Quantcast
Channel: Helly Cherry Web Magazine
Viewing all 9780 articles
Browse latest View live

DEL ARNO BAND u subotu nastupa u Nišu!

$
0
0

Nakon sjajnog nastupa na prošlogodišnjem Nišville jazz festivalu, najveći rege sastav sa ovdašnjih prostora DEL ARNO BAND (DAB) održaće posle punih pet godina samostalni celovečernji koncert u Nišu, u subotu, 9.juna u Dvorištu Univerziteta (Banovina), sa početkom u 21h.

Uz najveće hitove iz više od tri decenije duge karijere, DAB će ovom prilikom publici sa juga Srbije predstaviti premijerno dva nova singla "Meni se okreni" i "Stari lek" i na taj način se odužiti ovdašnjoj publici za dugogodišnju vernost.

Del Arno Band se trenutno nalazi u studiju gde snima novi album sa pevačkom grupom Jenđe. Time realizuju ideju staru više od 25 godina kada su sa prethodnicama Jenđi, Pagankama snimili čuvenu verziju pesme "Treći svijet" grupe Haustor. Odmah po završetku ovog snimanja, bend nastavlja sa finalnom fazom remiksa novog albuma, čiji se izlazak očekuje do kraja godine.

Ulaznice su u pretprodaji po ceni od 700 dinara do subote, 9.juna do 14h u muzičkim radnjama CD Sound (na kraju novog podzemnog prolaza) i Energy music shop (TPC Kalča - prizemlje).

Na ulazu u Dvorište Univerziteta, od 20h, cena ulaznice iznosiće 800 dinara.

https://www.facebook.com/events/1987845541250167/

LAKE FEST ove godine od 9. do 11. avgusta!

$
0
0

Ovogodišnje osmo izdanje LAKE FESTA održaće se od 9. do 11. avgusta na Krupačkom jezeru u Nikšiću, saopštili su danas organizatori na pres konferenciji koja je održana u Montenegro caffe pubu u Podgorici.

Medijima su se pored direktora festivala Peđe Zečevića, obratili predstavnici generalnih sponzora festivala Ćazim Hodžić, generalni direktor direktorata za razvoj turističke destinacije i turističkog prometa u Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Sonja Nikčević, potpredsjednica opštine Nikšić, Natalija Milić iz Pivare “Trebjesa”, Eleonora Albijanić iz Elektroprivrede Crne Gore.

“Opština Nikšić nastoji da u skladu sa svojim mogućnostima podrži LAKE FEST, koji već osam godina okuplja vrlo značajna imena crnogorske i regionalne scene, jer je prepoznala ovaj festival kao vrlo važnu manifestaciju koja doprinosu razvoju turizma Nikšića, kao i promociji grada na širem planu”, rekla je Sonja Nikčević, potrpedsednica opštine Nikšić.

Ministartsvo održivog razvoja i turizma zajedno sa Nacionalnom turističkom organizacijom od 2014. godine realizuje Program podsticajnih mera u oblasti turizma. Jedna od mera koja se sprovodi u sklopu ovog Programa je i mera podrške za organizaciju muzičkih festivala koji značajno doprinose obogaćenju turističke ponude Crne Gore tokom letnje turističke sezone.

“Ne treba posebno govoriti o samom značaju LAKE FESTA za grad Nikšić i za sve građane ovog grada koji su prepooznali festival kao odličnu priliku da promovišu svoj grad. Ovaj festival uvezuje centralni, južni i sjeverni dio Crne Gore i daje mogućnost posjetiocima da ne samo uživaju u muzičkom spektaklu nego i da dožive Crnu Goru na najljepši mogući način”, izjavio je Ćazim Hodžić, generalni direktor direktorata za razvoj turističke destinacije i turističkog prometa u Ministarstvu održivog razvoja i turizma.

Pivara “Trebjesa”, sponzor od samog početka LAKE FESTA i ove godine će u okviru festivala organizovati društveno odgovorne aktivnosti. “Činjenica da je Nikšićko pivo zvanično pivo festivala već osam godina dovoljno govori o povjerenju i partnerskom odnosu koje imamo sa organizatorima LAKE FESTa. Dodatnu vrijednost ćemo i ove godine kreirati realizovanjem ekološke akcije “Rock and Recycle” na koju smo naročito ponosni, s obzirom na to da je prošle godine tokom festivala prikupljeno 30. 00 hiljada plastičnih čaša od kojih je napravljena i skulptura vidre koja će krasiti ovogodišnji prostor festivala”, izjavila je Natalija Milić. U nastavku je Milić dodala da će i ove godine biti obezbeđen organizovan prevoz za sve posetioce festivala po pristupačnim cenama.

Elektroprivreda Crne Gore je kao i ranijih godina besplatno ustupila prostor oko Krupačkog jeyera, kao i uložila značajna finansijska sredstva za organizaciju ovogodišnjeg festivala. “Energija pokreće život i svijet i nadam se da će ta energija donijeti dobre vibracije na Lake fest”, rekla je je Eleonora Albijanić u ime Elektroprivrede Crne Gore.

Direktor festivala, Peđa Zečević podsjetio je da je do sada LAKE FEST posjetilo više od 170 000 posjetilaca, a u programima festivala učestvovalo je više od 140 izvođača iz Crne Gore, regiona i inostranstva.

“Značaj LAKE FEST se svake godine ogleda i u sjajno organizovanom kampu koji bez sumnje nosi epitet najvećeg festivalskog kampa na prostoru regiona. Poseban akcenat LAKE FESTu iz godine u godinu daje njegova ekološka orijentacija, čijim programima je posvećeno mnogo vremena i sredstava i s pravom je LAKE FEST prvi zeleni festival u Crnoj Gori i lider u regionu.“

Zečević je dodao da će do 15. juna biti poznat kompletan line up festivala. Na festivalu će nastupiti veliki broj crnoogorskih izvođača, kao i izvođači iz regiona dobro poznati crnogorskoj publici.

Cena karte ostaje nepromijenjena i ona iznosi 10€ za jedno veče i 25€ za tri večeri.

Kao i prethodnih godina i ove godine će biti organizovan besplatan prostor za kamp. Pored glavne bine biće organizovana i mala bina u kampu.

Generalni sponzori LAKE FESTA su Pivara “Trebjesa” Nikšić, Elektroprivreda Crne Gore, opština Nikšić i Nacionalna turistička organizacija.

Harlekin predstavlja novi video singl 'Potreban'

$
0
0

Mladi Inđijski alternativni rok bend, Harlekin, čiju muziku karakteriše atmosferičnost i emotivni naboj, uz tekstove kazivane kroz metafore, objavio je treći spot, za pesmu pod nazivom Potreban.

Priču o zajedničkom životu, jednakom i nejednakom davanju između dvoje ljudi u vezi kreirala je Milica Cvetković, koja je snimila i prvi spot ovog sastava. Glavne uloge u spotu tumače članovi benda  Jovana Kovačević i Miloš  Surla, a osim njih pojavljuju se i Anastasija Zec, Marko Kovačević i Milan Brkić. Ovo je poslednji spot za pesme sa njihovog albuma prvenca Tornik, jer bend priprema materijal za sledeći album.

Želeli smo da se spot razlikuje od prva dva, da bude dinamičan, kako bi pratio atmosferu pesme. Snimanje je bilo veoma zabavno, jer se sa Milicom jako dobro razumemo, a i sam koncept spota nam je od starta delovao interesantno. Verujemo da će tako delovati i publici, izjavljuje Jovana Kovačević, glavni vokal sastava Harlekin.
 

Đorđe Branković (Ah, Ahilej): Bavimo se muzikom isključivo zbog sebe [INTERVJU]

$
0
0
Bend Ah, Ahilej je osnovan krajem prošlog milenijuma (1999. godine) i ima bogatu diskografiju. Ukratko – zanimljiva, nikad dosadna, muzika. U tekstovima pesama ovog benda može se pronaći i poezija više autora. U nastavku možete pročitati intervju sa Đorđem Brankovićem, muzičarem i glumcem, osnivačem benda.


Iza benda Ah, Ahilej su već gotovo dve decenije postojanja na muzičkoj sceni, šta vam je inspiracija, odakle kao bend stalno crpite tu, izgleda, nepresušnu kreativnost i energiju?

Đorđe Branković: Inspiraciju pronalazimo u đubretu i otpadu koje nosimo u sebi. Sve posle toga više nema nikakve veze sa nama jer mi u samom procesu proizvodnje zadovoljavamo svoje potrebe. Priznajem da mi je često veoma naporno da izađem pred publiku i da brbljam ili sviram nešto što sam već uradio 500 puta. Mi nismo zabavljačka ekipa, niti rock and roll zajebancija. Bavimo se muzikom isključivo zbog sebe. Zadovoljavamo svoje potrebe.

Kako bi opisao muzički stil tj. muziku koju stvarate?
Đorđe Branković: Mi nikada nismo bili klasičan bend. Od prvog albuma Super život iz 1999. godine znali smo da ne znamo koja je to vrsta muzike. Do sada su tu albumi koji su bazirani na čistoj elektronskoj muzici, disko muzici, akustični kvarteti, eksperimentalna muzika, dueti, solo nastupi... Dakle, mi smo muzička pojava koju je teško kategorisati, ne zbog toga što smo fenomenalni nego zbog toga što mi nemamo odgovor na to pitanje.

Imate li u bendu neke već osmišljene pesme/kompozicije za koje smatrate da možda još uvek nije pravo vreme da budu objavljene?
Đorđe Branković: Da. Završio sam album Lokatva/pesme unutrašnje emigracije na stihove Velimira Ćurguza Kazimira. Na albumu je učestvovalo deset pevačica i par pevača. Vrlo sam zadovoljan postignutim. Bilo je uživanje raditi ovakvo nešto. Promocije ovog albuma neće biti jer su neophodna finansijska sredstva da sve to organizujem. Nisam siguran ni da li to želim. Mi smo se divno igrali i to je dovoljno. A nismo deca.

Kako se došlo do naziva grupe?
Đorđe Branković: Ništa specijalno. Veliki heroj se umorio.

Da li je to bilo jedino ime koje se razmatralo a ako ih je bilo više da li možeš da se setiš koji su nazivi pored aktuelnog imena Ah, Ahilej još bili u tvom užem izboru?
Đorđe Branković: Jeste, prvi album je potpisan sa Ah, ah Ahilej.

Pošto se baviš i muzikom i glumom, da li veće zadovoljstvo pronalaziš u muzici ili u glumi?
Đorđe Branković: U muzici naravno. Gluma u Srba je u mom slučaju vrlo diskutabilan pojam. Što sam stariji sve je manje izazova i pametnih ponuda. Muzika je u mom slučaju nadomestila tu rupetinu koju je gluma trebalo da popuni. Bio bih vrlo nesrećan da me po ulici prepoznaju i prepadaju zbog Ivkovih slava i sl. uspeo sam da sačuvam njušku. Smatram to najvećim uspehom do sada u svojoj tzv. glumačkoj karijeri.

Među nedavnim ulogama imao si ulogu Anastasa u seriji “Nemanjići – rađanje kraljevine”, u do sada najvećem produkcijskom projektu/poduhvatu u istoriji srpske televizije, kakva su tvoja iskustva sa snimanja serije o Nemanjićima?
Đorđe Branković: Naučio sam da jašem konja. Od novca sam kupio klavir. To je sasvim dovoljno da mi to snimanje ostane u ok sećanju. Što se tiče same serije, moje uloge ne mogu vam ništa konkretnije reći jer se nisam bavio tom materijom. Verujem da su ti Nemanjići samo još jedan srpski mit, odn. mislim da nisu postojali kao mnogo toga iz naše nedefinisano uboge prošlosti. Divna saradnja sa odličnim glumcem Draganom Marjanovićem. Zajedno smo se mrštili u kadru par meseci.

Šta je po tvom mišljenju prava mera uspeha?
Đorđe Branković: Po mom mišljenju uspeh jeste samoostvarivanje. Profesija je nebitna. Ja nemam potrebu da mi neko kaže kako sam super. Znam to odavno.

Čime si ovih dana zauzet i na čemu si trenutno angažovan?
Đorđe Branković: Snimam igrani film po svom scenariju i snimam film u Hrvatskoj koji se zove Mikrokazeta u režiji Ivane Pipal i Igora Bezinovića.

Koju muziku slušaš dok putuješ?
Đorđe Branković: Kada putujem ne slušam muziku. Odmaram se i od nje.

Koja su ti omiljena mesta, gde voliš da provodiš vreme?Đorđe Branković: Živim na selu. Tu mi je dobro. Krave, babe, pas, jezero... žena.

Šta bi na kraju ovog intervjua još poručio čitaocima?
Đorđe Branković: Izbor uvek postoji. Srećno.

Intervju vodio Dragan Putnik

5 zanimljivih činjenica o romanu ’1984’ Džordža Orvela

$
0
0
Na današnji dan 1949. godine Džordž Orvel (George Orwell) je objavio jednu od najpoznatijih knjiga svetske književnosti ’1984’. Bizlife navodi pet zanimljivih činjenica o njoj.


1.    Knjiga je objavljenja 8. juna ali čuvena godina nije bila orginalni naslov dela. Kako navode izvori Orvel je prvenstveno planirao da knjigu pozicionira u 1980. godinu. Vremenom ona se pretvorila u 1982, da bi se završila 1984.

2.    Naziv Soba 101 nastaje po istoimenoj konferencijskoj prostoriji na BBC-u. Tokom Drugog svetskog rata morao je da se dosađuje u ovoj prostoriji po ceo dan kada je radio u Ministarstvu informisanja. Takođe, ministarstvo u kojem je radio bio je lajtmotiv za Ministarstvo istine iz romana, u kojem radi protagonista dela.

3.    Italijanski prevod rečenice u romanu u kojoj se priča o satu na kojem je bilo trinaest časova bio je ’jedan’ jer italijani ne spominju broj trinaest. Iako je poznato da na časovnicima ima brojeva samo do 13, ovo je naravno tajna romana, ipak Italijani je nisu uvrstili u prevod.

4.     Aldus Hjuksli je bio Orvelov profesor francuskog. Veliki autor predavao je jednom od budućih najvećih pisaca sveta. Bio je samo devet godina stariji od Orvela odnosno Erika Blera, što je pravo ima Džordža Orvela. Ovaj pseudonim je odabrao iako se premišljao da to bude ’P. S. Burton’, ’Kenneth Miles’ ili ’H. Lewis Allways’.

5.    Godine 1978. Antoni Burges je napisao knjigu 1985. u čast velikom delu Džordža Orvela. Ovo nije jedino delo koje je on posvetio velikom piscu, a Orvel je bio inspiracija mnogim drugim umetnicima širom sveta.

Bullet - Dust To Gold

$
0
0
Bullet su prešli komad puta. Od pristojne, ali prije svega, kopije AC/DC sa početka karijere, do jednog od lidera moderne skandinavske rokenrol scene sa oformljenim stilom. Nije to mali put i nije bio jednostavan. Ljudima se treba odati priznanje za istrajnost, volju i kvalitet. Vremenom su sažvakali da je ipak bolje biti svoj i malo po malo, iz albuma u album, stvorili su nešto čega mogu biti vrlo ponosni - bend koji se izdvaja iz mora drugih. "Dust To Gold" je još jedan stepenik naprijed, ka osvajanju vrha, ako ima tog vrha. Album je poplava pjevljivih pjesama, jednostavnih i vrlo "catchy" rifova uvijenih u odličnu produkciju i energiju benda koji i dalje grabi svaku priliku da se pokaže i dokaže. 12 pjesama, 12 hitova. Podsjeća me na devedesete godine kada je skoro svaki skandinavski bend imao album krcat hitova, kada fanovi nisu znali koja od pjesama je bolja. Za "Dust to Bullet" se slobodno može reći da je jedan juvelirski uspjeh benda, ali znalci će prepoznati da bend još može mnogo toga da uradi, da imaju još mnogo puteva da istraže i da ima još prostora za odlične pjesme i albume. Bullet ponosno viju barjak i brane boje rokenrola ovim svježim i živim ostvarenjem. "One More Round"!

Nikola Franquelli

Priče o spotovima (49): Lajka na Mesecu – Mange

$
0
0

„Lajka na Mesecu“, jedan od najnovijih bendova iz Gornjeg Milanovca, ozvaničio je svoje postojanje objavivši svoj prvi muzički video za pesmu „Mange“. Pošto mi je Astor Lajka, frontmen ovog benda, prijatelj, a neretko i cimer, imao sam priliku da pratim rad i razvoj celog spota, zbog čega sam odlučio da ova epizoda Priča o spotovima ne bude samo klasična analiza videa, već i priča o tome šta se dešava u samom procesu stvaranja jednog muzičkog videa.

O ovom spotu slušam već mesecima, još od avgusta prošle godine kada je Lajka pobedio na TAKT festivalu u Novom Sadu, nakon čega je upoznao Vukašina i Maju Živaljević, koji su tada snimali „after movie“ festivala, a sada su autori spota za „Mange“. Lajka već dugo ima suludu ideju da sve spotove svog benda radi u različitim vrstama animacije. To je verovatno posledica njegovog loženja na spotove „Gorilaza“, za koje govori kako su mu urezani u sećanju još kada je kao klinac prvi put gledao spot za „Clint Eastwood“. Ono što on nije kapirao do sada je koliko je vremena i rada potrebno da bi se jedan takav spot napravio, a pošto Bluzdog ili iko od njegovog društva ne zna da napravi animiran spot, to znači da je i novac vrlo važan faktor u celoj priči, jer animacija je skupa rabota.

To nas dovodi do mini kampanje koju smo organizovali kako bismo sakupili novac za snimanje ovog spota. Pored svirke u milanovačkom klubu „Ljubitelj“, na kojoj je sakupljena jedna trećina iznosa, umetnički pokret „Sobakaisti“, čiji smo mi članovi, donirao je preostali iznos kako bi ovaj spot uopšte počeo da se realizuje malo dalje od početne skice i ideje. Do trenutka kada su snimljeni prvi kadrovi za spot, prošlo je već 5 meseci! Pretpostavljam da svako ko pravi muzički video ima onaj period zamišljanja i dogovora sa ljudima koji će ga realizovati. Imao sam priliku da učestvujem u tim sedeljkama gde je Lajka detaljno objašnjavao šta želi od spota, kako oseća pesmu i koji delovi moraju da budu naglašeni. Moram da se pohvalim da su moji tekstovi uticali na njegovo razumevanje muzičkog videa kao hibridnog filmskog žanra koji zahteva drugačiju vrstu pristupa, a to sam posebno mogao da vidim u njegovom insistiranju da se u prelazu pesme koriste video efekti koji će da dočaraju taj psihodelični deo i arabije u melodiji pevanja.

Nakon dugog rada i prepravljanja, konačno se došlo do ove verzije spota koja je najpribližnija onome što je zamišljeno i planirano. Naravno, brojni su kompromisi koje su morali da prihvate i članovi benda „Lajka na Mesecu“, ali i autori spota, jer u tom odnosu između autora muzike i autora spota uvek ima sučeljavanja mišljenja i različitog pogleda na istu stvar. Zato je interesantno da je na kraju ipak postignuto ono što dočarava glavnu ideju pesme, a to je uticaj tehnologije na savremenog čoveka, a posebno televizije kao medija. Moje istinsko gnušanje prema ovom mediju ovaj spot vrlo lepo dočarava kroz postupke kojima se koristi. Priča počinje tako što gledalac uranja u televizijsku sliku, a onda odatle kreće mlevenje u sadržaju koji se ponavlja i okreće, neprestano u sitnim varijacijama, ali i uvek isti, baš onako kako to radi pravi televizijski program, pokazujući nam uvek ista lica, samo u novim ulogama i scenografiji. Stop animacija koja je korišćena u realizaciji ovog spota doprinosi onoj psihodeličnoj atmosferi koju muzika ima, a pogotovo ono presipanje i ukrštanje lica. Zanimljivo je da se u spotu ne pojavljuje nijedan član benda, već su to statisti i autori spota, mada onaj lik sa dugom kosom malo liči na nekog Lajku iz budućnosti.

Na kraju spota izlazimo iz televizije i sve se vraća na staro, ali zauvek smo potrošili tih 5 i po minuta upijanja video sadržaja. Televizija je okrutna naprava koja hipnotiše svojim banalnim sadržajem, a ovaj spot je to dočarao na jedan umetnički način, stvarajući sadržaj koji treba da prevaziđe banalnost televizijskog programa, ali da i dalje ostvari onaj efekat izgubljenosti i usisavanja koji televizija postiže nad gledaocem.

Informacija iz prve ruke je da će „Lajka na Mesecu“ nastaviti sa objavljivanjem animiranih video singlova, a da je sledeći planiran za pesmu „Žuta štampa“ i da će biti u potpuno drugačijem fazonu animacije nego što je slučaj sa „Mangama“, a pošto će taj spot biti znatno zahtevniji, očekujte neku novu kampanju za skupljanje donacija u koju ćete moći da se uključite. Do tada, klonite se televizije što je više moguće.


Pročitajte i prethodne tekstove našeg serijala "Priče o spotovima".

Andrea Kane

Iron Maiden u Talinu otvorio "Legacy od the Beast" turneju

$
0
0
Nikad bolje ozvučenje, vizualna ekstravagantnost i set lista puna iznenađenja

Britanski kraljevi svetske heavy metal scene – IRON MAIDEN– službeno su krenuli na novu turneju. Legacy Of The Beast otvorena je u velikom stilu,u subotu 26.5. u Talinnu. U nizu arena i festivalskih nastupa, Legacy Of The Beast 24. jula 2018. ugostiće i Arena Zagreb.

foto: JOHN McMURTRIE
Prošle subote, u Estoniji je koncertu Maidenovaca prisustvovalo 10 i po hiljada ljudi svih generacija. Uz dosad neviđeno visoki nivo scenske produkcije i senzacionalno unaprjeđenje zvuka, uspeli su publici – vernim starim fanovima i onima koji to tek postaju –prirede doživljaj za pamćenje. Baš kao što su i najavljivali, Saku Suurhall arenu pretvorili su u svoje igralište i platformu za ispreplitanje nekoliko različitih muzičkih svetova. Set listu punu iznenađenja popratili su nizom vizualno uzbudljivih događanja na sceni, među kojima su dah oduzimali vatreni topovi, impresivno realistični crkveni vitraji i lebdeća replika ratnog aviona.

Koncept svetske turneje Legacy Of The Beast inspiriran Maidenovom istoimenom mobilnom igrom i stripom, temeljen je oko nasleđa imena Legacy Of The Beast, a njihov menadžer Rod Smallwood naglasio je kako se radi o vrlo posebnom, dosad neviđenom showu. Tvrdi kako im je tematika ove History/Hits turneje dala prostora da budu kreativni i dobro se zabave planirajući je, a na pozornice širom sveta donesu šaroliku mešavinu novih i starih hitova uz mnoštvo iznenađenja za oko i uho.

Posebni gost i predgrupa Iron Maidena u Estoniji bio je američki metalcore sastav Killswitch Engage, a na koncertu u Hrvatskoj tu čast ima američki bend TREMONTI. Mark Tremonti, pevač i gitarista s kojim grupa deli ime, proslavio se u rock bendu Creed, te kao vodeći gitarista grupe Alter Bridge, a uz njega danas sviraju gitarista Eric Friedman i bubnjar Garrett Whitlock, dok je deo sastava jedno vreme činio i glasoviti basista Wolfgang Van Halen. Ova heavy metal struja iz Orlanda na Floridi donosi nam muzičko-žanrovski koktel trash metala, speed metala, alternative metala, hard rocka i post-grungea. Napalm Records ovog  juna će objaviti njihov novi album naslovljen A Dying Machine, a za žestoku svirku Maidenovaca publiku će zagrejati  aperitiv play listom vlastitih hitova poput Waste Your Time, Another Heart, All I Was, Cauterize i The Things I’ve Seen.
 
IRON MAIDENOVA set lista u Tallinnu:
01. Aces High (prva izvedba od jula 2014.)
02. Where Eagles Dare (prva izvedba od septembra 2005.)
03. 2 Minutes To Midnight
04. The Clansman (prva izvedba od avgusta 2003.)
05. The Trooper
06. Revelations
07. For The Greater Good Of God (prva izvedba od juna 2007.)
08. The Wicker Man (prva izvedba od avgusta 2011.)
09. Sign Of The Cross (prva izvedba od januara 2001.)
10. Flight Of Icarus (prva izvedba od septembra 1986.)
11. Fear Of The Dark
12. Iron Maiden
13. The Number Of The Beast
 
Bis:
14. The Evil That Men Do (prva izvedba od jula 2014.)
15. Hallowed Be Thy Name
16. Run To The Hills (prva izvedba od jula 2014.)

Hurleur, Navy ne obećava i Keni nije mrtav koncertno otvaraju PRIS Stage!

$
0
0

Bendovi inspirisani pank rok zvukom, Hurleur, Navy ne obećava i Keni nije mrtav, koncertno će otvoriti PRIS Stage koji se nalazi u okviru kluba Gavez na Adi Ciganliji, u petak, 29. juna.

Hurleur je energični pank rok četverac, oformljen u Negotinu 2012. godine. Trenutno je grupa stacionirana u Beogradu. Premda je reč o veoma mladim ljudima, ova četvorka može da se pohvali pozamašnim koncertnim iskustvima, a kao najznačajnija iz korpusa istih možemo istaći nastupe na Belgrade Beer Fest-u, EXIT festivalu, Arsenal-u, Zaječarskoj Gitarijadi, kao i veliki broj klupskih koncerata i svirki. Sastav je zimus objavio album prvenac koji nosi naziv Ja! pod okriljem izdavačke kuće RnR Records, te će ovom prilikom promovisati isti, a publika će imati priliku da kupi fizička izdanja albuma.

Ovo je Hurleuru prvi i najdraži nastup tokom predstojećeg leta. Raduje nas što ćemo svirati u tako prelepom okruženju kao što je Ada Ciganlija i sam Gavez. Apis je trenutno u dilemi da li da uz našu svirku idu gratis striptizete. Mislimo da hoće, zato vas pozivamo da 29. juna dođete na PRIS Stage u Gavezu, poručuje Aleksa Dinić, bubnjar benda.

Navy ne obećava je novi beogradski bend nastao tokom leta 2016. godine u mračnim hodnicima Bigza. Sa svoja dva singla Novi kult i Kventin Tarantino već su uspeli da podignu prašinu i polarišu sujetnu rokenrol scenu na one koji ih vole i one koji ih mrze.

Ovom prilikom bend će predstaviti numere sa albuma koji je u pripremi. Na albumu prvencu ćemo se poigravati sa uvek vrućim temama kao što su ljubav, opijati, društveno uređenje, ali govorimo i o snovima, željama, idolopoklonstvu, buntovničkom duhu, životu posle smrti... Jako smo nestrpljivi i jedva čekamo da čujete šta imamo da kažemo, poručuju iz benda i dodaju: Nejvi je iscedio vodu iz pedalboarda, osušio gitaru, opravio Stanka i sad smo spremni za nove avanture. Dođite u Gavez na Adi, na PRIS Stage. Garantujemo da Keni nije mrtav, da Hurleur vrišti glasnije nego ikada i da Nejvi ne doliva vodu u žestoka alkoholna pića. Karte su džabaka, pića jeftina, a svirka žestoka. Ko neće da sluša svirku, nek' dođe da se ljubimo!

Bend Keni nije mrtav je oformljen prošlog leta u Kruševcu. Nasuprot stereotipima jednog pank benda, KNM baš i ne obiluje socijalno angažovanim tekstovima koji bi se uvrteli u glavu nekom novopečenom buntovniku koji sebe etiketira verovatno iz pomodarstva. Prostor za probe je sve tesnije nastanjen tekstovima prožetim detaljnim preispitivanjima, ukazivanjem na lične nedostatke i ciljeve, kao i impresijama i emotivnim rasplinućima koja po autoru tekstova zaslužuju mesto na repertoaru.

U mahu razigranosti, pank trojka iz Kruševca će na PRIS-ovoj bini dokazati neosporni kvalitet mlađe generacije bendova! Ovo će biti naš premijerni beogradski nastup, a ujedno i proslava godišnjice postojanja benda, te vas pozivamo da dođete i da se prepustite energiji i drugarskoj atmosferi, kažu momci iz benda Keni nije mrtav.

Početak događaja zakazan je za 20 časova. Cena ulaznice u pretprodaji iznosi 150 dinara, dok će na ulazu iznositi 250 dinara. Informacije o satnici, kao i pretprodajnim mestima biće naknadno objavljene.

PRIS Stage Promo event

$
0
0

Najsvežiji projekat alternativne kulture, PRIS Stage, koji će biti u okviru kluba Gavez na Adi Ciganliji u Beogradu, biće predstavljen široj javnosti promotivnim događajem koji će biti održan u petak, 15. juna.

Projekat PRIS Stage je do sada najveće ostvarenje portala PRIS koji predvode veoma mladi ljudi, prosečne starosti od 18 do 20 godina. U periodu od 15. juna do 15. septembra na veoma lepoj beogradskoj lokaciji, okruženoj zelenilom, periodično će nastupati bendovi koji gaje rokenrol zvuk. Prostor je na otvorenom i može primiti do 500 ljudi koji će imati priliku da uživaju u odličnom zvuku, prijatnom ambijentu i niskim cenama hrane i pića.

Volonterskim radom od septembra 2016. godine konstantno smo konkretno delovali na području alternativne scene i sa preko 2400 raznovrsnih članaka u tom periodu maksimalno podržavali zalaganje bendova, promotera i organizatora da održe rokenrol duh u društvu. Ovim projektom želimo da nivo našeg rada podignemo, kao i da zajednici pružimo nešto nesvakidašnje i posebno, što će PRIS Stage definitivno biti. Iako praktično nemamo nikakav budžet, trudimo se da postojećim sredstvima stvorimo jednu ozbiljnu manifestaciju i verujemo da će posetioci biti iznenađeni predočenim. Nažalost, kako jedini izvor sredstava za finansiranje troškova može biti prodaja ulaznica, nismo u mogućnosti da ulaz na koncertne događaje bude besplatan, ali smatramo da će publika za simboličnu svotu novca uživati u odličnom programu. Nadamo se da će podrška ljudi biti na visokom nivou, a mi ćemo se truditi da svaki događaj bude sve bolji, poručuju članovi PRIS portala, ujedno i organizatori PRIS Stage-a.

Muzički program će biti organizovan skoro svakog petka u periodu od sredine juna do sredine septembra, a uz isti posetioce očekuje i odličan izbor jeftinih pića, kako industrijskih, tako i domaćih, po kojima je lokacija održavanja veoma poznata, domaća hrana i roštilj koji se pripremaju na otvorenom, gledanje utakmica Svetskog prvenstva uoči koncerata, kao i mnogi drugi društveno-kulturni sadržaji. Na bini će nastupiti kako mladi, kvalitetni izvođači, tako i oni afirmisani i dobro poznati. Prvi koncertni događaj biće održan u petak, 29. juna, kada će nastupiti bendovi inspirisani pank rok zvukom, Hurleur, Navy ne obećava i Keni nije mrtav

Početak promo eventa zakazan je za 20 časova, ulaz je besplatan, a svi detalji u vezi istog biće pušteni u etar tokom narednih dana.

Steadfast Stanley

$
0
0

U većini filmova o zombijima protagonisti primarno nastoje očajnički preživjeti. U kratkom animiranom filmu “Steadfast Stanley” to nije slučaj, glavni lik je pas Stanley koji se samo pokušava ponovo sjediniti sa svojim mlađahnim vlasnikom. Tvorac ovog više nego simpatičnog filma je John Cody Kim.


Prakopa "Fortress" tour - Dnevnik sa turneje (16-19.2.2018)

$
0
0
Prošlog leta, negde u sred spremanja ispita dobio sam poziv od drugara iz benda Prakopa da im se priključim na bas gitari. Moj primarni instrument jeste gitara, ali s obzirom na činjenicu da su mi u Prakopi svi dugogodišnji prijatelji rešio sam da im pomognem u crust/punk/metal misiji difuzije ovakvog zvuka. Sa mnom na basu su imali tek jedan koncert pre ove turneje o kojoj ćete čitati u nastavku i to sa sa makedonskim rawpunk/crust sastavom Disease. Međutim, vežba i puno rada doveli su do toga da smo bili spremni za produženi vikend u Hrvatskoj.

DAN I – 16.2.2018, ŽUPANJA (MKC)

sa Hellback i No Name

Dan pre tog petka šesnaestog, u četvrtak, jelte, petnaestog, puče meni žica na bas gitari – bas gitari koju pozajmih za potrebe tamburanja u Prakopi od prijatelja Vasea (ex-Cut Off). Da li su se sile nebeske ili ovozemaljske tada igrale sa nama? Ne se znae. Ironija ne staje već grize dalje - državni praznik u čast Sretenjskog ustava (1835), odnosno Prvog srpskog ustanka (1804) bejaše tih dana i naravno da su sve radnje bile zatvorene ili barem one koje su meni bile potrebne – muzičke. Ipak, ovde uleće muzičarsko-zaječarska solidarnost, pa mi Ivča Bass, koji trenutno roka sa Magic Bush bendom - komšijama iz BIM Slavije, a nekada rokao sa mnom u Velikom Prasku, udeljuje žicu. Ovo se direktno ticalo mene, a da ne pominjem još par (ne)zgoda koje su snašle ostatak benda. Nije tema. Ajmo dalje i ajmo na put. Sve je spremno.

Našli smo se u studiju, popakovali instrumente, seli u kola i krenuli lagano. Mitar, Bora – frontline, moja malenkost (Nemča) i Stefan – čuvaju đale. Usput smo opet nahvatali Ivču da mi da još neke tehnikalije za koje takođe nije bilo vremena, ni mogućnosti kupiti ih u sred praznika. Kako to obično biva, negde kod Doma omladine polukružno i nazad u studio da Mitar pokupi ono što zaboravljeno ostade. Sati je 15 i konačno, ali ovog puta stvarno, krenusmo!

Put je protekao lagano i bez nekih većih komplikacija. Na granici nas nisu maltretirali, a do Županje smo stigli za manje od dva sata. U kolima smo preslušavali disk koji je Mitar u poslednjem trenutku izmiksovao i sredio, upakovao u odličan kartonski omot i na taj način obezbedio prvo Prakopino fizičko izdanje. Ja na tim snimcima ne sviram, već je na bas gitari prvi član Andrej, dok bekove peva basista koga ja zamenih – Damjan. Odličan zvuk i miks, a album se zove ’’Fortress’’.


Županja nas je dočekala po svetlosti dana, u 17h otprilike. Tipična panonska varošica, ali za razliku od mnogih srpski sestara iz identičnog morfotektonskog okoliša, ima MKC. Ovaj Multikulturni centar Županje je spojen sa kafićem ’’Okac’’ koji nam je u suštini bio i odrednica. Prvi skeč se desio na raskrsnici. Mitar upita dve neke devojke gde je ’’OKCE’’. One ga ispraviše pravim nazivom i rekoše da nemaju pojma. Carski. Intuitivno zapičismo pravo od glavne gradske raskrsnice i naletesmo na ogromni grafit ’’Sick As We Are’’, inače ceo naziv hc/punk festivala SAWA koji radi ekipa okupljena oko MKC-a, na čijim se zidinama ovo umetničko delo nalazi. Pored grafita, odbor za doček behu i naši domaćini Dretva i Dare koji su u najveće pripremali kotlić gde će se kasnije krčkati slavonska pasuljčina. Tu smo malo zablejali, setili se dana Monteparadisa, popričali o Županji i o privatnim (ne)daćama i mic po mic približismo se početku certa, koji je, by the way, nosio ime - ’’Prokletstvo praznog piva’’. Hehe. Tonska je odrađena i sve je bilo spremno.

Ipak, vredelo bi par redova posvetiti samom prostoru. Što se pravne strukture tiče, MKC je u vlasništvu grada, ali se grad ne meša u rad omladinaca i omladinki koje su prostor priveli nameni. Totalnu autonomiju imaju svi ljudski elementi kolektiva, te je u tom smislu MKC bio domaćin i Hladnom Pivu, i Municipal Waste-u, i ansamblu Let 3, i nama... Prostor koriste i lokalni bendovi za probe, pa smo u bekstejdžu i sobi za spavanje videli brdo opreme. Recimo da bi bilo kul pomenuti da smo spavali u prostoriji gde Opća Opasnost pika probe. ’’Hej živote, hej sudbino’’ fazon. Sam prostor gde se održavaju svirke je ogroman. Prisutan je i šank, ali i galerija (balkon) koja se oslanja na zidine. Ekstremno carski izgleda. Kapiram da Beograd, a kamoli neki manji grad, nikad ovako nešto nije imao, a da je bilo dostupno DIY hc/punk sceni. Prostor su podelili na pola velikim drvenim kutijama, na njih okačili ’’ŽUPANJA HARDCORE’’ zastavu i pustili muziku sa razglasa da veseli prisutne dok koncert ne krene.

Prvi bend koji je veče otpočeo u 22.30 je bio No Name iz Požege. Čuo sam za njih ranije, dok sam u većoj meri pratio požešku hc scenu (pre desetak godina), ali nekako nikada nisam baš seo da preslušam. U pitanju je bazični punk rock sa repertoarom koji se uglavnom oslanja na obrade. Čini mi se da su pioniri ovog zvuka na lokalu, ali neću da tvrdim. Pevač je jedini iz original postave dok mu u izvedbi pomaže ostatak PŽ scene. Od autorskih sam zapamtio samo jednu numeru koja se ticala ekologije, dok su obrade išle od Psihomodo Popa, preko Riblje Čorbe (jeste, dobro ste pročitali i to usma ’’Ja ratujem sam’’), do Pekinške Patke.

Drugi bi, takođe iz Požege - Hellback. Gitara/muški vokal, ženski vokal i bubanj. Gitarista se nije pomerao sa startne pozicije jer svira u oba sastava. U pitanju je (krasterski) hardcore punk. Pre 10+ godina sam nabavaljao brdo muzike koja dolazi iz ovog slavonskog grada i ukoliko me sećanje ne vara Hellback je bio jedan od njih. Pesma koja je Boru oduševila i gde je viknuo da je bolja od originala bejaše ’’Nikad se ne predajem’’ od Kraljevskog Aparatmana. Taj bend mislim da su i metalci iz Srbije zaboravili, ali eto, slavonska pankerka i pankeri nisu.

I onda na red dođosmo mi – Prakopa. Interesantno je što su nam ime po Hrvatskoj svi pogrešno akcentovali, pa umesto na prvom samoglasniku, akcenat je išao na "o". No, to u suštini nije ni bitno, već ono što jeste – počeli smo tačno u ponoć i svirali skoro sat vremena. Nekih 30, 40 ljudi je bilo u publici, ali se ta brojka skoro pa prepolovila negde na pola nastupa kada su požeški panksi zapalili. Osam, devet pesama su bile deo našeg tour repertoara, ali smo već u Županji stigli na 10+ jer je ekipa bila u fazonu da svirimo još. Nismo se libili da roknemo još neku preko zacrtane set liste. Zvuk je bio dobar, ali je rasveta bila ubij bože – po moju malenkost. Ispred ’’bine’’ je sve to izgledalo efektno, ali je meni pored bas  pojačala i za instrumentom bilo ko na rejvu. Zeleno neonsko svetlo mi je blještalo u facu koju god pozu zauzeo, a uzimajući u obzir da mi bas nije primarni instrument, vozio sam se ko u luna parku. Međutim, kad se sve sabere, svirka je bila super. Mi smo se dobro zabavili, vernoj novoj publici i organizatorima je bilo kul, tako da suma sumarum – bomba. U jedan sat iza ponoći, ende. Kraj svirke, ali početak aftera koji je za neke trajao i do 8, 9 ujutru, a tu su se mogle čuti razne dogodovštine lokalne ekipe od problema oko organizacije Six Pack koncerta, do karijernih početaka Opće Opasnosti. Na kraju se i zasviralo, a malo i odspavalo.

Drugi dan je lagano krenuo, a Stefan i ja, negde oko 11 sati, skoknusmo do kafića pored na čaj i kafu. Kada smo se malo okrepili pođosmo putevima županjskim, bez ikakvih smernica i potpuno... Ne, ipak nije bilo baš tako. Dobili smo okvirnu adresu dobrog bureka Županje, ali ga ne nađosmo. Ono što smo pak našli jeste katolička crkva gde ti na izlazu kažu ’’IDI, BUDI KRISTOV SVJEDOK’’, spomenik prvoj fudbalskoj lopti Hrvatske iz 1880. godine, par grafita BBB-a i Torcide, po neki ustaški, te antifa i na posletku spomenik borcima poslednjeg rata. E, da, bio je tu još jedan interesantan grafit na kome je pisalo ’’Kako vam je uspelo zlato pretvorit u kamen’’. Kako?

Pošto je burek tog subotnjeg jutra rekao ne komšijama, vratili smo se nazad u MKC. Međutim, dobri domaćini naši nisu nas hteli ostaviti gladnima. Tim povodom nas je Dare odvezao do pekare na drugom kraju grada. Pri povratku nazad napravili smo jedan kratak đir kolima po Županji ne bi li nam pokazao ono što mi preskočismo. Uglavnom su to bile lekcije iz istorije i to iz Drugog svetskog rata. Prvo smo posetili taj čuveni stadion gde se počelo sa ’’fucom’’ u Hrvata, pa teniski teren (sa identičnom pričom). Dalje smo išli do Save ne bismo li videli partizanski spomenik palim borcima, uz naznaku da je nešto nizvodnije još jedna spomen ploča ali ovog puta, pogađajte nijednom – ustašama. Zatim smo skoknuli do kuće žene koja je prva u Županji nosila gaće i vozila bajs i na kraju do kuće gde je na fasadi izmerena najveća dubina Save u trenutku kada je poplavila ovo područije. Na putu ka MKC-u još malo lekcija o znamenitim građanima Županje, uglavnom ustašama koji su u slobodno vreme bili i pesnici, pa malo i o etničkom čišćenju Roma-tamburaša, Jevreja i Srba po subrbiji ovoga grada i to je to. Hvala Dare na ovakvom itinereru i istorijskim činjenicama (plaky).

Popakovali smo se i pozdravili sa poslednjim mohikancima od sinoć i lagano, ali siurno put pod noge ka Zagreb belog gradu. Veliko hvala ide Dretvi (na organizovanju celokupne fešte i velikog uloženog truda!), Mesketu (za suorganizaciju i upoznavanje sa lokalnom scenom putem razglasa), Daretu (za pripremu hrane i turistički obilazak Županje), kao i svima onima koji su posetili koncert ’’Proklestvo praznog piva’’, koji su na njemu svirali i koji su na bilo koji način te večeri sa istim (i sa nama) bili povezani. Do sledećeg viđenja, još jednom, veliko hvala!

DAN II – 17.2.2018, ZAGREB (Reci:Klaonica)

VII rođendan Reci:Klaonice sa UxBxTx, Nailed In i Mališa Bahat

Pošto je neko iz Požege zaboravio ranac u Županji, zamoljen sam da isti ponesem i da ga ostavim na najbližoj naplatnoj rampi Požegi. To smo i učini i nastavili da jezdimo dalje ka Zagrebu. Naravno da smo se malo izgubili na ulazu u prestonicu Hrvatske, ali smo se brzinom svetlosti vratili u kolosek i zapucali pravim putem. Oko 18.30 smo bili na parkingu Konzuma, nadomak Reciklaone. Poslednji put sam je posetio kada smo išli na Poison Idea-u i moram da primetim neke novine po kraju. Malo su rušili, malo pregrađivali, pa smo jedva iskobeljali iz žičane ograde i blatišta, te na koncu napipali betončinu nekadašnjeg klaničnog kompleksa grada Zagreba. Stigli smo prvi. Ekipa je tak sređivala prostor i nameštala stejdž, ali taman smo imali vremena da popijemo po jedno JELEN pivo. Hehe, idući put se nadam Zaječarskom. Šalim se naravno, popili smo Krušovice, ali je svakako drugi izbor bio Jelen, za koji kažu da je najjeftinije pivo koje se trenutno može naći u ZG-u.

S obzirom na činjenicu da smo itekako poranili, zamenili smo mesto bleje. Iz prostora za svirke na sprat, odnosno u dnevni boravak. Inače ovaj događaj je bio u čast sedmog rođendana Reci:klaonice. Sećam se Monte Paradisa 2010. gde sam upoznao neke od pionirki ovog skvota i sećam se kada su mi iste rekle da je u najavi zaposedanje novog prostora u Zagrebu. I eto, već iduće godine tzv. Klaonica je udarila svoje temelje. Prostor je ogroman i ekipa se odlično organizovala. Ono što sam primetio jeste da je puno novih, mladih lica prisutno. Jedan dugogodišnji poznanik sa hc punk scene iz Rijeke nam je rekao da je ta mlađarija mahom iz njegovog grada. Tako da Reka roka!

Oko 22 časa je krenula tonska proba. Za to vreme smo Mitar i ja imali rap battle, koji je bio samo uvod u višečasovnu razmenu rima koja je usledila dan posle u Puli. Vremena je bilo na pretek i moglo se lagano čavrljati sa ljudima koji nisu deo beogradske svakodnevnice i koje dugo nismo videli.

Prvi bend koji je presekao vrpcu ovog velelepnog događaja bejahu UxBxTx iz Zagreba. U pitanju je trojac – gitara, bubanj, vokal. Pevač je nešto stariji od ostatka sastava, ali se energijom utrkuje i prestiže čak i neke ljude iz publike. Dok su oni svirali dogodio se prvi i poslednji incident večeri. Naime, neki pijani lik, koga sam zamjetio kao problematičnog još pre početka certa, je pao na pojačalo i izvrnuo naglavačke sebe, ali što je još bitnije, i gitarsku glavu momka iz Mališe Bahatog. Srećom pukla je samo zaštitna plastika, ali koliko sam skapirao gitarista je uzeo podatke liku pa su se valjda raskusurali u danima nakon giga. Vratimo se na UxBxTx. U pitanju je haotični hc punk. Vokalista se u nekim delovima nastupa služio ’’puškicama’’ na kojima su se nalazili tekstovi. Ko Kebra čoveče. U publici je bilo ludilo, a istoj se pridružio i gitarista koga u suštini nije ni bilo na stejdžu tokon nastupa.

Drugi bend koji je upriličio ovo slavlje beše Mališa Bahat. Dolaze iz Koprivnice, odnosno Varaždina, odnosno Siska. Kapiram da je pevač Geč iz Varaždina jer se sećam njegovog dijalekta – bum, buš, pam, dš (ko nadimci iz Majdanpeka), koji me neodoljivo podsetio na ultimativni hit Mustač Benda ’’Šudra vozim, šudra bode’’, hehe. Sve u svemu, momci su prikazali jedan dobar i interesantan set na tragu francuske škole screamo pravca. Nešto su doduše kratko svirali, koliko se sećam. Svega dvadeset minuta. Geč je sve vreme bio u publici i imao centralnu poziciju, dok se publika grupisala oko njega. Atmosfera je malo olabavila dok su oni svirali, ali je to nekako bio manir koji je pratio dalji razvoj koncerta.

Na đendanu je trebalo da zasviraju i italijani Storm(o), ali su otkazali. Umesto njih su upali Nailed In, na moju veliku radost. Nakon što se raspao po mom izrazito subjektivnom mišljenju najbolji ex-yu hardcore bend u poslednjih deset, petnaest godina – Declaration, neki od bivših članova udružiše snage sa kolegama takođe rahmetlog Black Gust-a i napraviše ovu grupu. Meni su oni potpuni (muzički) carevi. Hardcore zvuk, nešto brži, ne toliko komplikovan, sa agresivnijim vokalom. Podsećaju na Negative Approach. U svojih pola sata svirke prošarali su po repertoaru, pa je bilo novih, ali i onih sa prvog S/T EP-ja iz 2016. godine. Definitivno nešto što mi je najviše leglo te večeri. Nastup su završili oko 1.10.


Pošto su generalno velike pauze pravljene između bendova i mi se u skladu sa tim opustili, pa tek oko pola 2 izašli da se nameštamo. Da ne može sve da ide kao po loju pobrinule su se ine sile (možda one iste sa početka dnevnika). Bas glava ne šljaka. Tu smo izgubili nekih 15, 20 minuta u pokušaju da je osposobimo, a kad je stvar bila jasna - da je krepao (ili da je u kliničkoj smrti), uleteo je Crni, basista Mališe Bahatog, sa svojom glavom. Sranje je realno, a nije ni slatko, te u to ime potrošismo još oko pola sata jer je Mitra zezalo njegovo sredstvo soničnog informisanja. Čivije na novoj gitari su se nešto ujebale, pa se žica nije dala naštimovati nikako. Ubili smo ljude u pojam što je rezultiralo time da se dosta njih razbežalo gajbama ne gajeći preteranu nadu da će se muziciranje nastaviti. IPAK! Prakopa se nije dala obeshrabriti niti tehnikom ubiti, te smo koncert započeli u 2 i 10. Napokon. Nije kao da su svi zapalili gajbama i u tom smislu publike jeste bilo u zadovoljavajućoj brojci. Pojavilo se dosta naših prijatelja iz Beograda koji žive u Zagrebu, a i oni koji su ostali bili su izuzetno agilni. Podrška nije izostala, pa smo od prve do poslednje pesme imali pogo i raznorazne tipove gibanja ispred bine. Onaj pijani lik sa početka priče se povampirio baš za naš nastup, a prespavao je i Mališu i Nailed In. Stefan mu je odmah dao do znanja da nas batali bahatosti, a bogami ni ja, koji sam stejdž zamenio podijumom za ples, mu nisam dozvolio  da se previše približi instrumentu. Empirijski je već dokazano da je lik u koliziji sa predmetima koji emituju ili proizvode zvuk. Dosta o njemu. Svirali smo ceo onaj naš repertoar sa turneje uz još par nekih dodataka i tako set razvukli na sat vremena svirke. Sub-site je celo veče ispratio kamerom, pa možete konsultovati youtube ne bi li ste videli kako je zapravo bilo. Meni najjači koncert na turneji i sigurno jedan od top 5 na kojima sam svirio. Mega smo bili zadovoljni i srećni nakon istog. Nismo toliko čak ni ispadali. Sve smo lepo uklopili i reakcija je bila super.


Rođendan je, tako da nema kraja. Gitaru i ostale instrumente zamenili su laptopovi i miksete. Za after su bili zaduženi Alex sa Sirom, Goldo i Sead. Izbor je bio šaren. Prvo world music. Od Kariba, preko Afrike, do Rusije. Onda klizeći start sa Wu Tang Clan-om, te jedan mavašigeri sa Oliverom Dragojevićem, pa bekend Muharema Serbezovskog (Džingo, Džingo, Mango Džingo) i šah mat sa nekim srpskim narodnjacima i trubama. Ludilo. Neke numere sa početka su bile čista egzotika i nisam stigao da ih priupitam koje su po sredi, te ako čitaju ove redove i imaju neki tracklist od tada, nek mi proslede. Najveći fan igre, omanji panker sa čirokanom po sred srede, nije posustajao, pa je solo plesao do iznemoglosti. Odnosno do trenutka kada su izneli neku lutku punjenu bombonama koju su bejzbol palicom raspizdili i tako pobombonili ceo prostor. Organizovana je bila i tombola. Pre svirke su svi posetioci i posetiteljke dobili papiriće sa svojim brojevima. Moj beše 31 i, kakve li sreće, prvi sam dobio nagradu. ’’Posle kiše dođe duga’’, što bi rekao jedan estradni SNS umetnik i tako nakon svih nedaća na bini, eto sreće – dobio sam neke treš/kič tregere. Sad mogu u skinheade zvanično! Na kraju su svi izvukli po nešto. Mitar kostursku glavu za radni sto, Bora isto neki gedžet simpatični. Žur se preneo do svitanja, a mi smo oko sedmice o’šli na kuntakis. Spavali smo u fino zagrejanoj gostinskoj sobi skvota u kome je bilo brdo nekih stranaca.

Oko 11, pola 12 smo ustali i razvlačili smo se do 15 časova. Usput stigli da pojedemo nešto, posvađamo se sa strancima koji su zahtevali mir u spavaoni u tri sata popodne, pozdravili sa domaćinima i krenuli lagano. Svratili smo pre toga do Novog Zagreba ne bi li se ja našao sa ortakom iz NK Zagreb 041 i njihove White Angels navijačke ekipe da pokupim novi bar šal i time makar malo podržim rad ove škvadre. Palo je i snabdevanje za dalje putešestvije, a ono se nastavilo ka Istri.

Veliko hvala celokupnoj ekipi iz Reci:Klaonice, a posebno Mitji i Batarelu, kao i ljudima koji su bili angažovani oko pripreme hrane – preveliki i preobilni izbor. Takođe zahvalnice idu UxBxTx-u, Mališi Bahatom i Nailed In-u sa kojima smo delili binu i dobro se zezali pre i posle koncerta, zatim našim drugarima i drugaricama iz Beograda (Srbije) koji su nas podržali i svima ostalima koji su svojim prisustvom upriličili sedmi rođendan skvota. Do sledeće prilike, još jedno veliko hvala!

DAN III – 18.2.2018, PULA (Haklab – Karl Rojc društveni centar)

sa Scorn

Oko 16h beše kada su kola beogradskih registracija sa članovima Prakope unutra ugledala auto-put. Govnjikavo vreme nas je ispratilo iz prestonog grada Hrvatske, a sneg, kijamet i bele staze Kroacije dočekali u Gorskom kotaru. Uđeš u tunel, izađeš u snežnu oluju, potom izađeš iz nje, uđeš u tunel (mahne ti mehanizovani redar sa puta) i na posletku izađeš na Riječki zaliv gde nema ni traga ni glasa snežnim padavinama. Ludilo.

Negde oko 19h smo napipali glavni grad Istre – Pulu. Svirali smo u nekadašnjoj kasarni jugoslovenske vojske ’’Karl Rojc’’. Veterani pulske hardcore punk scene (danas udruga Monteparadiso) su još 90-ih upali u zgradu i skvotirali dobar deo iste. Vremenom su u ovu građevinu počele da upadaju raznorazne nevladine organizacije pa je ista postala socijalni centar, a ne skvot. Monteparadiso ima oko 400 m2 prostora na raspolaganju i za to plaća neku simobličnu cenu. Koliko sam ja razumeo, samo troškove komunalija. Imaju najviše kvadrata jer su se prvi drznuli da okupiraju zgradu. Mi smo nastupali u nekadašnjem Haklabu, koji je sada preuređen za svirke. Pamtim ovu sobu još iz vremena mog prvog odlaska na Monteparadiso festival 2008. godine. Tada je ona bila infošop. Odlično su ga sredili. Na zidovima su plakati koncerata koje su organizovali, ali su tu i oni koje su posetili širom Hrvatske, bivše YU domovine i inostranstva. Pre nego što je večera bila spremna imali smo tačno toliko vremena da odigramo dve partije bilijara – koji se nalazi jednoj od prostorija kojima raspolažu i u kojoj komotno može hokej da se igra. Uz zvuke Gorilla Biscuits-a, pali su i Mitar, a kasnije i Bora. Što bi rekli Jedino Rešenje - ’’Ja sam pobednik, ne mogu mi ništa’’. Hehe. Bilijarske kugle, zamenismo onima od leblebije. Na meniju je bio falafel u tortilji sa hiljadu i jednom salatom i namazima. Pokidali smo se kao bilmezi, a has je do te mere bio dobar da je Bora zapakovao i lanč pakete.


U Haklabu se ekipa već skupila. Mlade nade pulske scene ispunile su prostor i verno čekale da njihovi vršnjaci Scorn dohvate instrumente i prikažu kakav je to njihov crust izraz. Četvorica ih je u grupi i uglavnom su svi rođeni krajem prošlog ili početkom ovog veka. Da se politička tradicija krajnje levice u Puli neguje i kroz mlađe generacije pokazala je jedna pesma ove mlađarije koja govori o Karlu Đulijaniju - momku koji je svoj život dao borbi za slobodu na Anti-G8 protestima u Đenovi. A sa druge strane, da se neguje muzička tradicija krajnje levice pokazali su obradom crust sastava Hellkrusher. Bosonogi pevač je par puta opleo po policiji i državi i nakon dvadesetak minuta svirke se sa ostatkom benda povukao sa bine.

Ono što nas je pratilo kroz celu turneju i ovde se pokazalo izvesnim – kašnjenje. Opet smo počeli pola sata nakon zavšetka prethodnog benda. Malo se i publika smorila (opet), pa smo dobili i povike kao izražajno sredstvo nestrpljenja. Konačno u 22.30, kreće rokavela! Repertoar klasičan, šetnja kroz pesme koje su se našle na prvom izdanju ’’Fortress’’, uz dosta noviteta. Na kraju smo malo izmiksovali set, te smo poslednju svirali ’’After The Fall’’, dok je ’’Fortress’’ uglavnom imala tu čast. Publika je bila statična, daleko više nego na prethodnim svirkama. Nedelja je pa je i sam nastup morao biti gotov oko 23.30. Završili smo 10 minuta pre toga.

Ekipa se razišla već oko ponoći, pa smo imali sve vreme ovog sveta i sav prostor Monteparadiso univerzuma da se zezamo i blejimo. Piva je ostalo, rakije takođe, što je bio pozitivan znak da se Prakopa žurka protegla do duboko u noć. U delu dnevnika koji se tiče svirke iz Zagreba pisao sam o tome kako je tamošnji rap battle bio uvertira u ovaj koji će se desiti u Puli. Jeste, u jednom trenutku smo Mitar i ja zabetlali i tako preko sat vremena bacali najužasnije i najbrutalnije rime na svetu. Ima negde i snimaka nekakvih, ali će to zauvek ostati u arhivi Prakope, buhaha.

Spavali smo u, ako ga tako mogu nazvati, bekstejdžu Haklaba, mada mislim da se ta prostorija koristi i kao biskop s obzirom na to da je na zidu bilo platno, a okolo veliki broj stolica. Da smo se probudili u avgustu na istom mestu, verovatno bismo čuli graju pijanih pankera iz unutrašnjeg dvorišta Rojca jer prozori upravo ka tamo gledaju, ali s obzirom da je februar bio u pitanju probudismo se jedino smrznuti ko sante leda, što se isto ne bi desilo da je vreme festivala. Klima je radila celu noć, ali nam nije nešto posebno pomogla. Da nas budi pristigao je Mića iz benda Nulla Osta negde oko 11 sati. Kafić u hood-u nam je poslužio za jutarnju kaficu i čaj, a nakon toga se otisnumo put Dalmacije oko 13h.

Hvala puno celoj Monteparadiso ekipi koja se iscimala za ovaj koncert. Posebno hvala ide Mići iz Nulla Osta koji je bio kontakt-osoba, devojkama koje su pokidale spremanje falafela i klinčadiji iz benda Scorn. Adio Pola!

DAN IV – 19.2.2018., ZADAR (Nigdjezemska)


Rešili smo tokom jutra da za Zadar zapucamo Jadranskom magistralom ne bi li malo zaobišli naplatne rampe i ostala saobraćajna čudesa koja ti skrate vreme putovanja, ali ti i novačanik opustoše. E sad ide muka na liniji tradicija – moderno, stara nauka – tehnologija, papir (um) – uređaj (GPS). Sav naučni i tehnološki napredak ljudska vrsta treba da koristi, naravno ako im je svrha plemenita i ako se plemeniti ciljevi time ostvaruju. To je moj stav. Međutim, činjenica je da su za neke stvari i dalje tradicionalna sredstva i alati tate-mate u odnosu na savremena dostignuća. U to ime ja KARTA, A NE GPS (food not bombs fazon, hehe). Naravno, ovaj drugi je daleko lakši za rukovanje i, u većini slučajeva, sluša šta mu kažeš i koju putanju mu zacrtaš, ali to ovog puta nije bio slučaj. GPS nas je uporno navodio na auto-put, koji je nešto udaljeniji od mora, umesto na Jadransku magistralu koja, logično, ide tik uz more. U tom smislu sam ja bio u fazonu da pratimo znake i da se držimo blizine mora, a ne da se uzdamo u GPS. Nešto nakon Rijeke uređaj nas je ispalio, pa nas je na sledećoj raskrsnici, gde je jasno pisalo da je Split desno, terao da se vratimo nazad u grad. Tu se umalo nismo posvađali, ali je ipak saobraćajna geografija pobedila - krenuli smo put znaka. GPS je i dalje nešto lupetao i pokazivao da nije trebalo tuda, pa je svađa skoro kulminirala, ali se na kraju ispostavilo da sam ipak bio u pravu, jer je to taj put bio (u glavi Vajta – Dojdi mi, dojdi mi, diri, diri, dojdi mi). I tako mic po mic, Senj po Karlobag, pustismo se da nas magistrala i ingresiona nabrana obala dalmatinske strane Jadrana nosi.

Pogled sa puta ka moru je prelep. Nižu se tektonska nabrana ostrva Krk, Prvić, Goli Otok (jeste, onaj Goli Otok i zaista je takav - go), Rab, Pag i taman kad si pomislio da ćeš još gledati lepote, pade mrak. Istini za volju mrak je i pre mraka pao, s obzirom na to da nas je uhvatila neka poluoluja (mislim na elementarnu nepogodu) i da se smrklo kao da se nebo spušta na Zemlju. Ceo taj spektakl nam je ostavio prostora da se uživimo u ulogu koja nam je slučajno data – četiri jahača apokalipse. Pa da, crust as fuck. Osim armagedona, kao najave našeg dolaska, usput smo mogli da vidimo i fine (navijačke) grafite dobrodošlice poput ’’Tito, partija, hajdukova armija’’ ili ’’Dalmatinci četnici’’. Autokamp Ujča nas je takođe pozdravio, te sam se ja skoro kao kod kuće osetio jer Torlaci ujku katkad zovu ujĆa. I dobro, da ne davim više, eto nas u Zadru u osam sati uveče. Čini mi se da Bora i ja jedini nismo bili u prostoru gde ćemo svirati, pa i nismo bili od neke pomoći, a tražili smo ga dugo. Vreme musavo, kiša cepa, a Tornado merka... sa zida prekoputa kafića gde je Mitar iscimao wi-fi ne bi li nam internet kako pomogao. Na kraju opet tehnologija zakazala, ali meštani nisu, pa su nam pokazali nekadašnji vojni kompleks ’’Stejpan Radić’’ gd(j)e se Nigdjezemska ušuškala.


Ovaj autonomni društveni centar, kako sebe nazivaju, odnosno skvot – Nigdjezemska, postoji već nekoliko godina. Svoj kutak su pronašli u nekadašnjem vojnom kompleksu ’’Stjepan Radić’’, tačnije u zgradama bivše kotlarnice. Zauzete su dve zgrade. U jednoj se održavaju koncerti, dok je u drugoj infošop, kuhinja, kupatilo, dnevni boravak i mesto za razonodu gde možete pikati stoni fudbal, na primer. E i ovo, u produžetku ove druge zgrade nalazi se ogromni skejt park, izgrađen na zgarištu nečega što je nekada tu pronalazilo svoju namenu. Meni liči na vojničku menzu. Baš u vreme kada smo mi dolazili, gradonačelnik Zadra – Branko Dukić, najavio je izgradnju kulturnog centra na mestu skvota. Međutim, ispostavilo se da ih ipak neće dirati, već da će druge delove bivšeg vojnog kompleksa adaptirati. Kasnije smo saznali da je gradonačelnik naznačio da se neće mešati u ’’apolitičnost’’ Nigdjezemske. Umalo ne groknuh kad sam to čuo.

Nego, vratimo se temi. Taman kad smo stigli večerica je bila spremljena. Sočivo sa testeninom i to čorbasto, za na kašiku što bi se reklo. Nemoj da je neko pomislio na kašikanje Gorana Barea ili Milana Mladenovića. Malo smo čavrljali, upoznali se sa ekipom koju do tada nismo znali i ubijali vreme do koncerta. Inače smo jedini svirali te večeri pa je početak bio zakazan za 22.30, 23h. U jednom trenutku se pojavio Dario, predstavnik najmlađe generacije zadarskih pankera. Posle par rečenica upitao je: ’’Ko je od vas radio Pinhead’s Victim?’’ Ja se javih, a on će: ’’Baš mi je drago. Tvoj bend je direktno uticao na mene da postanem vegan.’’ Jebote, kad se nisam sobalio s onog troseda na kome smo se fino usidrili. Da objasnim. U srednjoj školi sam imao one man bend kroz čije sam tekstove obuhvatio razne teme od socijalnih, preko ekoloških, do onih koje su se ticale prava životinja (bio sam vegetarijanac u to vreme). PMK Records je izbacio moj jedan jedini album, sniman u kućnoj krš produkciji, imena ’’Maske su pale... ...sruši zidove’’. Upravo je ovaj album nekim tokovima stigao do malog Darija. Baš me je obradovala ova činjenica i jako mi je drago da se posle 10 godina od izlaska albuma poruka i dalje čuje i širi.

Kucno je čas (da narod dobije vlast – što bi rekli VIS Mamuti) i lagano se prešaltasmo u okupanu muralima i bojama veselja zgradu pored, gde smo imali koncert. Lagano smo se namestili, tj. laganije nego što smo veče pre dogovorili da više nećemo i sve pripremili za start. Publika je uglavnom bila mlada. Uglavnom srednjoškolski uzrast uz još nekolicinu nešto starijih Zadrana i Zadranki. Jako mi je bilo milo da vidim da je jezgro scene lokalne zapravo mlađarija. Stanovništvo Zadra kao i ostalih gradova u Hrvatskoj, kao i unutrašnjost Srbije, gravitira ka većim mestima. Kapiram da će se ova ekipa u nekom trenutku raspršiti diljem Hrvatske (i inostranstva), ali s obzirom da su tek prvi, drugi razred srednje, potrajaće lepota i mladost zadarske hc punk scene još neki period.

Set nismo menjali. Pesme su ovim redosledom išle: ’’Pray’’, ’’Undying Appeal’’, ’’Nieblas’’, ’’Control Narrative’’, ’’Shadow of Swords, ’’Debt’’, ’’Enclosure’’, ’’Prakopa’’ i ’’After The Fall’’. Ovo je bio definitivno najluđi naš nastup na turneji. Omladina ispred bine je napravila totalni haos. Stefan je sa njima igrao pogo sve vreme, a znoj, ruke, noge i tela su se viorila prostorom. Zbog toga smo dodali još dve pesme za kraj ’’Fortress’’ i ’’Remember the Names’’. Još malo lomljavine i kraj, nakon skoro sat vremena aktivne svirke. Naravno, na početku seta smo opet najstrašnije ispali, ali nas to nije pokolebalo, niti publiku umrtvilo, te slobodno mogu reći, iz mog ugla, da je ovo najbolji koncert na mini turneji.

Sa distra je skoro sve otišlo u ruke mladih zadarskih pankera i pankerki, metalaca i metalki. Ono što je meni dodatno ulepšalo ovo veče jeste pojavljivanje mog kolege sa zagrebačkog fakuleteta i velikog prijatelja Lućana. Čovek je uspeo da ugrabi poslednjih 10 minuta koncerta jer pre isto toliko minuta pristigao iz Zagreba u Zadar. Brdo nekih pozitivnih stvari se kretalo unaokolo te večeri. Bora nam je kasnije saopštio da je punk/metal omladina pitala da li bismo mogli i sutradan da ostanemo, pa da opet zasviramo pred većim brojem srednjoškolaca koji te večeri nisu mogli, upravo zbog škole da budu prisutni. Havarija.

Nakon certa smo otišli da dokusurimo onu čorbicu od sočiva i testenine u susednu zgradu. Neki simpatični mališa iz Crne Gore se tu našao i pokrenuo priču o tome kako Srbe baš ne vole u Zadru i kako se baš raduje što je bend iz Beograda gledao u gradu gde studira. Još nekih pola sata, sat smo izblejali svi zajedno, potom se pozdravili i razišli, svak na svoju stranu. Mi smo otišli nazad u prostor za koncerte gde smo na spratu i spavali. Ako je u Puli bilo hladno, ovde je jebeni pleistocen na snazi bio i to glacijali, redom – (Dunav, Biber) Ginc, Mindel, Ris i Virm . Mitar i ja smo doslovno približili grejalicu do kreveta, ali se toplina nije osetila ni malo. Ujutru smo brže bolje, ne bi li se zagrejali, izleteli na ulice Zadra i otisnuli se u stari deo grada, koji je na 5 minuta od skvota. Mitra smo ostavili da kunta, da se odmori dovoljno da ne zakucamo u neku banderu na putu ka kući.

Bora, Stefan, ja i lagani đir zadarskom rivom. Vratili smo se nakon turističkog obilaska negde oko 14h. Mitar se probudio i orno čekao da krenemo, a to smo i učinili nekih sat vremena kasnije.

Hvala puno Nikoli iz Bosonogog Djetinjstva koji nam je organizovao koncert uz pomoć saboraca iz skvota, hvala Dariju i njegovoj ekipi na podršci i hvala ljudima iz Nigdjezemske na gostoprimstvu. Nadam se da se vidimo opet nekad uskoro.

Na putu ka kući, napravili smo par pauzica, od kojih je ona prva bila najzanimljivija, ali se ne može preneti rečima u potpunosti. Rećiću samo da je Bora dosta dobar karatista u momentima nervoze, haha. Granica 22h, Beograd ponoć, gajba jedan sat iza ponoći.

Jako dobro zezanje, fenomenalnih pet dana puta i četiri koncerta u nizu. Svuda su nas lepo ugostili i zaista još jednom hvala Županji, Zagrebu, Puli i Zadru na svemu. Ja sam u međuvremenu napustio Prakopu zbog životnih obaveza, ali momci i dalje rokaju. Čekidičekirajte ih. A mi se pišemo i čitamo nekon drugom prilikom i opet, nadam se, uskoro. Stay tuned.

Nemča

Dautha - Brethren Of The Black Soil: Čistokrvni švedski doom

$
0
0
Često u životu kad se ne nadam ničemu velikom dobijem mnogo. To je slučaj i posle preslušavanja ovog albuma.

Sasvim slučajno mi je u ruke dospeo debi album švedskog benda DAUTHA pod nazivom „Brethren Of The Black Soil“. Reč je o čistokrvnoj doom metal ploči pod evidentnim uticajem grupa kao što su CANDLEMASS (pevanje Larsa Palmqvista prilično podseća na manir koji gaji Messiah Marcolin) ili SOLITUDE AETURNUS. O „tatama“ dooma, BS je izlišno govoriti.

Šest pesama u skoro sat vremena trajanja diska je očekivana forma kada je o ovom žanru reč. Pesme su dugačke od 7 do 15 minuta i naravno da nisu dosadne, inače ne biste čitali ovu recenziju. Prepliću se žestoki rifovi, masivni ritmovi, orkestralni delovi i odlično, gotovo proročko pevanje koje nam u misli povremeno prizove i jednog Ozija, ali je Lars, evidentno bolji pevač, što gospodina Ozborna nikako ne svrgava sa trona, jer Ozi je jedan jedini.

Kao i u većini albuma ovog žanra tekstovi su ukalupljeni i dotiču se tuge, očaja, tame i dubine, ali sama muzika nije toliko depresivna te u naslovnoj i pesmi pod nazivom „Maximum Thrax“ možemo čuti brže melodične delove sa odličnim gitarskim solo deonicama. U „The Childrens Crusade“ nalazimo i akustične gitare koje se u jednom trenutku pretvaraju u najtvrđe rifove na albumu. Pesma koja zatvara ploču „Bogbodies“ ima čak touch jednog Block Out-a. Apsolutno sam imao utisak kao da slušam neku Nikolinu kompoziciju u prvom delu pesme.

Sve u svemu, izvrstan i osvežavajući heavy/doom bez mnogo uticaja tako popularnog stoner ili sludge žanra. Visoka ocena i preporuka.
Zoran Popnovakov

Metal na TV-u nekad nije bio incident već redovna pojava

$
0
0
Pre nekoliko meseci, tokom prirpeme trećeg broja fanzina Ciklonizacija, sasvim slučajno sam saznao da je jedan moj stariji kolega imao nedeljnu emisiju na lokalnom požarevačkom radiju. U istoj je puštao kako novitete sa svetske (i domaće) hard rok i metal, tako i one starije stvari. Ono što je u celoj priči zanimljivo je to što je ta emisija išla početkom devedesetih (u periodu malo pre i tokom raspada SFRJ), a tada je broj vlasnika CD plejera mogao da se izbroji na prste jedne ruke u gradu. Dakle, nije bilo interneta, mp3 diskova, niti bilo čega sličnog – nikakvih digitalnih nosača zvuka. Samo analogna tehnologija, samo hardkor.

Moj kolega, Zoki, mi je ukratko opisao kako je ceo postupak išao. Naime, sve od muzike što su on i jedan naš zajednički prijatelj puštali je preuzimano ili sa MTV-ja (Headbangers Ball) ili sa Hard Metala, emisije koja je išla na NS Plusu. MTV je, naravno, išao preko satelita. Takav program, satelitski, je bio dostupan ili onima koji su imali satelitske antene ili onima koji su živeli u zgradama sa jednim takvim primerkom na krovu. Stoga su one večeri kada je Headbangers Ball bio emitovan stavljali VHS kasetu u rekorder, uključivali snimanje i nisu ga isključivali sve do završetka emisije. Kako se ta sesija završi, odmah potom ili sutradan bi video rekorder spajali sa kasetnim dekom, te izdvajali snimljene numere. Ista procedura je bila i posle emitovanja Hard Metala (ponajviše zbog osvrta na domaću scenu). Za svaku emisiju bi pripremali posebnu kasetu sa probranim pesmama koja bi bila puštana u emisiji. 


Ono što mi je Zoki ispričao je zvučalo fascinantno. U pitanju je čisti i sušti DIY entuzijazam sa ograničenim sredstvima iz kojih se izvlačio maksimum. Tu emisiju su vodili nekoliko godina – ne znam koji je tačno razlog bio što su prestali…

Do muzike se dolazilo i na druge načine: bilo je licencnih izdanja u SFRJ, nešto novih ploča i kaseta se donosilo sa putovanja po zemljama zapadne Evrope. Kasnije su došli čuveni bugarski pirati (prvo kasete, potom i diskovi). Dobar deo ljudi je nasnimavao okrnjene numere (ponajviše one najkomercijalnije) koje bi se u retkim slučajevima čule na našim radio-stanicama. Tu je, naravno, bila i čuvena Dvestadvojka koja i dan danas pokriva sve što se može pokriti u rok i metal svetu. Moraju se pomunuti bivši Treći kanal televizije Beograd koji jeste imao svoju „Zabava miliona“ ružnu prošlost (prethodnik grandovsko-ružičastim folk emisijama), te Studio B i VJ Hard & Heavy sat.

Za metal muziku sam počeo da se interesujem 1997. godine. Tada sam znao samo par ljudi koji su istu slušali, tako da sam bio ograničen što se izvora tiče, a bio sam i klinac od tek 14 leta. Tek posle dve godine sam otkrio VJ Hard & Heavy sat koji me je prosto oduševio. Tih sat vremena je trajalo prekratko, tako da sam i sam krenuo sa snimanjem spotova na VHS kaseti koja je uvek stajala u video rekorderu, vazda spremna za novi materijal. Iako sam imao sreće da imam satelitsku antenu, MTV koji sam preko nje hvatao je bio nemački, a isti nije imao Headbangers Ball (za koji sam opet saznao preko Trećeg kanala i Hard Metala).

No, alternative je uvek bilo, tako da su me emisije kao što su MTV Sushi i MTV Rocks (napraviti distinkciju od istoimenog TV kanala) upoznale sa velikim brojem bendova i muzičkih stilova. MTV Rocks je išao kasno noću, tako da baš i nisam mogao da odvrnem muziku do maksimuma, ali sam (kao kompenzaciju) upijao sliku sa ekrana. Prvo što sam radio ujutru je bilo da kasetu premotam, namestim se u najbolji mogući položaj ispred TV-a i pritisnem „play“ i ponovo preslušam najnovije snimke. Kasnije sam otkrio i kanal Viva Zwei koji je bio potpuni antipod od obične, flafičaste Vive, te je nudio dosta dobre muzike.

Headbangers Ball se tokom dvehiljaditih vratio i na nemački MTV, dok je MTV Rocks postalo stecište za alternativne i indie bendove koji me baš i nisu zanimali. U međuvremenu sam sa drugim ortakom, Mlađom, krenuo sam presnimavanjem spotova sa kaseta koje smo pozajmljivali od drugih ljudi. Sate i sate smo provodili ispred TV-a. Prvo smo puštali pozajmljene kasete, a potom smo presnimavali samo spotove koji bi nam se svideli. Bilo je tu svega i svačega: od domaćih legendi kao što su Bloodbath, Rapid Force, Bjesovi, pa sve do Atheista, Bolt Throwera i sličnih, koncertnih snimaka (kako zvaničničnih, tako i kvalitetnih bootlega iz live emisija). Pošto smo želeli da ova naša rabota ima nekog smisla, vodili smo spisak svega što smo presnimavali, tako da smo imali možda samo par dupliranih naslova.

Kasnije smo spotove preuzimali sa neta (dok Youtube nije postao toliko popularan) sa svake stranice koja je nudila takve opcije, te preko filesharing programa (DC++, na primer), kao i razmenom – narezivanja diskova jednih drugima i sličnog. Kasete su stoga stajale na vrhovima polica, po kutijama u garažama i ostavama. Mlađa i ja smo svoje kasete poklonili ortaku koji, po svojim rečima, i dan danas sporadično pusti neku od njih. Nostalgija neka, a i šteta je da samo skupljaju prašinu.

Ja ni sam ne znam koliko sam DVD-ja sa klipovima imao. Skidao sam sve što mi je privuklo pažnju i rezao čim bi se hard disk prepunio. U prvo vreme sam veći deo toga i par puta pregledao, ali je potom bilo toliko toga što niti jednom nisam pustio. Kasnije je takva aktivnost postala suvišna, s obzirom da se na samom Jutjubu moglo naći sve to isto i u boljoj rezoluciji. Nešto diskova sam poklonio, drugi deo sam prodao za neku simboličnu sumu i tako stavio tačku na hobi dug skoro deceniju i po.

Sve emisije koje sam nabrojao, svi sajtovi sa kojih su se mogli skinuti klipovi – sve to je uticalo na stvaranje mog (i ne samo mog) muzičkog ukusa. Iako više nemam tu naviku da spotove i koncertne snimke gledam po vasceli dan, desi se da na Tjubu potražim nešto zanimljivo, a šta nisam ranije čuo. Katkad naiđem na neki praistorijski snimak, izvučen sa VHS-a i prisetim se tih tinejdžerskih i postadolescentnih dana. Ono što osetim nije niti polupatetična nostalgija, niti seta (eh, kako je nekad sve bilo super tralala), već sreća. Zaista sam uživao u svakom trenutku tokom snimanja i presnimavanja klipova, te potonjeg skidanja sa neta, pregledavanja i preslušavanja. Diskusije o pesmama, spotovima, samim bendovima i muzici uz pivo ili kafu sa ortacima - uživanje u tom malom, zanesenjačkom svetu…

Velika je šteta što je u NATO bombardovanju Televizije Beograd i Televizije Novi Sad stradalo dosta arhivskog materijala među kom je bilo i starih emisija i spotova vezanih za rok i metal muziku. Ono što se danas može pronaći po internetu je šturo: u pitanju su samo fragmenti jednog mnogo većeg opusa. Stoga treba podržati svaki vid sakupljanja sličnog materijala i njegovog postavljanja na Youtube i slične lokacije. Ako je dobar deo prošlosti stradao u plamenu, velika je šteta da se ono što je preživelo ne podeli sa svetom. 

Antonio Jovanović

Aberdar objavio spot za pjesmu „Tajna“

$
0
0
Aberdar/ Photo: Vedran Ševčuk Alf
Banjalučki alternativni rok bend Aberdar predstavio je spot za pjesmu „Tajna“. Nakon prvog spota za pjesmu „Glad“, bend je objavio i svoj drugi spot. Bubanj i bass snimljeni su u studiju ‘Oksigen’ u Banjaluci, dok je audio montaža rađena u studiju BUYA.

“Pjesma je nastala davne 2008. godine još dok sam svirao u bendu Pasiv. Na svu žalost bend sam morao da napustim iz privatnih razloga. S time se bend raspao. Deset godina nakon toga nijedan član iz benda nije ništa dalje radio sa tim starim pjesmama. Meni je bilo žao da neke pjesme poput Tajne i Gladi propadnu, ili odu u zaborav. Ja kao stari član toga benda sam sebi prisvojio te dve pjesme i odlučio da ih vratim u život. Naravno kao stari član toga benda mi i ostalo to pravo. I tako sam i odlučio”, izjavio je Bojan Bujić, frontmen benda.

“Tajna je pjesma o prevari i ljubomori starih ljubavi. Svi smo ih imali. Stih "Ja tajni okrećem lice ravno do neba" znači da ja staroj ljubavi okrećem lice i ne želim da se vraćam ka tome. Ja sam tip čovjeka koji kada završi sa nečim neću pasti u depresiju i gledati ka lošem što se može desiti. Naprotiv ja okrećem lice ravno do neba. To i jeste granica kako neki ljudi kažu. Znači da težim uvijek ka boljem. U ovakvim vremenima u kojima živimo moramo ostati pozitivni šta god da se desi. Jer će nas samo to držati normalnim. Sam spot pokazuje da sam opkoljen svjetlom. Još stojim u sjenci ali se ne predajem”.

Momci iz benda zaista vrijedno rade i spremaju dosta iznenađenja za publiku. Iako novi spot još uvijek nije objavljen, bend je najavio da će uskoro početi snimanje spota i za pjesmu „Boje“.

“Drago nam je da smo izbacili jos jedan spot. Uskoro planiramo raditi na novom spotu. U planu nam je da za svaku pjesmu koju napravimo imamo po jedan spot. A nadamo se da ćemo do kraja godine ući u studio i snimit cijeli album”, kazao je Bojan.

Za snimanje i montažu spota zaslužan je Vedran Ševčuk Alf, a za šminku Teodora Šipka.

“Naravno za montažu spota se duboko zahvaljujem drugaru Vedranu Ševčuku zvanom Alf koji je tu moju ideju i realizovao. S njim planiram u budućnosti isto sarađivati. Već uveliko planiram kako da mu objasnim sljedeći spot kako da se odvija i naravno mislim da će on to sa lakoćom da realizuje i da da par dobrih savjeta.”

Aberdar je nastao u jesen 2017. godine. Ovaj trojac svira alternativni rok i radi isključivo autorsku muziku. U februaru ove godine su objavili tri pjesme, a već početkom marta iste predstavili publici u punom banjalučkom City Pubu, na prvom BL Rising Fest-u. Bend čine: Bojan Bujić – vokal/gitara, Miloš Vujić – bass i Duško Milijević – bubanj.

Zapratite ih na njihovoj Facebook i Instagram stranici.


Them!

$
0
0
Izdavač: Warner Bros, 1954.
Režija: Gordon Douglas
Scenarij: Russel S. Hughes
Gl. uloge: James Whitmore, Edmund Gwenn, Joan Weldon
Tagline: A horror horde of crawl-and-crush giants clawing out of the earth from mile-deep catacombs!

Radnja:

Radnja počinje u pustinji New Mexica gdje policijska patrola u kombinaciji sa zračnom podrškom pregledava pustinju. Naiđu na djevojčicu u dobokom stanju šoka i, nedaleko od toga, u potpunosti rasturenu kamp prikolicu. Nakon odlaska hitne pomoći i forenzičara s tog mjesta, otkriveno je još jedno mjesto ubojstva. Kuća starog "Grampsa" je u potpunosti razvaljena, a "Gramps" je nađen mrtav u podrumu. Jedina stvar koja nedostaje na oba mjesta je šećer.

Pošto je otkriven identitet djevočičinih roditelja, ispada da joj je otac FBI agent na dopustu, pa je time i FBI upleten u ovaj slučaj. Dolazi FBI agent i pregledava čudni odljevak koji je nađen na položaju kamp-prikolice. Pošto nitko ne zna što bi to moglo biti, FBI agent šalje odljevak u Washington.

Na to dolazi dobri profesor doktor iz Ministarstva Agrikulture, dr. Harold Medford (Edmund Gwenn) sa svojom pomoćnicom i kćerkom dr. Patriciom 'Pat' Medford (Joan Weldon). Oni udruže snage s FBI agentom Robert Grahamom (James Arness) i policijskim narednikom koji je našao djevojčicu, Ben Petersonom (James Whitmore).

Dobri doktor se odmah primi posla i obilazi sve dokaze koji su prikupljeni, ali za sada nikome ne želi ništa reći što on točno traži. Na kraju je neizbježno, svi dokazi upućuju da su mravi na tom području mutirali kao posljedica probe nuklearne ekplozije prije par godina. Uspjeva im namjera da sve to zataškaju, nađu mravinjak i ubiju sve unutra koristeći kombinaciju fosfora, napada bazukama i cijankalijev plin. Međutim dolaskom u odaju sa jajima shvate da dvije matice sa krilima nedostaju i da moraju upetljati vlasti u ovo.

Jednu maticu nađu odmah kada im USS Millwakie prenese poruku da je USS Viking napadnut mravima mutantima. Olakotna situacija je da je vojska odmah mogla potopiti brod bez previše medijske pozornosti. Ali po svim dokazima izgleda da je druga matica u kanalizacijskim tunelima ispod Los Angelesa. Kada se ispostavi da je to 100% točno, vojska kreće u taj zadnji napad da zauvijek riješi opasnost i uspije u tom, međutim policijski narednik, koji se gledatelju kroz film užasno svidi gledatelju, pogine u tom napadu.

Osvrt:

Film je totalno osvježenje. Radnja je bez greške, sve se odvija točno onako kako i treba. Nema 'glupih plavuša' koje srljaju u očiglednu smrt, nema osjećaja konkurencije između policije i odjela FBI. Sve šljaka 5! Nešto stvarno nevjerojatno za vidjeti. Agent dolazi u taj mali gradić, Bogu iza nogu, i odmah, bez proseravanja se udruži sa policijom i ta veza radi 100%, to nisam skoro nikada vidio. Mislim da ne treba spominjati da se "the good guy" NE izvuče, nego pogine i to spašavajući dvoje djece od čeljusti mrava. PREKRASNO! I nema sekundarne radnje gdje se agent ili narednik zaljube u pomoćnicu i kćerku dobroga doktora. Radnja je cijela usmjerena na mrave mutante i opasnost.

Druga začuđujuća stvar je što je film rađen u 50ima, a nema spominjanja "crvenih vragova" koji se skrivaju Amerikancima ispod kreveta i ubijaju poštene ljuda na spavanju. Film nije nimalo ispolitiziran. Čak suprotno, film ide u totalno suprotnom smjeru i prikazuje što bi se moglo desiti kao posljedica tog nuklearnog "hladnog rata". Daleko od toga da mravi mogu mutirati kao posljedica nuklearne radijacije, to mi sada znamo, ali onda je nuklearna snaga još bila veliki upitnik. (Nevezano za ovo, čitao sam da su onda (u 50-ima) čak napravljeni prototipovi automobila na nuklearni pogon, ali su povučeni zbog opasnosti nuklearne kataklizme kod sudara dva automobila.) Moglo bi se čak reći da je ovo anti-ratni film koji prikazuje što bi nam se moglo dogoditi kada se petljamo sa moćima Majke prirode, a dok ih još ne razumijemo u potpunosti.

Mrave ne vidimo odmah. Čak ni ne znamo da su oni upetljani u ubojstva, nego kao u dobrom krimiću, hrane nas podacima, malo po malo, dok nam se predpostavke ne sklope u cjelinu prikazom mrava koji prelazi preko pješčane dine i napada dobrog doktora. Vjerujem da je to u ono vrijeme ljudima zavrtilo glavu i treba se diviti tom kadru, tim visoko frekventim zvukovima i cjeloj toj radnji "prvog prikaza mrava mutanta". Mada nama to sada izgleda smiješno i bilo koji animator bi to bolje napravio, onda je to bilo jako hvale vrijedno.

Dobri doktor kroz cijeli film drži napetost svojom nevjerojatnom glumom i dijalozima tipa: "We may be witnesses to a biblical prophecy come true - 'and there shall be darkness and destruction come upon creation and the beasts shall reign over the Earth.'" ili kada objašnjava mrave članovima vlade, da bi ukazao na opasnost: "Ants are savage, ruthless and courageous fighters... but even the most minute of them have an instinct, and talent for industry and social organisation, and savagery that makes man look feeble by comparison."

Na mene, kao ljubitelja "America's golden 50's" i serijala "Fallout' igara", ovaj film je ostavio ogroman utjecaj. Film je pun dosta simboličnih slika tih dviju kombinacija.

Sada ne znam da li pretjerujem, ali scena kad se narednik, agent i mlada, dobra doktorica spuštaju u mravinjak i dolaze u odaju s jajima me užasno podsjeća na kraj Aliensa. Jaja su skoro pa identična, ambijent je užasno sličan onomu u Alienu, a na kraju ta jaja u odaji policijski narednik spali bacačem plamena. Čak je i u Alienu jedini živi svjedok tih čudovišta malena djevojčica kao i u "Them!".

Ali znam, jer sam čitao :), da je film ostvario ogromnu dobit, što je pomamilo filmsku industriju da snimi "Tarantulu" (1955), "The Deadly Mantis" (1957) i "The Black scorpion" (1959), ali čitajući o tim filmovima, koji jesu jako zabavni, vidim da svima fali živahnost, osjećaj napasti i opasnosti i stupnja inteligencije kojim "Them!" obiluje. (Mislim da je potpuno nepotrebno spominjati Amige i komodorce i igru "It came from the desert"...onaj tko to ne zna će vam lagat i da je vidio kraj igre 'Jet set Willy')

Daleko najjače scene u tom filmu su mi prikaz mravinjaka u trenutku kada jedan mrav izlazi van sa oglodanim ljudskim prsnim košem i baca ga van na ostale nakupine ljudskih kostiju...

...i, naravno, kada se pojavi mladi i logični Mr. Spock na 2 minute u filmu. Htio/ne htio, vulkanska polovica njegovog nasljedstva je očita!!! :)

Kraj filma s ganjanjem legendarnih "Willyja" po podzemnim tunelima je odličan. Osjećaj tjeskobe, opasnosti i stvari koje "lurkaju" u mraku je stvarno na nivou na kojemu bi i trebao biti. Čista petica kutevima snimanja i osvjetljenju tokom cijeloga filma.

Šta više reći, obavezno pogledati i upijati. I zapamtite, (kako bi rekao He-Man na kraju svakog crtića) budite dobri prema okolišu jer svaki nepromišljeni korak prema uništavanju okoline može pridonjeti buđenju Majke prirode da poravna račune i vrati stvari u ravnotežu....gdjegod da to je, a mi ne želimo plašiti i šokirati mlađe naraštaje. 

Toni

Planina bogova, Odabrane priče #43

$
0
0
Ako bih morao da biram konceptualno najzanimljiviju ediciju Veselog četvrtka, to bi svakako bile Odabrane priče

Ne znam čija je zamisao bila objavljivanje najboljih Zagorovih epizoda objedinjenih u jednu svesku, niti da li je ta zamisao originalna ili samo preuzet koncept nekog italijanskog izdanja, a možda i samo prepevana ideja američkih trejdova, ali ovu ediciju sam svojevremeno pozdravio s otvorenim oduševljenjem.

Sada već pre pune jedne decenije, Veseli četvrtak je vratio strip na srpske kioske kroz svoja redovna izdanja, ali takođe ponudio priliku zagriženim stripoljupcima koji su iz raznoraznih razloga ostali bez svojih kolekcija da ih obnove ili dopune kolekcionarskim izdanjima najpopularnijih junaka italijanskog stripa.

Isprva nisam bio zainteresovan za kolekcionarsko izdanje Zagora, ponajviše stoga što u tim prvim epizodama zapravo nije bilo mnogo (ili uopšte) fantastike, ali zato su me Odabrane priče smesta privukle prvim naslovom u toj ediciji, „Crni gospodar“. Ove tri epizode spakovane u jednu svesku meni su, kao klincu, bile najdraže epizode Zagorovih pustolovina sve do „Demona ludila“, ali i inače prvi stripovi o Zagoru koje sam u životu pročitao, s nekih 4-5 godina. Te dve epizode („Na krilima noći“ i „Horde zla“, pošto prvu epizodu u toj „trilogiji“, pod naslovom „Plamena lobanja“ neću pročitati sve do izdanja Veselog četvrtka) oblikovale su moju predstavu o Zagoru, ali me vrlo verovatno i navele na to da zavolim fantastiku u njenim raznim pojavnim oblicima.

U to vreme sam bio samo konzument stripa, koji nije ni najmanje razmišljao o njegovim tvorcima. Naravno, to se nije moglo ni očekivati od deteta koje čak ne bi ni trebalo da zna da čita, ali taj naivni i blaženo nesvesni pogled na strip zadržao sam sve do svojih poznih tridesetih iako sam u međuvremenu preveo na hiljade tabli raznih stripova.

Tek sam skoro rešio da osvežim pamćenje i da ponovo pročitam stripove koje sam nekada obožavao, ali ovoga puta zapravo pazeći na to ko je scenarista, ko je crtač, ko je crtao naslovnicu.

I tu napokon dolazimo do izdanja kojim se zapravo bavim u ovom tekstu, „Planine bogova“. 
 

Naime, scenarista pomenute epizode nije niko drugi do Ticijano Sklavi, tvorac možda meni najbitnijeg stripa u životu, Dilana Doga – ali i scenarista prvog Zagora kojeg sam pročitao, „Crnog gospodara“ kao i verovatno najbolje Zagorove storije, famoznih „Demona Ludila“.

Sklavijev saradnik na ovim epizodama bio je Franko Donateli kao crtač, dok naslovnicu potpisuje Feri. Naslovnica je inače vrlo neupečatljiva i pasivna, bez dinamike koja inače karakteriše Zagovore naslovnice. Čak je odabrana i bezmalo usputna scena u stripu da vizuelno nosi te dve epizode, što verovatno govori o tome da njima svojevremeno nije pridavan neki veći značaj.

Sklavijev scenario je manje-više naivan i priprost, ni nalik njegovim kasnijim složenim i filozofskim storijama, mada se poprilično naslućuje njegova ospednutost natprirodnim, koja je ovde prikrivena i maskirana, tako da umesto fantazijske priče čitaoci dobijaju zapravo naučno-fantastičnu.

Posmatrano očima savremenog čitaoca, reklo bi se da je Sklavi bio em manje iskusan kao scenarista, em verovatno sputan izdavačkim kanonima, a nije ni imao prostora da se preterano razmaše. Ove epizode sam prvi put čitao dugo nakon njihovog izvornog objavljivanja, tek početkom devedesetih, i tada su mi bile među omiljenim – ali čitano očima odraslog i pomalo zasićenog čitaoca, odaju daleko slabiji utisak. Priča je relativno bleda i premda je premisa zanimljiva, saga o Zagoru ne bi izgubila ama baš ništa da ove epizode nikada nisu ni bile objavljene. Današnjim rečnikom bi se „Planina bogova“ nazvala – filerom.

Iako nikada nisam posvećivao previše pažnje crtežu i crtačima, vazda najviše držeći do priče, mora se priznati da je u „Planini bogova“ crtež odličan. Franko Donateli je nacrtao klasičnog „ferijevskog“ Zagora i tu nema nikakve zamerke. Čak se pokazao mnogo bolje od samog Ferija, čija je naslovnica poprilično ispod proseka kako za njega kao crtača, tako i za Zagora.

Na kraju, ova manje-više prosečna dvodelna epizoda, kao što rekosmo – filer, ističe se zapravo samo po tome što služi kao zgodna vododelnica serijala o Zagoru, na vreme Nolite kao glavnog scenariste i vreme nakon njega, koje će biti obeleženo, makar se meni čini, daleko većim uplivom fantastike u glavni tok Zagorove storije, ali i kao Sklavijev nastup na glavnu pozornicu italijanskog stripa.

3/5

Ivan Jovanović Nightflier

Organizam - Intergalaktički cirkus: Telo igra kako muzika ne svira

$
0
0
Pravo je čudo da se na srpskom muzičkom nebu neko i usudi da pomeša dva žanra, a kamoli više i spreman je da eksperimentiše dalje. Bendovi koji gaje takav, "nestandardni" zvuk obično nemaju neku bolju "prođu" u medijima, pomalo su odbačeni od strane ljubitelja "standardnih" muzičkih usmerenja, ali su zasigurno prava poslastica onima koji cene trud i svesno mešanje raznorodnih žanrova u itekako spojivu, čak pitku celinu.

Čuo sam i ranije za bend Organizam, bili su i u Subotici (a ja nisam bio u prilici da odem na koncert), ali me tada nisu posebno privukli ni naslovi pesama, niti imaju previše "bombastične" spotove, pa da su me bar na vizuelnom planu zainteresovali. Međutim, krajnje pozitivno sam se iznenadio kad sam čuo njihov prvenac "Intergalaktički cirkus" u celosti. Ne morate mi verovati na reč, ali je ovaj album zasigurno produkcijski i muzički jedan od najkvalitetnijih albuma koje sam čuo ove godine - naravno, ko je spreman da se upusti u avanturu.

Ono što se najviše ističe kao glavni adut benda je "eklekticizam", što jeste tačno, ali nekako nakaradno opisuje bend i svrstava ga u koš sa "ludacima" koji umeju samo da šokiraju publiku, ali ne i navedu na razmišljanje. Njihov album zaista je galerija lakih i teških nota, tromih akustičnih i visoko-energičnih pasaža. Opravdao bi se i epitet "cirkus", ali jednostavno je nešto drugo posredi - uspešno nakalemiti IDM-olike matrice sa indie-rockom je veoma teško zamisliti, a kamoli izvesti i dati publici na sud. Organizam je uspeo u tome. Pored ova dva krajnje nespojiva žanra, čuju se naznake post- i psychedelic rock-a, ali i vokalature dostojne velikana kao što je Šaban Bajramović (ili sam samo ja to čuo?) u pojedinim numerama, a nađe se i koji metalski riff, iako bih im zamerio što toga ima u neuporedivo manjoj količini nego što bih ja želeo. Aranžmani pesama idu od klasično "uređenih" i pitkih ("Kosmos"), gotovo šablonskih do takvih "ispada", koji su u najmanju ruku genijalni ("Nepar").

Iako su tekstovi mahom društveno angažovani, i u izvesnom smislu artistički (ludistički prvenstveno, a vi razmišljajte šta sam mislio pod time), zaparalo mi uši u par navrata korišćenje stranih reči i izgovor istih (reč "hjuman" pomalo bezveze zvuči, iskren da budem), ali pošto ne odskaču mnogo od poruke koju bend želi da prenese (kritika društva), zanemarivo je u odnosu na ostalo što "Intergalaktički cirkus" nudi. Čak i naslov albuma na omotu izgleda kao da ga čitate po IPA standardima (International Phonetic Alphabet) - lepo izgleda, a i korisno je, jer ga mogu i stranci pročitati "po naški".

Izuzetno mi se dopadaju orijentalni motivi u melodijama pesama "Sherpas" i "Putnik" (kasnije sam shvatio da se to ogleda i na vizuelnom planu), i mogu slobodno reći da me je to i navelo na podrobnije slušanje - izuzetno se uklopilo u aranžmane dotičnih pesama.

Ne postoji (jednostavno) objašnjenje kako pristupiti samom albumu kao celini, jer ima toliko toga za ponuditi i promisliti. Koliko lirika i može da se protumači sa lakoćom i pored namerne dvosmislenosti, toliko su aranžmani u nekim trenucima "preteški" za razumevanje. Što se mene tiče, tako bi trebalo i da ostane, kao što sam već rekao na početku - retko se ko usudi da uradi nešto neočekivano (ili makar da u rukavu čuva neki faktor iznenađenja), dok u isto vreme pravi pesme koje vrlo lako mogu biti u svačijoj plejlisti, samo je potrebno malo hrabrosti.

Desya Lovorov

Većina ljudi gubi interesovanje za novu muziku posle 30. godine

$
0
0

Većina ljudi gubi interesovanje za otkrivanje nove muzike kada napune 30 godina, pokazalo je istraživanje koje je striming kompanija Deezer sprovela u Velikoj Britaniji.

Fenomen, koji je često nazivan i “muzičkom paralizom”, obično podrazumeva i da ljubitelj muzike ostane zaglavljen u uskom izboru muzike koju već poznaje. To se desilo kod čak 60 odsto ispitanika.

Na pitanje zašto prestaju da otkrivaju novu muziku, ispitanici navode najrazličitije razloge – od preokupiranosti decom i porodicom, pa do toga da su preplavljeni velikim izborom muzike sa kojom ne mogu da izađu na kraj.

JohnnyExpress

$
0
0

Radnja filma prati Johnnyja, svemirskog dostavljača koji putuje brojnim planetima dostavljajući pošiljke. Problem je što je Johnny lijen, preferira spavanje i korištenje autopilota, a kamo priča dalje vodi saznajte sami… Scenarist, režiser i animator filma je Kyungmin Woo.

Viewing all 9780 articles
Browse latest View live


<script src="https://jsc.adskeeper.com/r/s/rssing.com.1596347.js" async> </script>