao - sve neke pogrešne, izvrnute verzije. Sve sam morao jovo nanovo učiti, preslušavati. A kleo se da sam die hard fan Pantere - bruka i sramota.

Iako ga muzički riječnici još uvijek nisu uveli u svoje edicije, izraz za pogrešno čute stihove postoji već gotovo 50 godina i glasi „mondegreen”. Ovaj podatak datira iz članka „The Death Of Lady Mondegreen” koji je 1954. godine potpisala Sylvia Wright u američkom časopisu „Harper’s Magazine”. U tom tekstu ona objašnjava kako je od djetinjstva mislila da u staroj škotskoj pjesmi „The Bonny Earl Of Morray” stihovi idu „Oh, they have slain the Earl o’ Morray and Lady Mondegreen”, da bi tek u svojim zrelim godinama doznala da je ipak mrtva samo jedna osoba – „Oh, they have slain the Earl o’ Morray and laid him on the green”.

Uprkos zdravoj logici, vrlo je čest slučaj da ljudi pogrešno čuju refren koji je istovremeno i naziv pjesme. Razlog vjerovatno leži u činjenici da je veliki broj radio slušaoca koji nemaju u kolekciji pjesme koje su slušali na radiju; tako danas ima puno ljudi koji ne znaju da Roy Orbison nikad nije imao pjesmu „Only Baloney” već „Only The Lonely”, niti su Creedence Clearwater Revival ikad pjevali „Baboon Rising” već „Bad Moon Rising”.

Razlog nastanka jednog mondegreen-a je obično vezan za zvučnost nekog stiha, izgovor izvođača ili percepciju slušaoca. Rijedak slučaj je kada se problem nalazi u samim riječima; recimo, gotovo je nemoguće pronaći razliku između „Satelite of love” (Lou Reed) i „Set a light of love”. Ni Peter Gabriel nije lišen mondegreen-ova: „Sledgehammer” krije stih „I’m feeding the rhytm” a često se može zamjeniti smislenim „I’m feeling the rhytm”, besmislenim „I’ve been eathing the river” ili prostim „I’ve been peeing in the river”. Nekada su izvođači svjesni ovih zavrzlama, pa ih namjerno iskorišćavaju. Kurt Cobain je namjerno „izvrtao” stihove u „Smells Like Teens Spirit”. Igra riječi je bila u stihovima: „loud up your guns and bring your friends”; njegova verzija je na koncertima glasila: „load up on drugs and kill your friends”.

Izmjena ima i na relaciji srpski slušalac – engleski izvođač. Hit benda White stripes
"Seven nation army" najčešće izvrću navijači i na zaraznu melodiju dodavaju stihove na našem jeziku. Isto tako, završni stihovi „Sweet Child”–a gdje Axel Rose pjeva „where do we go now”, lako se mogu prevesti na naški sa „jedite govna”. Probajte otpjevati, zabavno je.

Nirvana – „Smells Like Teen Spirit” 
Mondegreen: Here we are now, in containers      
Pravilno: Here are we now, entertain us        
Mondegreen: I’ve got a skill for big breasts    
Pravilno: And for this gift I feel blessed         

AC/DC – „You Shook Me All Night Long” 
Mondegreen: She was a sex machine   
Pravilno: She was a fast machine

Lady Gaga - "Poker face"
Mondegreen: Poke HER face
Pravilno: Poker face

Guns N’ Roses – „I Used To Love Her“ 

Mondegreen: I used to love her, but I had tequila 
Pravilno: I used to love her, but I had to kill her

Svoje primere Mondegreen-a ostavite u komentarima...

Slaviša Bajić

Dan Simmons: Black Hills

$
0
0
Dan Simmons je pisac čiji me svaki novi roman ostavlja u iskrenom divljenju i temeljitoj opčaranosti. Razloga za to ima mnogo, naravno, ali tu je zasigurno najzaslužnija Simmonsova sposobnost da glatko i beskrvno ušije istorijsku faktografiju u prozu svakog žanra koga se lati. Bilo da je reč o žanru horora u njegovom romanu The Terror, o futurološkom SFu iz romana Flashback, ili o fiktivnoj pozadini istorijskog kurioziteta oko Dickensovog poslednjeg, nezavršenog dela u romanu Drood, sama količina pripreme i istraživanja činjenica je istinski zadivljujuća. A Black Hills je roman koji tu briljira možda najviše do sada, pošto je reč o naraciji koja obuhvata sedam decenija okrutnog i tragičnog perioda američke istorije u kojima se brutalno i nesmiljeno zatirala urođenička kultura indijanskih plemena.

Roman se otvara legendarnom bitkom poznatom kao The Battle of Little Bighorn, među Sijuksima poznatoj i kao Bitka na Masnoj Travi, u kojoj je poginuo i general američke vojske George Armstrong Custer. Paha Sapa - tada jedanaestogodišnji Sijuks čije ime na Lakota jeziku upravo i znači "Crna Brda" - vrebao je poprište bitke u nadi da će ugrabiti priliku za obavljanje rituala kojim Lakote dečaci postaju muškarci. Paha Sapa je već tada znao da nije rođen da bude neustrašiv ratnik poput Besnog Konja ili Bika Koji Sedi, ali je dovoljno znao o junaštvu da proceni kako mu za ritual treba upravo takav suparnik, i u tu svrhu odabrao je krupnog i ćelavog američkog vojnika, nedvosmisleno rešenog da se bori do poslednje kapi krvi. Ali, u sveopštoj gunguli konja i ljudi, metaka i strela, krvi i creva, Paha Sapa je izgubio palicu kojom je trebalo da udari odabranog neprijatelja, pa je na kraju ritual morao da obavi rukom. Sam taj čin je svakako imao još i veću junačku vrednost od planiranog udarca palicom, ali je ujedno imao i krajnje neplaniran rezultat: u trenutku kada je položio dlan na grudi izranjavanog američkog vojnika, Paha Sapa je osetio duh umirućeg belca kako nezaustavljivo nasrće kroz dlan i nastanjuje se u njegovom, Paha Sapinom, telu.

Idućih šest decenija svog života, Paha Sapa će provesti okupiran duhom američkog generala poznatog kao George Armstrong Custer.

Bezvoljno održavajući nečujne razgovore sa čovekom koji je doneo propast Sijuksima i ostalim plemenima, Paha Sapa će deliti misli i sećanja kako mrtvih, tako i živih prijatelja i neprijatelja jednako. Bilo telom ili duhom, Paha Sapa će prisustvovati klanju i zatiranju svog naroda, prisustvovaće sistematskim uništenjima kako bufala, tako i jezika i kulture iz koje je potekao. Postaće Wičasa Wakan, šaman kojem duhovi praoca nude vizije kako budućnosti tako i prošlosti, i biće svedok sveukupnom uništenju kojeg su Wasichu, beli ljudi, doneli njegovom i ostalim indijanskim plemenima. Nesmiljeni Wakan Tanka i Šest Praočeva Lakota Sijuksa poslaće mu bezbroj vizija u kojima će videti ne samo užasavajuću budućnost indijanskih plemena, nego i svaku pojedinačnu propast ljudi koje je poznavao i voleo, tu uključujući i sopstvenu ženu i sina. I nakon tih šezdeset godina patnje, sopstvene i tuđe, Paga Sapa će se zateći kao saučesnik na poslednjem od svih skrnavljenja Lakota svetinja: zateći će se kao miner na projektu Rašmor. Rašmor skulptura je pravljena na mramoru upravo Crnih Brda, ili tačnije, na mramoru šest svetih vrhova Paha Sapa planine, u kojima je obitavalo Šest Praoca Lakota Sijuksa. Zgromljen sopstvenom smrtonosnom bolešću kao i decenijama gubitaka svog plemena i naroda, Paha Sapa najzad skuplja dovoljno snage za poslednji čin osvete nad belcima i sudbinom uopšte - postavlja niz strateški lociranih naboja dinamita u nameri da digne u vazduh Rašmor skulpturu, vrhove njegovih voljenih Crnih Brda i nekolicinu značajnih belaca, koji bi se zatekli uokolo, tu uključujući i autora skulptura, Gutsona Borgluma i samog američkog predsednika F.D. Ruzvelta.

Kada se 1990te pojavila brižljiva ekranizacija M. Blakeovog romana Dances with Wolves, film je dočekan i od publike i od kritike kao "kulturno, istorijski i estetski izuzetno svedočanstvo o Lakota Sijuksima". Costner se trudio (a u nekoj meri i uspeo) da razbije stereotipe kojima je američka pop-kultura svetu predstavila ne samo Lakota Sijukse nego i ostala indijanska plemena. Pa ipak, kontroverzni Oglala Sijuks Russell Means se silno izrugao filmu, prozivajući ga kao još jedno belačko falsifikovanje urođeničke kulture, mada ovaj put rađeno iz benignih, dobrostivih namera. Costner je, naime, kao savetnika za Lakota jezik i običaje imao Lakota indijanku, očigledno nesvesan činjenice da Lakota jezik ima svoju "mušku" i "žensku" govornu varijantu. U svetlu tragične sudbine američkih indijanaca, razumljiv je Rassellov prezir za filmsku verziju Lakota ratnika koji izgovaraju dijalog u "ženskoj" varijanti jezika… u hijerarhiji kulturološkog zatiranja, i za manje rangirane uvrede su padale glave, štono bi se reklo. Simmons je zato krajnje svestan rizika u koji se upušta i svestan je delikatnosti teme u njenom istorijskom, društvenom, kulturološkom, civilizacijskom i, najzad, ljudskom kontekstu: faktografija je zato besprekorna a sve primese melodrame su eliminisane ili dezinfikovane u samom začetku, tako da je proza brutalno iskrena u svoj svojoj visoko brušenoj dijamantskoj briljantnosti. U Crnim Brdima ništa nije idealizovano niti trivijalizovano, bilo da se radi o Lakota gubicima ili o besramnom američkom lebensraum mentalitetu. Crna Brda se ne ustručavaju da priznaju kako je bezobzirna brutalnost svojstvena upravo i jedino čoveku, pa ma koje on bio boje kože, baš kao što je upravo civilizaciji svojstveno licemerje suptilne, naizgled humane i beskrvne eliminacije slabijeg protivnika. Da bi nepoželjnu kulturu potpuno eliminisali, zaista nije neophodno da fizički eliminirate svakog pojedinog njenog pripadnika, pa čak ni većinu - dovoljno je da kulturi oduzmete identitet, i ostavite je da sama lipše u mračnom uglu društvene nezainteresiranosti. A kako identitet kulture uglavnom počiva u jeziku i običajima, razumljivo je da se najveća borba za opstanak vodi upravo oko odbrane istih. U tom smislu, Crna Brda su sve ono što su Dances with Wolves trebali i mogli da budu, ali ipak nisu: Crna Brda su roman o kulturi koje danas skoro da više i nema, i o njenim ljudima znanim kao Lakota Sijuksi.

Glavnina zapleta Crnih Brda počiva na tragičnoj premisi poznatoj kao Kasandrino prokletstvo: u grčkoj mitologiji, Kasandra je bila Prijamova kećrka kojoj je Apolo podario dar proročanstva, ali ga kasnije iz osvete upario sa prokletstvom nemoći da ikoga ubedi u istinitost svojih predviđanja. Paha Sapa je zato prikazan kao tragični heroj čije znanje i poznavanje budućnosti opstaje upareno sa nemoći da tu budućnost bilo izbegne, bilo promeni: on je zato heyoka, sanjač, podanik Gromovitih Bića koja nalaze za shodno da mu u povremenim vizijama otkrivaju kako prošlost, tako i budućnost; kako njegovu ličnu, tako i njegovog naroda ili ljudi bliskih njemu. Iako je u svojim vizijama saznao i vreme i način smrti svoje žene i sina, Paha Sapa je bio nemoćan da ijednu od tih smrti makar i na kratko odgodi, a kamoli izbegne ili spreči. Gorčina koju takvo prokletstvo proizvodi u čoveka pojačana je ne samo i društvenom izolacijom, nego i dubokim osećanjem moralne obaveze koju takvo znanje neminovno sa sobom nosi. Paha Sapa je zato čovek na čija se pleća sručila tragedija celokupnog naroda, i njegov poriv za osvetom stoga biva razumljiv i van dometa zadovoljštine koju izvršenje osvete po pravilu donosi - on na kraju biva razumljiv i kao težnja da se sva patnja najzad okonča. U vreme kada Paha Sapa postavlja dinamit na Rašmor skulpture, on je uistinu rasposednut čovek: suprug mrtve žene i otac mrtvog jedinca, Paha Sapa je više no iko na planeti svestan kako mu je život bio potpuni promašaj - kako on, i pored svog znanja iz istinitih vizija o budućnosti, ipak nije uspeo ništa da spreči, ništa da poboljša i ništa da spase niti sačuva, pa čak ni plemensku relikviju koja mu je data na čuvanje.

I tu negde Simmons postaje neočekivano dobrostiv i nepredvidljivo optimističan, i to do mere u kojoj će završnica romana mnogim čitaocima izgledati kao pomalo nasilno utopijski izlazak iz mračnog, krvavog, brutalnog i beskompromisno beznadežnog košmara na koji smo toliko svikli da mu od milja i tepamo "civilizacija".

Kako god već bilo, ostaje predivno napisana dirljiva priča o gubitku i prokletstvu i očaju i nadi i svom onom finom tkanju koje od hominida pravi Prirodno Slobodna Ljudska Bića.

Toksha ake čante ista wacinyanktin ktelo, Paha Sapa.


Lidija Beatović

Wooden Ambulance - Rough Charms

$
0
0
Izuzetno je fino i opuštajuće slušati živo snimljen album osmočlanog sastava. Od početka do kraja oseti se maglovita i topla zimska atmosfera, pomalo napregnuta, ali i dalje tajanstvena i blaga.

Rough Charms je baš takav, izuzetno i istinski grub. U odnosu na prvo izdanje „Intersection“, primetno je značajno spuštanje tempa, kao i još škripaviji i nerazgovetniji vokal, koji od Leonarda Cohen-a stiže do vrlo grube verzije Billy Gibbons-a, čak i Tom Araya-e. Nerazgovetno je gruba reč, ali bez uporednog isčitavanja teksta uz slušanje albuma, skoro je nemoguće osetiti i čuti veliki deo lirike. Naime, žanr se naziva Americana, i podseća na uravnoteženu mešavinu country zvuka sa sredine prošlog veka, uz dodatke modernog country zvuka Brad Paisley-a. Javljaju se povremeno klarinet, saksofon, bendžo, usna harmonika, i svojim ukrasima oplemenjuju zvuk.

Na pevača i tekstopisca albuma je neko ostavio dubok trag, a s time se upoznajemo kroz tekstove i datu priču. Opevana je svaka idila koja se za trenutak pretvara u neizmeran bol i gubitak. Povremeno se desi da junak pesama poželi da se vrati starim šemama, ali one neće ljubav. I tekstovi su ispevani dosta grubo, na ponekim mestima metrički netačno, negde se uspore, negde naglo ubrzaju, i time nas razbuđuju iz uspavanke atmosferičnih instrumenata. I sve je to sasvim zadovoljavajuće, jer pokazuje da je svaka reč ostala u svojoj prvobitnoj formi, bez previše prekrajanja i izmena, bez sažimanja suštine radi forme.

Pesme su građene jednolično, pa sve već posle dve-tri pesme usvaja jasan obrazac kako će ostatak albuma proticati. Imaju jednostavnu radijsku formu, podižu ritam dvostrukim refrenom na kraju, nakon kojeg sledi melodijski outro i kraj. Sve je snimano živo, na nekim mestima, uglavnom pre početka i na kraju pesama, oseti se studijsko šuštanje, i to je ono što čini ovo izdanje lepim i toplim.

Poslednje dve pesme koje zatvaraju album su suština albuma, i predstavljaju samu kulminaciju njega. Oseti se rasterećenje, pritisak se spušta, magla se razilazi, violine i harmonike ispunjavaju svoja obećanja. Bend je ispunio ono što je obećao, dao nam je izuzetno grub album, dok ono što nam drugi obećaju ne bude baš uvek onako kako smo zamislili.

Tihomir Škara

Samosugestija

Filmske haiku recenzije (6)

$
0
0

THE NEW DAUGHTER (2009) - kako ono ide pjesma od Block Out? "Ako me voliš, pomozi mi, pucaj u čelo"

Kakav može biti horor gdje glumi onaj vječni tjelohranitelj Kevin Kostner, koji mi je za glumu ekvivalnt Brajanu Adamsu u muzici...svi znaju za njega a k***cu ne vrijedi? Šansa da bude dobar u startu su jednake šansi da Zvezda bude bolja od Partizana u basketu. Ako baš baš budete morali da gledate ovo đubre od filma, pod prijetnjom pištoljem, preporučujem vam da sebi skratite muke i da svog tiranina natjerate da vam puca u čelo. Jednostavno sve je bolje od gledanja ovoga. Eventualno ukoliko vam zaprijete da će sačmaru napuniti solju i pucati vam direktno u čmar, pa da umirete polako, onda pristanite da ga pogledate...ALI - samo u tom slučaju. Sreća vaša pa sam ga ja pogledao umjesto vas...
ocjena je 1.5 / 10

THE ESCAPIST - bijeg od lošeg filma...obavezno pogledati.

Jeste li gledali Prison Break? Jeste? Odlično, jer ovde nema ni P od Prison break!
Bjekstvo iz zatvora, koje u sebi neizostavno nosi asocijaciju na "Bekstvo iz Šošenka", ali i jednu finu dozu "Donnie Darko" eskapizma. Naslov filma ima dvostruku ulogu - opisuje i bjegunca iz zatvora kao i eskapizam u onoj metaforičkoj formi. Bastard Šošenka i Donnie Darka ovde funkcioniše na savršen način, ko mlijeko i plazma. A zvukovi zatvora...uuuuu!!!! Nikad zatvor nije savršenije audiovizuelno "opisan", i recimo da kad vam to kažem ja, da to donosi dovoljnu dozu autentičnosti. U frci sam sad, jer me prsti svrbe da vam opišem neke stvari, ali neću da kvarim ugođaj filma. Jednostavno, ne smije se propustiti!!!
ocjena 9.5 / 10

WILDERNESS (2006) - kao u pjesmi Guns'n'Roses...

Welcome to the jungle, we've got fun and games. Welcome to the jungle, it's a wilderness.
Dobar UK horor. Mamojeban u svakom smislu. Survival scenario možda viđen hiljadu puta, ali ono što budi jezu u kostima je to što nema nikakvih nadrealnih stvari. Ovde je u pitanju samo osveta. I to kakva. Krvoliptajuća. Mali spoiler - jedna od prvih scena u kojoj se pojavljuju kerovi je toliko fantastična da spada pod must see za svakog ko voli horore. Ponavljam - najstrašnije od svega je što je priča realna bez vukodlaka vampira i zombija. Jeben je zaključak svega ovoga - dok uživamo gledajući horore, tješeći se da je to sve "samo film", nakon filmova poput ovoga, skontamo da nikakva filmska mašta i bajkovite kreature ne mogu nanijeti zlo nama kao što mi to, kao ljudska vrsta, možemo sami sebi. Bolest.
ocjena 8 / 10

Teodor Tozza Radović

Josh Park

$
0
0

Josipa Čok, IT inženjer, dizajner i strip autor. Stripom se bavi nekoliko godina. Osvojila je nagradu na Šabačkom strip festu 2006. Njen autorski strip se zove Josh Park.

Shipwrecked - Ghost Ships EP

$
0
0
Sarajevska četvorka svojim EP izdanjem donosi oštar i precizan metal ispresecan hard core udarcima. Numere su jasne i snažne, građene na čvrstim temeljima Machine Head škole, a inspiracija za ovo izdanje dolazi sa uzburkanih i hladnim vodenih površina, ispod kojih se kriju još oku nepoznati oblici života.

Šest je pesama na EP-u, s tim što je prva numera kratak instrumentalni intro, kom prethodi škripa potonuća broda uz monolog jednog od moreplovaca. Odakle je intro izvučen, nisam uspeo da saznam. Nakon toga, sledi kratak rif, koji više liči na ideju, nije razrađen i nije konkretna celina. Mnogi bendovi se upecaju na te „intro“ pesme, trudiće se da time makar i za minut i po produže izdanje, a zapravo ne donesu ništa zanimljivo, već naprotiv, na samom početku pokvare nit slušanja. Pomenuti rif, koji zvuči jako i masivno, se mogao razraditi dalje u redovnu pesmu koja bi otvorila album.

Izdanje je prošarano, što vrlo snažno utiče na raspoloženje i drži interesovanje do kraja. Dok je jedna numera dosta opuštena, sa dosta zvonkih i raširenih rifova, naredna dolazi sa kompleksnim gitarskim deonicama i agresivnim i tipičnim hard core bubnjarskim frazama.

Kompletan dosadašnji rad benda inspirisan je brodovima ledolomcima, i generalno hladnim morima i moreplovstvom. Tako i ovo izdanje zvuči hladno, turobno i mokro. Oseti se trulež brodske palube, izgubljenost i očaj u očima posade, i dok se oluja sprema i nadolazi, raste i međusobno podozrenje i nepoverenje među posadom. Sve podseća na S. T. Kolridžovu „Baladu o starom mornaru“ čija je posada spoznala smrt, a sam stari mornar se morao upustiti u kockanje sa Smrću kako bi vratio svoje saputnike, kako bi se svi posle vratili kući. A sve to zbog njegovog sebičnog dokazivanja.

EP obiluje snažnim i ukusnim distorzijama, tako da je potpuno uživanje slušati ga glasno, jer uši ostaju neoštećene i bez zaglušenja. Kroz svih dvadeset minuta ni na jednom mestu nema pauze, rifovi lome brzinom od stotinu čvorova, a vokal ostaje da odzvanja pustim morskim prostranstvima.

Tihomir Škara

Pogledajte BBC-jev dokumentarac o bendu "The Clash"

$
0
0

Pogledajte dokumentarac televizije BBC o jednom od najpoznatijih svetskih pank bendova “The Clash”.

Televizija BBC za Novu godinu premijerno je emitovala dokumentarni film  “The Clash: New Year’s Day ’77” koji je režirao čuveni Julien Temple, a sastoji se od nikad viđenih filmskih materijala sa nastupa The Clash u klubu Roxy 01.01. 1977. Ovi video zapisi smatraju se najstarijim “Live” snimkom benda The Clash.

Film  “The Clash: New Year’s Day ’77” u kome možete pogledati intervjue i neke druge snimke iz 1977. godine bio je na streamu na internet stranici BBC, a sada je dostupan i putem stranice Include Me Out  Marka Keogha.

The Clash je osnovan 1976. a postavu su činili Joe Strummer (vokal), Mick Jones (gitara), Paul Simonon (bas), Topper Headon (bubnjevi). Iste godine nastupaju  kao predgrupa legendarnom bendu Sex Pistols, čime su ozvaničili svoju pojavu na pank sceni, a prvi album izdaju 1977. godine.

Njihov treći album “London Calling” iz 1979. proglašen je od časopisa “Rolling Stone” za najbolji album osamdesetih i uvršten je  među 500 najboljih albuma svih vremena na visoko osmo mesto. Bend je trajao do 1986. godine, a njihove kompozicije kasnije je izvodio na svojim nastupima frontmen Joe Strummer sve do svoje smrti 2002. godine.

Svet filma

$
0
0
Moje ime je Vanja i novitet sam u Helly Cherry timu, ali kao sto sam i očekivao, nisam imao vatreno krštenje i ritual inicijacije. Primljen sam uz osmehe i tople reči.
Zahvalnost do beskraja i nazad zbog toga.
Nisam enigma. Jako sam jednostavan, u najmanju ruku - prost. Nemam dlaka na jeziku, niti sam potkupljiv. Mada... slab sam na Twix (hint, wink) Od iskustva u pisanju mogu Vam ponuditi par statusa sa mog fejsbuk profila koji su skupili po 3 lajka, dok je ostalo vredno pomena u nekom boljem vremenu ili sredini. Kapiram da ne čitate kritike filmova jer Vam je bitna biografija autora, zar ne?
Niš city, born and raised. Video svašta, čudio se malo čemu, razočarao više puta, obradovao par. Unikatan filmofil i kosplejer u pokušaju, poštovalac kvalitetne muzike i hejter novokomponovanih kvazi-likova.

Ovde sam da Vam predstavim filmove koje ćete voleti. Koje ćete gledati drugi, sedmi, devetsto-četrdeset-treći put. Filmove koje ćete skidati sa pirate bay-a i rezati ne biste li ih sačuvali klincima i unucima jednog dana na DVD-ju.
Momente poput emotivnog raspada kada je Ashton Kutcher doneo šargarepe Natalie Portman ili klimaksa kad Neo zaustavlja metke u Matriksu dvojci. Vratićemo se na Morpheusa i pilule kasnije. Da, da, svi smo prošli kroz to. You are not alone.

Nisam fan filmova iz doba jure, ali cenim Chaplinovu genijalnost, ludorije braće Marx i doživljaje dinamičnog dua Dean Martin-Jerry Lewis. Deo su istorije i ne smeju biti preskočeni i zaboravljeni.

1975. je godina, Spielberg seda na tron filmske produkcije. Jaws ruši rekorde i postavlja nove standarde. Era savremenog filma počinje.
Nije dugo trebalo režiserima da skapiraju da je budućnost filma u naučnoj fantastici. George Lucas '77 prvi deo, za sada (u najavi) devetodelne Star Wars sage. Iako je to daleko pre mog vremena, kapiram da nije bilo dečaka, momka ili čoveka koji nije pozeleo da bude Han Solo. Scena u kantini, muzika koje se svi rado sećamo i "Han solo uvek puca prvi".

Da ne dužim preko potrebno, iscediću Vam momenat metamorfoze filma iz onog iz osamdesetih u ovaj savremeni. "Uzmeš li plavu pilulu - priča se zavrsava, budiš se u krevetu i veruješ u sta god želiš da veruješ. Uzmeš li crvenu pilulu - ostaješ u Nedodjiji, a ja ću ti pokazati koliko je zapravo duboka zečija rupa". Momenat salda: Matrix 1 / istorija 0.
Smatram da nije neophodno pričati o genijalnosti grafike i stuntova - za bolje od toga nismo znali. Čak dobija na smislu i ono "Revolutions" iz poslednjeg dela.
Constantin napreduje do nivoa John Wick-a, a gospodin razmak izmedju zuba nastavlja da redja kvalitetne sporedne uloge u blokbasterima.
Trinity je delimično zaboravljena, mada, da budem iskren, nikad nisam razumeo Neovu opsesiju njome.

Od savremenika, zaista nisam fan Michael Bay-a i njegovih vidi-stolica-eksplozija-niotkuda momenata, dok James Cameron nakon Aliena, Terminatora i Titanika nije napravio ništa vredno pomenta (da, pričam o Avataru).
Idilične kombinacije su mi Burton-Depp, DiCaprio-Scorsese i Tarantino-Sam Jackson. Nolana smatram dominantnom figurom SF/thriller žanra svih vremena, i to uzevši samo u obzir Inception, dok je ostalim filmovima samo potvrdio epitet najboljeg.
O glumcima bih mogao u nedogled jer je svaki od njih imao svoje promašaje. Žao mi je samo Lea i Deppa jer su osiromašeni za par Oskara, iznova i iznova... i iznova.

Ako ste stigli do ovog dela teksta, kapiram da se makar malo slažete sa mnom. Potrudiću se da ispunim Vaša ocekivanja i dodam još koji film u kolekciji DVD-ja koje ljubomorno planirate.

Za kraj... I'll be back.

Vanja Dimić

Frances Bean Cobain: About a girl

$
0
0
Davne 1992. godine iz ljubavi slavnog grandžera Kurta Cobaina i njegove otkačene žene Courtney Love rodila se djevojčica Frances Bean Cobain. Iako je od Cobainове smrti prošlo nešto više od 20 godina, „Nirvanine” pjesme su i danas-dan slušane i suvišno je govoriti o njihovoj popularnosti. Na pamet mi pada njegova kćerkica, postavljam si nekoliko pitanja o njoj („Gje jе?”, „Čime se bavi?”, „Da li je krenula očevim stopama?”). Ubrzo nalazim odgovore na sva svoja pitanja o njenom životu.


Rođena je 18. avgusta 1992. godine, zbog slave roditelja ali i njihove ovisnosti o drogama našla se u središtu pozornosti krajem godine. Nakon očevog samoubistva, te majčinog boravka u komuni, starateljstvo nad njom dobila je njena baka. Nekoliko mjeseci poslije toga prestaje biti meta novinara te živi posve normalnim životom. O njenom djetinjstvu nema podataka, osim da je njena majka par puta trazila skrbništvo ali ga nikada nije dobila. Tinejdžerske dane je provela tražeći svoj identitet. Željela je postati muzičar, ali nije htjela biti poznata kao kćer frontmena „Nirvane”. Počela je raditi covere poznatih pjesama, baviti se modelingom i fotografijom. Veliku pažnju medija privukla je odgovorom na tweet Lane Del Ray u kom se divi ranoj smrti rock zvijezda. Na to joj je Frances dala jasnu poruku o smrti, uzevši za primjer suočavanje sa Kurtovom smrću.


U nedavnom intervjuu za „Rolling Stone” magazin, Frances je pričala o tome kako je izgledalo sresti se nakon toliko godina sa preostalim članovima benda „Nirvana”. „Imali su ono što ja zovem K. C. Jeebies, što znači da kada me vide oni vide Kurta”, rekla je Frances, i dodala: „Dave je rekao: ’Toliko liči na Kurta!’” Nakon toga, bivši bubnjar benda „Nirvana” i sadašnji frontmen sastava „Foo Fighters” Dave Grohl ponudio je svoju stranu priče: „Bilo je to prije nekog vremena, nisam vidio Frances otkako je bila dijete. Nisam je vidio otkad je imala 4 ili 5 godina. Pat, Krist i ja smo otišli kod njene bake i Kurtove sestre, i u pravu je. Ljudi koji poznaju Kurta, i po prvi put vide nju, pomisle – jabuka ne pada daleko od stabla. Ne mislim da je bilo čudno, ali sam se definitivno osjećao kao da je već odnekud poznajem.”

Frances smatram jako talentovnom i punom potencijala. Da li će ostvariti svoj san, i da li jabuka pada daleko od stabla, trebalo bi da otkrijemo u skorije vrijeme.


Ajla N.
tekst objavljen u okviru projekta "Mreža"

Donosimo utiske sa poslednjeg Lake Festa

$
0
0
foto: Lake Fest, izvor: FB stranica Lake Festa
Leta 2015. godine najveći crnogorski rok festival, Lake fest, proslavio je bitan jubilej – pet godina postojanja. Tom prilikom organizatori su se potrudili da ljubiteljima piva, svirke i dobrog zvuka poklone tri dana besplatnog „festovanja“, što bi značilo 21 bend – gratis.
Molderovim rečnikom, mjesto zločina je bio plato kod kultnog nikšićkog doma revolucije, a prva epizoda je zakazana za 11. avgust i 18:00h. Predstavnici Helly Cherrya su se potrudili da isprate što više dešavanja tokom svih šest dana festivala i da ista stave na papir.
Dakle, tri, četri, sad. Krećemo!

    Prva noć, 11. avgust

Epizodu smo ove godine započeli elektronskim zvukom Andrije Masturbeator Krivokapića. Tek dvadesetak ljudi pred binom u gradu, stidljiva okupljanja i prazne kapije (možda zbog blage kiše, možda zbog kašnjenja nastupa) međutim, kada je alternativni post-rok bend iz Topole – Pogrešna odluka od 20:00h publici uputio prvi gitarski zvuk na ovogodišnjem festivalu počela je prava festivalska atmosfera. Mudro iskorištenih čitavih sat vremena da odsviraju svoj poslednji album „Bez glasa“, publika je brzo prihvatila novi zvuk i stvari poput „Put svile“. A da se Nikšićanima bend iz Topole dopao pokazuje i činjenica da se već nakon slušanja prvog nastupa iz publike začuli glasovi – Hoćemo još! Međutim, festival je išao dalje.

Od 21:00h nastupa, publici vrlo dobro poznat, nikšićki Mangrov. Svojim prepoznatljivim zvukom, uočljivom energijom i vidljivim talentom privukli su na sebe oči javnosti i ranije, pa su ljudi uz stihove njihove najpoznatije stvari „Nema te“ sačekali bend dok su ovi tek montirali opremu na binu. Komunikacija sa publikom sjajna, veliko zalaganje sa bine, i prve šutke pred binom. Uz nekoliko obrada, među kojima je i „Gnoj“ našim čitaocima poznatog sastava Sharks snakes and planes momci iz Mangrova završavaju sa nastupom dok se okuplja sve veći broj ljudi. Nakon njihovog nastupa malobrojne ljubitelje hip hop zvuka je obradovala bosansko-hercegovačka rep izvođačica – Sassja, takođe smo se obradovali i mi, jer je njen nastup za nas značio jedno – pivska pauza u iščekivanju fenomenalnih Willie and the Groundkeepersa. Međutim, nakon nastupa Stereo Banane uslijedilo je razoračanje (čak se i rimuje) i možemo reći da su organizatori Lake festa napravili propust, policija je zabranila nastup crnogorskim Ircima jer je bio zakazan za termin nakon ponoći – ometanje javnog reda i mira. Uz uzaludno negodovanje publike momci su primorani da se povuku sa bine, a mi da se zapitamo o kredibilitetu organizacije Lake festa (?!).

    Druga noć, 12. avgust

Tmurni oblaci nad gradom ispod Trebjese su se razišli tako da ovog puta nije bilo potrebno da se brine o vremenu. A drugu noć je, na našu sreću, otvarao punk sastav iz Trebinja – Antivirus Prepelica. Sastav nastao iz želje HBŠ-a da malo promijene svoj zvuk, premda se on i dalje zadržao u sferi uličnog punka. Više ljudi nego prethodnog dana i ruke u vazduhu od početka. Momci iz AP-a su se potudili da hitovima kao što je „Veselo pleme“ zagrju binu sledećem sastavu – 20:00h – Uzemljenje. Priznajem, bend koji do sada nisam imao običaj da slušam, tek površno poznavanje njihovog tvrđeg zvuka uz povremene uplive alternativne melanholije, međutim, nakon njihovog nastupa, te preslušavanja albuma koji su nam poklonili - „Mehanizam“ mogu se zapitati „Zašto nisam obratio pažnju na ove momke ranije?“. Publika oduševljena kao i mi, uzaludni pokušaji da se iz glave isperu stihovi njihove stvari „Testament“, malo je reći da su momci iz Beograda sjajan bend i da je šteta što nisu dobili bolji termin na ovogodišnjem „Lejku“. Uprkos tome svirka je prošla sjajno, možda i najbolje u prva dva dana.

21:00h više nego sjajni – Holographic Human Element, sa kojima smo i razgovarali pred njihov nastup, pokazali zašto se njihov zvuk tako brzo primio među alternativnom omladinom trusnog nam Balkana, ali i zašto su, recimo, na čuvenoj Zaječarskoj gitarijadi 2014. godine upravo oni bili pobjednici. Sposobni da podignu raspoloženje (možda i zato jer im je matična zemlja BiH?) svojim najboljim stvarima poput „Above the clouds“ (koja je mene lično podsjetila na manir „God is an astronaut“) kupili su ljude pred binom. A, budući da je u pitanju bila mlađa, uglavnom tinejdžerska publika stariji alternativci ali i organizatori Lake festa slobodno mogu štrikirati polje „mission complete“ kad je u pitanju „hoće li se svidjeti mlađima?“ tema.

22:00h prvi put tokom druge noći hip-hop zvuk, na oduševljenje nikšićkih obožavatelja repa drugi put u njihovom gradu se našao Sivilo, za nas, sjajna prilika za pauzu i domaće, nikšićko pivo.
   
Sa malim kašnjnjem, dakle, od 23:30h počinje nastup vokalno-instrumentalnog sastava Josip A Lisac. Njihov zvuk uključuje više pravaca rokenrola ali se najviše oslanja na ska/regge, a mediteransku veselost koju nam sa bine donose novosadski Josipi najviše dugujemo njihovoj duvačkoj sekciji koja je promjenjiva (od pjesme do pjesme). Publici od ranije poznat bend mirnim stvarima kao što su „Revolucija“ ili „Predstava“ donose miris ljeta u inače kišni Nikšić. Svirka je, na našu žalost, trajala kraće nego što je bilo predviđeno zbog pretumbanog raspreda. Međutim  sirovi/surovi ali prije svega, uvijek istinit sastav Deca Apokalipse svojim nastupom stavljaju tačku na drugu noć ovogodišnjeg Lake festa. Pitali smo ih za žanr rekli su “sopstveni”, ali ja bih ga oslovio halfcoreom. Eksplozivnost, energija, glasni gitarski rifovi… Hvala organizatorima što su korigovali nesuglasice sa gradskim vlastima, jer je nastup DA pomjerio granice ljudskog percipiranja i osjećaja zvuka. Uz “Blok 12, zgrada 44” završavaju sa nastupom. Palimo automobil, i krećemo ka kamp naselju dok se iz publike još uvijek čuje “Ne dam ti svoje srce!”.

    Treća noć, 13. avgust

Treću noć je od 19:00h otvorio dobro poznat bend iz Gornjeg Milanovca – Strah od Džeki Čena. Saznajemo da su momci imali zakazan nastup na prošlogodišnjem Lake festivalu i to na glavnoj bini - na Krupcu. Međutim, zbog tehničkih problema nisu mogli da dođu i nastup je otkazan. Organizatori su im ove godine pružili drugu šansu pa su momci iz Milanovca ipak odvirali zakazani gig, doduše, u malo nepovoljnijem terminu. Svirka je protekla pred relativno malim brojem ljudi koji su došli ranije kako bi ispratili ovu fuziju bluza, roka i punka. I nisu bili razočarani. SDžČ su „Briselom“ i ostalim stvarima pokazali zašto su i ranije (na Belgrade demo festu) prihvaćeni kao ozbiljni muzičari. Nakon njih slušali smo nikšićki sastav Manitou. Nije nimalo čudno da organizatori Lake festa prednost daju bendovima iz Nikšića, a Manitou je jedan od ozbiljnijih. Logično je da ih publika zna od ranije pa su već od prve stvari svi bili na nogama. Atmosfera nalik onoj koju pravi kultni Eyesburn. Skakanje, uzvici, pivo koje je u pljuskovima odmjenilo kišu koja na žalost nije bila raritet tokom svih šest dana festivala. Dali su nam povod da se dobro odmorimo tokom nastupa TUHHTS i Espikuera jer od 00:00h počinju sa svirkom čuveni Samostalni referenti.

Definitivno nastup koji je obilježio prve tri večeri Lake festivala '15. Sjajan ska/punk zvuk iz Beograda, od jednog od najboljih ska bendova na prostorima koje sada oslovljavamo „regionom“. Svirali su i duže nego što je bilo zakazano jer publika nije mogla da se zasiti njihovog zvuka. Nastup završavaju čuvenim hitom „Rocksteady“ koji je pokrenuo blago podrhtavanje tla. Epicentar – plato kod Doma Revolucije. A Referenti nam obećavaju da će doći ponovo i da će svirka, mada je to teško ispunjivo, biti još bolja. I dok u gradu odzvanjaju stihovi čuvene pjesme „Život je san“ mi se pripremamo za glavni dio festivala. Odlazimo na Krupac jer čekamo da počne glavni dio festivala.
Rocksteady! 

U petak, 14. avgusta Lake fest se iz centra grada piva i rokenrola preselio kraj čuvenog Krupačkog jezera. Dok smo se borili sa povremenim pljuskovima kiše kamp naselje je bivalo sve punije, a to je značilo samo jedno – Lake fest 2015. godine, uprkos lošem vremenu, lako može biti najposjećeniji do sada. I dok smo se trudili da ostanemo na suvom, očekivao nas je vrlo bogat program sastavljen i od stranih i od domaćih izvođača.

    Petak. 14. avgust

Prvi je od 18:30h svirao nikšićki punk sastav Podroom. Momci iz kraja sa malo izmijenjenim sastavom su pred prvom publikom koju je sačinjavalo stotinak ljudi demonstrirali šta je suština rokenrola. Zbog mnogo manje novca i sa neuporedivo manje slave, dali su od sebe mnogo više od mnogih popularnijih izvođača i podsjetili nas na pravi zvuk – proizveden u prašnjavim garažama a ne u bogatim studijima, zbog drugarstva a ne zbog novca. Domaći su bend tako da su i oni od ranije poznati nikšićkoj publici, svirali su neke od svojih najboljih stvari i nekoliko obrada čuvenog američkog hardkor pank benda Madball. Nije da sam ih slušao prvi put, pa ipak su me ponovo odveli do istog, neporecivog zaključka – slušaću ih dok postoje.

Već od 19:15h nastupa kruševački sastav Zaa. Još jedna mješavina ska, pank i džez zvuka, sa više nego izvanrednim vokalom Sanje Vučić, naravno, najviše na oduševljenje ženskog dijela publike. Nakon njih, sa petnaestak minuta zakašnjenja beogradski, već čuveni – Mortal Kombat. Bend koji je po ko zna koji put pokazao zašto su upravo oni glavni predstavnici bendova koji su uspjeli da se izdignu iz memle u kojoj se nalaze mnogi bendovi koji su osnovani nakon devedesetih. I zašto prkosno stoje rame uz rame sa mnogim starijim izvođačima. Naravno, što zbog njih što zbog njemačkog Guano Apesa koji su nastupali kasnije, pojavljuje se prva „kritična masa“. Prve šutke, glasni uzvici – teški metal ili nikakav metal. Nakon Kombata uslijedio je nastup benda Iskaz, koji fuzionira rok i hip hop zvuk. Odoh na pivo.

22:30h Guano Apes. Definitivno najpoznatiji bend koji je ove godine nastupao na Lake festu, možemo reći da su oni (što je sasvim očekivano) okupili i najviše publike. Ljudi koje su mnogi slušali u ranijim godinama svojih života, sada su po prvi put u Crnoj Gori. Hitovima poput „Open your eyes“ su oduševili publiku koja je došla da ih čuje. Za to vrijeme, mi smo čekali Bjesove. Petnaest minuta nakon ponoći nastupio je kultni bend iz Gornjeg Milanovca. Pokazali su zašto se nalaze na pijadestalu na kojem su, kada je domaća rok scena u pitanju. Kvalitetan zvuk koji je od njih i očekivan, izvođenje najvećih hitova i delirijum kad je došlo do lomljenja gitara.
Međutim, Bjesovi nisu zaboravili da ispadnu dobri ljudi i kolegijalni muzičari, odsvirali su čuvenu „Od druga do druga“ pjesmu najpoznatijeg nikšićkog muzičara ikada, Miladina Šobića, koji je tokom poslednjih nekoliko godina prošao kroz vrlo teške trenutke. Ljudi su prepoznali i uslijedili su vrlo emotivni momenti.

    Subota, 15. avgust

Obilna kiša koja je padala tokom dana nije pokvarila festivalsko raspoloženje, mada je došlo do izmjena u rasporedu. Subota je bila rezervisana za bendove: Ničim izazvan, Pankrte, DST, Gobline, Riblju čorbu, Babe i Zahed Sultan. Međutim, zbog oluje koja je zadesila Nikšić tokom dana svirke su odložene za nekoliko sati. Mi smo se ipak potrudili da ispratimo većinu bendova.

20:45h Pankrti. Naravno da ljudi nisu zaboravili kultni značaj ovog slovenačkog pank sastava, pred binom je sa obzirom na kišu i duboko blato bio sasvim solidan broj ljudi. A Slovenci su odsvirali mnoge od svojih najstarijih hitova i napravili sjajnu uvertiru za nikšićki DST.

21:50h Društvo Skrivenih Talenata. Ako neko zna kako izgleda svirka Goblina u njihovom Šapcu, ili kako su nekad KUD Idijoti (slava Tusti) prašili u Puli onda će imati sa čim da komparira svirku trenutno najboljeg crnogorskog benda u njihovom Nikšiću. Bukvalno vatrena atmosfera. Ljudi su se na uštrb lošem vremenu potrudili da dođu i da isprate legende svog grada, a ovi, naravno, nisu razočarali. Svirali su stvari sa svog poslednjeg albuma objavljenog prošle godine „Stvarnost je u nama“ ali i svoje ranije hitove, sa početka devesetih godina prošlog vijeka. Tokom izvođenja „Vatre“ tradicionalno su upaljene baklje, atmosfera ravna onoj kakve su krasile engleske tribine osamdesetih.

23:30h Goblini. Trudim se da ne budem pristrasan jer su Šapčani bend koji, maltene, slušam čitavog života, tako da njihovi nastupi za mene imaju sentimentalnu vrijednost. Ali zahvaljujući komentarima drugih ljudi imam čime da opravdam zaključak da su oni održali najbolju svirku tokom čitavog festivala. Energija svojstvena samo njima, i repertoar na koji smo manje-više navikli. I uvijek mi je drago kada vidim da publika rođena krajem devesetih u glas pjeva stvari koje su nastale prije nego što su mnogi od njih i rođeni, a Goblini imaju mnogo takve publike. Naravno bilo je i starijih. Elem, najbolji utisak, što zbog svirke što zbog predivnog društva u kojem sam bio. Takođe je i tokom njihovog nastupa bilo emotivnih momenata kada se frotntmen slovenačke Kopiladi (Pankrta) popeo na binu i pozdravio Gobline. Naravno, ni Branko Golubović nije propustio priliku da se zahvali Pankrtima na svemu što su do sada uradili i što su im bili muzički uzori toliko vremena.

    Nedelja, 16. avgust

Nažalost, oblaci su odbijali da se raziđu i kiša nije popuštala, to je organizatore navelo da ponovo odlože svirke izvođača, među kojima su se ove večeri našli: Kolja i Grobovlasnici, Rundek Cargo Trio, Elemental, Orthodox Celts..

20:00h Kolja i Grobovlasnici. Prije nego što sam pošao na Lejk fest dobar drug i frontmen jednog novovaroškog benda mi je poručio: „Nemoj propustiti Nikolu Pejakovića, malo je reći da je genijalan.“ I zaista, ako je to ikako moguće, Kolja je možda i bolji muzičar nego glumac. Ljudi su došli da isprate stvari poput „Moram biti jak“ ili „I eto, udade se ti za konja“ uprkos jakom nevremenu. Blato i primoranost da se obuku kabanice nisu pokvarili raspoloženje. A i što reče jedan stariji roker sa crnim cowboy šeširom „Ma neka pada, ovako će i doći samo oni pravi.“

22:30h Orthodox Celts. Iako imamo priliku da ih čujemo svake godine uvijek se radujem njihovim nastupima. A i kad već nismo slušali nikšićke, daj da čujemo beogradske Irce. Hvala im što su se potrudili da poprave atmosferu i da odagnaju razočaranja kod onih (među njima i ja) koji zbog kiše nisu čuli Rundeka. Dobar, veselo zvuk koji je od njih i očekivan, nisu izostali ni Seltikovi zeleni dresovi i šalovi. Pravo raspoloženje nekog dablinskog paba preneseno na Balkan nas je ispratilo sa ovogodišnjeg Lake festivala.
Na kraju krajeva, i u Irskoj stalno padaju kiše?

I na kraju, kada sumiramo rezultate Lake Festa, možemo reći: Bilo - ponovilo se!

Stefan Sinanović

Premotavanje: Tribina sa temom „DIY izdavaštvo i produkcija u Crnoj Gori“

$
0
0
 
Pod pokroviteljstvom crnogorskih muzičkih portala www.mulj.net i www.bucanpas.com i uz koprodukciju Lake Festa, u Nikšićkom NK Pubu je 14. avgusta održano drugo Premotavanje, tribina na kojoj je tema bila DIY (uradi sam) izdavaštvo i produkcija u Crnoj Gori – izazovi, mogućnosti, postignuto i budućnost. Sama tribina je osmišljena iz nekoliko sekcija na kojima bi razgovor i dijalog vodile osobe iz raznih branši crnogorskog alternativnog mini muzičkog univerzuma. Sagovornici tokom prvog dijela su bili Jole Vučurović, pokretač prve rok emisije u Nikšiću, kolumnista i osoba koja gaji prošlost rokenrol scene, Nikola Franquelli, jedan od začetnika fanzinaške scene u Crnoj Gori, Kristijan Đuranović, kotorski muzičar, autor i kompozitor, Predrag Njunjić snimatelj i autor brojnih video spotova, te Aleksandar Bogdanović, nikšićki producent, kompozitor i autor. Moderator je bio Dragan Lučić član ekipe Mulja.

Drugi dio Premotavanja je bio posvećen prvom izdanju rap benda Tuhhtš i njihovom pogledu na DIY iz ugla rep izvođača – razlike, sličnosti, prošlost, sadašnjost i budućnost, te predstavljanju sajta www.bucanpas.com koji je kao izdavač i repositorium otvoren za sve bendove željne saradnje. Sagovornici su bili Ilija Backović aka Bacili, čovjek umješan u mnogo rap ostvarenja, društveno svjesna i aktivna osoba, Psiho Mistik, jedan od prvih MC-jeva nove crnogorske rap scene, Bojan Tešić, webmaster sajta Bučan Pas, i Milivoje Krivokapić koji je vodio diskusiju. Ovom prilikom prezentovani su i murali koje je BIT organizacija uradila na Domu revolucije. U sklopu tribine puštan je i arhivski video materijal vezan za crnogorsku alternativnu scenu.

Najavljeni „kamionski“ koncert benda Zoon Politikon, koji je trebalo da najavi prvi dan Lake Festa, je nažalost otkazan u posljednjem momentu. Saradnici iz ekipe Lake festa nijesu uspjeli i zaobići administraciju obezbijediti potrebne dozvole za ovaj događaj. Iako se radi o „višoj sili“ u  pitanju je greška koja se ne smije više ponavljati. No, i pored tehničkih problema, Premotavanje je uspješno završeno. Razmjena ideja, dijalog i upoznavanje šire javnosti sa radom underground scene u Crnoj Gori je bilo uspješno i tek je prvi zamah četkom na jednom mnogo većem platnu koji zajednički oslikavaju svi akteri iste.

Soulfly – Archangel

$
0
0
Odavno nisam čuo dosadniji album. Što imam da okolišam i uvodim vas u priču kada na kraju moram da konstatujem da je ovo jedan dosadan, neinventivan i jednodimenzionalan album. Ovo vam je isto kao da slušate veš mašinu. Ne, ne, ne šalim se, niti pretjerujem. Ozbiljan sam. Molim vas, pođite do vaše veš mašine. Sjednite ispred veš mašine. Namjestite vašu veš mašinu na pred pranje. Uključite i slušajte vašu veš mašinu. Vjerujte, nakon par minuta, zvuk veš mašine će vam biti interesantniji nego „Archangel“. Veš mašina ima neke nepavilnosti, ponekad neki čudan zvuk, nešto nepredviđeno. „Archangel“ ni toga nema. Žao mi je Max – produkcija, teške gitare, urlanje iz svog mozga i prozivke više ne pale. Već viđeno i to mnogo puta u mnogo boljem izdanju.

Nikola Franquelli

5 alternativnih realnosti DC strip junaka

$
0
0
Iznovno izmišljanje i ponovno pokretanje narativa o superherojima, dalo je DC-iju  priliku da filozofira i lamentira nad svojim likovima i ustaljenim tropima. Nigde ovo nije tako uspešno kao u “alternativnim realnostima”- autoparodijama i metastripovima iz edicije elseworlds.


Nudimo vam pet , najzanimljivijih “šta bi bilo kad bi bilo” DC stripova:

Superman Red Son

Verovatno najpoznatija alternativna realnost DC-ija – donosi nam Supermena koji umesto u Smallville Kanzas, pada u kolhoz u Ukraijni, u staljnističkom Sovjetskom Savezu. Ovo daje priliku autorima da se podjednako poigravaju sa političkim temama (na primer sa američkom antikomunističkom histerijom pedesetih) kao i sa ikonografijom – Supermen na grudima ima srp i čekić i građansko ime mu se drži u tajnosti, u spisu tajne policije.
Pod uticajem Murovih Vočmena, ova alternativna verzija nudi mračnije i više realistične likove (Betmen, Leks Lutor i Wonder Woman se pojavljuju stalno korespondirajući sa svojim poznatijim verzijama), ali u osnovi priče nije politička satira, već studja o Supermenovom karakteru, odnosu o teretu koji velika moć donosi.
Kritika je univerzalno hvalila ovaj strip, fokusirajući se uglavnom na inverziju čuvenog američkog mita, pa je impresivni vizualni stil (pod velikim uticajem sovjetskog realizma) ostao nedovoljno zapažen, verovatno jer je ova umetnička tradicija manje poznata američkim autorima

Gotham by Gasligt 

Prva ikad objavljena Elsewords priča, jednostvno prenosi Betmena u svet Viktorijanske Engleske, gde se ovaj neobično lako uklapa. Brus Vejn je u Beču, gde ga lilčno Frojd leči od traume koju je ubistvo njegovih roditelja izazvalo. Nakon ovog puta upoznaje porodičnog prijatelja i biva upleten u istragu ubistva, koja veoma nalikuju ubistvima Džeka Trboseka.
Ovakva postavka pruža autorima priliku da referiraju podjednako na gotske uzore, koji su inspirasali Betmena, kao i na kanonski narativ koji je svima poznat, praveći brojne aluzije da već ustaljene likove, najviše na Džokera.
Kritika ovu verziju smatra jednom od najboljih stripova o Betmenu, uvek naglašavajući da je viša truda uloženo u referiranje i stvaranje alternativne realnosti, nego u samu priču.

Kingdom Come

Još jedna alterinativna verzija koja očigledno crpi svoje motive iz Vočmena (Murove dekonstrukcije superherojskog stipa), spaja DC-jeve heroje iz “zlatnog i srebrnog doba”. U znatno mračnijoj verziji, Džoker napada redakcije Dejli Planeta, gde ubija pedeset novinara među kojima i Lois Lejn. Jedan od novih, samoproglašenih i znatno nasilnijih superheroja, ubija Džokera, što navodi Supermena (i nekoliko drugih heroja) da se povuku iz javnosti.
Novi osvetnički heroji, vrlo brzo započinju talas nasilja i među njima vrlo brzo počinje građanski rat. Nakon napada na Kanzas i na intervenciju Vonder Vumen, Supermen se vraća iz osame i kreće u borbu protiv novih superheroja.
Kingdom Come smatra se jednom od najozbiljnijih meditacija o žanru superheroja, kao i veštom metaforom za stanje u izdavaštvu stripova u trenutku kad je nastao. Nažalost, kada je DC uvideo popularnost ove verzije, proizveo je i mini seriju koja se na nju nadovezuje - ova očigledna eksploatacija koja se ne uklapa u narativ, baca malu senku na  inače izvanredan grafički roman.

Journey’s End

U ovom alternativnom univerzumu iz 1994,  Deathstroke Terminatore otkriva da je pomoću svoje moći zaceljenja preživeo do postapokaliptičnog 25. veka, gde grupa mutanata, poznatih kao Genetics vlada svetom.
U maniru sličnom, čuvenom zombi romanu I'm Legend, Deathstroke otkriva da je poreklo njegove besmrtnosti povezano sa postojanjem Geneticsa – eksperimentalni vojni program odgovaran je za postojanje oba.
Kritika je uglavnom hvalila vizualni identitet ovog stripa (pogotovo Benesovu umešnost s olovkom), ali je narativ prilično infantilan i očigledno pod uticajem tema iz Terminatora i Mad Maxa

Flashpoint

DC je zamislio Flashpoint kao mesto za restart svog univerzuma, spajajući do tada nepovezane priče, uvodeći nove likove, mračnije teme i nove (svetlije) uniforme. “Gimik” koji prouzrokuje promenu u DC istoriji (Reverse Flash slučajno menja tok istorije), deluje nepirodno, ali je dekonstrukcija likova koja iz promene sledi, toliko ubedjliva, da se ovo može zanemariti
U ovoj verziji DC univerzuma, Brus Vejn gine pred pozorištem, ali je stvaranje Betmena neizbežno tako da Tomas Vejn postaje zaštitnik pod plaštom, dok Brusova majka Marta, izmučena tragedijom postaje Džoker.  Autor, Geoff Johns se na sličan način poigrao sa Supermenovom mitologijom - u ovoj verziji Supermen je zarobljen odmah po padu u Kanzas, i pošto nije u dodiru sa “žutim Suncem”, postaje je slaba i bleda inverzija sebe.
Kao i svaka radikalna promena, Flešpoint je izazvao suprotstavljenje reakcije - konzervativnim čitaocima se nije dopala promena od stila i tema na koje su navikli, dok su otvoreniji (i mlađi) prihvatili Flashpoint kao klasik

Sledeće nedelje: Naš doprinos večnoj borbi DC-ja i Marvela - 5 alternativnih realnosti u Marvel univerzumu. Ostanite uz nas.

Jan Kanja

"Je l' ste vi iz Nišvila?"

$
0
0
 
   I tako se završio, po meni, najlepši deo godine u mom gradu. Dani kada traje Nišvil jazz festival. Dani kada grad liči na grad, onakav kakav bi volela da bude češće. Kada se na ulicama po centru i Tvrđavi oseća jedna drugačija energija, kada sve izgleda lepše i drugačije. Kada moji drugari iz Beograda dođu u Niš jer imamo nešto što oni nemaju.

   Sedim sa bendom „The Jam Station“ i sumiramo utiske i pričamo, ja kao publika, oni kao učesnici.
  Počinjemo sa njihovim uvodom i poređenjima sa festivala u Banskom, bratskog internacionalnog jazz festivala u malom zimskom odmaralištu. Ove godine oni su bili predstavnici Srbije i Niša na tom festivalu i oduševljeni su prijemom kod publike i samim festivalom. Mada na jednostavnijem nivou, festival koji pod pokroviteljstvom EU i bugarskog Ministarstva kulture, festival koji snima i prenosi bugarska nacionalna televizija i radio, na kojem učestvuju muzičari iz celog sveta, dosta onih koji su bili i deo Nišvila. Njihov nastup je u Banskom prošao veoma zapaženo i naterali su publiku da ustane sa svojih stolica, zaigra uz njihov bluz i popne se na binu. Ove godine su zatvorili program na Nišvilu jednim sjajnim koncertom.
 

   Kao i svake godine, već tradicionalno, Nišvil nailazi na sve bolji prijem kod publike i sve gori prijem kod medija i institucija. Nasmejao me gospodin Blagojević opaskom na prvoj konferenciji za štampu, kada je rekao da je problem sa dobijanjem dozvole za korišćenje prostora kod izgorelih ateljea privukao pažnju medija. Kao, ako je to razlog nema veze, neka se priča o tome. Inače je novi stejdž ove godine na toj prelepoj livadici bio najatraktivniji i najzanimljiviji jednoj široj publici. Onoj koja možda nije došla zbog samog festivala već zbog žurke, ali je sa sobom ponela ime Nišvila negde u glavi. Čula sam jednu devojčicu kad kaže drugoj: Idem u Tvrđavu, ima neki Nišvil.
 

   Dva dana uvoda na River Stage posvećenih liku i delu Šabana Bajramovića, sa programom koji mogu nazvati World Music, nastavljaju se zaista bogatim programom u Tvrđavi na dva otvorena stejdža, Open i Youth, i svakako programom na glavnoj bini. Fenomenalan i raznovrsan prateći program, sazdan od filmova, izložbi i strip-radionica, zatim Jazz For Kids i dnevni program u centru grada.. Činili su naš grad tih dana metropolom. Ulice prepune stranaca, volontera i sugrađana koje teško mogu da sretnem drugim danima.

   Zašto nam je neophodan Nišvil? Zato što su drugare iz „The Jam Station“ u Banskom ljudi pitali: Je l' ste vi iz Nišvila? Za Nišvil su čuli, ne znaju šta je Niš. Zato što je devojka iz Amerike došla u Niš da volontira na festivalu. Zato što su gosti i učesnici otišli sa jednom pozitivnom slikom o nama. A mi? Gde smo mi kao domaćini u svemu tome?
 

   Pitam ih da uporede iskustvo sa festivala koji je besplatan i podržan od kulturnih institucija i projekata sa multimedijalnom kompanijom zvanom Nišvil. Naša podrška ide u negativnom smeru do te mere, da ni ta četiri dana ne možemo da se suzdržimo od seljacizma i dramenbejsa koji je cepao iz Klinike. Ili turbo-folka onog pored reke. Naravno, to su privatni posedi, imaju sva prava da rade šta žele. Ali po meni ista priča, da se ne prepoznaje više dobro ili dobro svih nas. Jer nije samo Ivan Blagojević zaradio te nedelje nego i grad. A i Srbija. Ako ćemo o parama, koje su trn u oku mnogima. Ako ćemo o lepoti, onda mu tu nema premca. Jer svojom firmom i spostvenom organizacijom ovog festivala radi za sve nas na nekom meta-nivou. 

   Kako smo uporedili ovaj festival sa drugima, koji su potpuno pod kontrolom gradskih organa kulture, jedino što možemo da zaključimo je da oni koji odlučuju o našoj kulturi negde debelo greše. Ili ne znaju kako to treba. Ne znam šta je gore. Ali ako sretnete gospodina Blagojevića tri puta za veče, kako tumara znatiželjno od stejdža do stejdža i lično prati kako se sve odvija, onda treba da nam bude jasno koji je recept. Što, nije mogao da se uvali u neku stolicu u VIP loži i uživa? Da mu neko prepriča i raportira da su svi lepi i dobri? 

   Ono u čemu smo se složili, tako ćaskajući, je da Nišvil treba da ostane ovakav i nezavisan od Institucija, koje sa lakoćom daju prostor narodnjacima i podržavaju festival „domaće“ muzike. Nezavisan, uz jednu prećutnu formu i našeg ličnog angažmana kao sugrađana i umetnika ili učesnika kojima ovaj festival znači. Nas kojima Tvrđava izgleda tužno kad cirkus ode iz našeg grada. Nas kojima je prosto žao da isečemo narukvicu sa ruke u ponedeljak i nostalgično nosimo majice sa znakom Nišvila. 
 

   A kome smeta Nišvil? Iskreno, ja ne poznajem takve. Možda sam srećan čovek, ne znam. Možda oni dole sa reke uz zvuke turbo-folka ili oni koji su mislili da je na Midnight Jazz Stage neki Tuborg party. Slušam Benija dok pričamo o istorijatu Nišvila, kako se razvijao od malog dvorišta u Dušanovoj do velikog internacionalnog festivala sa organizacijom na zavidnom nivou, volela bih da se sa Nišvilom tako razvijao i Niš. I drago mi je što smo na neki način deo toga i što ovi mladi talentovani ljudi koji sviraju sa njim učestvuju u tome i prepoznaju značaj i vrednost ne samo programskog dela Nišvila, nego značaj i vrednost Nišvila kao nečega na šta svi kao grad treba da budemo ponosni. A ne da banalnim postupcima kao što je ostavljanje zaključanih vrata za Carevu izložbu ili napad na Peđu Blagojevića, novinara Južnih Vesti, pokušavamo da sapletemo jednu od retkih pravih stvari kojima možemo da se kao grad pohvalimo. Zamislim samo da Ivanu Blagojeviću neko da na korišćenje Niš kao što koristi Tvrđavu. Ponavljam se tako, svako malo. 
 

   S moje strane, sve pohvale. Ali sve. Kao posmatrača, naravno. Znam da je bilo teško i naporno, da su ljudi iz organizacije u nedelju bili bez glasa. Da je sigurno bilo problema i propusta. Verujte mi, nismo primetili. Hvala vam što ste nam opet pružili jedno predivno festivalsko raspoloženje. Hvala svim učesnicima i volonterima. Na svoj način, svi ste dali deo sebe. Onima koji pokušavaju da urade nešto za ovaj grad, ili barem misle da rade nešto dobro, Nišvil treba da bude primer. Nema ništa odmah, nema ništa lako. Onima koji sede u foteljama i primaju raporte samo mogu da poručim da tamo i ostanu. Naše galaksije se ne dodiruju, svetlosnim godinama smo daleko jedni od drugih. Mi koji volimo svoj grad ne treba da ga volimo samo na fejsu ili ponekad. Ima stvari koje su za sve nas, ima stvari koje ne možemo da promenimo ali ima stvari koje možemo i treba se držati toga.
   Ja sam iz Nišvila. A vi?

txt: Olja Wagner
foto: Predrag Popović
Viewing all 9743 articles
Browse latest View live


<script src="https://jsc.adskeeper.com/r/s/rssing.com.1596347.js" async> </script>