Quantcast
Channel: Helly Cherry Web Magazine
Viewing all 9785 articles
Browse latest View live

Romski pank nije mrtav - Gogol Bordello i sjaj beogradskog punog meseca

$
0
0
Sinoć, 28. maja, prepuna bašta beogradskog SKC-a dočekala je svetsku gypsy punk senzaciju Gogol Bordello, gde im je u akciji zvučnog razlaganja tonova sličnih boja pomogao beogradski sastav Maika. Događaj je organizovan od strane koncertne agencije Long Play.

Velika pomama je nastala onog trenutka kada se doznalo da će Gogol Bordello po prvi put u dvadeset godina dugoj karijeri posetiti prestoni grad Srbije. Ovdašnja publika ih je mogla gledati pre tačno 10 godina na novosadskom Exit festivalu, međutim, dugačak je to vremenski period koji je izrodio par jako dobrih izdanja, među kojima je i ono potonje ’’Seekers and Fingers’’ iz 2017. Upravo je taj album bio povod da se ova šašava ekipa otisne put Evrope ne bi li sadržaj istog ispromovisala po starom kontinentu. Jedan od datuma je bio rezervisan za Beograd, a Beograd je to znao da ceni i da uzvrati duplom merom.

Bend koji je otvorio ovaj događaj, neki minut pre 21h, bio je beogradski, imena – Maika. Jezički jedinstven, narodno heterogen, a muzički još raznovrsniji. Melos Balkana, obavijen velom popa i panka, te prošaran elektronikom, a moglo bi se primetiti da su i Gogol-i bili jedni od onih odakle se crpila inspiracija. Sastav čine muzičari i muzičarke iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore - Ida Prester i Bojana Simeon na vokalima, harmonikaš Luka Lopičić, trubač Dušan Murišić, bubnjar Nikola Vukotić i na bas gitari Petar Stojanović. Dakle gitare nema, ali je evidentno bilo da nema ni saksofona, ali nisam siguran kojim povodom ga nije bilo.
 
foto: Nemanja Đorđević
Svoj polučasovni set su otpočeli numerom ’’Zli refreni’’. Ono što je posebno bilo interesantno, pored karnevalskih odora Ide i Bojane, jeste neviđena pokretnost na stejdžu od strane ove dve žene. Doslovno su sve vreme skakutale, igrale, bacakale se, razvile zastavu sa babuškom i imenom svoje grupe i na kraju pokušavale da podignu atmosferu među prisutnima. To im nije im baš pošlo za rukom. Nekolicina ljudi u prvim redovima se zainteresovala za svirku Maiki, ali je uglavnom razređena publika bila u iščekivanju onoga što će uslediti nakon. No, ni to nije omelo žurku na bini. Ono što bih ja pronašao kao zamerku jeste rasveta. Verujem da je deo koncepta i da je cilj napraviti light show koji bi odgovarao onom iz diskoteke ili sa vašara, ali je ipak bila prenaglašna do te mere da se bend nije video dobrim delom repertoara. Kad smo već kod njega, on se oslanjao na friški prvenac ’’Balkannibalism’’, sa kojeg su se posebno izdvojile ’’River Sava’’, ’’People of the South’’ i ’’Share of Your Life’’. Tokom ove poslednje je harmonikaš Luka dobio i 100 dinara bakšiša, za koji je rekao da je dovoljan za parking, a Ida uz šalu dodala da bi valjalo isti podeliti sa kolegama. Ovom trakom su završili nastup. Htele su vokalistkinje da započnu i novu, odnosno onu koja će se naći na idućem izdanju, ali je usledio prekid na pola prve strofe jer je trebalo binu osloboditi ne bi li se zvezde večeri namestile. Čudan potez, ali Ida reče da je makar tu preview koji će nas uvesti u ono što će stvaralaštvo ovog perspektivnog i jako uvežbanog sastava doneti.

Bend će pratiti Gogol Bordello na nekoliko mesta po regionu u nastavku tuneje, te u ime toga odoše da odmaraju, a mi ostadosmo da čekamo hedlajnere. Ovaj koncerte je pored muzičkog dela imao i onaj umetnički, odnosno cirkuski (kasnije će se ispostaviti da je celokupno veče stavljeno u službu umetnosti). Naime, ekipa iz ’’Inex  Cirkus Teatra’’ je na štulama zabavljala narod ispred SKC-a, ali i u bašti, pa su se neretko viđali momci i devojke sa metar, metar i po visine iznad ostalih kako defiluju kroz masu. Apropo nje, već negde oko 21.50, gotovo da igla nije imala kuda pasti, bar u onom delu odakle je moja malenkost posmatrala nastup. Publika je uglavnom bila starije dobi, a daleko manje prisutna mlađarija je delimično iskupnila prostor tik ispred bine ili na neznatnoj udaljenosti od nje, na prostoru gde će se odigrati par šutki.
 
Tačno je 22h i na stejdž, ognut krošnjama lipe koje preko dana debeli ’lad formiraju, izlaze oni – Gogol Bordello. Na gitari Boris Pelekh, za bubnjevima Alfredo Oritz, basista Thomas Gobena, violinista Sergey Ryabtsev, multi instrumentalista Pedro Erazo i on, glavom i brkovima - Eugene Hütz. Internacionalna brigada dobrih muzičara u ulozi apologeta romskog panka. Harmonike nije bilo, ali se ni njen nedostatak nije dao oslušnuti tokom večeri. Krenulo se beskompromisno sa ’’Break into Your Higher Self’’, jednom od pesama koje su se izdvojile kao hitovi sa novog albuma ’’Seekers and Finders’’. a odmah potom se jurnulo u ’’Not A Crime’’ i ’’Wonderlast King’’, koju je auditorijum horski zapevao i dao do znanja da će zavrediti enormno poštovanje na posletku, ali o tom - potom. Ta numera je dovela i do prvog stagediving-a, koji je kasnije postao učestala pojava.
 
foto: Nemanja Đorđević
’’I Would Never Wanna Be Young Again’’ je na binu dovela Ashley Tobias, devojku koja peva bekove i određenje solo deonice svojstvene isključivo ženskom glasu. Upravo ovde se prelomio njen vrisak koji je nakostrešio dlake naroda ispred njih, a i razgolitio Eugene-ovo teleso – ostade čovek bez jakne. Usledile su ’’Saboteur Blues’’ – gde se otvorila prva flaša vina, ’’My Companjera’’ – tokom koje se prvi put razlomilo simultano ’’hej, hej’’ publike i benda, ’’Alcohol’’ – sa fenomenalnom improvizacijom i bravurom Eugene-a na akustičnoj gitari, ’’Ultimate’’ – kao jedna od meni dražih i ’’Rebellious Love’’ koja je frontmena odvala sa scene među prve redove plesnog podijuma. Ono što se moralo primetiti jesu izmenjeni aranžmani. Ovakve izmene su dovele do nešto sporijih verzija u odnosu na original, pa su nas posle žustrog početka spustili neznatnim tempom do poda. Takav manir je bio prisutan dobrim delom koncerta, a neki fanovi su se malo smorili zbog toga. Meni su pak spore pesme Gogol Bordello-a izuzetno interesantne, te mi je sve to nekako bilo zanimljivo. Zanimljiva mi je bila i činjenica da su u grupi svi vrsni muzičari i da je koncert zapravo bio jedna velika predstava (onakva kakvu gledamo u pozorištima). Zašto? Prvo su svi izašli odeveni u piratsko-karavansku kombinaciju, drugo svako je imao svoj zadatak po pitanju animiranja auditorijuma i uloge na stejdžu, a potom i komunikacija koja je bila veoma dobra, manje verbalna, više ona neverbalnog karaktera. I da, umalo da zaboravim zvuk, koji je bio fenomenalan. Ne znam da li sam ikada bio na koncertu koji je toliko dobar zvuk imao. Do te mere je bio dobar da sam u jednom momentu pomislio da sviraju na playback. Svaka čast toncu i svaka čast njima na izboru istog, ali i na sviračkom umeću koje je neupitano.

Nastavili su dalje sa sporim uvodima čak i kod onih bržih pesama poput ’’Immigraniada’’. Međutim, posle uvoda, kreće razrada, pa zaključak, a ova pesma je i razradu, i zaključak vratila na nivo energije i emisije iste sa početka njihovog seta. Pevalo je i staro i mlado, skakalo, veselilo se, šutkalo. Jedna od žonglerki je usled ove stvari štule zamenila tuđim rukama stagediving-a, a šutka se mic po mic prenosila ka unutrašnjosti. Multi instrumentalista Pedro je tokom svog obraćanja pre početka ove numere pozvao  na ’’peace, love & unity’’ i na taj način dao do znanja svima koje se vrednosti baštine u ovom muzičkom kolektivu.
 
foto: Nemanja Đorđević
Turneja jeste organizovana u svrhu promocije novog albuma, međutim, repertoar se uglavnom oslanjao na ’’Trans-Continental Hustle’’, ’’Gypsy Punks (Underdog World)’’ i ’’Super Taranta!’’, dok se izlet u prvi, odnosno drugi studijski pesmama ’’Passport’’ i ’’Baro Foro’’ dogodio tek pred kraj večeri. Ashley se dohvatila velikog bas bubnja, dok je Ukrajinac Евгений Александрович Николаев-Симонов iliti Eugene Hütz kako ga roditelji ne krstiše, ali svetska muzička scena dobro zna, vinom polivao prve redove, sebe i ostatak sastava. Sve se to dogodilo (na putu za ludilo) tokom ’’Start Wearing Purple’’, koja se umalo našla poslednja na setu. Nisam baš najbolje razumeo, a ni video, s obzirom na poziciju sa koje sam posmatrao ovu muzičku predstavu, ali je, na kontu Eugene-ove priče, policija došla ne bi li koncert okonačala. Verovatno je to bila šala koja ide u prilog teatarskoj formi koncerta, ali zapravo i bi kraj, ali nakon što su odsvirali još jednu numeru – ’’Think Locally Fuck Globally’’. Rekao nam je da je šarmirao policijske službenike i da je uspeo da izboksuje još jednu, ovu stvar za odsvirati. Nju je posvetio bendovima i izvođačima sa Balkana koji su izvršili najveći uticaj na njih na početku karijere, a oni su Kal i, glavom i bradom, Boban Marković, između ostalih.

Pun mesec nad Beogradom i njegov sjaj, ispratiše ovu fantastičnu sedmorku put bekstejdža. Vratili su se svi obaška na binu ne bi li se još jednom poklonili publici koja ih je pozdravila neviđenim ovacijama i aplauzom, a sve to uz zvuke pesme ’’Redemption Song’’ u verziji Johnny Cash-a i Joe Stremmer-a. Kakav finiš, čoveče...

Ili ne? Svi su hteli još ili makar jedan oficijelni bis. Međutim, nezvanični koji je usledio, dovodi ovaj koncert na mesto jednog od interesantnijih koje sam posetio. Pošto narod nije hteo napolje, a bekstejdž je u zgradi SKC-a, odnosno u prostoriji koja se vidi iz bašte – svi krenuše da skandiraju ’’we want more’’ sa pogledom ka toj sobi. Molitve bejahu uslišene i eto Eugene-a. Preko prozora na ciradu iznad šanka koji naleže na zgradu Studentskog kulturnog centra. Doneli su mu neko malecno pojačalo i akustičnu gitaru da se prikači na njega, ali nije uspeo. Ono što je uspeo jeste da se dohvati obične akustare i zapeva na sav glas ’’Pala Tute’’. Ništa se nije čuo, ali su oni tik ispred, tj. ispod njega horski preneli refren nazad, te su ga svi na posletku zapevali. Na taj izvanredni način, Eugene Hütz se u svoje i u ime Gogol Bordello sastava oprostio od beogradske publike.

Karavan se seli dalje po regionu, dok slika od sinoć ostaje permanentno urezana u sećanje svih nas koji smo posetili koncert. Fenomenalan zvuk, ništa manje dobra predstava i odličan dijalog sa publikom je nešto što bi trebalo biti sinopsis koncerta. Jesu nas tempom vozili od brzog ka sporom, sporijem, ali nakon onakvog završetka, jednostavno sve što bi im zamerili ne bi imalo preteranog smisla. S obzirom na utisak kakav je i beogradska fan baza ostavila, ne bi trebalo čekati opet ovoliko dugo na povratak ovih internacionalnih apostola romskog punk rock-a. Samo neka bude sa ’’We Comin’ Rougher’’ u mislima i garant opšteg uspeha je definisan. Ende.

Nemanja Mitrović Timočanin

Dilan Dog - U dimu bitke

$
0
0
Obično ne obraćam pažnju na potpisnike scenarija i crteža kada je o stripovima reč. Naučio sam relativno kasno da ima scenarista koji mi leže i ne leže, da nečije crtanje volim više a nečije manje, ali strip sam oduvek doživljavao kao sredstvo prenošenja priče, u kojem je crtež krajnje sekundaran spram te priče.

Štaviše, loš ili eksperimentalan crtež oduvek mi je manje smetao od solidnog crteža kome bih nalazio nekakvu manu. U skladu s tim, crtež u ovoj epizodi mi više smeta nego u prethodnoj, "Muško srce", koji je u najmanju ruku "eksperimentalan". Simeonijev crtež u ovoj epizodi je dovoljno dobar da me nerviraju Dilanova lica i da uhvatim sebe da gunđam kao klasični balkanski stripadžija ("Šta je ovo? Dilan ne liči na sebe! Kao da gledam Ljubišu Samardžića iz mlađih dana!").

No, priča me je ubrzo ponela i zaboravio sam na inače sasvim solidan crtež. A pomenuta priča mi je ispritiskala svu moguću dugmad.

Ovde nije po sredi ništa epohalno, niti je reč o priči koja će biti upamćena kao svetla tačka serijala. Po sredi je jedna tek solidno nacrtana i ispričana priča, malo patetičnija nego što je za Dilana uobičajeno, pomalo izlizana i otrcana, ali opet to je sve stoga što klišei nastaju s razlogom.

Mene je pogodila po dva osnova, kojima se neću baviti u ovom osvrtu, ali stekao sam utisak da ipak nije namenjena baš svim Dilanovim čitaocima, već da se u nekoj meri oslanja na iskustva odrastanja i/ili roditeljstva.

Bilo kako bilo, epizodom "U dimu bitke" nastavlja se niz vrlo dobrih do odličnih epizoda Dilana Doga i premda bi se ova mogla smatrati filerom, donekle prija isključenje iz narativnog toka serijala i mala zaobilaznica u intimniju samoodrživu storiju.

Jedino što sam sada kivan na sebe što nisam sačekao da izađe naredna epizoda, pa tek onda da čitam ovu.

Kao što rekoh, ispritiskala mi je svu moguću dugmad.

4/5

Ivan Jovanović Nightflier

Bulb pokušava spasiti svoj mali svet

$
0
0

U jednominutnom animiranom filmu “Bulb” radnja se vrti oko čovječuljka koji živi u modelu planetarnog sustava gdje svi planeti kruže na mehaničkim putanjama. Kada asteroid zaprijeti njegovom minijaturnom svijetu, neobični čovječuljak se mora baciti na posao da pokuša spriječiti katastrofu, ali…

Tvorac filma je Andy Dupont, a muziku potpisuju Harry Gregson-Williams i John Powell.


Cannibal Corpse - Red Before Black

$
0
0
Cannibal Corpse su kao neka konstanta u svemiru. Konstanta koja se ne mjenja i koja je uvjek prisutna, evo sa četrnaestim studijskim albumom. Bio je period prije nekih desetak godina kada su doista zvučali pomalo ispijeni, ali na svu sreću to je bila jedna vrlo kratka faza nakon koje kao da su se preporodili i počeli sa serijom rafalnih albuma, u njihovom uobičajenom ultrabrutalnom maniru, ali svaki naredni album je donosio dovoljno novina i odličnih pjesama sa brdom rifova da održavaju svježinu i dobro ime benda. Upravo u posljednjih desetak godina bend doživljava i svoj najbolji komercijalni uspjeh u karijeri a bez da bend prihvata kompromise, i ustoličava se na samom vrhu death metal scene. Obratite pažnju da kažem da se ustoličavaju, da su se sami izborili za to mjesto. Nisu ih mediji ili diskografi tamo postavili. Na to ukazuje i zavidna činjenica da su na US Bilboard sa ovim novim albumom došli do 95 mjesta, a na njemačkoj top 100 listi su se uzdigli do impozantnog 16 mjesta. OK, iako indikativne, to su ipak samo cifre.


Trud koji su uvjek ulagali ne nedostaje ni na ovom novom albumu, ponavljam, četrnaesti po redu. I ne samo trud, već i elan koji je na visini svih njihovih najboljih albuma pa se pitam jeli ovi ljudi stare. Album prosto puca po šavovima od volje da se postigne nešto još bolje. Bubnjar kaže da su se poigrali sa starijom doom i thrash atmosferom i to se i te kako na momentima osjeća. Poslušajte uvodnu "Only One Will Die", ili naslovna "Red Before Black" sa kojom kao da su se vratili u 1984 godinu i najbolje dane njemačke thrash scene. Umjerenije instrumentalno divljanje je očigledno i vrlo dobrodošlo a pjesmu "Firestorm Vengeance" pretvorilo iz jedne obične u jednu vrlo ubitačnu pjesmu. Ima na albumu još sasvim dovoljno kanonada koje obiluju sa uobičajenim Cannibal Corpse stilom ali i sa svježinom i vitalnošću kao da su svi u bendu tri puta mlađi. Moguće da i promjena u postavi od prije par godina utiče. Album je u svakom pogledu jako dobro urađen. Erik Rutan (Hate Eternal, ex Morbid Angel) je ponovo producent i ponovo je očistio cjelokupan zvuk i dobro ujednačio zvuk svih instrumenata što samo dodaje na kvalitet jednog već odlično urađenog posla (kamo sreće da je on producirao posljednji Morbid Angel - elem ...).

Četrnaest albuma u diskografiji. Ovo je jedna doista impozantna cifra, ali još impozantnije je da nakon četrnaest albuma, Cannibal Corpse i dalje izdaju odlične pjesme, a ne reciklažu već poznatih hitova, ili malo izmjenjene rifove, i u uskim granicama death metala uspjevaju da snime nešto novo i uzbudljivo ("Scavenger Consuming Death" je još jedan odličan primjer sa razarajućim bas dionicama). Upravo taj kvalitet koji ljudi pokazuju je danas najveći uspjeh.

Nikola Franquelli

Počinje treća sezona serije "Humans" - Sintovi dolaze!

$
0
0
Humans (Ljudska vrsta) je uspešna adaptacija istoimene švedske serije (u originalu: Äktamänniskor). Uspešnost švedske i britanske verzije serije leže u realističnom prikazu moguće budućnosti. Smeštena u alternativnoj sadašnjosti, serija predstavlja život sasvim obične britanske porodice koja postaje vlasnik sinta po imenu Anita. Sintovi su humanoidni roboti čija je glavna funkcija da budu ispomoć u svakodnevnim kućnim poslovima. Iako nepoverljiva prema novotariji u domačinstvu, porodica polako prihvata prisustvo sinta, ali Anita s vremenom prestaje da bude sint i počinje da bude svesna svog postojanja. Naredne epizode otkrivaju da ona nije jedina koja počinje da razmišlja i oseća – ima ih još…


Atraktivna glumačka postava


Glavnu ulogu igra Džema Čan (Anita), a njena koleginica je ipak poznatija Ketrin Parkinson (Lora) – glumila je u sitkomu Banda iz odeljenja informatike, kao i u komediji Piratski radio. Lorinog muža glumi Tom Gudman-Hil (Everest, Igra kodova, Gospodin Selfridž), a glavnog pozadinskog protagonistu glumi Kolin Morgan, široj publici poznat po ulozi Merlina u istoimenoj seriji. Svaka serija mora da ima i negativca, a ovog puta je to Emili Berington (Niska), koju smo imali prilike da gledamo u poslednjem nastavku Srednjoškolaca, kao i u seriji 24: Živi još jedan dan.

Uloga sintova nije bila laka za glumce; producenti serije insistirali su na časovima glume u takozvanoj sint školi, koja ih je učila kako da se ponašaju kao sintetički roboti. Ovo je podrazumevalo usvajanje izveštačenih pokreta, minimalne facijalne ekspresije i prilagođeni „robotski“ glas. Osim toga, pisci serije su se fokusirali na svaki detalj serije, pa tako malo veći poznavaoci veštačke inteligencije, robotike i naučne fantastike mogu da nađu zanimljive stvari: reference na Karela Čapeka, tvorca reči robot, veze sa filmom Veštačka inteligencija, nazive knjiga koje se igraju konceptima bioetike, prvim pravilom robotike i konceptom duha u mašini.

Moralnost, etičnost i veštačka inteligencija


Serija inteligentno postavlja različita filozofska, moralna i etička pitanja koja se pojavljuju prilikom proučavanja teme veštačke inteligencije, a upravo su realistični scenariji bili okidači koji su privukli pažnju javnosti. Na primer, u prvoj sezoni, član porodice se upoznaje sa roditeljskom zaštitom, koja omogućava vođenje ljubavi sa porodičnim sintom i potpunu diskreciju po završetku čina. S obzirom na neodoljivu sličnost sintova i ljudi, postavlja se pitanje je li to etička postavka i moralni čin?

Druga sezona predstavlja buđenje sintova, pa se javnost upoznaje sa činjenicom da to više nisu samo roboti, već mašine koje mogu samostalno da donose odluke i da su svesni sveta oko sebe. Ljudi počinju da se organizuju protiv novoprobuđenih sintova, tvrdeći da oni nisu ljudi i da nemaju prava koja zahtevaju. Ovo i nije tako dalek scenario, a pitanje je – na čijoj ste vi strani?

Na redu je globalno buđenje sintetike


Treća sezona prati buđenje sintova na globalnom nivou i sve veću distancu između njih i ljudske rase. Prva epizoda nove sezone uvešće nas u događanja tačno godinu dana otkako je među sintove pušten kod za svesnost. Zašto treća sezona ne posmatra događanja tokom proteklih godinu dana? Ovaj vremenski skok objasnila je glumica Ketrin Parkinsons:

„Mislim da su scenaristi veoma svesni da snaga ove serije leži u filozofiji naučne fantastike, više nego u akcionim scenama.“

Cela ekipa serije složila se da izgleda da treća sezona postaje i te kako relevantna, pogotovo gledajući ljudsko poverenje u tehnologiju i poslednja događanja poput Kembridž analitike i narušenog poverenja u društvene mreže.

Žarko Gladić (Uncut Reality fanzin): Celokupna underground scena deluje prilično inspirativno

$
0
0
Znate svi koliko se obradujemo svakom fanzinu. Pogotovu ako je nov kao u ovom slučaju. No ipak njegov autor Žarko i nije tako nov na sceni. Ranije radio fanzin Metempsychosis o kome smo pisali, a pored toga se cima radeći koncerte, distribuciju, majice...

Znate već našu praksu da svaki novi fanzin ispratimo intervjuom. Prosto, odrasli smo na fanzinima a ovo je jedan od vidova podrške ovom vidu andergraund izdavaštva koji polako nestaje. Ili možda ne. I toga smo se dotakli u ovom razgovoru pa zato pogledajmo o čemu smo razgovarali sa Žarkom...


Ćao Žarko! Kada i zašto se kod tebe javlja želja za pravljenjem sopstvenog fanzina? Koji su bili razlozi za tako nešto?

Pozdrav za Helly Cherry redakciju i čitaoce! 

Kao prvo, osetiti stvar koju čitaš u ruci neuporedivo je bolja od čitanja sa ekrana, a i praktičnije je. Drugo, internet je super stvar, uz par klikova “mišem” dobiješ sve što ti treba. Međutim, izbacuje ti i previše nevažnih informacija, koje prekriju one prave, zanimljive. Zato su tu fanzini da to filtriraju, usmere na prave stvari. 

Moja prva fanzinaška iskustva su počela još tokom lagodnog gimnazijskog života (recimo, 2004 – 2007.). Ortak, koji je bio baš veliki metalac, imao je žurnalističke tendencije, pa je pokrenuo webzin i ako me sećanje ne vara, i fanzin. Tačnije, imao je i internet i papirni oblik. Bio je kratak sa recenzijama, pa me zamolio da uskočim u poslednji čas  i dam doprinos. Fanzin je bio na maternjem jeziku, i tada sam krenuo da pišem recenzije isključivo grindcore izdanja, jer je još tada to bila moja osnovna muzička sfera interesovanja. Tako da je ideja o pokretanju sopstvenog fanzina bila sledeći logičan korak. A i u to vreme fanzinašku grindcore / noisecore scenu (2012/2013) је zahvatila neka letargija valjda, pa je bio povoljan moment za osveženje i buđenje. Moj dobar ortak Angelos iz Grčke me je motivisao da pokrenem sopstveni fanzin i mnogo mi je pomogao u mom prvom, pionirskom pokušaju. Dao mi je predloge koje bendove da intervjuišem i još neke ideje… A i nikada nisam sebe video samo kao pasivnog slušaoca već sam oduvek imao potrebu da budem u svemu tome, bilo da sviram, pišem, organizujem svirke, vodim distribuciju, da budem u nekakvoj vezi s ljudima istih interesovanja širom sveta. Ukratko, uvek sam imao potrebu da se povežem i umrežim po dužini i širini, a fanzin mi je upravo to i omogućio. Tako je i nastao Metempsychosis 2013. godine, na engleskom jeziku.

Kakav je bio osećaj po prvi put držati svoj fanzin u rukama te 2013?

Svakako da sam imao osećaj lične satisfakcije. Prijala mi činjenica što mogu da radim i pišem o onome što volim.

Iako u uvodniku prvog broja donekle govoriš o tome, prvo pitanje se jasno nameće: otkud ponovo u fanzinaškim vodama nakon pauze od 5 godina? Motiv i povod su…

Pisanje je stalo zbog privatnih problema, pa je bilo teško održavati ravnotežu između hobija i svega onoga sa čime sam se nosio u tom period. Ako dodam i povećan obim obaveza, piskaranje je moralo da ode u drugi plan ali je bilo pitanje vremena kada ću opet nastaviti. Kreativnost, entuzijazam i istinski DIY duh nikada nisu umrli kod mene, niti će. Motivi apsolutno isti kao što sam naveo i u uvodnom pitanju, tj. mom odgovoru.
 
Zašto se Metempsychosis priča nije nastavila? U čemu vidiš razliku između njega i Uncut Relity i, možeš li napraviti neku paralelu?

Šta znam, valjda sam hteo nekim novim nazivom da simbolično obeležim sopstvenu fanzinašku reinkarnaciju haha, jer me i za taj prethodni period vezuju neke loše stvari... A naziv Uncut Reality je nadenuo moj prijatelj Nikola, pevač sad neaktivnog Nominal Abuse, kada smo hteli da napravimo bend. Ime došlo samo po sebi, bez neke dublje pozadine, meni se mnogo svidelo pa sam ga prisvojio za fanzin pošto bend nikada nije oživeo. 

A što se paralele tiče, Metempsychosis je rađen baš u starom seci – lepi maniru, razlika je i u formatu, tj. veličini. Iskreno, za Uncut Reality nisam mnogo pažnje posvetio vizuelnoj strani, dizajnu, više mi je bio bitan sam sadržaj, preglednost, čitljivost. Mnogo manje slika ima nego u Metempsychosis, ali mi se čini da je ovaj novi sadržajniji, bogatiji. Prvi put sam uradio izveštaje sa festivala, dodao više recenzija itd.

Koliko ti je trebalo vremena za ovaj broj? I sa kojim si se problemima susretao prilikom izrade?

Prilično se otegao rad na prvom broju Uncut Reality. Praktično cela jedna godina (2017.) je prošla u radu. Intervjui umeju da uspore, nekada i po mesec i više dana čekam na odgovore. Ljudi su ili previše zauzeti ili lenji, zato je najbolje intervjuisati tokom sunčanih dana kada lenjost dobija drugačiju formu i potera učmalost na neko kretanje, moždani rad. Haha! Ali mi je ubedljivo najveći problem završni deo, tačnije dizajniranje, sklapanje stranica, prelamanje i uopste priprema za štampu. Pravi sam duduk za sve to, pa angažujem drugare da mi to urade, sklope itd. A oni uglavnom u radnom odnosu ili zauzeti na sto drugih strana, pa se to sve razvuče... Taj završni deo baš frustrira. Celokupan materijal spreman a ti nestrpljivo čekaš da se to konačno sklopi i dobije završni, željeni oblik.

Da li ti je i koliko (ako da) rad na fanzinu stresan ili prosto radiš potpuno opušteno bez obaveza prema bilo kome?

S obzirom da pišem sve sam (mada moram napomenuti da sam imao saradnike iz Finske i Kanade u vidu recenzija za Uncut Reality!) i da nema klasične redakcije, hijerarhije, striktne podele rada, mogu da pišem i radim šta i kad god hoću. S jedne strane je to možda i dobro, a možda i nije jer se uvek rastegli. A ovako, nekako je sve spontano, stihijski, pišem kad imam nadahnuća. Zato su recenzije više prenos mog subjektivnog osećaja nego prava, žurnalistička, profesionalna recenzija. Intervjui imaju taj neki prijateljski prizvuk, suptilan humor... Naravno da nije stresno, šta više, pruža duševnu satisfakciju.

Prvi talas promocije je može se reći prošao. Koliko si zadovoljan reakcijom citalaštva a koliko ljudi sa scene?

Tako je, prvi talas promocije je prošao i ispunio je moja očekivanja. Čak je i tiraž bio malo veći kako bi podmirio potražnju stranih čitalaca. Mislim da sam u prvom danu, nakon objave, rasprodao strancima 50-ak komada. Sad ih konstantno doštampavam jer radim i menjaže ili mi uzimaju distributeri u većim količinama… 
  
Fanzin je doživeo promociju u CK13 i sem jednog statusa na tvom profilu (koji realno jeste izazvao reakcije) nisam video na primer fejsbuk stranicu, neki flajer ili drugi vid promocije. Čini se da se držiš stare „od usta do usta“... Jesi li razmišljao na temu nekog sajta, stranice ili slično, ili misliš da ti to nije potrebno?
Samo da te ispravim, promocija je bila u klubu Crna Ovca, koji vode moji prijatelji. Klub ljubitelja stripova, filmova, alternativne muzike  i uopste klub koji podržava sve marginalne (sub)kulture.
U pravu si, promocija je baš svedena na minimum. Jedna objava na Fejsbuku, grupni e-mail i objava na jednom forumu. Mada je Serbian Metal Portal najavio promociju, i ovom prilikom im se zahvaljujem, kao i Vama, koji ste i prethodni Metempsychosis promovisali i recenzirali. Lično sam protiv te neke agresivne promocije. Ovo je baš za mali broj ljudi i nema potrebe da bombardujem na sve strane, posebno u Srbiji. Iskreno, na ruke mogu nabrojati ljude koji slušaju ovakvu muziku, samim tim nema ni smisla eksponirati se previše. Više sam za skromnu promociju, i kako ti kažeš „od usta do usta“. Tako je i najbolje. Cirkularni mejlovi isto rade posao uz pomoć internacionalnih prijatelja sa scene. Ako se nekome svidi fanzin, preporučiće drugom, to će da se pročuje pa će doći do mene. Mada radim papirne flajere i to širim na svirkama, festivalima ili kroz poštanske pošiljke.

Čini mi se da danas samo autori fanzina prate druge fanzine i cene taj trud. Opet, u uvodu broja govoriš o ponovnom interesovanju za papirne fanzine i da je stasala neka nova generacija entuzijasta. S’ tim u vezi reci nam kakva je tvoja saradnja sa ostalim fanzinašima i kako ti se čini stanje na našim eks Ju prostorima po pitanju fanzina, koliko ih pratiš i koje bi preporučio?

Novi fanzini niču kao pečurke. Ali moram naglasiti da se radi o fanzinima koji obuhvataju samo najekstremniju muzičku formu, za ostale pravce baš i nisam u toku, samim tim nisam ni kompetentan da prokomentarišem stanje. Brazil je, recimo, tradicionalno uporište noisecore i grindcore -a, fanzina na portugalskom koliko hoćeš, Grci isto drže kontinuitet, imaju fanzine i na maternjem i na engleskom, Poljaci se vraćaju isto sa fanzinima, Česi.. I mnogo mi je drago zbog toga. Viđam ih sve više i na festivalima u inostranstvu. Od Ex-Yu, koliko znam, nema ni jednog fanzina koji se isključivo bavi ovim pravcima ali bih istakao hc punk fanzin Out from the Darkness iz Novog Sada. Ranije sam bio u kontaktu sa Goranom koji je vodio PMK fanzin iz Boljevca, Anom iz Sombora (vodila je kul fanzin koji je obuhvatao powerviolence, crust, punk, grindcore…), Freak Power iz Makedonije itd. Danas tih fanzine više nema, pa je moja saradnja vezana za strane fanzinaše.

Voleo bih da se u ovom razgovoru na trenutak dotaknemo i tvojih drugih aktivnosti pa se vraćamo fanzinu. Bavio si se i organizacijom koncerata/festivala. Da li si i dalje na tom planu aktivan?
 
Sa dugogodišnjim prijateljem i saborcem Nebojšom (Janezom) štampam zvanične majice bendova već godinama. Do sada smo odradili 9 ili čak 10 majica. Ekskluzivan dizajn, uz odobrenje benda, i ta priča i dalje traje mada smo malo usporili. Istakao bih bendove Exulceration, Agathocles, Dahmer, Rupture, Siege… Koncerte trenutno ređe organizujem zbog nedostatka adektavnog prostora. Uglavnom sam ih radio u prostorima Suburbia i Društveni Centar. Čuo sam da su oba prostora nedavno srušena, pošto se trenutno rekonstruiše taj deo Novog Sada. Mada planiram prisniju saradnju sa vodećim ljudima SKC Fabrike, kako bih mogao težište grindcore svirki prebaciti tamo. Verujem da su svi čuli ili barem jednom bili u Fabrici. Svakako vrhunac organizatorske delatnosti je festival Optimalinija Kaos Panonia održan 2016, na brdu Alibegovac, preko puta Novog Sada. Skoro 30 bendova u 3 dana, gostiju iz raznih krajeva Evrope… Mislim da će se teško tako nešto ponoviti. Takvi ljudi, takvi bendovi na jednom mestu u isto vreme.

Možda je rano da te pitam ali, da li si već razmišljao o 2. broju i smeru u kome bi fanzin mogao da se razvija (nove rubrike,...)?

Iskreno, nisam još, mada imam nekog materijala za naredni broj. Možda od leta krenem da pišem. Definitivno ću nastaviti da pišem pod nazivom Uncut Reality, tu nema dileme.

Na kraju možeš poručiti nekim ljudima, koji se možda razmišljaju da pokrenu svoje glasilo, zašto bi to trebalo da urade? U iščekivanju drugog broja ja te pozdravljam...

Na mene celokupna underground (grindcore / noisecore / hc) scena deluje prilično inspirativno, pa ako se i drugi tako osećaju, imaju entuzijazma, neka se na grupni ili individualni način izraze kroz sopstvenu kreativnost, neka se oprobaju u pisanju.
Hvala Vam na podršci i interesovanju.

Hvala i tebi Žarko...
Eto dragi čitaoci, sve ste čuli. Ako vam se Žarkova priča čini zanimljivom možete ga cimnuti na ovaj mejl.
 
Intervju vodio Nenad

Prvi signal „Lajke na Mesecu“

$
0
0
Lajka na Mesecu“ je četvoročlani muzički sastav iz Gornjeg Milanovca koji nastavlja tradiciju alternativnog zvuka i bendova koji dolaze iz ovog grada. Članovi benda su se okupili krajem 2015-te godine, da bi od sledeće započeli svoju karijeru nastupom na filmskom festivalu „Kratka forma“. Zbog čestih selidbi i geografske udaljenosti među članovima, bend se odlučio za sukcesivno objavljivanje pesama i retke koncertne nastupe. Članovi benda (Teodora Perišić, Mihailo Joksimović, Strahinja Stefanović i Astor Lajka) su aktivni i u drugim bendovima, pa je „Lajka na Mesecu“ njihov zajednički projekat u kojem žele da eksperimetnišu sa žanrovima, istražuju nove forme i otkrivaju sopstvene muzičke fascinacije. 
 

„Mange“ su prvi singl i muzički video koji je stigao sa Meseca. Zbog neizvesnog stanja u svemiru i loše konekcije sa Zemljom, pesme će stizati u vremenskim razmacima koji se ne mogu predvideti – poručuju iz svoje svemirske muzičke stanice članovi benda.

„Moje istinsko gnušanje prema televizijskom mediju ovaj spot vrlo uspelo dočarava kroz postupke kojima se koristi. Priča počinje tako što gledalac uranja u televizijsku sliku, a onda odatle kreće mlevenje u sadržaju koji se ponavlja i okreće, neprestano u sitnim varijacijama, ali i uvek isti, baš onako kako to radi pravi televizijski program, pokazujući nam uvek ista lica, samo u novim ulogama i scenografiji“, rekao je o ovom spotu muzički novinar Andrea Kane u rubrici „Priče o spotovima“.

Pesma je snimljena u Kragujevcu, u „Wild Cat Studio“, a producent je bio Miloš Marković. Spot za pesmu je napravljen u stop animaciji, a realizovali su ga Maja i Vukašin Živaljević, dok je materijal sniman u prostorijama „Kulturnog centra LAB“ u Novom Sadu. U spotu se ne pojavljuje nijedan od članova benda.

Snimanje pesme i realizacija spota su finansirani od prodaje ulaznica na prošlogodišnjoj svirci u klubu „Ljubitelj“ u Gornjem Milanovcu, kao i od donacija na Patreon kampanji litero-igre Sobakaisti.
 

Priče o spotovima (48): Vlada i Teoretičari zavere – DKR Bluz

$
0
0

Ako ste ikada prošli duž šetališta Knez Mihajlove ulice u Beogradu, velika je šansa da ste čuli Vladu el Gigantea Stojanovića, koji kao ulični muzičar već godinama pravi saundtrek za ovaj beogradski korzo. Osim te uloge, on je i predvodnik benda „Vlada i Teoretičari zavere“ sa kojima je snimio album na kojem se našla numera „DKR Bluz“, koja opisuje Vladino iskustvo u društveno korisnom radu po kazni.  Nakon pojavljivanja u emisiji „Marka Žvaka“, El Gigante je postao naširoko poznat, a njegova priča o susretu sa komunalnom policijom i hapšenjem zbog dva džointa postala je osnova za pesmu „DKR Bluz“, istinski i pravi bluz 21. veka u kojem je uspeh policije kada hapse ulične muzičare zbog dva džoksa, dok tajkuni opušteno džepare radnike.

Ali i pored očiglednog hita, autentičnog i iskrenog kakav svaki bluz treba da bude, spot koji prati ovu pesmu pomalo banalizuje čitavu priču i umanjuje njen potencijal koji bi se osetio slušanjem, bez dodatnog video sadržaja. Muzički video je nalik na igrano-dokumentarni filmić u kojem se doslovce prenosi ono što je opisano u tekstu pesme, ali zbog traljave izvedbe i amaterskog snimka nema one duhovitosti i lucidnosti koju sama pesma nosi. Odglumljeni delovi nisu ništa više do skečeva koji dopunjuju radnju, dok je najveći deo spota sastavljen iz kadrova izvučenih iz emisije „Marka Žvaka“, a njihov izbor je prilično jednoličan, pa spot zbog ponavljanja ubrzo dosadi.

Ipak, i uprkos nekvalitetnoj realizaciji spota, ovaj muzički video može da posluži drugima kao primer koliko je značajno imati istoriju, imati vredno životno iskustvo, suočiti se sa autoritetima i suprostaviti im se, jer to je ono što čini ovaj spot dokumentarnim materijalom – to je video koji svedoči o istinitosti događaja, a ne samo fiktivna priča unutar spota. El Gigante je od svog životnog iskustva napravio nešto za sve nas, jer mnogi su imali slično iskustvo, ali samo je El Gigante Vlada mogao to da prenese u pesmu na ovaj način. Ovaj muzički video time postaje i više od samog spota, jer nosi u sebi delić istorije.

Bilo bi divno kada bi autori spotova mogli da se otrgnu od nametnute potrebe za skupom produkcijom i tim kompleksom da se bude (vizuelno) savršen. Mnogo više volim da vidim spotove koji imaju onu istinsku autentičnost, one spotove koji me stavljaju u istu ravan sa muzičarima, one spotove zbog kojih mi bend postaje bliži na nekom ljudskom nivou. Hoću da i drugi posmatraju rokenrol kao deo istorije, a to je pogotovo važno ovde, gde se hrabrost i bunt javljaju samo u ratovima, dok su u miru svi odvratno ponizni i poslušni, pa je rokenrol jedino podsećanje na ono što je suština prava na neposlušnost. Zbog toga je ovaj spot važan, jer je on sve od toga.        


Pročitajte i prethodne tekstove našeg serijala "Priče o spotovima".

Andrea Kane

Ninđa u Turskoj

Kratka istorija metala [VIDEO]

$
0
0
foto: Oblivion photography
Verovatno ne postoji muzički pravac koji je izazvao više kontroverzi kao metal. Takođe, verovatno ne postoji muzički pravac koji se toliko razgranao kao metal. 

"Kratka istorija metala" je novi dokumentarac koji se na zanimljiv i humorističan način u vidu animiranog filma bavi ovim pravcem muzike. Kada, kako, gde i kada je sve počelo, kako se metal granao od Black Sabbath i Led Zeppelin do današnjeg blek, dum, sladž i stoner metala. 
Video je urađen u produkciji Pitchfork sajta kao deo serijala kratkih animiranih dokumentaraca u kojima su se bavili "kratkim istorijama" goth i emo pravca, bendom Radiohead i drugim temama...
Naravno, 5 minuta nije dovoljno da se ispriča baš sve i mnogima neće biti dovoljno "trve" ali video i ne pretenduje da bude. Ovo je jednostavno jedan duhovit kratak i edukativan video namenjen pre svega da zabavi i da zainteresuje neke nove ljude za najekstremniji muzički pravac.


Snake Eater - Sam Protiv Svih

$
0
0
Svojevremeno su The Hellacopters bili predvodnici i jedni od rijetkih koji su nosili i branili boje klasičnog visokooktanskog rokenrola. Danas imamo i Balkanskog predstavnika - Sarajevski Bogovi Rokenrola, Snake Eater su izdalinovi drugi po redu album, i njime ponosno brane iste boje. Iako ima mnogo rokenrol bendova, većina eksperimentiše, mješaju razne uticaje i pravce, i malo je onih koji direktno i jednostavno sviraju čisti i čvrsti rif orijentisani rokenrol koji tjera na ples, na urlanje, na blud i potpuno nepoštovanje moralnih ili bilo kojih zakona. Nema ovdje nepotrebne filosofije ili instrumentalnih pretjerivanja. Par instrumenata, vokal i kratke ali vrlo jasne i direktne pjesme. Od vas se traži samo volja za dobrim provodom, ukus za Rokenrol i oko za dobru žensku. Pjesme su natopljene testosteronom i vrlo je očigledno pokretačka energija benda, a iz tog jednostavnog hemijskog spoja su se uvjek rađale mini himne.

Da li ima kritika? Ne baš kritika, više opservacija. Pjesme su jako dobre i bend prži, ali se negdje u procesu snimanja izgubila vatra. Nemam niti malo sumnje da bend ne posjeduje tu istu vatru. Sasvim suprotno, Snake Eater su mnogo puta dokazali da su vreli kao vulkan. Pa što je onda problematično? Uvjeren sam da je problem tehničke prirode. Sumnjam da je bend u pokušaju da sve bude urađeno što bolje, malo pretjerao sa produkcijom i procesom snimanja. Osjeti se da su pjesme jake, ali kao da se bend suzdržavao u studiju, kao da ih nešto koči, i svako istrenirano uho će to osjetiti.

“Sam Protiv Svih” je jedan visoko kvalitetan proizvod iz Snake Eater kuhinje. Ovakvi albumi su sceni potrebni kao malo kiše nakon duge suše i bravo One Records koji su prepoznali kvalitet ovog benda. Svojevrsni su “lifesavers” koji svojom jednostavnošću i iskrenošću prosto plijene. Iskreno se nadam da ćete imati prilike vidjeti ih i uživo.

Nikola Franquelli

Rok istorija: Creedence Clearwater Revival

$
0
0


    Retko je u rock and roll istoriji postojala tako bliska veza između kreativnog postignuća i reakcije publike kao kod CCR...

    Slušajući radijski noćni program jedne prijatne letnje večeri, naleteo sam na emisiju u kojoj je predstavljen novi album Johna Fogertyja, nekadašnjeg gitariste i pevača benda Creedence Clearwater Revival... Gotovo da sam već bio zaboravio na legendarne Kridense kada je Fogerty (rođen 28. maja 1945., Berkley, California, USA) silovito, veoma mladalački energično i nadahnuto otprašio nove verzije starih CCR hitova... Bio sam više nego oduševljen i sećanja na nekadašnje dane počeše da mi naviru... Prvo na Fogertyjev nastup( negde oko 2003.), kada je u New Yorku, na predstavi posvećenoj stogodišnjici blues muzike izveo inspirativnu i briljantnu verziju starog blues standarda Midnight special (jednu od obrada iz CCR dana), podigavši brojnu publiku na noge... Duh stare razbuktale vatre kipteo je iz legendarnog harizmatičnog vođe i glavnog autora Kridensa, predvodnika jednog od najvažnijih američkih bendova s kraja šezdesetih godina prošlog veka, jednog od najbitnijih američkih bendova uopšte... A onda, na zanesenom sentimentalnom putovanju sa Kridensima u prošlost na red dolaze njihove gramofonske poče, nekolicina antologijskih albuma i singlova... Putujući kroz vreme, zaustavljao sam se na nekim bitnim, nezaobilaznim stanicama istorije rock and rolla, pre svega onim ispisanim muzikom, srcem i dušom nezaboravnog Fogertyja... Neke od impresija i istorijskih činjenica beležim na papir, puneći baterije  zvukom toliko senzualnim da me probija znoj... Eh, da, Creedence clearwater revival... A kako je zapravo sve počelo?


    Četvorica momaka: John Fogerty (gitara, vokla), Tom Fogerty (ritam gitara), Stu Cook (bas) i Doug ,,Cosmo“ Clifford (bubnjevi), rođeni svi na području zaliva San Franciska, prvi put su se okupili kao rock grupa (srednjoškolska) pod imenom -  The Blue velvets, koje potom menjaju u The Golliwogs i na kraju u čuveno Creedence cleatwater revival. U periodu od 1959. do 1967. godine neprestano rade na području Kalifornije i izdaju niz neuspešnih singlova... A onda, na talasima muzičke ekspanzije San Francuska i čitave Zapadne obale (ere hipija i psihodelije) Kridensi napokon uspevaju da privuku pažnju i snime svoj debitantski album... Bio je to Creedence clearwater revival (1968.), njihovo lagano zagrevanje za bum koji će uslediti u narednih nekoliko čudesnih godina. Album je predstavljao mešavinu pesama Johna Fogertyja( autora većine budućih CCR hit-singlova) i rock standarda – singlovi koji su doneli početni proboj grupi bili su: I put a spell on you, pesma Screamin’ Jay Hawkinsa i legendarna Suzie Q.Dalea Hawkinsa, jedna od onih stvari po kojoj vas upamte i čija muzika prosto uđe pod kožu zaraznom melodijom i ritmom... Zvečanje Fogertyjeve gitare, odmerene, prefinjene solaže i napukli glas, propušteni kroz pročišćene rock ritmove kojima je nemoguće odoleti činili su esencijalni deo čarobne magijske formule uspeha i privlačnosti kojom će Kridensi u narednih pet godina napraviti neverovatan proboj do legende... Mada je njihova čudesno kreativna, privlačna i uspešna karijera potrajala veoma kratko(1967.-1972.), što i nije izuzetak za mnoge bitne bendove tih godina( recimo Dorsi, Velveti, Hendriksov ekspiriens, Dženiska i njeni prateći bendovi...), zahvaljujući pre svega talentu Fogertyja uspeli su da snime 12 singlova( od kojih je većina postala zlatnim klasicima rock muzike), te sedam albuma, uglavnom briljantnih. Te su činjenice doprinele formulisanju Kridensa kao najboljeg belačkog rock and roll benda okrenutog pedesetim godinama i izvornom, beskompromisnom, neposrednom i nepretencioznom rock and rollu...

    Jedna od pravih prednosti CCR bila je što sam uvek bio u stanju da se pojavim sa tom jednom malom važnom stvari, malom začkoljicom. Možete imati dobru pesmu u smislu njene lirike, ali ako nemate snažnu muzičku ideju koju bend može da predstavlja svirajući okolo, to postaje običan snimak dobre pesme. Stvari na koje sam najviše ponosan jesu one kao uvod za Born on the Bayou. Jednom kad pronađete takvu stvar, nećete se više zavitlavati s njom unaokolo. Kratki solo na Proud Mary je sasvim jednostavna stvar, ali prava, svirao sam ga na isti način svake večeri na turnejama i nikad nisam osetio ni iskru dosade..., priseća se Fogerty i objašnjava vlastitu magiju...

... Želeo bih da moja muzika učini da se ljudi osećaju onako kako se ja osećam kad čujem dobru muziku. A osećam se sjajno. Baš sam pričao prijatelju o gospel numeri koju volim. Prvi put kad sam je čuo, dok se približavala kraju, bio sam svestan da će se za koji čas završiti i rekao sebi: Kad bih ovog trenutka umro, to bi bilo sasvim lepo. Bilo je tako divno čuti tu muziku. Radim ovo skoro trideset godina, ako računamo i detinjstvo kao deo obrazovanja, ali svaki put kada čujem veliku pesmu, potpuno sam preplavljen emocijama. Muzika odlazi pravo u srce i čini da sve dobija smisao...

    I mada rođen u Kaliforniji, Fogerty nikad nije krio da u njegovim venama teče južnjačka muzika i country, a pre svega rhythm & blues – iskra koja će zapaliti njegovu kreativnu vatru i stvoriti niz besmrtnih pesama na pomenutih sedam CCR albuma i niz legendarnih singlova...

    Čitava ta stvar kompanije Chess – Bo Diddley, Muddy Waters – objašnjava u intervjuu Fogerty – sve su to doseljeni južnjaci, ljudi iz Alabame i Mississippija, koji su došli u Chicago. To je deo mene u tolikoj meri da mislim da nije ostavljeno mesta nizašta drugo. Kad čuješ Mannish boy Muddyja Watersa, jasno ti je da nema načina da ga seciraš. To je jednostavno neverovatno puno duha. To je u osnovi klasičan blues kliše, ali postoji nešto unutra što čini da uši otpadaju. Čujem i upitam se šta ljudi čine kad čuju takvu muziku. To je toliko senzualno da me probija znoj.

    Predvođeni kreativnim i harizmatičnim Fogertyjem, odeveni u karirane košulje, kožne pantalone i esencijalni duh američke bogate tradicije, CCR se okreću veoma jednostavnom, ali ubitačno efikasnom trominutnom pop-rock obrascu – bez doze komplikovanja, preterivanja i mudrovaja u koje je rock and roll tonuo tokom druge polovine šezdesetih( konceptualni ,, dubokoumični“ albumi i beskonačne egomanijakalne solaže, iz kojih se vremenom prešlo u isprazni koncept grandomanije simfo-rocka, odričući se korena i jednostavnosti izvorne ideje rock and rolla)... 

    Proizvod svega je bio njihov drugi album Bayou country, januara 1969. godine. On donosi kultne CCR stvari poput Proud Mary ili Born on the Bayou– ultimativne, dinamične, izvorne trominutne rock and rol singlove, tako jezgrovite i poletne, fogertyjevski( s ubeđenjem i dozom hrapave sete) otpevane, tako strasno da vas trajno vežu već prvim preslušavanjem... Duh tradicije izvire iz svake rilne albuma – od blues klasike, epopeje zvane Graveyard train ili pak furiozne rock klasike pedesetih Good Gooly miss Molly, littlerichardsovski brutalno prezentovane, ali pre toga propuštene kroz fogertyjevski filter neodoljivosti... Dok je glavna struja tadašnjeg rock and rolla nezadrživo i samodopadljivo srljala u ispraznost beskonačnih solo deonica, mistično-kosmičkih nebuloznih tema i konceptualnih( samom autoru često nerazumljivih) albuma, CCR predvođeni inventivnim Fogertyjem smelošću i čistotom odlaze svojim putem osvetljenim iskrenošću, prostodušnošću i suštinskim izvornim duhom uronjenim u tradiciju, pre svega bluzirano južnjačku... Ako je Bayou country bio otkrovenje, dobri duh pedesetih unapređen snagom rock and rolla u najboljim godinama, onda je ono što je usledilo naredne godine bilo iz domena priče ,, Verovali ili ne!“...

    Naime, pomenute 1969. godine, CCR objavljuju čak tri albuma – pored  Bayou country, bili su tu još i Green river( avgust ’69.) i Willy and the poor boys( novembar ’69.)i niz singl ploča za sva vremena... Na kraju godine, čuveni časopis Rolling stone ih je proglasio najboljom američkom grupom...

    Album Green river donosi dva milionska singla: naslovnu Green river, koja poput ,, Proud Mary“krši melodičnošću i unutrašnjom snagom sve pred sobom, te Bad moon rising koja bitlsovskom pop-rock emocijom, poletnošću, ritmom i lepotom prosto razoružava... Ono što su Chuck Berry, Little Richard, Eddie Cochran ili pak Buddy Holly lansirali kao čisti rock and roll obrazac pedesetih( zaodenut šezdesetih autorskom magijom The Beatles) John Fogerty je obojio sopstvenim autorskim pečatom, zaodenuo onim najlepšim iz američke country-folk-blues kulture i i zbacio u rock and roll orbitu kao niz besmrtnih numera – tako moćnih, vitalnih, energičnih, lepršavih, intrigantnih, jednostavno i zauvek neodoljivih... Bilo da se okrenete prelepoj Lodi, gospelski obojenoj i bluzerski dirljivoj The Night time is te right time, koja vas secira gitarskim soliranjem i prodire do srži najčistijih emocija koje muzika može da pokrene ili da zaigrate na laganoj vatri Tombstone shadow, prijatnom carstvu CCR senki i prijateljske, srdačne vedrine osećaj će biti jedinstveno lep i neponovljiv i veoma dugo, dugo će vas držati... S druge strane Willy and the poor boys otvara ubitačna, ritmom koji neprestano pokreće na CCR ples - Down on the corner... Naizgled sve je tako jednostavno, a opet nikoga ne ostavlja ravnodušnim – reč dosada ne postoji kao termin kada je u pitanju čarobna muzika Kridensa... It came out of the sky ne dozvoljava da makar malo predahnete i sakupite snage da se ,, odbranite“ od zvučnog i plesnog udara koji preti slušajući ovaj briljantni album... Ritam melje li melje, dok Fogertyjev gromki i sugestivni vokal naglašava jačinu i iskrenost muzike i emocije... Pred slušaocem se širom otvaraju vrata slobodarske, nepregledne i gostoljubive Amerike - Cotton fields zvuči kao topla ruka prijateljstva pružena svima u znak dobrodošlice... Putovanje se nastavlja treptajima usne harmonike čiji se zvuk pretvara u treptaje ljuske duše i zahuktali CCR voz – tračnice Poorbody shufflea, impresivni instrumental... Feelin’ blues usporava ritam, stavljajući akcenat na dubinu i snagu doživljaja – kada se dobar čovek oseća loše... Poskakuje i hipnotički odzvanja iz dubine autorskog uverenja i stilske prefinjenosti... Fortunate son daje albumu dodatno, čisto rock and roll ubrzanje, vraćajući ga u okvire jednostavnijih, dinamičnijih i ogoljenijih formi... Ona tutnji, ne osvrćući se previše za sobom... Don’t look now nastavlja u sličnom, nešto mirnijem maniru, krčeći put ka besmrtnoj Midnight special, jednom od vrhunaca benda i rock and rola uopšte... U njoj je na najbolji mogući način spojen duh nekadašnje blues tradicije i tadašnje rock and roll energičnosti, dajući pesmu takve unutrašnje lepote i snage od koje vam jednostavno ,, nije dobro“ – upravo onako kako Fogerty misli kada pominje Watersov ,, Manish boy“ blues... ,, Postoji nešto unutra što čini da uši otpadaju!“. Izvorna energija čistote i lepote zatvara pun krug ovog vanvremenskog albuma, uvodeći CCR u hol velakana rock muzike... Singlovi: Traveling band, Up around the band,  Run through the jungle, Lookin’ out my back door i Long as i can see the light, u kombinaciji sa ubitačnim Hey tonight i Molina, sa albuma Pendulum(1970.) bili su definitivni dokaz da je muzika CCR nešto najbolje što je Amerika mogla da ponudi svetu tih godina... Bio je to vrhunac njihove kratke ali nezaboravne i neshvatljivo kreativne karijere...

    Problemi sa njihovom izdavačkom kućom - Fantasy, pre svega gramzivošću i bezobzirnošću bez granica, potom probuđena sujeta ostalih članova benda( koji su tavorili u senci Johna Fogertyja), kada ih u februaru 1971. godine napušta Tom Fogerty, i svađe koje su demoralisale idejnog i kreativnog vođu Fogertyja, doveli su do snimanja njihovog poslednjeg, najslabijeg albuma Mardi grass i raspada benda u julu 1972. godine... Pred sam kraj poklonili su svetu rock and rolla još tri sjajna singla: Have you ever seen the rain, Sweet hitch-hiker i Someday never comesi otišli u legendu koju su sami stvorili, pre svega svojom neizmernom energijom, kreativnošću i prelepom muzikom... 

    Dok privodim kraju ovaj kratki omaž jednom od najvećih bendova svih vremena, preslušavam CCR album Cosmo’s factory i jednu od mojih najomiljenijih rock numera – epsku, jedanaestominutnu verziju pesme I heard it through the grapevine, kolosalno energetsko čudo koje gruva, varniči, prodire do srži lepote  zvane r’n’r i oslobađa čoveka tereta svega nepotrebnog što mu se glupošću i zlom nameće kao preko potrebno, gubeći se emotivno rasturen unutar lepote i čistote sveta Johna Fogertyja...

    Trominutni pop-rock obrazac možda nije uspeo promeniti svet, ali mu je u svakom slučaju dao jednu lepu dimenziju, pre svega onim ljudima dobre volje koji su uvek spremni za nove izazove... John Fogerty i CCR su svojom muzikom neverovatno punom duha poklonili svetu ono ,, nešto unutra“, ,, ono nešto“ što svojom neizrecivom lepotom, liričnošću, melodičnošću i toplinom boje platno života vedrinom i ,, nepodnošljivom“ lepotom postojanja...

Dragan Uzelac

Body Count sa dve pregrupe u Beogradu, poznata satnica

$
0
0

Kultni američki hiphop metalci Body Count na svom koncertu 18. juna u bašti Studentskog kulturnog centra (SKC) Beograda, dovode kao predgrupe belgijski Powerstroke i britanski Astroid Boys.

Sa svojim paklenim koktelom metala, roka, panka i hardkora, Powerstroke će u Beogradu uživo predstaviti nedavni peti album "Omissa", a u desetogodišnjoj karijeri su već nastupali sa bendovima kao što su Pro-pain, Death Angel, Agent Steel i naravno Body Count. "Pre dve godina Body Count su nas zvali da idemo na turneju sa njima, jer je Ice T smatrao da smo prilično dobri", ističe gitarista Maarten Geeraerts.

Astroid Boys su rock&grime kolektiv iz Kardifa, koji je nedavno objavio debi album "Broke" (2017), a njihovi visokoenergetski nastupi "nikad ne propuštaju da nateraju publiku da skoči". "'Broke' je album koji prkosno stisnutih pesnica i zuba dokumentuje kako se iz najgore sadašnjice žaračem otvaraju vrata boljeg vremena", saopštava bend.

Pred beogradsku publiku 18. juna u Baštu SKC-a,  prema rečima frontmena Ice T-a, dolazi "Body Count u punoj snazi".

Body Count su početkom devedesetih spajajući pank, metal i hip-hop osnovali školski drugovi Ice T i gitarista Ernie C, a bend je poznat po pesmama "Cop Killer", "Hey Joe", "Necessary Evil", "I Used to Love Her", "Talk Shit, Get Shot", "Relationships"... Aktuelni Body Count album je "Bloodlust" (2017), sa kog su se istakli "No Lives Matter", "Black Hoodie" i "Ski Mask Way", kao i obrada klasika legendarnog Slayer-a "Raining In Blood".

Ulaznica za koncert Body Count košta 2.300 dinara preko mreže Eventim, dok će na dan koncerta, ako ih preostane, biti 2.500 dinara.

Ulaz 19:30
20:00 Powerstroke
20:40 Astroid Boys
21:30 Body Count

Beogradski koncert Body Count-a održava se pod sloganom "Arsenal Fest predstavlja..." i predstavlja zagrejavanje i uvod u Arsenal Fest 08 koji će biti održan 21, 22. i 23. juna u Kragujevcu.

Polusvet kulture

$
0
0
Može biti da grešim, ali poslednjih nekoliko godina čini mi se da je srpska kultura vazda bila dvojaka, da ne kažem bipolarna.

S jedne strane imamo pisani jezik i zvaničnu kulturnu politiku, da ne kažem establišmentsku, počevši od raznoraznih jevanđelja i zakonopravila pa do dobitnika Ninove i drugih nagrada. S druge strane, tu je usmeno predanje, da ne kažem oralna kultura, koja je često vrlo prizemna pa i priprosta, ali konkretna i visprena. Ako je ona prva kultura establišmentska, carska, knjaževska, predsednička itd, onda sledi da je oralnost ove druge kulture svojstvena seljačko-težačkim slojevima, valjda zato što obično ti slojevi ispuše kada se ovi prvi sete da se prave kulturni. U današnje vreme, oralna kultura prerasla je u kulturu interneta, a narodno stvaralaštvo sakupljano u Vukovim zbirkama pretvorilo se u fejsbučke stranice, od „Dnevne doze Srbende“ pa do „Alistera Kroulija“ i „Joakima Vujića“. Neko bi možda ovoj analizi zamerio izostavljanje turbofolka, Granda, Pinka ili čega već, ali tom pretpostavljam dobronamernom čitaocu odgovorio bih da sve to nikada nije bio autentičan narodni i narodski izraz, već samo naličje ove zvanične kultur-politike, kojoj je potrebno nešto za pacifikaciju plebsa i iskrivljeno ogledalo u kojem odraz srednjoklasaške elitističke kulture deluje veće, lepše i – paradoksalno – ružičastije.

Hroničari ovog novog vremena ali i jedne manjinske vox populi kulture u savremenoj Srbiji nisu ćoravi guslari i ćopavi pisari, već blogovi i web stranice poput počivšeg Popboksa, preko raznih satiričnih stranica koje se mahom bave društveno-političkim okolnostima i na kraju do stranica kakva je Helly Cherry – glasilo jednog svetonazora koji odbija da pristane na nametnutu podelu kulturnih uloga.

Enivej, i ranije sam pisao za Helly Cherry, ali na nivou incidenta. Ponekad su tekstovi bili naručeni a ponekad bi uredništvo vrlo ljubazno upitalo da preuzme ponešto s mog bloga ili Goodreads naloga. Međutim, ponudu da dobijem prostor za redovnu nedeljnu kolumnu nisam mogao da odbijem. I ovaj tekst bi valjalo da posluži kao uvod za nju, ali i objašnjenje/pojašnjenje redovnim čitaocima Helly Cherry-a ko sam i šta sam.

Dobar dan, ja sam Najtflajer i zavisnik sam od čitanja. Pokušaću da na ovim virtuelnim stranicama beležim dešavanja u potkulturnom polusvetu poluzemlje u kojoj živimo, kada ne tumaramo drugim svetovima.

Ne zamerite mi na stilu kojim ću da pišem; duboko verujem da nemam prava da olako dajem vrednosne sudove i sva brojčana vrednovanja koja ćete videti u mojim osvrtima isključivo su odraz mog (ne)ukusa i dopadanja/nedopadanja. Vremenom ćete uvideti da li nam se ukusi poklapaju ili ne, pa će vam to kako god bilo poslužiti kao nadam se korisna smernica u konzumiranju kulturnih sadržaja i trošenju ono malo dragocenog slobodnog vremena što ga imate.

Dobrodošli u Najtflajerov polusvet na Helly Cherry-ju. Nadam se da će vam boravak prijati.

Izdavač koji štampa knjige samo tokom punog meseca

$
0
0
A neprodati ostatak tiraža spaljuje!

Tunglið na islandskom jeziku znači pun mesec, ali je i naziv izdavačke kuće koja knjige štampa samo tokom punog meseca i to uvek šezdeset i devet primeraka. Iako knjige nisu skupe nikome nije dozvoljeno da ih naruči ili kupi pre nego što se na nebu pojavi pun mesec. U trenutku kada pun mesec počinje da nestaje neprodati primerci se spaljuju.

Pun mesec je stadijum u lunarnoj fazi koji se javlja jednom mesečno. Što znači da se ova neobična izdavačka kuća jednom mesečno štampa i prodaje svoja izdanja.

Ragnar Helgi Olafsson i Dagur Hjartarson
Ovaj čudnovati poslovni model pokrenuli su pisac Dagur Hjartarson i umetnik Ragnar Helgi Olafsson. Oni ovaj način poslovanja ne vide kao nešto što bi trebalo ojačati lokalnu izdavačku delatnost već sprečavanje da knjige ostanu u izdavačkoj sferi duže nego što je to neophodno. Ako ljudi ne kupe knjige odmah nakon što stignu u knjižare one će biti spaljene.

Jedina stvar koju njih dvojica uzimaju za ozbiljno jeste umetnički karakter njihovog čina. Kada su tokom boravka u Bazelu u Švajcarskoj izveli ovaj svoj performans imali su grdne muke da ubede lokalne meštane da je u pitanju „poetski, a ne politički čin“ iza kojeg ne stoje paganski rituali.

Kažu da knjige spaljuju sa puno pažnje koristeći najkvalitetniji francuski konjak kako bi pojačali vatru. Tvrde da spaljivanje knjiga nema veze sa istorijom, politikom ili cenzurom, već samo sa izdavačkom delatnošću. Ovaj proces im daje određenu dozu slobode koju ne bi imali da se bave konvencionalnim izdavanjem.

„Energija potreban za izdavanje je koncentrisana i pojačana“, objašnjavaju. „Dosta čekanja, dilema, brige, promocija, stresa i reklamiranja je jednostavno eliminisano. Pokušavamo da ostanem verni određenoj logici. Ali to je logika poezije, a ne proze.“

Izvor: Bookstr/Bookvar

Superhammer - II / III / IV

$
0
0
Jedan od najočekivanijih albuma sa Srpske metal scene je svakako i naredni Superhammer album. Nažalost, kasni već više od godinu dana, detalj koji je vrlo bitan i koji nikako ne ide na ruku bendu. No, ako ništa drugo, iznenadili su nas sa par singlova i sa ovim najnovijim EP-em od pet pjesama, tri autorske i dvije obrade u saradnji sa pojedinim od najaktivnijih i najistaknutijih muzičara sa Srpske metal scene.

O EP-u pljušte samo hvalospjevi i u potpunosti su zasluženi jer su sve pjesme odlične. Pogotovo autorske zaslužuju sve pohvale jer posjeduju ono NEŠTO što ovaj bend odvaja od svih ostalih. Pod tim NEŠTO, podrazumjevam talenat da se uradi pjesma/pjesme svjetskog kalibra, ne samo da zadovoljavaju standarde lokalnog undergrounda i publike koja ne zna razliku između dobre i istinski kvalitetne pjesme. Pod tim NEŠTO podrazumjevam takođe da i mnogi izvikaniji i bendovi sa mnogo većom publikom danas ne posjeduju to nešto što Superhammer imaju, očigledno sasvim dovoljno. Zato je sada pravi momenat za album. Sada je vrijeme, sada su scena i publika spremni za najčvršći udarac ovog benda. Uvjeren sam da bi izazvali talas koji bi se nadaleko osjetio.

Pjesme na ovom EP-u posjeduju snagu, energiju i entuzijazam. Osmišljene su i dotjerivane do perfekcije. Instrumentalni djelovi su odlično, odlično urađeni i sve pohvale idu Igoru Staniću (sve gitare), Jadranki Stanić (vokal), Vojin Ratković (koji je odradio “next generation drums” svirku), Nikola Andrejić (bas gitara) te gosti Aleksandra Stamenković (gitara), Vandal (vokal) i Dejana Garčević (vokal na “Fear and Regret” - pripazite se ovih nemilosrdinh glasnih žica) ... sve ono što je potrebno za uspjeh je ovdje, samo da se lansira u svijet.

Ako je čekanje za novim albumom izazvalo donekle frustraciju, ovo izdanje podgrijava vatru i obnavlja insteresovanje publike za bend. Ovo je momenat koji bi bend trebao da iskoristi pametno.

Nikola Franquelli

Stranac bez imena – osvt na prvi broj magazina „Moderna vremena“

$
0
0
U nekom trenutku sada već mitoloških devedesetih godina prošlog veka, Antonije Pušić je opevao opštu omrazu prema intelektualcima koja je tada vladala. Iz ove tačke gledišta, razloge tome mogu samo da naslućujem. Pretpostavljam da je to u neku ruku bila reakcija na "režimske intelektualce", izdanke one "poštene inteligencije" iz istorijskog perioda koji se u tom trenutku uveliko raspadao, pa kao i svaki leš ispuštao razne smradove i mehure nepočinstva da isplivavaju na površinu. Možda je ta omraza za jedan deo njegovih slušalaca koren imala u vrlo jakom neprihvatanju potkulturnih vrednosti i proizvoda koje je taj segment društva konzumirao - od stripova do muzike. Bilo kako bilo, maestro Pušić je u pesmi čije stihove neću da navodim na konanovski način, kao što i priliči sinu kršne gore i debelog mora, popljuvao i prezreo dekadentnost propale civilizacije, oličenu u intelektualnim barjaktarima i braniocima društvenih vrednosti.

Fast forward dve i kusur decenije i na prvi pogled, reklo bi se da su stvari drugačije. Pripadnici intelektualnih krugova su, čini se, zbili redove i umesto da budu režimske sluge staju kao krdo jakova u gard i spuštajući rogove mrko gledaju sve režimske, retrogradne i neokonzervativne snage, koje ovu našu zemljicu sputavaju na putu u liberalnu i svetlu budućnost sastavljenu od ajfonova, tvitera i produženih espresa s ili bez mleka. Mantrači mantri o srednjoj klasi i građanskim vrednostima propuštaju da primete kako je srednja klasa upravo najveća režimska uzdanica, jer su joj ovaj i onaj pre i onaj pre njega režim i omogućili da postane i ostane ta mitološka zverka, po retkosti ravna jednorozima, koja se od milošte deklariše kao „srednja klasa“, dok je „građanska Srbija“ postala opis segmenta građana Republike Srbije koji ne letuje u grčkoj za 70 evra za 10 dana s prevozom, već ide na „Kop“ na skijanje po pretpostavljaom istoj toj ceni, ali za jedno noćenje.

Ta građansko-srednjoklasaška Srbija, dakle, zarađuje pristojno i premda na nju otpada 5-10 procenata ukupne populacije vadi ukupni prosek potrošnje, naravno prateći svetske trendove. Međutim, u tom grmu se krije poslovični zec. Naime, toj srednjoj klasi kultura nije potrebna, a svakako ne kultura u štampanom obliku. Srednja klasa, baš kao Konan i Rambo Amadeus, prezire intelektualce, možda i zato što zna da može da ih kupi „za špricer i kavurmu“, kako je govorio još jedan stihoklepac ovdašnji, ali i zato što u tviter-levičarenju i borbi za crnog Džejmsa Bonda vidi tek svoje naličje.
Tu dolazimo do nečega što se zove „Moderna vremena“.

Ovu anahronu pojavu njen urednik u svom uvodniku opisuje kao nešto što se zove „mook“, odnosno magazine-book, izdavačka forma koja ne prati trendove u kulturi i politici, već se dugočitajućim esejima bori protiv lakog zastarivanja i gubljenja relevantnosti.

Istini za volju, ovakvih izdavačkih poduhvata bilo je i ranije na srpskoj izdavačkoj sceni. Iz sećanja mi najpre iskače „Znak Sagite“ Bobana Kneževića, koji već – ne držite me za reč, ali dvadesetak godina, recimo – po ovom principu pokriva žanrovsku fantastiku. No, „Moderna vremena“ su prva pojava ovog tipa koja se može naći u masovnoj prodaji na kioscima, u velikom formatu, luksuznoj opremi, a bogami i istaknuta na vidno mesto.
Već je to za poštovanje, sve i da se korice ovog magazina i ne otvore.

Između pomenutih korica nalazi se 180 stranica duboko promišljenih i pažljivo pisanih tekstova, koji za promenu blage veze nemaju s trenutnim dešavanjima u našem najbližem medijskom i prostornom okruženju, već zadiru malo dublje u istoriju, kulturu, ali i geopolitiku i „društvenu zbilju“, što bi se reklo.

Gotovo je nemoguće napisati nekakav kohezivni osvrt na raznorodne tekstove sadržane u pomenutih 180 stranica, ali teme se kreću u rasponu od Edvarda Snoudena pa do Marka Kraljevića i alternativnog stripa. Spisak autora sadržan na poslednje dve stranice „Modernih vremena“ je zastrašujuć po meri nadarenosti, sistemskog i vansistemskog obrazovanja, iskustva, ostvarenosti i postignuća. Ako ne kao „Sedam veličanstvenih“ ovaj popis autora bi se mirne savesti mogao nazvati „12 žigosanih“ savremene srpske kulture.

To me dovodi do pitanja – kome je zapravo ovaj proizvod namenjen? U možda i previše dugačkom uvodu za možda premali osvrt na ovaj magazin dotakao sam se famozne srednje klase građanske Srbije, koju ovako nešto ne zanima ni koliko crno ispod nokta. Da li su onda „Moderna vremena“ namenjena internet-levičarima koji menjaju Srbiju nabolje tvit po tvit? Ne bih rekao. Ovde sadržani tekstovi preobimni su i odveć značenjski jezgroviti za generaciju sviklu na 160 slovnih znakova, da ne kažem karaktera.

Onda – kome?

Urednik ovog štiva u uvodniku je čitaoce podsetio na jedan stari slogan, prilagođavajući ga svom izdanju: „Kupujte prvi broj, drugog možda neće biti!“ Dakle, i njemu je jasna donkihotovksa priroda ovog izdavačkog poduhvata i neizvesnost njegovog opstanka na potrošačkoj sceni u kojoj nema jasne ciljne grupe za ovakav kulturni proizvod. Mada, da li je zaista tako?

„Moderna vremena“ pojavila su se na kioscima kao Leoneov Stranac Bez Imena i baš kao plejada kinematografskih ikona dvadesetog veka, od Tošira Mifunea, preko Alena Delona, Žan-Pola Belmonda, Klinta Istvuda i Čarsla Bronsona, pa do Brusa Vilisa i Mela Gibsona ovaj stranac ujahuje u vaš podeljeni grad i ne hajući ni za jednu stranu pljuje u prašinu, naručuje viski da spere žegu i gleda pravo u oči sve koji mu stanu na crtu.

U ovoj propaloj drumskoj kafani od zemlje još ima usamljenih pijanica za stolovima u budžacima koji će dići glavu kada ga vide kako ulazi na vrata – i prineti prste šeširu u znak pozdrava.

Znate koji ste.

A u duhu ovog magazina, čiji tekstovi sadrže i saudtrek: White Buffalo – Modern Times.

Ivan Jovanović Nightflier

No No Instigator: Mračno, plesno, pomalo punky, pomalo popish

$
0
0

No No Instigator je zagrebačka post-punk/alternative rock trojka koja okuplja neka poznata lica s domaće underground scene (Seven Mouldy Figs, Šlagvort na kraju, Ljeto u Bitoli...). Postoje od 2016. godine i do sada su odsvirali 50-ak koncerata u desetak država (Slovenija, Srbija, Austrija, Mađarska, Njemačka, Švicarska, Bugarska...). Iza sebe imaju jedan DIY EP. Pjesme su im na engleskom i hrvatskom jeziku, a u svirci se, osim klasične postave bas, bubanj, gitara, ponekad koriste i ritam mašinom. Zvučno podsjećaju na staru gardu post-punk bendova s kraja 70-ih i početka 80-ih godina (Joy Division, The Cure, Sonic Youth, Paraf, Dobri Isak...). Mračno, plesno, pomalo punky, pomalo popish.

Bend je ovih dana kratkim diy video uratkom najavio izlazak svog prvog dužeg izdanja pod imenom "Dark is not what irks me deep inside the realm". 

Kako sam postao... Vedran Ivčić - Prasac (Brkovi)

$
0
0
Pred koncert Brkova u Nišu 8. juna Vedran Ivčić - Prasac otkriva šta ga je to formiralo u osobu kakva je danas. 

Bendovi, muzičari i albumi 


Od bendova koji su na mene utjecali kao i na kasnije svjetovne i muzičke stavove svakako bih istaknuo The Clash, Ramones, P.T.T.B., Damned, Madness, da skratim - punk općenito. Od domaćih tu su neizostavni i jedini Kud Idijoti uz dodatak ex-yu novoga vala koji je bio neizostavna glazbena lektira. Za kraj bi naveo i cigansku glazbu i Cigane Ivanoviće kao perjanice iste.

Reditelji i filmovi


Nemam nekog posebnog redatelja kojega bi naveo kao personu koja je na bilo koji način utjecala na mene. Iskreno nisam neki filmofil i više sam poklonik oldschool klasika kao Warriors, Mad Max, koje nikada neću prebaciti ako naletim na njih. Od žanrova jedino pratim horore koje sam u pravilu sve pogledao i čije novitete pratim. 

Stripovi 


Nemam određeni strip niti junaka koje bi naveo kao utjecajne na mene. Volio sam Alana Forda naravno kao i izdanja iz Gornjeg Milanovca ali nema tu neke bitne poveznice za moje biće.

Pisci i knjige

Uh... na prvu mi pada Henry Miller i njegove“obratnice“ kojega sam zadnjega čitao i kupovao. Ne bih rekao da je direktno utjecao na mene ali sam svojevremeno bio oduševljen njegovim hedonizmom i izvrnutom književnošću.

Događaji 


Od događaja koji me zadivio zadnjih godina bih svakako istaknuo UFC - event u Zagrebu kao i izložbu cvijeća Floraart kojoj se istinski divim☺.., od perfomansa u Zagrebu me svakako oduševilo i nasmijalo čitanje Krleže „šatorašima“ u Savskoj ulici koje je izveo zg punker i performer Njec.

“Petar Pan” kao adaptacija istoimenog stripa autora Régisa Loisela

$
0
0

Pogledajte impresivan kratki, fantasy film “Petar Pan” koji predstavlja adaptaciju dijela istoimenog stripa autora Régisa Loisela. Pisac i režiser filma je Nicolas Duval. Film se svakako isplati pogledati iako se čini da završava baš kada bi tek trebao započeti.


(Inverzija)
Viewing all 9785 articles
Browse latest View live


<script src="https://jsc.adskeeper.com/r/s/rssing.com.1596347.js" async> </script>